Možda..

[Daisy]

ne trabunjas. to je tvoj unutarnji svijet. zao mi je sto si imala losa iskustva s psihijatrima. mozda je samo stvar u tome da nisi naletjela na pravog. mozda ne bi trebala odustati od trazenja pomoci. jos uvijek imas taj izbor.

[Bluesstyle]

Vjerujem. Previše njih koristi tu mogućnost za preskripciju lijekova, tako da uopće ne uključuju humanistički pristup. Zato sam i napisala psihoterapeut.

Kada bi nedjelotvorni lijekovi bili najgore što me može zadesiti...

Svi oni, kada stvar postane ozbiljna, raspolažu sa raznim sredstvima prisile. Lako te mogu strpati iza rešetaka ako se previše otvoriš i bubneš krivu stvar. Meni se to dogodilo jednom, ali je bilo dovoljno da me zauvijek traumatizira...

Zato više ne vjerujem ljudima u bijelom. Ma nikome ne vjerujem. Osim toga, nikada mi nije bilo jasno kako ti može pomoći nekakav psihijatar koji nije previše zainteresiran za tebe i koji će te zaboraviti čim izađeš iz njegove kancelarije...

No biti će bolje da ne idem u nepotrebnu širinu...

Sapienti sat...

[Bash]

Ako sam dobro shvatila, ti si u redu sa svojim stanjem i nemaš ga potrebe mijenjati već težiš pronaći nekoga tko bi te prihvatio?

Da, tako nekako...

Većinom sam u redu, ali imam cikluse kada me samoća natjera u tešku krizu. Tada se jednostavno isključim, spavam i čekam dok opet ne budem dobro. Nekim čudom moj mozak može popraviti sam sebe...

Usput, sa psihijatrima sam imala loša iskustva. Ne samo da mi nisu pomogli, nego su me dodatno izbezumili. Od tada ih izbjegavam u širokom krugu i krpam se kako god znam...

Postoji nešto privlačno u tom neprekidnom kretanju od vrha do dna. Ustrajanje u tome daje mi nekakav pomalo nastrani užitak. To me podsjeća na knjigu "starac i more"...

Borba uvijek ima svoj sjaj. Čak i kada znaš da nemaš nikakve šanse, ipak se osjećaš časno dok ulažeš svaki atom svojeg napora. Kao da time daješ svemiru pljusku zato jer ti je na leđa natovario više od onoga što možeš nositi...

Nezgodno je što ništa ne traje vječno. Svaka borba sa vremenom počne blijediti. Tvoj elan se istroši. Više ne osjećaš slavu, nego samo umor, tupost i prezasićenje. Poput onog ribara koji se toliko borio nizašto...

Onda se jednog dana probudiš i shvatiš da više nemaš razloga za ustrajnost. Možda si je zato Hemingway pucao u glavu. Tko zna...

Ljude plaši kada postavljam gadna pitanja na koja nitko nema odgovor. Oni bi se radije smijali, čavrljali i širili tračeve. Nemam ništa protiv toga, ali ja se jednostavno ne znam smijati. Nitko me to nije naučio jer sam uvijek bila vječni višak, svuda po strani sa svojim mislima i pitanjima u koja sam se silno udubila...

Opet previše trabunjam...

je li uživaš kad postavljaš gadna pitanja na koja nitko nema odgovor? a? a? priznaj ajde kad im izbrišeš taj blesavi cerek s face i podsjetiš ih da nisu sve leptirići i sreća. rightfully destroying illusions since the 80's baš je udobno bit u autodestruktivnom kaputiću, ušuškat se i sama sebi bit isprika/krivac za mizernost dok isprobavaš novo dno dna dna. no dok god priznaješ da je to kako se osjećaš loš osjećaj, nije ti prirodno stanje. nisi takva. i nećeš moć ostat takva. i ako ne vjeruješ psihijatrima, morat ćeš se sama pobrinit za bolje. pogotovo te neće popravit random osoba koju upoznaš šta ti točno nedostaje trenutno? kreni od najjednostavnijih stvari koje bi ti dale malo zadovoljstva. vezu odjednom ne moš ostvarit jer to traje, ali od danas, sutra moš te male stvari koje znače. šta? nazovi neku priju, odi u muzej, skuvaj juhu. bilo šta šta te može dignit bar na kratko. ne vjerujem da nemaš apsolutno ništa šta te instant usrećuje. ajde živni malo pa tek u tom raspoloženju razmisli kako dalje. mislim, super je juha, ali ne moš je jest cili dan.

