sabrane pjesme...

[gia-84]

ajde neka ovo topic bude za sve poetične dušice na ovom forumu....pišite što van već doje, svoje ili tuđe pjesme, pa možemo o njima i pričati...hehe..ko na satu lektire..he...

[gia-84]

Danas ima nečeg Jučerašnjeg.
Sutra ne mora biti Buduće.
Čovjek još uvijek hoda, voda još uvijek izvire.Daljine još
uvijek nisu pristupile.
Kakto to da se i spava i budi, a i umire?
Stvari imaju lice, pojavu, hod i Postojanje.
One počimaju bivati i Nestajanje.
Osjećam im samo boju, mirisi su im jedino pristupačni.
Vlak miriše na vlažna polja oblak na prokisao kaput.
Koji put sanjam da ne postoji svijet.
Zaboravim da sam danas živio bez sunca.
Tko bi me sjetio na to, da me nikad i nije bilo.
Sumnjam u krv, koja mi teče žilama.
Krv bih trebao pustiti iz tijela u travu i kanale za kišu.
Neka teče travama, a u kanalima neka vene mirišu.
Noćas i onako samo mrtvi dišu.
Čini mi se da su ulice uzrujane, kuće da se kreću,
ljudi da se grle
Nema zaista nema straha, postoji samo duša.
Ako pomislim, da bih i sad mogao umrijeti
onda zasto uopće i mislim?
Svjedeno je to što bih mogao biti sretan, ili putovati
u lijepu zemlju.
Sam nisam.Netko me ipak drži za ruku, pozdravlja moj smijeh
na ulici.
On se ne čudi što baš i ja postojim.
Prostor me uzdržava.
Ja nisam Nitko..

[gia-84]

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
Prostore uske, samotničke pute.

Ja ne znam gdje sam?Nešto tamno slute
Umorne oči.Noć je.Topla.Plava
Teko je, teško, kada stvari šute
I kad se miješa prošlost, san i java.

Pa gasim staru lampa, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjetu doći,
Ni tat, ni gost, ni draga žena.

Naslonim glavu na krilo samoći.
I slušam zvižduk vlakova u noći.
-O gdje si sada, gdje si, Bezimena?

[gia-84]

Sa okusom mora, sa okusom soli
na usnama žarkim, u kosi i u koži,
ti si došla iz vode, da se pružiš kraj mene
došla si tu, praćena suncem..

u okusu mora, u okusu soli
ti nosiš gorčinu onih stvari
št sam volio davno i izgubio negdje,
sveg onog što traje daleko od nas

ovo vrijeme i dani, što prolaze lijeno,
ostavljaju okus soli na usni
ti skaćeš u vodu, pa me ostavljaš samog,
tu na pjesmi i suncu, da te ponovno gledam..

a kada se vratiš, ja te pustim da padneš
u naručaj pijesku, i u moje ruke,
a onda te ljubim, sa okusom mora,
sa okusom soli, i okusom sna...

[Gost]

Među ljudima za koje ne pitam
Odavno neko postoji
Kome ne praštam, a trebao bi
Ne praštam, a trebao bi
Otkad stavljam križ kraj njenog imena,
Vodi me bis kroz godine
A jedva se sićam zbog čega je....
Već je vrime da se pomirim sa svitom
I tiho (k`o da zaronim na dah)
U svemu sad mogu naći nešto lipo
I reći "ŽIVOTE DOBAR TI DAN!!"

Na te grane je više ne smin past
Na njenu dušu prušiti sve što nismo dospili
Koliko kriviih riči pobigne kroz zube..
(a ko će ih stić?)
Ka perje bačeno u vitar, ne moš pokupit...
(al učim se kupit)
U svemu sad moran naći nešto lipo
I reći "Živote dobar ti dan!"

