Njezin šamar me bolio u trbuhu, koljenima, prsima...svuda. Samo ne tamo gdje je žario. Na mom uplakanom obrazu. Taj pokret ruke, zamah i dodir otvorenog dlana na mojoj koži bio je nešto najjače što mi se ikad dogodilo. Bolio me, voljela sam ga. Bila sam ponižena i sretna što me tako snažno doživljava da me želi udariti, što smo tako bliske da to i može. Okrenula se i potrčala. Njene potpetice zvonile su stubama sve do prizemlja. U taktu mog srca.
Izašao je iz spavaće sobe, pogledao me dugim pogledom i samo rekao "Lijepa.". Nisam znala na koga misli, na nju ili na mene. Uostalom, bilo mi je sasvim svejedno. Toliko svejedno da ga nisam ponudila ni pićem prije nego je otišao. A očekivao je. Zastao je u dovratku i rekao "Ali meni ne smeta.".
Ali meni smeta ta tvoja arogancija. Bi li ti smetalo da se na vratima sobe pojavio muškarac? Zašto misliš da ti ona ništa ne može, da me ne može odvesti, uzeti me? Mogli bi o tome porazgovarati na ručku kod tvoje mame. Nakon što vam kažem da odlazim. Cijenjena publiko, vjenčanja neće biti. Hoćeš li je tada doživjeti ozbiljno a ne s ovim nadmoćnim podsmjehom? Hoćeš li se pitati koliko me dugo i duboko dijeliš s njom? Hoće li se tvoj liberalizam zapjeniti kad ga osjetiš na svojoj taštini? Hoćeš li stisnuti zube i procijediti uvredu? Dragi moj!
Nedjeljni ručak je najveći civilizacijski cinizam od nastanka stola. No danas sam mu se veselila. Već sam se vidjela kako ustajem usred deserta, odlazim, slobodna, sretna, prazna od svih laži nakupljenih u zadnjh par godina. Oni ostaju iza mene, u magli, bez šuma, samo vidim kako im se otvaraju usta i pokreću ruke u nijemoj gestikulaciji. Pogledima me nose dok izlazim iz njihovog stana, života, pamćenja...
"Još jedan kolač draga?" upitala je njegova mama. "Da, molim." čula sam kako je netko odgovarao mojim glasom. Za stolom je vladalo uobičajeni ugođaj. Mama je održavala pristojnu razinu, tata se pokušavao šaliti a on se distancirao od njihovog snobizma. Ja nisam imala zadanu ulogu. Bila sam tu kao potreba za slikom. Dok sam bila pristojna, lijepa i neupadljiva sve je bilo dobro. Nisu me odviše voljeli ali im to nije bilo ni važno. U mojim očima vidjeli su jedino oči svojih unuka...jednoga dana. Lomila sam se od njihovih tvrdih pogleda i hladnih želja.
A zvuk njenih potpetica zamirao je u mom staklenom tijelu.
Šamar
-
lucretia
- Postovi: 1214
- Pridružen/a: 06 tra 2009 13:28
- Spol/rod: žensko
- Ja sam: lezbijka
- Status: U vezi
- Lokacija: in the moonlight
wow, ovo je dobro 
We serve an old moan in a dry season
A lighthouse keeper in the desert sun
Dreamers of sleepers and white treason
We dream of rain and the history of the gun
There's a lighthouse in the middle of Prussia
A white house in a red square
I'm living in films for the sake of Russia
A Kino Runner for the DDR
A lighthouse keeper in the desert sun
Dreamers of sleepers and white treason
We dream of rain and the history of the gun
There's a lighthouse in the middle of Prussia
A white house in a red square
I'm living in films for the sake of Russia
A Kino Runner for the DDR
-
duhsaplavimokom
- Postovi: 1015
- Pridružen/a: 22 ožu 2006 11:34
- Spol/rod: žensko
- Ja sam: lezbijka
- Lokacija: u nebesima
-
lucretia
- Postovi: 1214
- Pridružen/a: 06 tra 2009 13:28
- Spol/rod: žensko
- Ja sam: lezbijka
- Status: U vezi
- Lokacija: in the moonlight
spriječi u začetkuafrathevamp je napisao/la: jao,samo čekam da se meni to dogodi....
We serve an old moan in a dry season
A lighthouse keeper in the desert sun
Dreamers of sleepers and white treason
We dream of rain and the history of the gun
There's a lighthouse in the middle of Prussia
A white house in a red square
I'm living in films for the sake of Russia
A Kino Runner for the DDR
A lighthouse keeper in the desert sun
Dreamers of sleepers and white treason
We dream of rain and the history of the gun
There's a lighthouse in the middle of Prussia
A white house in a red square
I'm living in films for the sake of Russia
A Kino Runner for the DDR
..i jel kasno, dal tek nakon 20g., ustajanje od "stola", donilo ti sricu, tj. zadovoljstvo, dal napokon imas ono za cin si patila cilo vrime..nema u ovin mojin slovima ni mrve sarkazma, pitan, samo pitan..jesi li sad sritna i ispunjena..dal, je to-to?..ili uvik postoji"da san"?sarabanda je napisao/la:Da. Nakon 20 godina.
...pitan, opet ponavljan vrag mrve sali..vidis ja se cilo vrime pitan, biti slobodan, biti sto jesi, povridit drage ljude,.proc sito i reseto, za sve to..dal je vridno, imas li dicu, ..sto ona zele..dobro,..aj nek san ja mazohista, al stalno je tu negdi u nekom dilu, mozga a pogotovo srca, konstantno pitanje, dal sam sebicna, jer u svin tim godina u str8 svijetu, ziveci u njemu, "povuka" si jednu crtu koja oznacava tebe i tvoje bliznje..mene je tesko razumit, pa uzmi vrimena, za "desifrirat"sarabanda je napisao/la:Konačno sretna, slobodna, svoja. Bez obzira na sve.
-
sarabanda
- Postovi: 92
- Pridružen/a: 06 lip 2009 10:26
- Spol/rod: žensko
- Ja sam: lezbijka
- Lokacija: zagreb
Upravo tako, povući crtu. Ako nekoga vrijeđa to što jesam njegov problem. Pa ne tjeram ja nikoga da bude ono što nije. Ako me netko ne želi prihvatiti ovakvu stvarno ne mora. Nit me ljuti nit me brine. A djeca... s njima je najlakše. Oni su otvorene i nezatrovane duše. Njihova ljubav ne ovisi o tome s kim spavaš.