Ukusi

[Andain]

Potaknuta temom o ukusima i muzici, zanima me dal se slažete s onom da se o ukusima ne raspravlja, tj. da su pojedinačni ukusi subjektivna karakteristika bez ikakve vrijednosne konotacije: ne možemo uspoređivati i tvrditi da je nečiji ukus bolji ili lošiji?

Kad pričamo o umjetnosti, da li isto povlači za sobom i zaključak da ona nema objektivnih kriterija van tehničkih aspekata-odnosno da je vrijednost tih ne-tehničkih elemenata relativna, i da li u tom slučaju uopće možemo (i tko može) neko djelo proglašavati umjetnošću odnosno šundom ili čisto nekim prosjekom?

Ili vrijednost nije relativna, a o ukusima se ne raspravlja čisto zbog izbjegavanja eventualnog omalovažavanja tuđih impresija (iako je opravdano reći da je npr. David Bowie veći umjetnik od npr. Thompsona- neovisno o popularnosti ili polit. angažmanu, gledajući čisto glazbu koju rade)?

[Gost]

O ukusima se (ne)raspravlja
Obicno se non stop o ukusima raspravlja,
pa sure da ye subyektivno.
Moze netko opalit crtu po papiru i to
ce bit divljenje do neba, a netko moze
za mrtvu prirodu ulozit truda maksimalno,
pa ce bit ok
Mislim da imati ukusa znacilo bi naci neku
myeru zlatnu sredinu u svemu tome, ali opet
ostaye otvoreno pitanje po cemu netko tko
to niye nema ukusa.
Tupson ye npr. po analizi strucnjaka kvalitetan
umyetnik, ali sve to unistava svoyim glasom.
Da ye radio za nekoga tko ce to pyevat
i bez fasistickih upadica i na engleskom bio
bi sviyetski hit...priye koyu godinu ye bas neki britanac
radio tu analizu. I sad npr. dodjes nekome
tko slusa to i kazes mu da nema ukusa.
Ybg tema za filozofirat u beskray.

[Aven]

Svako naše otvaranje usta i pričanje o nečemu je početak razgovora o ukusu.

Dakle, kada ne bismo razgovarali o osobnim ukusima, šutjeli bismo.

Razlikujem raspravu o ukusu što za sobom povlači argumentiranje zašto je jedno bolje od drugog i razmjenjivanje ukusa što znači upoznavanje sugovornika s onime što se preferira i zašto, te se pritom jedno ne postavlja bolje/kvalitetnije od drugog.

Što se umjetnosti tiče, umjetnički komad se sastoji od tehničkog aspekta (kompleksnost djela, virtuoznost umjetnika, tehnika sviranja/pjevanja), i emocionalnog aspekta (interpretacija umjetnika i doživljaj publike). O tehničkom se itekako može objektivno raspravljati, analizirati, valorizirati i postavljati više standarde za obrazovanje budućih umjetnika. Zato postoje umjetničke akademije (likovna, glazbena, glumačka). O tome mogu raspravljati stručnjaci koji imaju teorijskog i praktičnog znanja iz tih područja. Laici se u svojim raspravama mogu samo pozivati na ono što su stručnjaci postavili za standard kvalitete. Tu isto treba prepoznati granicu između malograđanštine i autentičnog osobnog ukusa. [Mini-offtopic: ljudi mogu do apokalipse raspravljati je li homoseksualnost bolest ili nije, ali pika se ono što je psih. struka postavila kao normu].

O ovom emocionalnom aspektu umjetničkog komada se mogu tek razmjenjivati mišljenja budući da nitko ne može nikoga uvjeriti da je ono što je na njega ostavilo snažnu impresiju pogrešno i da je impresija onoga tko ga uvjerava bolja/uzvišena/kvalitetna/ispravna. Ukoliko se može nekoga uvjeriti u pogrešnost impresije, onda ta impresija nije ni bila autentična in the first place.