Među ljudima o tome ne pričam
Al` znaju mi s lica čitati
Kome ne praštam, a trebao bi

[gia-84]

MY IMMORTAL

I`m ao tired of being here
Suppressed by all my childish fears
And if you have to leave
Iwish that you would just leave
Cause your presence still lingers
here
And it won`t leave me alone

These wounds won`t seem to heal
This pain is just too real
There`s just too much that time
cannot erase

(chorus)

When you cried I`d wipe away all of
your tears
When you`d screm I`d fight away
all of your fears
And I held your hand through all of
these years
But you still have
All of me

You used to captivate me
By your rsonanting mind
Now I`m bound by the life you left
behind
Your face it hants
My once pleasant dreams
Your voice it chased away
All the sanity in me

These wounds won`t seem to heal
This pain is just too real
There`s just too much that time
cannot erase

(chorus)

I`ve tired so hard to tell myself that
you`ve gone
But though you`re still with me
I`ve been all along

(chorus)

[strujka]

jutra otvaraju oči,
vidim somo tebe isprad sebe,
prekrasna kao uvijek
nepomična kao kraljica
ležiš kraj mene.
dok razmišljam kako da te probudim ljubeči ti vrat,
ili usne
niti ne primjecujem da mi nestaješ
da me ostavljaš
koga sada sanjaš? sebe?

[gia-84]

FADE TO BLACK

Life it seems will fade away
Drifting further every day
Getting lost within myself
Nothing matters no one else
I have lost the will to live
Simply nothnig more to give
There is nothnig more for me
Need the end to set me free

Things not what they used to be
Missing one inside of me
Deathly lost, this can`t be real
Cannot stand this hell I feel
Emptiness is filling me
To the point of agony
Growing darkness taking dawn
I was me, but now He`s gone

No one but me can save myself, but it`s too late
Now I can`t think, think why I should even try

Yesterday seems as though it never existed
Death greets me warm, now I will just say good-bye..

[Gost]

DANGEROUS

The things you do
Aren`t good for my health
The moves you make
You make for yourself
The means you use
Aren`t meant to cinfuse
Although they do
They`re the one`s that I would choose

I wouldn`t want it any other way
You wouldn`t let me any way

Dangerous
They way you leave me wanting more
Dangerous
That`s what I want you for
Dangerous
When I am in your arms
Dangerous
Know I won`t come to harm

The lies you tell
Aren`t meant to deceive
They`re not there
For me to believe
I`ve heard
Your vicious words
You know by now
It takes alot to see me hurt

I couldn`t take it any other way
But there`s a price I have to pay

[gia-84]

Metropolis, Part I:
THE MIRACLE AND THE SLEEPER

The smile of dawn
Arrived early May
She carried a gift from her home
The night shed a tesr
To tell her of fear
And of sorrow and pain
She`ll never outgrow

DEATH is the first dance, eternal

There`s no more freedom
The both of you will be confined to this mind

I was told there`s a miracle for each day that I try
I was told there`s a new love that`s born for each one that has died
I was told there`d be no one to call on when I fell alone and afraid
I was told if you drem of the next world
You`ll find yourself swimming in a lake of fire

As a child, I thought I could live without pain without sorrow
But as a man I`ve found it`s all caught up with me
I`m asleep yet I`m so afraid

Somwhere like a scene from a memory
There`s a picture worth a thousand words
Eluding stares from faces before me
It hides away and will never be heard of again

DECEIT is the second without end

The city`s cold blood teaches us to survive
Just keep my heart in your eyes and we`ll stay alive

The third arrives...

Before the leaves have fallen
Before we lock the doors
There must be a third and last dance
This one will last forever
Metropolis watches and thoughtfully smiles
She`s taken you to your home

It can only take place
When the struggle between our children has ended
Now the Miracle and the Sleeper know that third is love

LOVE is the Dance of Eternity

[gia-84]

BED OF DEAD LEAVES

Is this love, hate or pain?
For me it`s all the same
These are the last words I say
Because I really don`t care
If you will come with me in there
Where the sun never shines
Oh, would you share this world with me?
Oh, nothing compares to this beautiful dream
Make love with me
On the bed of dead leaves
Through the anguish and filth
Together we wander
In the sea of your tears so come with me
And the torment will be complete
If you will come with me in there
Where the sun never shines