[jpeg]

psihijatri su za ono zadnje na svitu, za one koji nefunkcioniraju vise sami i nisu samostalni.
oni ne mogu znat sve, puni su tudjih problema i ne hvataju se u kostac s njima.
ni privatni nisu dobri, u splitu sam cula tek za jednog koji je spreman pomoc.
psiholozi bi mogli mozda rec pokoju mudru koje se covik subjektivno ne siti sam. a mislim da tebi treba psiholog a ne psihijatar, jer mi zvucis zdravo samo ne vidis zasto bi se mjenjala kad te nista ne ceka na kraju puta. jel.
fali ti cilj i smisao.
svakako, kad ti dopizdi to, sama ces se pokrenit i probavat ces puteve koji ce te vadit iz toga. i ove bashine juhe.
nekad se ni uz naj napore nemos mjenjat, a kamoli prisilno.
bit ce sve okej. uvik bude.
samo se opusti.

[zaboravila_ime]

psihijatri su za ono zadnje na svitu, za one koji nefunkcioniraju vise sami i nisu samostalni.
oni ne mogu znat sve, puni su tudjih problema i ne hvataju se u kostac s njima.
ni privatni nisu dobri, u splitu sam cula tek za jednog koji je spreman pomoc.
psiholozi bi mogli mozda rec pokoju mudru koje se covik subjektivno ne siti sam. a mislim da tebi treba psiholog a ne psihijatar, jer mi zvucis zdravo samo ne vidis zasto bi se mjenjala kad te nista ne ceka na kraju puta. jel.
fali ti cilj i smisao.
svakako, kad ti dopizdi to, sama ces se pokrenit i probavat ces puteve koji ce te vadit iz toga. i ove bashine juhe.
nekad se ni uz naj napore nemos mjenjat, a kamoli prisilno.
bit ce sve okej. uvik bude.
samo se opusti.

[modblaise]

Bluestyle, ne daj se crnim mislima. Mislim da znam kako ti je. Barem otprilike. Prolazila sam i ja u zivotu kroz svakakve faze crnila, depresije, beznadja.... I mislila sam da sve mogu sama i da sam jaka. A onda kad su se nagomilali i jos nekakvi konkretni zivotni problemi, organizam je popustio i bila sam shrvana.
Pocela sam odlaziti kod jedne psihoterapeutice koja je ujedno i sexolog, u pocetku uzimala i blazu terapiju lijekova i sad sam prilicno o.k. Najvaznije je da rascisits sama sa sobom, tko si i sto trazis u zivotu. Ne slusaj druge i ne radi nista zbog drugih, ako tebi cini lose. Ja sam se tako sj.... Skoro.
Uradi nesto za sebe, digni glavu i kreni naprijed. Zivot moze biti predivan, sve ovisi o nasoj percepciji.

[Bluesstyle]

Tuđe reakcije na moje misli govore mi kako je danas očito "lud i poremećen" svatko željan prijateljstva, bliskosti i sl...

Ne mogu odgonetnuti zašto se svi snebivaju kada kažem da mi je dosta samoće. Zaboga, pa imam sasvim prirodnu potrebu za društvom koju sama ne mogu zadovoljiti, a od drugih nema pomoći, nego su im samo usta puna pravde i velikih savjeta...

Silno me uznemirava pomisao da možda zaista nisam nikome potrebna. Lako bi se moglo desiti da samo bespomoćno promatram kako svijet protječe pored mene dok se ja u sve rijeđem i rijeđem zraku, usamljena, bez ikakvih odnosa, polagano gušim...

Tehnički, mogla bih funkcionirati i sama, sa uspavanim mozgom na autopilotu, poput kakvog stroja, samo je to protivno mojoj slobodnoj volji. Ne vjerujem da sam dizajnirana za dugotrajan boravak u samoći...