[Andain]

Nije upitno postojanje impresije već kvalitete impresije i dubine-naime, i prosječan bbb-ovac može biti poprilično impresioniran dinamovom pobjedom, no to ne znači da je isto umjetnost; rezanje žila na sceni ili nošenje sirovog mesa kao odjevni predmet može također biti smatrano umjetnošću i ako isto definiramo na način da je umjetnost bilo što što je nekog na bilo koji način dirnulo, dolaziš do tog da umjetnosti nema, odnosno da je to sve, od slike psećeg govna na cesti do Mona Lise ili Guernice. Pa ipak, razlika između tih djela postoji i ne nalazi se (ne isključivo) u kvalitetih tehničkih premaza na platnu.
Zbog tog osobno smatram da su i ukusi podložni procjeni i vrednovanju, gdje jednostavno nečiji mogu zadirati dublje u stvarnost djela i onog što se prenosi, a neki jednostavno ne idu dalje od ‘jeftine’ senzacije, proste estetike ili emocija koje proživljava navijač na nog. utakmici koje se pak razlikuju od emocija nekog tko je napisao nešto tipa Jesus to a child koja nosi čitavu paletu kompleksnijih emocija i razmišljanja o životu.
Dakle, riječi Hit me baby one more time ne možeš reći da prestavljaju nešto full kompleksno, duboko i dojmljivo, kao ni riječi Jer još trava nije nikla Tamo gdje je stala moja štikla (Dođi, dođi, dođi Hop, hop, hop, hop (Ajde, pile moje) i činjenica što će netko zbog vlastitih dojmova i preferenci isto držati umjetnošću više govori o granicama te osobe nego tim riječima daje objektivnu vrijednost u smislu emoc. kompleksnosti (neovisno o tom što nečija percpecija doista može svašta iz samog djela izvući).

[Aven]

Kao što napisah, tu se možeš pozivati samo na ono što su stručnjaci postavili za standard kvalitete.

Samo ne vidim smisao u raspravi s nekim tko to ne percipira tako osim toga da mu nabijaš na nos kako je tvoj ukus bolji od njegovog jer bi njegov akademci iskoristili za toalet papir.

Ćorsokak su takve rasprave.

[Andain]

Kakvi stručnjaci za kvalitetu i na osnovu čega oni procjenjuju taj umjetnički/netehnički aspekt?
I ako razlikovanje postoji, makar i samo od nekih stručnjaka-kritičara, profesora, samih umjetnika itd. (premda ne razumijem zašto tu i laici ne bi bili uključeni obzirom da mnogi umjetnici to i jesu (bili)) nije li onda ipak moguće vrednovati i ukuse?

Slažem se da su rasprave nezgodne al ne znači da su i besmislne eili nemoguće. Osim tog, meni osobno ovdje cilj nije nikog nagovoriti na svoj ukus, već čisto raspravljam o tom postoji li podloga za vrednovanje ukusa?

[Aven]

Na osnovu studiranja umjetnosti.
Mislim da nečije poznavanje solfeggia, teorijsko znanje, skladanje i bavljenje glazbom ipak daje prednost u raspravi o glazbi naspram onog tko priča samo s pozicije svojih impresija i/ili bezbroj pročitanih knjiga na tu temu.
Doduše, nečiji natprosječni talent i samostalno istraživanje istog može nadomjestiti formalno obrazovanje.

nije li onda ipak moguće vrednovati i ukuse

Napisala sam da jest - s tehničkog aspekta.

Sve ostale rasprave o onome što bi trebao biti dobar glumac/film/pjevač/pjesma/slika se obično svedu na subjektivnu percepciju tih vidova umjetnosti koja je istinita za pojedinca u okviru njegovih doživljaja umjetnosti/svijeta i osoba koje su mu u toj percepciji kompatibilne.