[pizza]

She's got cigarette on each arm
She's got the lily-white cavity crazes
She's got a carburetor tied to the moon
Pink eyes looking to the food of the ages

She's in love with the new pollution
She's alone in a new dilusion

She's got a hand on a wheel of pain
She can talk to the mangling strangers
She can sleep in a fiery bog
Throwing troubles to the dying embers

She's in love with the new pollution
She's alone in a new dilusion
She's in love with the new pollution
She's alone in a new dilusion

She's got a paradise camouflage
Like a whip-crack sending me shivers
She's the boat in a strip mine ocean
Riding low on the drunken rivers

She's alone in the new pollution

[gia-84]

DIŠPERADUN

Bez ičeg san
na ovon svitu bilon,
bez ičeg san
i drščen cilin tilon.
Bez ičeg san
al` upiću , al` u jiću,
gladan, žedan gasin sviću.
-ja dišperan san svitu.

Bez ičeg san
na ovon škrtonpoju,
Bez ičeg san
cilu san stuka voju.
Bez ičeg san
o vaporu i o moru
mislin dok me mater budi,
-ja dišperan san judi.

[b]Bez tebe san
to je od svega gore.[/b]
Bez tebe san
bez sveg se još i more.
Bez tebe san
Ka bez sidra i bez jidra
jer bez onog ča si dala
ne more se
ne more se,
ne more se,
mala,
jer bez onog ča si dala
ja dišperan san
mala!

[Hidden_soul]

Antooooooooooooooniiiiiiiiijaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, ljubavi moja jedinaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

[gia-84]

PORTRET MOG ŽIVOTA

Vetar prosipa bokal fosfora
Vitraž mraza na oknu prozora.
Jedne noći k`o ova, znaće Bog,
doslikaću portret života svog.

Silueta se davno nazire
Neko uzdahne, neko zazire
Isto vide a razno tumače,
djavo prste u farbe umače.

Prave si boje dodala na taj portret života
mog:
talase plave, nijansu lave, vrtloge zelenog.
I lila, tamnu čežnjivu,
I boju breskve, nežnu i sramežljivu,
setno sivu, nepogrešivu.

Uzeh oker sa sveće svečarske
drap sa svilene mašne bećarske,
mrku s tambure tužnih tonova
a cinober sa nosa klovnova

Prave si boje dodala na taj portret života
mog:
talase plave, nijanse lave, vrtloge zelenog.
A crnu nisi štedela,
ali bez nje bi bela još izbledela-
bez crne bela ne bi vredela....

Srce je moje napuklo
k`o kora starog bagrema
al u tvom oku kao lane zadrema
i jedva, kao šapati
niču u uglovima zlatne paprati
Pramen sna u sliku navrati

Vetar dokono senke spopada
Huk u ambis tišine propada
Jedne noći k`o ove, znaće Bog
doslikaću portret života svog..

[nexus 6]

Ne znam di bi ovo stavio, pa eto, valjda mogu tu.

" Sad ili nikad " reče zeko dok je čekao svoju šansu da pretrči čistinu koja ga je djelila od spasa u njegovoj šumi. Uvidjevši da lovac ponovo puni svoju pušku, uočio je svoj trenutak i sjurio se livadom koliko god je brže mogao. Nadomak šume lovac zapuca, a zeko osjeti oštru bol u svome uhu gdje ga metak probuši. Uspio je, pobjegao je, živ je, pomisli zeko sav sretan jureći kroz šumu što od straha što od sreće.
Nakon nekog vremena zeko se umorio i odluči da zastane i sjedne na ogromni panj gdje je još donedavno ponosito stajao tisućljetni hrast, koji je stoljećima odolijevao svim nevremenima i nezgodama koje su ga snašle. No tko se može oduprijeti snazi najveće elementarne nepogode, čovjeka?
I tako, sjedi zeko i odmara, zamislio se, kada najednom osjeti strašnu bol u nozi. Bio je to vuk, koji je vrebao iz žbunja i sada je uhvatio zekinu nogu sa svojim strašnim, oštrim zubima. Zeko se trgne, a vuk mu otkine nogu, no zeko je imao veliku volju za životom i opet počne bježati i čak i na tri noge bijaše brži nego vuk i uspije mu pobjeći.
Zeko je sada već bio sasvim blizu svoje kuće. Bio je na izmaku snaga, ali znao je da će se spasiti ako smogne još samo malo snage da dodje do svog skrovišta, a onda će se već nekako zaliječiti, već će nekako sve biti dobro.
Došao je, evo ga konačno pred ulazom u spas, dug je put prevalio i puno nevolja prošao, ali tu je sad konačno i više nikuda nikad ne ide. Udje konačno unutra, no dočeka ga iznenadjenje. Lija ko lija, vidjela je zeku kad je izlazio iz skrovišta i odlučila je čekati ga unutra kad se on vrati. Načekala se i već je mislila odustati, ali evo, sada se strpljenje konačno isplatilo. Zeko reče " jebi ga ".