Jedino što me umiruje jest činjenica da u svakom trenutku imam pristup izlazu koji je, doduše, pomalo otrcan i ilegalan, ali je ipak izlaz u slučaju nužde. Radi njega sam radoznala za svako iskustvo boli i neprilike, da jednog dana konačno ustanovim koliko mogu izdržati, a kada dospijem do granice podnošljivog dovoljno je da otvorim vrata i već sam umakla. Drago mi je da su to duhovito rješenje odavno ustanovili mnogi usamljeni vukovi...

Kako već rekoh, sapienti sat...

I zbogom.

[call_me]

usvoji psa. oni vole bezuvjetno i njima trebas uvijek. i beskrajno vesele i opustaju.

[alexis]

usvoji psa. oni vole bezuvjetno i njima trebas uvijek. i beskrajno vesele i opustaju.

tako sam ja... jos je tu danas ima 11 godina
(preporucujem kujice-privrzenije su)

[Bluesstyle]

Baš sam se htjela okaniti pisanja svojih daljnjih monologa ovdje i okušati svoju sreću u stvarnom svijetu, ali jučerašnje neugodno iskustvo pokazalo je da sam potpuno nesposobna u spontanom približavanju bilo kome...

Jedino mi preostaje internet. Zato sam se opet pokunjeno vratila ovdje...

Nemam uvjete za držanje psa...

Samoća je gora od bilo čega. Da barem pronađem bezbolan izlaz, bez obzira koliko ilegalan bio...

[jpeg]

pa sto je bio problem u toj jucernjasnjoj situaciji?

[Bluesstyle]

pa sto je bio problem u toj jucernjasnjoj situaciji?

Taj jučerašnji fijasko samo je simbol svega što u mojem životu izmiče kontroli. Sve te nagomilane traume, frustracije i fobije koje je samoća u mene usadila koče me u normalnom funkcioniranju, u tome da izađem van, negdje priđem nekome i započnem kakav razgovor. A uostalom, gotovo je nemoguće pronaći okruženje bez čudnih pogleda, pitanja jesam li muško ili žensko itd. jer me to sve dodatno obeshrabruje...

Zato se radije držim interneta, ali niti tu nikoga previše ne zanimam...

[jpeg]

ma daj, pa i mene pitaju jesam li m ili z!
nedaj se obeshrabrit! pa to ti je ka da te pitaju, a jesi ti to jea sir? imas izmedju zubi nesto..
to je standardno i automatik reakcije

a dok ne dozivis to iljadu puta neces naucit oguglat i razumit. ni rjesenje micat se od onoga sta ti cini problem jer nemos naucit drukcije.

[Bluesstyle]

Ja samo znam da nemam nikoga čak niti da ode povremeno sa mnom van i da sam cijelo vrijeme sama. I već mi je dojadio takav prazan život. Ako se mene pita, draža mi je smrt od ovoga...

[jpeg]

pa fala bogu da ti je dopizdilo.
pa sta se ne druzis virtualno s nama?

[Bluesstyle]

pa fala bogu da ti je dopizdilo.
pa sta se ne druzis virtualno s nama?

Drugi nisu baš osjetljivi na moje muke i slabo se javljaju, a ja se nikome ne želim nametati...

Uz to, rado bih virtualnu dimenziju što prije preselila u stvarnost, a za to definitivno nema kandidata...

[divlja.ruza]

pa fala bogu da ti je dopizdilo.
pa sta se ne druzis virtualno s nama?

Drugi nisu baš osjetljivi na moje muke i slabo se javljaju, a ja se nikome ne želim nametati...

Uz to, rado bih virtualnu dimenziju što prije preselila u stvarnost, a za to definitivno nema kandidata...

pa, ne nameces se ako nekog pitas ili trazis za savjet. a, i nemoj samo sjedit za kompjutorom. nadji si hobi, volontiraj, upisi neki tecaj, bavi se sa sportom, a usput mozes i upoznat nekoga. uglavnom, nedaj se i kak se kaze - ak sam sebi ne pomognes, nece ti ni drugi. trgni se, ZBOG SEBE!

[Bluesstyle]

A da ipak probam lijekove? Ima li netko iskustva sa time? Mislim, da pouzdano znam da će mi neki lijek pomoći kada me počne pritiskati nesnosna tišina i četiri zida, onda bih uporno obilazila psihijatre dok mi konačno netko ne napiše recept...