[slapa]

generalno mi je super što su ukusi ljudima različiti. to zaista čini svijet zanimljivijim. u praksi... vani upoznam neku curu, čini mi se simpatična i pomalo me zaintrigira. idući dan ju ustalkam na fejsu preko zajedničkih prijatelja. vidim da je bila na Rozginom koncertu, a ta činjenica je popraćena i s par tako nekih youtube klipova na njenom zidu. prestane mi biti zanimljiva. čiča miča gotova priča.

mislim da ne bih nikom držala lekcije iz kvalitete toga što vole slušati ili gledati.

[Aven]

Dodala bih i kako su meni gotovo podjednaki oni koji slušaju samo klasiku i/ili samo jazz (dakle, najkompleksnije glazbene forme), a sve ostalo smatraju smećem, kao i oni koji slušaju samo cajke (najjednostavnija glazbena forma). Smatram ih jednako ograničenima i zatvorenima.

[Gost]

^ potpisuyem od d do a.

meni su nayzanimljiviyi oni koyi spayayu zanrove

[Andain]

@Aven
Al zar ne shvaćaš da je i pitanje stručnjaka za kvalitetu isto upitno kod umjetnosti (zapravo, stručnjak za kvalitetu je funkcija koja se odnosi na nešto dr., trebalo bi reći stručnjak za određeno umjetničko područje, ali onda po tvom ograničiti njihovu stručnost samo na tehničke aspekte) ako negiraš mogućnost procjene netehničkih aspekata čiju percepciju nečiji ukus održava.
Jer ono što čini umjetnost je daleko više od tehničkih aspekata.

Ono, nije popularno procjenjivati nekog na temelju tog dal sluša narodnjake ili nešto malo sofisticiranije, kao što nije ni popularno nekog zvati neinteligentnim, iako postoje ljudi koji jesu neinteligentni kao što postoje ljudi koji vrhunac umjetnosti smatraju djelima koja su po rasponu doživljaja primitivna (jer su, između ostalog emocije o kojima pričaju ta djela i koje izazivaju kod njihove publike jako bazična i svode se na raspon ‘’pukni puškom, rodilo se muško’’).
Jako sam slikovita danas
Što želim reći-da se praktički i na prvi pogled može ustanoviti i vrednovati razlika između gore navedenih lyricsa i nekih dubljih, kao što postoji razlog zašto su Da Vinci i Picasso veliki umjetnici, a taj razlog nije u tehničkim aspektima koji su jednostavnije mogu svladati i u krajnjoj liniji naučiti.

Ukoliko veliš da je svačija percepcija jednakovrijedna, u tom slučaju negiraš mogućnost prozivanja nečeg umjetničkim djelom, odnosno to može bilo što što zadovoljava tehničke kriterije, a njih zadovoljiti je generalno puno lakše.

[Gost]

Neki od nayvecih umyetnika su za zivota smatrani
skartom odnosno njihova dyela, a danas su nayveci od nayvecih
to ye isto zanimljivo.

[Aven]

Jer ono što čini umjetnost je daleko više od tehničkih aspekata.

To sam isto napisala još u prvom postu. To je samo jedan od dva bitna aspekta. Tehnički i emocionalni aspekti se nadopunjuju, ali se mogu gledati zasebno.

Cajke su isto glazba, samo ona glazba koja zahtjeva minimalno poznavanje glazbene teorije (tehnički aspekt), u tom smislu je ograničena u stvaralaštvu (tehnički i emocionalni aspekti), a posljedica svega toga je ograničenost emocija koje može izazvati u slušatelju (emocionalni aspekt).

Moje poimanje kvalitetnog umjetničkog komada i umjetnika (u objektivnom smislu) je mogućnost izazivanja čitavog spektra emocija u publici.

Ukoliko veliš da je svačija percepcija jednakovrijedna

To pak nisam nigdje napisala. Napisala sam da su laičke rasprave o različitim percepcijama najčešće ćorsokak ako se krene u uvjeravanje sugovornika jer na kraju svi ostanu pri svome.
Rasprave stručnjaka mi već imaju smisla jer se u konačnici zaključci tih rasprava implementiraju u obrazovanje i podižu standardi.

