posao kao necista sila

[zwarte paard]

Ovo nije tema samo za nas jadne koje radimo, nego i vas koje cete jednom raditi.
izvinjavam se na optimizmu unaprijed, ali me skoro svaki dan pregazi, pa me zanima sljedece- koliko vas posao umori ili iscjedi?
Kada izadjete s posla i koliko vam energije ostane za aktivnosti ili vas same?
Tipkam s pozicije raspada...danas mi je tako.
Koliko vam realno ostane olvremena za relaksaciju i koliko se mozete distancirati od posla
?
Nosite li ga kuci, imate li radno vrijeme i granicu privatno-poslovno?

Slobodno prosiriti temu.

I btw...mislim da bi bilo ok imati 2 mjeseca godisnjeg na 12 mjeseci rada s vikendima free.

Opako me nervira ovo izrabljivanje. Mislim da ne treba raditi. Ozbiljno mislim da ne treba raditi, nije vredno tolikog vremena. Ne raditi do 6 imati par sati i opet raditi. Nesto tu ne valja.

Dajem na raspravu.

[Yeci]

Many jobs suck, jer ljudi jednostavno rade kako bi dobili novac i preživjeli. Jer poslovi nisu osmišljeni s idejom da učine ljude sretnima već s ciljem zarade novca. Živimo u kapitalizmu, a on je ravnodušan prema zadovoljstvu mase koja radi, kao što i državu bk za iste. Nadalje, ljudi mrze sve što moraju činiti svaki effin dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu.

U poslu ti ni najveća strast prema istome ne može pomoći. Imam frendicu kojoj je bio životni san postati profesionalni kuhar i uživala je u tome dok joj je kuhanje bilo samo hobi, danas radi kao profesioalni kuhar i meni svako malo plače kako će spizdit i kako ne može.. Možeš imati strast prema kuhanju, pisanju, slikanju, itd., ako checkiraš stres i kompeticiju s kojom se profesionalci u tim područjima suočavaju.. Ti poslovi će biti gotovo jednako dosadni i zamorni kao svi ostali.

Mene općenito posao živcira. Kao nismo robovi, a trećinu života provodimo na poslu i naše vrijeme se kupuje za mizernih 100- 200kn dnevno.

Ne nosim posao doma, iscrpljuje me jer posao općenito iscrpljuje, tri stvari mrzim vezano za posao koji obavljam: Što moram ustati iz kreveta, ljude i jer moram ekšli nešto i raditi u tih osam sati.

[Andain]

Je, posao oduzme najbolji dio dana
Iskreno, volim raditi, nisam tip osobe koja bi najradije da nema posao i proučava vlati trave uz cestu ..al činjenica je, posao je naporan, zamara, često guši kreativnosti..no najbitnije, donosi lovu i oslobađa od financijske ovisnosti

Što se konkretnog umora tiče, ovisi od tjedna do tjedna, ponekad je stressfree, a ponekad, kad su neki bitniji projekti u igri i doba godine kad ima jako puno posla, em radim više, em radim i kad dođem doma često..al psihički, bar do sada, nisam previše nosila posao doma..mogu se odmaknuti od njega, a nije okruženje takvo da samo po sebi nosi stres (van poslovnih zadataka) što je također dosta bitno.

[slapa]

sretna sam po pitanju posla, državna služba, radim fiksno bez prekovremenih, neradni vikendi, dosta godišnjeg odmora... stress free okruženje 99% vremena.
popodnevni umor ono ovisi, više o tome koliko sam se naspavala nego koliko sam radila. u principu su mi vikendi sasvim dovoljni za predah od posla. plus čim izađem s posla ne padne mi to uglavnom više na pamet do sutra. godišnje odmore koristim za putovanja koja me u principu više umaraju nego odmaraju, ali mogu si tako nešto priuštiti jer sam preko svakog vikenda odmorila koliko mi treba i onda mi se taj umor ne nakuplja.

ali me iskreno zabrinjava gledati neke prijatelje/ice u privatnom sektoru koji/e rade u tipično kapitalističkim firmama (čini mi se gore u ovim velikim multinacionalnim, naprave ti teretanu, menzu i sve živo na poslu da ne moraš ni odlaziti doma) koje su stalno pune rokova koje uz sav njihov napor nikako ne mogu dostići pa su uvijek u konstantnom stresu i zaostatku i konstantno rade em prekovremeno em vikendima. i onda i onih par sati dnevno koji im ostanu za sebe budu obično napeti, odjednom se sjete da su morali/e predati neki izvještaj il da moraju svašta nešto, pa onda ne mogu ni zaspati. ne znam, mislim da ja ne to ne bih pristala ako imam bilo kakvu drugu opciju. zaludu ti ne znam koliko para ako zbog posla nemaš života. a godišnji ti proleti dok uopće shvatiš da si na njemu. jednostavno mi to ne vrijedi tih para, čisto robovlasništvo i manipulacija ljudima...

