AKTIVISTIČKA KOLUMNA NO.2
Pripadnost zajednici
Kolumne - 24.10.2006.
sa www.gay.hr
U aktivističkoj kolumni broj jedan ste čitali kako je jedan gej dečko prihvatio to što je gej i odlučio živjeti s time bez srama i straha, a sve zbog pride povorke “zapadnjačkoga stila” koju je gledao sa bečkog pločnika. Neće vas iznenaditi kada vam kažem da je porijeklo mog ponosa sličnog karaktera – uvoznog. U mom slučaju ne radi se o prideu, već o nečem što se može sažeti riječima „prijateljstvo“ i „uzor“. Naime, kao student sam, marljivo radeći u jednoj studentskoj udruzi, puno putovao obećanom zemljom (čitaj: EU) i stupio u kontakt s mnogim ljudima iz toga svijeta. I jedan od njih bio je gej. Nije bilo velike ljubavi, ovo nije ljubavna priča, ali dogodilo se to da sam gledajući njega izbliza, gej osobu koja se ponaša normalno i kojoj biti gej nije problem, i ja sve više postajao “normalan” i sve manje mi je to bio problem.
Tim iskustvom započeo je proces u kojem je zg19bi, koji se dotad gušio u strahu od toga da „netko ne sazna“, postao sretan gej dečko, koji je pronašao ljubav svog života i koji se slikao s kolegama aktivistima za naslovnicu Globusa. I to nije problem ni na poslu, ni u užoj obitelji, niti u široj. I tvrdim da sve skupa nije zato što imam ovakve roditelje, a ne onakve; što su, eto, pukom srećom, ljudi s kojima radim „normalni“, a ne „primitivci“, što imam sreću ovu, imam sreću onu. Ne, tvrdim da je sve skupa tako, da su roditelji, prijatelji i poslovni suradnici takvi kakvi jesu, zato što sam ja takav kakav jesam, zato što mi se dogodilo to sitno iskustvo zbog kojeg sam postao ponosan, iskustvo koje mi je dalo snagu (i tajnu moć) da promijenim svijet neposredno oko sebe i svoj mali svemir učinim prijateljskim.
Ako ste pametni, sve ovo vam zvuči bedasto – svi znate da je negdje na zapadu biti gej normalno, svi ste vidjeli zapadnjačke prideove na televiziji. Pa to što vi to znate ništa ne čini da onaj kreten iz 3.b prestane govoriti kako bi pobio sve pedere ili da ona budala od šefa na poslu prestane umirati od smijeha kada netko ispriča glupi homofobni vic. No, preko televizije magija ne djeluje. Ne radi o nečemu što je dovoljno znati, o čemu je dovoljno čuti, radi se o nečemu što je potrebno doživjeti, kako to obično ide s iskustvima.
Na osnovu filozofije koja proizlazi iz tog iskustva građena je inQueerzicija. Na osnovu filozofije da biti u kontaktu, raditi i zabavljati se s gej osobama kojima je dobro, koje su prihvaćene i sretne može pomoći svima. Onima kojima je teško nositi breme svoje seksualnosti zbog homofobije koja ih okružuje, takav kontakt daje oružje kojim se homofobija može pokositi. I ne radi se ni o kakvoj magiji i nikakvom mističnom oružju. Oružje je praktično i možemo ga imenovati: samopouzdanje.
Dobro ste primjetili, sada pjesnički serem. Ići naprijed srcem punim samopouzdanja, protiv svega u što vas svijet uvjerava će vam prije osigurati titulu luđaka, nego prihvaćanje i neprotivljenje. Naravno da nije sve u samopouzdanju, u jednoj čarobnoj riječi. Čovjeku je potrebna i stvarna podrška, prije svega prijatelji. Potreban je krug ljudi kod kojih se ne mora novostečenim mačem sjeći njihova homofobija, koji čovjeka prihvaćaju kao osobu i ne doživljavaju homoseksualnost kao bolest.Upoznavanje gej ljudi, i druženje s gej ljudima, osim samopouzdanja, mača za bitku protiv homofobije, daje nam i hrpu saveznika u toj borbi, koji nam mogu pomoći na razne praktične načine.