No dobro, ionako svatko za sebe procjenjuje smislenost ulaženja u bilo koju temu rasprave.

Itekako za neke osobe pomislim kako imaju ukusa, dok za druge kako nemaju. No činjenica je da pritom polazim od sebe. Stoga ipak radije ostanem samo na razmjeni impresija.
Kad želim pričati/raspravljati ozbiljno o pjevanju i nadograditi svoje znanje (što mi rasprava s niti jednim laikom ne može dati) obratim se svojoj profesorici.


Nego, Andain, kako bi ti ocijenila svoj ukus?

I drugo, koliko ljudi si upoznala, a da je za sebe reklo kako nema ukusa?

[Andain]

Cajke su isto glazba, samo ona glazba koja zahtjeva minimalno poznavanje glazbene teorije (tehnički aspekt), u tom smislu je ograničena u stvaralaštvu (tehnički i emocionalni aspekti), a posljedica svega toga je ograničenost emocija koje može izazvati u slušatelju (emocionalni aspekt).

Odnosno, ja bih rekla sirovost/sofiticiranost/površnost/dubina emocija, no u svakom slučaju, ovo gore što si navela tvori podlogu za vrednovanje ukusa i podlogu za vrednovanje nekog djela. I to je ono moje prvo pitanje-da li se o ukusima može raspravljati na temelju vrijednosti ili ne, i možemo li vrednovati te netehničke elemente nekog djela.

U tom slučaju, moguće je za nekog reći da ima ukusa i u slučaju da se ono ne poklapa s mojim osobno-primjerice, ja uopće nisam luda za Picassom ili Dalijem, ali za njihova djela ili njihove obožavatelje ne bih se usudila reći da su bez ukusa ili da nisu umjetnost.

Ako netko smatra da su Huljić i Jole vrhunac glazbenog stvaralaštva, a nošenje sirovog mesa s željom šokiranja vrhunac umjetničkog performansa, to ću misliti.

Moj osobni ukus- je određen mojoj granicom percepcije suptilnosti nekog djela, ne rangiram ga, samo priznajem ograničenost u percepciji gdje mi je jako lako prepoznati šund, ali iznimno teško do negdje nemoguće prepoznati vrhunsko ili odlično djelo. Također, moja definicija vrhunskog djela je ono što me tjera da proničem u prirodu određenih stvari, što mi donosi određene spoznaje ne nužno u smislu novih informacije koliko novih dojmova, mentalnih slika, ono gdje prepoznam sklad između iskustva i opisanog dojma, gdje netko nešto komplicirano prikaže na full jednostavan način. One stvari, koje je zapravo jako teško verbalizirati i prikazati, puno teže od emocija/stanja tipa gladna sam/žedna sam/ševi mi se/pobjedio je moj nogometni tim i sl. i gdje mi je puno lakše, kao što je općenito puno lakše, prepoznati nešto ispod vlastitih granicama percepcije nego iznad.

Iz tog razloga dopuštam da netko ima puno bolju percepciju od mene, gdje su moji doživljaji i ukus u skali ispod njegove/njene.

Što se tiče ukusa, upoznala sam dovoljno onih koji su skloni priznati svoju ograničenost u nekom području, bilo u odijevanju bilo umjetnosti.

[Aven]

U tom slučaju, moguće je za nekog reći da ima ukusa i u slučaju da se ono ne poklapa s mojim osobno-primjerice, ja uopće nisam luda za Picassom ili Dalijem, ali za njihova djela ili njihove obožavatelje ne bih se usudila reći da su bez ukusa ili da nisu umjetnost.

To isto mogu reći za Bergmana (film) ili Cohena (glazba).

Kako si do toga došla, tj. na osnovu čega? Da ti ne sviđa i/ili ništa ne osjećaš dok gledaš te slike, ali da ne možeš reći za one kojima se sviđaju kako nemaju ukusa?