[Moloko]

Trenutni posao me psihički(a ponekad i fizički) iscrpljuje i nadam se da ću uskoro naći neki normalniji, najviše jer je ovaj loše plaćen obzirom na količinu rada. Razlog zašto me toliko iscrpljuje je taj što radim u lošoj radnoj okolini prepunoj žena zmija, podvala, ljubomore itd. i u činjenici što sam svaki dan u direktnom kontaktu s kupcima. A oni znaju biti pravi pacijenti.
Mislim da nijedan posao ne može stopostotno biti zadovoljavajuć (ili su rijetki takvi) ali ono što mi je osobno najvažnije je dobra radna klima i međusobno poštivanje,bilo od nadređenih ili kolega. Jednom kad ću i ako ću to imati ću biti zadovoljna. Mislim da je i istina kad kažu da s vremenom sve više "oguglaš" na neke stvari tako da sam prestala brige s posla nositi kući. Ili ako ih i donesem potraju kratko.

[zwarte paard]

nisam htjela velicati nerad. naprotiv, niti kasno ustajanje. volim rad i ne volim kasno ustajati. mada mrzim ustajati kada mi se ne ustaje i kada nisam zadovoljna. ako posao probija neke elementarne uslove slobode i ako je gazenje izaziva mi revolt i ne radi mi se.

nije mi jasno kako ljudi mogu imati djecu npr. kada stignu sve? ako radis od 9 do 6, a to nije fiksno. kada i kako uopce uspijes imati djecu? gledam neke kolege i pitam se na koji fazon su zivi jos? onda preacunam u place koje primaju i shvatim da sve skupa nije humano. niti najmanje. onda pokusam prozujati kroz ono sto znam o razdobljima u povijesti i skuzim da je sakupljcima plodova bilo bolje, bez obzira na sve bolescine koje su vladale i umiranja od gladi.

sve mi se nesto cini da je posao kao nesto sto doista treba osigurati neovisnost, prostor ovisnosti i moranja i da je to tako zbog potplacenosti i oduzimanja elementarnog prostora za odmor i zivot.
granica privatnog i poslovnog kao da se brise da bi se ljudi mogli na neki nacin uvjetovati.
npr solo sam, nemam klince...mogu kako hocu, ali sto da ih imam? tada doista sebi ne bih mogla priustiti situaciju da dam otkaz na prvu nepravdu mobbing i slicno.

cisto onako...promisljanje...

-----------

nisma mislila na satisfakciju s poslom, to je nesto drugo..nego prostor koji ti ostavlja a da nisi natrzana, da ujutro ides normalno na posao, da ne moras oguglavati. oguglavanje je opasno jer ne oguglas samo na posao, umrtvi te za ostale dozivljaje, tesko se pokreces. o toj mjeri penetracije posla u nesto sto mora disati govorim. nema niti jednog zakona koji stiti slobodno vrijeme, a da je funkcionalan.

[Little N]

Ja volim posao.
Uvenula bi da ne radim..i radila sam svasta do sad..cak i nekoliko poslova odjednom..najcesce ti je onak kak si sam poslozis..
Ak zelis bit turobna i depresivna mrziteljica svega, sigurno ti je teze radit..voc d point?
Jbg, novac pokrece sve, da bi ga imali, moramo radit pa cemu si otezavat.
Ja sam hepi kaj mogu platit polovicu racuna, kredita, otic na more, 2x god na neko putovanje i priustit si s vremena na vrijeme neku robu, restorane, poklone i slicno.
Hejtam ljude koji cendraju kaj moraju radit a ne volim ni one koji ne teze nicemu jer su samo sretni time da uopce rade (jer toliko je nezaposlenih).

[zwarte paard]

cekaj, kada procitam post nta ne znam da li sam bila jasna.

kada uletis u centrifugu i kada je to od dana do dana i kada nakon odmora za 5 dana skuzis da je nesto nenormalno u tom sto nekon posla u 4 sata, racunaj do 10 neko optimalno vrijeme za aktivnosti ili ponoc za nesto sto se moze raditi laganini, citanje ili nesto uopce nemas snage, zato sto si na nogama barem od 7 i tako u krug. cini mi se d aje prostor za aktivnost unaprijed po rezultatu satisfakcije osudjen na propast jer je nametnuto da moras...ako neces tada, neces nikada, a ako se trudis da izvuces nesto za sebe iz dana na nacin da glava pada od umora ili jednostavno stresa koji je nekada veci ili manji , ali uvijek prelazi neku optimalu. onda posao nije rad. ne znam da li jecendranje. otvorih temu jer me zanima kako vi disete, kako vam se cini. meni je ovo neki model koji primjecujem neovisno o profesijama.
cisto iz razgovor s ljudima koji rade zadnjih 30 do cetrdeset godina i nekom usporedbom s tim, gledajuci kolege. jebote nismo normalni koliko nam posao u stvari diktira sve. ne moze se promijeniti, cak niti promijenom posla. mozda jedino da odredis ritam tako sto ces biti sam svoj gazda...