[gia-84]

uh...heh..na Bambija san plakala...sićan se ko danas...

[nexus 6]

eto, možda naprave i crtić po mojoj priči pa opet možeš cmizdrit.

[gia-84]

knjiga Bambi je u pitanju, i tad san imala 9/10 god..sta ja znam..al nema straja...ja san ti prof.narikača, lako ću se s nać..hihi..

[call_me_not]

nexus..divno. mala pitoreskna basna o umiranju. preporucila bih je za lektiru. osnovna skola. neka deca uz realnost rastu. steta da nisi ucitelj.
ajde pliz daj jos. pliiiiiiiiiiiiiiiiiz. :odusevljenopljescerucicama:

[nexus 6]

rijetki su ti trenuci inspiracije

[call_me_not]

potrudi se dragi. citan si.

[Hidden_soul]

Ne znam di bi ovo stavio, pa eto, valjda mogu tu.

" Sad ili nikad " reče zeko dok je čekao svoju šansu da pretrči čistinu koja ga je djelila od spasa u njegovoj šumi. Uvidjevši da lovac ponovo puni svoju pušku, uočio je svoj trenutak i sjurio se livadom koliko god je brže mogao. Nadomak šume lovac zapuca, a zeko osjeti oštru bol u svome uhu gdje ga metak probuši. Uspio je, pobjegao je, živ je, pomisli zeko sav sretan jureći kroz šumu što od straha što od sreće.
Nakon nekog vremena zeko se umorio i odluči da zastane i sjedne na ogromni panj gdje je još donedavno ponosito stajao tisućljetni hrast, koji je stoljećima odolijevao svim nevremenima i nezgodama koje su ga snašle. No tko se može oduprijeti snazi najveće elementarne nepogode, čovjeka?
I tako, sjedi zeko i odmara, zamislio se, kada najednom osjeti strašnu bol u nozi. Bio je to vuk, koji je vrebao iz žbunja i sada je uhvatio zekinu nogu sa svojim strašnim, oštrim zubima. Zeko se trgne, a vuk mu otkine nogu, no zeko je imao veliku volju za životom i opet počne bježati i čak i na tri noge bijaše brži nego vuk i uspije mu pobjeći.
Zeko je sada već bio sasvim blizu svoje kuće. Bio je na izmaku snaga, ali znao je da će se spasiti ako smogne još samo malo snage da dodje do svog skrovišta, a onda će se već nekako zaliječiti, već će nekako sve biti dobro.
Došao je, evo ga konačno pred ulazom u spas, dug je put prevalio i puno nevolja prošao, ali tu je sad konačno i više nikuda nikad ne ide. Udje konačno unutra, no dočeka ga iznenadjenje. Lija ko lija, vidjela je zeku kad je izlazio iz skrovišta i odlučila je čekati ga unutra kad se on vrati. Načekala se i već je mislila odustati, ali evo, sada se strpljenje konačno isplatilo. Zeko reče " jebi ga ".