Kod mene opet tehnički dio čini razliku. Dok gledam Bergmanove filmove ili slušam Cohenovu glazbu vidim/čujem da su zadovoljeni svi tehnički aspekti kojim bih neko umjetničko djelo proglasila kvalitetnim, ali me emocionalno ne dotiču.
S druge strane, upravo ta tehnička kompleksnost mi daje naslutiti kako bi netko drugi mogao prilikom konzumacije tih djela proživjeti čitav spektar emocija i iskustava.

Također, moja definicija vrhunskog djela je ono što me tjera da proničem u prirodu određenih stvari, što mi donosi određene spoznaje ne nužno u smislu novih informacije koliko novih dojmova, mentalnih slika, ono gdje prepoznam sklad između iskustva i opisanog dojma, gdje netko nešto komplicirano prikaže na full jednostavan način. One stvari, koje je zapravo jako teško verbalizirati i prikazati, puno teže od emocija/stanja tipa gladna sam/žedna sam/ševi mi se/pobjedio je moj nogometni tim i sl. i gdje mi je puno lakše, kao što je općenito puno lakše, prepoznati nešto ispod vlastitih granicama percepcije nego iznad..

Ovo bih proširila i na ljude. Točnije, na ono što pojedini ljudi pobuđuju u nama i impresije koje ostavljaju dok boravimo s njima.

Raspravljati se može baš o svemu. Smislenost tih rasprava ovisno o sudionicima je već druga stvar. Kod te procjene (o upuštanju u raspravu) važnu ulogu igra inteligencija.

[Andain]

Ukus definiram kao profinjenost nečije percepcije-gdje neukus smatram nemogućnost percepcije ičeg što nadilazi one najbazičnije/sirove doživljaje (velim, to su mi oni koji vrhunac uživanja vide u lyricsima-pukni puškom, rodilo se muško), dok mi je ukus mogućnost percepcije il emaniranja kompleksnijeg stanja i emocija, dala sam pr. G.M. gdje on piše o gubitku nakon smrti nekog bliskog, o osjećaju prolaznosti i uzaludnosti života itd i opisuje sve skupa bez patetike, melodrame, ostavljajući proprilično stvaran dojam proživljenog onog o čem pjeva. Primjeri su tu čisto da bih pokazala da je moguće razlikovati dubinu emocija, a samim time i tuđe doživljaje ovisno u čemu uživaju i što smatraju dobrim.

Tamo gdje je ta razlika i granica manja, dakle ne primjećujem sirovost emocija, samo me iste ne pogađaju- ne doživljavam kao neukus ili ukus, samo nisu po mom..well ukusu, odnosno mene ne diraju. Da li je to zbog tog što ne percipiram neke super stvari, ili ne percipiram jer ih nema ili mi nisu _toliko_ kul, to je već siva zona o kojoj ću diskutirati sa sugovornicima do određene mjere, dok s onim tko veli da je Jole super stvar, a nekakav instrumental smatra intelektualnim preseravanjem (jer što je pjesme bez lyricsa nakon kojih u stanju delirija baciš čašu na pod ), neću

[Aven]

Ako sam dobro shvatila, kod tebe emocionalni aspekt čini razliku u vrednovanju nečega ukusom ili neukusom? Odnosno, u redu je ono djelo kod kojeg osjetiš/percepiraš kompleksnost emocija ili ih uopće ne osjetiš, dok je ono djelo koje izaziva (samo) primitivne/impulzivne emocije/reakcije neukusno?

[Andain]

Da. Tamo gdje osjetim kompleksnost i suptilnost doživljaja i izričaja, to doživljavam pozitivnim, tamo gdje osjetim ograničenost, doživljavam negativnim, a ono što me ne dira odnosno primjećujem određena kompleksnija stanja koje mene osobno ne inspiriraju-to ostavljam otvorenim.