[Little N]

I dalje mislim da je do vlastitog odlucivanja.
Znaci ja odem na posao u 6:45 i vratim se doma u 17. Nekad skuham, nekad ne. Nekad odem u teretanu, istusiram se pa sjednem na bicikl i odem s curom do grada na cugu i ostanemo do ponoci.
Nekad ne znam kaj bi od ludila i obaveza a nekad kad nemam apsolutno nista za obavljat svejedno smrdim po doma.
Tipa jucer. Bila sam slobodna i nisam nis radila. Nije mi se dalo. I to mi je ok.

I isto tak mi moze bit na godisnjem, kad odmaram. Mogu 5 dana divljat po svuda a 5 dana mi se nece nista dat.

U pravilu razlikujem one koji zive punim plucima i mogu se othrvat momentalnom umoru koji svi osjetimo nakon kaj zavrsimo s poslom, pa odluce da zivot nije 5 sati televizije, igranja igrica i ne micanja iz kuce pod isprikom da su umorni od posla. Ne niste. Samo volite tak zivit.

Uglavnom, nakon ovog polusuvislog, htjela sam rec da je jedno radit na naftnoj busotini 18h dnevno i rec da ti je posao tezak i da nemas snage za nista drugo, a skroz drugo je bit dosadan i lijen i ne imat volje za nicim pod isprikom umora

S tim da imam veliki respekt prema ljudima koji rade vikendom i u smjenama. Ovo je bilo upuceno za onaj dio 8-16 zaposlenih sa slobodnim vikendima.

[Andain]

Zwarte, nisi ti loše objasnila koliko svi shvaćaju temu kako njima paše jer je taj umor o kojem pričaš standard..nešto što se podrazumijeva. Naime, da, posao užasno guta i vrijeme i nekakav elan jer si, čak i ako ne radiš nekakav ultra stresan posao, veliku većinu vremena pregažena nakon sveg i treba ti neko vrijeme da dođeš k sebi što znači da možeš zaboraviti da si u stanju razvijati kvalitetne hobije i imati vremena za druženja kakve si razvijala i imala tijekom školskih dana. Al što je alternativa? Da, posao diktira dosta tog, al posao i donosi lovu koja ti omogućuje dosta tog pa onda jednostavno prihvatiš da imaš dane kad nemaš volje za niš nakon joba i imaš dane kad se umoru bolje odupreš.


No, kad već pričamo o tom, to spajanje karijere i djece mi je jako zanimljivo (u smislu da se divim onima koji to dobro hendlaju). Da imam djecu vrlo vjerojatno ne bih bila toliko ambiciozna il imala toliku želju ići naprijed. Jednostavno, fokus bi bio podijeljen na način da bi me više zanimalo uspjeti odgojiti to malo biće dobro i provesti što više vremena u toj razvojnoj fazi s njim/njom, nego imati veću plaću i funkciju na svom radnom mjestu. Mislim da bih bila ona strana u odnosu koja bi htjela biti s djecom i ne propuštati stvari zato što vikendom moram raditi na nekim izvještajima i navečer kad dođem s joba. Svaka čast ljudima koji uspiju uz karijeru biti i s obiteljima, al sam također skeptična oko tog da oba roditelja danas to mogu uspješno hendlati. Obično se jedna strana, iz moje perspektive, žrtvuje (pod žrtvuje mislim na žrtvovanje vremena s obitelji i djecom, ne karijere:D), a pitanje je zapravo koliko obitelji čak i to danas mogu dopustiti-a koliko je realnija situacija gdje oba partnera rade prekovremena i na raspolaganju su za job kad god zatreba.


Tako da..nije lako biti roditelj u kapitalističkom svijetu. :/

[zwarte paard]

da, hvala.
Ali umor je bolest...to nije normalno. Umoran zivot nije zivot. Prihvacanjem posla kao da prihvatas puno neprihvatljivog. Meni uopce nije cudno sto pojedinci odu u sume, planine...gdje god...samo da se maknu iz sistema. Da se naspavaju i imaju jesto tek toliko. Skuze da fale sami sebi i da spavanje ne moze biti luksuz. To je predispozicija obavlkanja svakog posla.