i onda kazu da ja ne bih smjela otvarat teme kad sam napusena.
ahh...
no da... sto je pisac htio reci... aha, bilo mi je cudno kad sam procitala da je zeki otisla jedna noga kvragu i da je opet imao 3. A onda sam skuzila da ja zamisljam zekoslava mrkvu na 2 noge umjesto pravog zeca.
onda sam zamislila kunica.
Anyway, ja bih da zeko kaze: "Kucico draga, slobodo moja!"
*josuvijekpoddojmomjezevekuce*

[ARCADIA]

UPOZORENJE!!!-OSOBE SA OSJETLJIVIM ŽIVCIMA I TIBICOM NE ČITATI
"OKO TATINO"

Zvuk mobitela proparao je jutarnju tišinu i Uglješu vratio iz zemlje snova u svijet realnosti gdje je njegova žena od sinoć pokušavala roditi njihovo prvorođeno dijete.Drhtavim rukama javio se znajući da je poziv iz bolnice.”Gospodine Uglješa,čestitam dobili ste sina”-glas je odjeknuo sa druge strane.”Ali gospodine Uglješa imamo problem...gospodine čujete me...halo”-ali Uglješa je već bio u autu i na putu prema bolnici.
Čim je ušao u zgradu panično je počeo trčati po odjelima tražeći svog sina,”oko tatino”.Uetio je u prvu prostoriju gdje su male štruce kruha, zamotane ili u plave ili roze dekice,dresirale svoje glasiće i pluća.
”Sine,tatin gdje si?”-dozivao je suznih očiju.
“Gospodine Uglješa nije tu vaše dijete”-doktor mu je tiho šapnuo.
Manično jureći uletio je u drugu sobu i zastao na vratima,jer ono što je vidio nije želio vidjeti.Naime u ovoj prostoriji nalazile su se bebe sa hendikepom poput nedostatka noge ili ruke.Slegnuo je ramenima i rekao:”Nema veze ti si moj sin i ja te volim,doktore gdje je oko tatino gdje je moj sin?”.
“Gospodine Uglješa pokušavao sam vam reći,došlo je do komplikacija i vaš sin je na posebnom odjelu.”.Nije sačekao da doktor dovrši,izletio je na hodnik i pohitao u drugu sobu,gdje je ostao paraliziran.Djeca samo sa trupom.”Nije bilo važno,to je njegov sin,njegova krv i on ga voli”-uvjeravao se Uglješa.
“Gospodine Uglješa,nije tu”-skrušeno će doktor.
Istrčao je i u sekundi se našao u sljedećoj sobi.Šok je bio prevelik,soba sa težim oštećenjima,djeca samo sa glavom.Počeo je plakati i dozivati jer sad uistinu nije bilo bitno samo je htio vidjeti svog sina.Kao da je znao pogledao je doktora koji mu je pokazao sobu unutar ove.Utrčao je unutra i pao na koljena.Ispred njega nalazio se akvariji i jedno malo oko je plivalo u njemu.”Gospodine Uglješa ovo je vaše dijete,ovo je vaš sin”-kroz suze će doktor.
Mirno je došao do akvarija,pogledao unutra i suznih očiju i drhtavom rukom mahnuo govoreći:”Ti si moj sin,oko tatino”
“Gospodine Uglješa...”-drhtav glas iza njega “...nemojte mu mahati...SLIJEP JE!”

ponekad se prestrašim same sebe

[gia-84]

, aj ća, gotovo....

[ARCADIA]

, aj ća, gotovo....

to je bilo samo mali crnjak....žao mi je

[gia-84]

imate čudan smisao za humor. hihi..al nema veze, samo ti nastavi...