Dodatno, mogu uzeti za primjer Von Triera kojeg izrazito ne volim..Tj. volim umjetnost koja me inspirira, a ne cijenim kad primjećujem da tuđe jako crno stanje svijesti boja njihova djela. Trier mi je primjer umjetnika gdje si nakon gledanja filma poželim napraviti samoubojstvo-dakle, nije netko tko te neće dirnuti u emocije već netko tko će ti zacrniti pogled na svijet, i postoje ljudi koji rezoniraju s tim stanjem svijesti ili im isto ne smeta, meni osobno jako da.

Impresionira me ono, ne što nužno čini stvari pozitivnijim, već gdje imam dojam da autor pogađa bit stvari (bolje od mene), na način da stvarnost nije oskvrnjena tuđim doživljajem već je pojednostavljena/određen doživljaj je učinjen stvarnijm i sl.

Za ove koji vole Triera neću reći da nemaju ukusa, jednostavno ću misliti da volimo drugačije stvari i vrlo vjerojatno imamo različite definicije mnogih stvari.

[Aven]

Da. Tamo gdje osjetim kompleksnost i suptilnost doživljaja i izričaja, to doživljavam pozitivnim, tamo gdje osjetim ograničenost, doživljavam negativnim, a ono što me ne dira odnosno primjećujem određena kompleksnija stanja koje mene osobno ne inspiriraju-to ostavljam otvorenim.

Tako razmišlja i radi većina ljudi. Sad se opet mogu u ovoj temi okrenuti za 360 stupnjeva i napisati kako se tuđi ukus uglavnom vrednuje s pozicije vlastite (emocionalne) percepcije nekog umjetničkog djela. Preciznije, vlastitog ukusa. I opet ponoviti kako je analiziranje tehničkog aspekta umjetničkog djela daleko objektvnije u etiketiranju nečega kao ukusnog ili neukusnog, a za to je ipak potrebno neko znanje.

A propos tehničkog aspekta, kod filmova bih dozvolila da mi netko tko je studirao filmsku režiju kaže kako nemam ukusa, budući da su moja iskustva bila ograničena na glumu/odlaske na Lidrano tijekom srednje škole i pripreme za ADD koji nisam upisala. Ovo što ih gledam na tone me ne kvalificira nikakvim stručnjakom. Eventualno sam samo informativno jača od prosjeka.

U slučaju glazbe tu etiketu već ne bih prihvatila.

[Andain]

Tako razmišlja i radi većina ljudi.

Ali to uopće nije upitno Upitna je kompleksnost nečijeg doživljaja, ne da li je naš ukus utemeljen u subjektivnom doživljaju. I da li na temelju te kompleksnosti možemo vrednovati djelo i ukus.

Što se tehničkih aspekata tiče, to je svakako lakše analizirati i objektivizirati, međutim, tehnički aspekt nije ono što čini razliku između štreberskog i umjetničkog djela i iz tog razlog je umjetnost upravo ono područje u kojem samouk možeš postići velike rezultate. U medicini baš i ne.

[Aven]

umjetnost upravo ono područje u kojem samouk možeš postići velike rezultate

Ne bih se baš generalno složila s tim. Talent/sluh je tu najznačajnija varijabla. Netko bez talenta i sluha može po tome drljiti dan i noć i ništa ne postići.

[Andain]

Pa da, zato i velim da samouk možeš jako puno tog napraviti..jer talent, sposobnost projekcije kompleksnijih tema i doživljaja, lako nadomjesti tehničko znanje koje uostalom možeš i iskustvom i samostalnim učenjem svladati. Zbog tog, studij nečeg ne čini osobu dobrim ''umjetnikom'' eventualno dobrim kritičarem.

[Aven]

Pa da, zato i velim da samouk možeš jako puno tog napraviti..jer talent, sposobnost projekcije kompleksnijih tema i doživljaja, lako nadomjesti tehničko znanje koje uostalom možeš i iskustvom i samostalnim učenjem svladati.

Ni tu se ne bih potpuno složila.