[Little N]

Ali u konacnici i da ne radis nista i da si dan potpuno mozes isplanirat, u neko doba bi i od tog lagodnog zivota bila umorna.
Ako je posao koji radis toliko sjeban da te vodi k tome da psihicki puknes ili mijenjaj posao ili mijenjaj svoj odnos prema istome.

Plus, mislim da oni koji puknu na "stresnom" poslu i odu zivit u sumu s vukovima imaju dublju dijagnozu s kojom bi pukli i na "laganijem".
Jako tesko mi je povjerovat da netko tko je zivio u modernom svijetu moze zauvijek ovisit o tome dal ce upecat ribu i danas nesto pojest ili se jezero zaledilo pa ce do proljeca jest lisce.

[zwarte paard]

Nta omjer...hajd skuzi ne nerad.

Vidis, prije mislim da su odbili nametnuti ritam.

[Little N]

Ma kuzim ja omjer, mozda je do mene i mog posla. Al aktivna sam 7 od 9 i pol sati koje dnevno radim. I aktivna mislim na nogama.

I imam bolje i lose dane. Naravno da nekad odem doma odmarat, nekad je to tjedan dana, al generalno ne mislim da je ono sto nam posao daje i oduzima u nerazmjeru. Osim ako radis i ne dobivas mjesecima placu.
I dok si razumno, placom koju zaradim mogu priustit razne luksuze, ne odstupam od takvog razmisljanja
I da, znam da je to kapitalizam i materijalizam, al ne marim

[aycaramba]

Sviđa mi se posao koji trenutno radim Posao sam po sebi nije stresan, iako se to može začas promijeniti. Svaki dan mi je različit, dosadno nije. Okolina je super, a plaća za moje potrebe dovoljna. Vikendi su slobodni, a za prekovremene dođe naknada. Nemam običaj posao nositi kući, osim ako nije bio neki posebno emocionalan dan.
Zasad sam zadovoljna tu gdje jesam, iako sam sigurna da ću nakon nekog vremena htjeti nešto bolje, više, i da mi ovo više neće biti dovoljno.

[call_me_dolly]

Smatram da je jedna od bitnijih faktora ovdje, jel netko ekstrovert ili introvert.
Opčenito su mi bili užasno naporni poslovi administracije i gdje cijeli dan budem za računalom, nešto pišem ili prevodim obzirom da sam ekstrovert. Osjećala bi se skroz iscjeđeno i nebi imala snage ni za čim. Dok s druge strane, kada sam radila u Call centru i bila stalno u interakciji s ljudima, bez problema bi se mogla nakon toga primit knjige ili čiščenja stana. Barem što se studentskih poslova tiče.

[Fuga]

Ne umori me posao. Ponekad osjećam iscrpljenost ili pak mi pomanjka željeza, pa nadoknadim to brzo.
Radim prosječno i po 14 sati dnevno, možda i više ponekad. Radim vikednom, prazinkom i svim onim kao slobodnim danima. Imam više poslodavaca, vanjska sam u nekim firmama i još neke solo poslove.
Ali to mi je gušt, osjećam silno zadovoljstvo nakon dobro obavljenog posla, nakon postignute promjene. Osim toga, dosta sam znatiželjne prirode, imam te neke kompetencije pa se onda svega primim i tako to. I nije da samo radim, tijekom prosječnog radnog dana odem na ručak, kavu, cugu, obavim što trebam, pa se opet vratim poslu. Dosta sam u pokretu, od 30 dana u mjesecu, u stanu spavam maksimalno pola mjeseca ni to. Trenutno mi je takav životni period, dobro se nosim s njim, zadovoljna s razvojem karijere i prihodima koje ostvarujem.
Osobni život mi ne spašta, partnerica i ja radimo istim tempom. Imamo posao koji je dosta fleskibilan, tako da idem ja s njom na put, ona sa mnom i trudimo se provodit što više vremena zajedno, pa čak i kad delamo. Kućanskih poslova nemam nešto puno, osim pranja i peglanja veša. Hranimo se vani, kad kuhamo dom radimo to što jednostavnije. Jedine "obveze" su ove glede familije, roditelji, nećakinja i tako to.
Mislim da je zapravo najvažnije koliko voliš svoj posao, kakva je atmosfera, koji je cilj, na koncu, i pare su bitne. Oš-neš, vrlo bitan motivacijski faktor. Nakon što imam sve to jasno postavljeno, onda motivacija i sve zajedno nije problem.