Po svojoj prirodi, čovjek mora osjećati pripadnost, pripadnost zajednici. Neki idu u mjesnu crkvu, neki idu na utakmice, neki na tulume prigoraca u studentskom domu. Kome vi pripadate? Možete pripadati bilo kojoj „mini“ zajednici? Sasvim vam je u redu, na primjer, biti „u zajednici“ s vašim kolegama na faksu, sudjelovati s njima u ovim i onim aktivnostima, i zašto bi se sada išli družiti s nekakvim tamo gejevima koji su, usput rečeno, svi prilično bolesni? Točno. Potrebu „pripadnost zajednici“ čovjek može ispuniti na mnogo mjesta. Gej ljudima je taj krug nešto sužen, jer moraju odabrati zajednicu u kojoj je „biti gej“ nešto normalno, zbog čega se ne sablažnjava, već se prihvaća, a sablažnjava se zbog homofobije. Nemojte misliti da možete biti dio nekog društva koje ne prihvaća homoseksualnost jer, mada je to vaša privatna stvar i nitko ne mora znati, u takvoj zajednici iz vašeg života nikada neće nestati jedan glupi besmisleni strah. I nikada nećete zaista biti sretni. Dakle, potrebna vam je gej-friendly zajednica. Iako ih je znatno manje nego onih drugih, i takvi krugovi postoje.
Zašto ipak ići u gej udrugu, u zajednicu u kojoj su ljudi u pravilu gej, a ne u bilo koju zajednicu, u kojoj ljudi u pravilu nisu gej? Zato što uz to što zajednica pomaže vama, pomažete i vi zajednici. Zato što, ako uz to što steknete prijatelje, podršku i samopouzdanje da razbijete homofobiju u vašoj mikrosredini, te onda to isto učinite i za druge gej ljude, onda će slobodnih, hrabrih i uspješnih biti sve više i više. To vam daje šansu... pardon, to nam daje šansu da homofobiju razbijemo i u malo širem društvu nego što je krug naših prijatelja i suradnika. To nam daje šansu da nas jednog dana neće diskriminirati država, njeni zakoni, da nećemo baš toliko strahovati na ulici i da, iako je naš šef na poslu „okay“ neće doći „neka viša sila“. Eto, zato mislim da nam je u interesu ulagati svoje vrijeme u LGBT udrugama i pomoći drugim gej ljudima koji zapravo, kada ih upoznate, i nisu baš tako loši kao što ste mislili.
Djeluje li sve to, pitate li se? Da, djeluje, još kako djeluje. U ovih par mjeseci, otkada je inQueerzicije, svjedok sam pomacima u brojnim životima. Jedna od prvih osoba koju sam na sve to nagovorio bio je dečko koji nije baš izlazio, jer nije imao s kim i nije imao gdje. Govorio je da razmišlja o tome da nađe curu, zaboravi sve to s dečkima, jer čak kad bi i mogao preživjeti svu tu homofobiju, očito je da u ovoj zemlji ne može naći nekoga tko nije potpuni luđak, koga bi mogao voljeti, a kome bi se sviđao. Nije bio zadovoljan poslom koji je radio. Danas je sretan, posao je bolji, dobio je povišicu i znatno više odgovornosti, a u međuvremenu se po firmi proširilo da je gej. Uskoro počinje živjeti sa svojim prekrasnim mladim dečkom. Proživljava teške trenutke s majkom, za koju je prije mislio da joj nikada neće moći reći, a sada je jednostavno morao. Kaže da je zadrta katolkinja iz jednog maloga mjesta, ali se i istovremeno čudi što planovi o roditeljskom sufinanciranju kupnje njegovog stana nisu ništa manje aktualni. Siguran sam da će se majka privikavati i da može biti samo bolje. Ovo je, meni, najupečatljiviji primjer, ali i da je jedini, samo ta priča bila bi vrijedna svog vremena i novaca koje sam uložio u udrugu. A to je tek početak, ovakve priče se događaju sve češće.
Stjepan Pavlek