To mogu iskustveno potvrditi. Nadam se da se to barem nešto broji u ovoj raspravi. Nikakva literatura niti YT clipovi ni ostali multimedijalni materijali u današnje vrijeme, ma koliko ti talentirana bila, ne mogu ti reći da (tehnički) krivo pjevaš/sviraš, kao što ti to može u sekundi ispraviti osoba koja je stručna na tom području. Dakle, cijelo vrijeme možeš učiti krivo uvjerena da radiš ispravno. I to nema veze s talentom.

Dobar mentor koji uz sve "tehničko znanje" zna prepoznati i razvijati individualnu posebnost + talentirano dijete stvaraju vrhunskog umjetnika. Znanje kreira nove (vrhunske) ideje. U svemu pa tako i u umjetnosti.

Btw, nadam se da tu nitko neće povući korelaciju između zarade i virtuoznosti, jer jedna cajka zarađuje više od vrhunskog pijanista ili pak Lana Del Rey koja nema uopće sluha već je proizvod vrhunskih producenata.

Ne osporavam vrijednost radova samoukih umjetnika, ali bih se dala kladiti da bi uz dobrog mentora (ključno je ovo "dobrog") bili još bolji i kreativniji.

Nedavno je na TV-u gostovao Mate Matišić (samouki dramatičar, scenarist, skladatelj i glazbenik) s kojim obožavaju raditi gotovo svi relevatni hrvatski redatelji (napisao je scenarij za predstavu Fine Mrtve Djevojke). Inače je završio pravo. U nekoliko je navrata napomenuo da tu samoukost ne smatram boljim načinom i uputio djecu na obrazovanje.

[ariadne]

Ali Huljićkine cajke i slično izazivaju pun spektar emocija kod ljudi. Od užitka i sreće, preko indiferentnosti do bijesa, gađenja i podsmijeha. Šta je to onda? Ili to ovdje pokušavamo valorizirat emocije i mislit da naše gađenje prema cajkama nekako ima veću vrijednost od nečije sreće?

[Aven]

A i nije ti neki spektar.

[ariadne]

To sam više uzela kao referentne točke, pretpostavljam da ih ima više, ali nije da redovito raspravljam s ljudima o tome što im cajke znače ili ne.

[Aven]

Bi otišla koji put sa mnom na cajke? Misliš li da bi te to na neki način oštetilo?

[ariadne]

Bih. Bila sam već i nije me oštetilo. Bar mislim.

[Aven]

Sviđam.

Prvi i zadnji put kad sam ušla u narodnjački klub je nestalo struje pa nisam niš čula.

Okej mi je kad ljudi kažu da nije njihov đir i da ne bi, ali ono histerično gađenje i zgražanje mi smrdi na malograđanštinu.

[Gost]

Huljic to ye veoma zanimljivo.

Sister i ya smo isle u glazbenu skolu i yos dodatno sam privatno isla
na satove poyedinih instrumenata obzirom da ye mamin poznanik
skuzio da sam yako talentirana, ali liyena, pa me se niye dalje forsiralo,
no sister ye prva pocela sa tim da bi meni to toliko
u uho uslo da ye bio yedan period kad smo lupale magazin non stop.
A o teskim narodnjacima imam isto pricu.
Dok nisam dosla u srednju nisam znala sta ye cayka.
Slusalo se kod nas svasta, ali cayka nikad.
E onda ye yedna profa rekla mom razredniku cuy
tvoya rokerica dize ruke na cayku
Malo cugice i case lete
Ne slusam to za dusu, ali yednom sam usla u zloglasni nec i pustili su
za damu na sanku cecu 39.2
a tek ples oko stange ispod dj pulta u yos yednom narodnjackom klubu -.- lepa brena sanjam
I tak svasta, ali sta ye kvaliteta to znam i slusam za dusu.
Tko se zgraza nad caykama, a inace ih ne slusa isto mislim da ima
zatvoren um, yer zasto ne bi malo ruke u zrak i na skart