[divlja.ruza]

da probas sa lijekovima? ti to pitas nas. na to ce ti najbolje odgovorit strucnjak za to podrucje. lijek nije bonbon pa ces ga sam tak uzimat. kazem ti kaj da napravis - uclani se negdje, nadji si neku zanimaciju. naravno da ako si unutar 4 zida stalno i nemas s kime i kamo proci i podruziti se, da se osjecas usamljeno ili depresivno.

ako bas zelis i osjecas tu potrebu ili da nemas sa kime popricat, odes k psihologu, a on ce dalje znat sto dalje. raspitas se prvo, kao preporuku ako bi te netko znao uputit dobrom psihologu. mislim da unutar svake bolnice postoji psiholog kojeg ne moras placat.

[Bluesstyle]

Ma zaboravite, glupa je to ideja sa lijekovima. Ionako već uzimam dosadnu kemiju bez koje ne mogu i bolje da se čuvam svega nepotrebnog...

Već sam bila kod psihologice, ali mi baš ne može pomoći puno. A i uvijek se prvo treba naručiti, pa ići lijevo, pa desno, tako da na kraju uvijek odustanem...

Imam i vatrenu zanimaciju. Jedino me to još kako-tako drži da sasvim ne skrenem...

Budem još vidjela postoji li kakva udruga ili nešto gdje mogu otići pronjuškati. Možda su prijatelji životinja dobra ideja...

[divlja.ruza]

Ma zaboravite, glupa je to ideja sa lijekovima. Ionako već uzimam dosadnu kemiju bez koje ne mogu i bolje da se čuvam svega nepotrebnog...

Već sam bila kod psihologice, ali mi baš ne može pomoći puno. A i uvijek se prvo treba naručiti, pa ići lijevo, pa desno, tako da na kraju uvijek odustanem...

Imam i vatrenu zanimaciju. Jedino me to još kako-tako drži da sasvim ne skrenem...

Budem još vidjela postoji li kakva udruga ili nešto gdje mogu otići pronjuškati. Možda su prijatelji životinja dobra ideja...

da, treba se malo potruditi oko sebe ako si zelis pomoci, a ne odmah dignuti ruke. ako psiholog smatra da nije sila slati te psihijatru, budi sretno bice, a ne zalosno. prestani kukat samo, nego se trgni! gle, svaka osoba na ovoj planeti ima svojih problema, neko manjih, neko vecih, samo sto se svakom njegov problem cini ogromnim naspram drugih. izadji medju svijet! zivot ne donosi samo ruzno nego i lijepo!

[modblaise]

Ja samo znam da nemam nikoga čak niti da ode povremeno sa mnom van i da sam cijelo vrijeme sama. I već mi je dojadio takav prazan život. Ako se mene pita, draža mi je smrt od ovoga...

Hej, prestani s takvim mislima. Smrt je uvijek zadnja opcija. U stvari, smrt uopće nije opcija. Ona nas čeka i onako i čemu je približiti dok nismo osjetili što nam sve život na ovoj planeti pruža. A vjeruj mi, svakog od nas iza nekog ugla čeka sreća. Svakog! Samo strpljenja i hrabrosti. Ne zatvaraj se u sebe. Najgore je kad pustimo da nam crne misli i dosada zavladaju tijelom i dušom.
Think pink! Jeftina fraza ali je u njoj poanta!

[Bluesstyle]

nije važno...

[shizika]

Bluesstyle srećo ja bi tebe čvrknula bobama i izvela van!!:D

[samo ja]

umorit ćeš se s vremenom od svega toga, izdrži.... kad napustiš jednom to stanje, više te ništa neće vratiti nazad... a ja nekako vjerujem da ideš prema naprid... kao što rekoh, to je jedan proces...

[miss_misty]

Niko ne zna sta znaci roditi se i ziveti na ivici izmedju dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi a ne moci uciniti nista da se oni objasne medju sobom i zblize, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celog veka, biti kod dva zavicaja bez ijednoga, biti svuda kod kuce i ostati zauvek stranac; ukratko: ziveti razapet, ali kao zrtva i mucitelj u isto vreme.

Travnicka hronika/Ivo Andric

[samo ja]

Dobar mi je Ivo