[ARCADIA]

noc je... ulice su puste. sjedis na ulazu stare rusevne zgrade i gledas niz ulicu dok se svijetla presijavaju na mokrom betonu poslije kise. ubrzo cujes korake i sakrijes se u sjenu. to sam ja. hodam, slusam highway to hell i ne razmisljam o nicemu.. prolazim kraj tebe i ne primjetim te dok me ne zgrabis s ledja i uvuces u zgradu.. uplasena sam, ali ne dugo jer me pustas iz stiska i zagledas mi se u lice... i ja se zagledam u tvoje.
polako mi pomilujes obraz.. godi mi tvoj dodir i stavljam ti ruku na rame. to te ohrabruje pa mi prolazis rukom kroz kosu. uzimas me za ruku i odvodis u prostoriju pokraj i naslonis na zid. ogradis me rukama i polako pomirises moju kosu. prinesem svoje usne tvojima. na trenutak se sledis.. ali to polako popusta kad osjetis da te zelim.
gledamo se u oci, napetost nam popusta.. nismo progovorile ni rijec.. savrseno se razumijemo... zelim te, i ti zelis mene. polako, s okljevanjem mi pocnes otkopcavati gumbe na košulji, a ja se najezim svaki put kad me slucajno pritom dodirnes... cuje se kapanje vode i trcanje stakora, strah me, ali ne das mi vremena da mislim o tome.. godi mi tvoj dodir, izaziva trnce u vratnom dijelu kraljeznice koji se sire dalje do listova i izazivaju slabost u nogama zbog koje imam osjecaj da cu pasti, pa se oslanjam cijelom povrsinom ledja od zid.. otkopcala si mi košulju do kraja i razmaknula je. drhteci stavljas ruke na moje grudi sto izaziva nelagodu u meni pa upirem noktima u zid.. ali ne micem se unatoc strahu i nelagodi imam potrebu ostati. ne stajes.. prelazis mi rukama preko struka i pocinjes mi grickati vrat.. trnci iz listova mi pojure u prepone i izazivaju takvu vatru da u tom trenutku se odmaknem od zida uhvatim te za glavu i pocnem te ljubiti . prihvacas ljubimo se divlje i pokusavas mi otkopcati hlace. ne dozvolim ti pa se razocarano odmaknes. priđem ti, uhvatim te za ruku i drugom rukom ti podignem bradu da me pogledas.. "dođi"- kazem. slijedis me bez rijeci. izlazimo na ulicu. i dalje te jednom rukom drzim a drugom pokusavam koliko-toliko drzati košulju zatvorenom. dolazimo do kuce, otkljucavam vrata i ulazim, ali zastajes na pragu. lagano te povucem unutra i kazem da uđes. zatvaram vrata za nama ali ti ne mozes cekati i uhvatis me za bedra i podignes. val ekstaze mi projuri tijelom i brzo me odneses do elementa u hodniku i posjednes na njega. cvrsto te obujmim nogama dok mi divljacki deres košulju u nastojanju da me sto prije skines. pokusavam tebe skinuti.. ne dopustas mi, nego doslovno strgas hlace s mene i pređes rukom preko najtoplijeg dijela mog tijela. osjecas koliko sam mokra i brzo kleknes i počneš me ljubiti. stenjem od uzitka i drzim te za kosu, ne dam da se maknes.. kruzis jezikom oko nje.. izazivas me.. uzivas u tome sto te zelim a ne mogu te imati, nego ti imas mene.. vrhom jezika, jedva mi dodirnes klitoris i vrisnem od uzitka.. poludis i gurnes mi jezik duboko unutra i nadrazujes me dok se grcim od predorgazmickih valova... pred sam vrhunac me skidas s elementa i uzimas me s ledja. previjem se pod tvojim prstima dok mi lizes vrat.. ulaziš duboko.. nadrazujes mi g tocku i drugom rukom klitoris.. svrsavam.. duboko.. i vaginalno i klitoralno i u tom trenutku mi zagrizes vrat.. vrisnem i pokusam se otrgnuti ali nedas.. cvrsto me drzis dok mi zivot polako nestaje svakim gutljajem krvi... predajem se i klonem. njezno me posjednes za element, zarezes si zapesce i kazes: "pij, zelim da budes moja zauvijek"...

EVO JEL SAD BOLJE

[gia-84]

[call_me_not]

u picku koja je ovo uopce rubrika? zaboravis se citajuc ovo. poezija jel?