dva pisma

Podforum za dogovore oko izlaska, sportskih dogadjanja, pijanki, izvjesca o tome, prepricavanje itd te sve ostale interne i privatne fore i razgovore.
Odgovorite
Ooh

dva pisma

Post Postao/la Ooh » 17 vel 2014 20:04

lepa mladjenović
PISMO IGBALI ROGOVA
BELEŠKE O LEZBEJSKIM TELIMA U NAŠIM
HETERONORMATIVNIM DRŽAVAMA
Draga Igbala,
Redakcija časopisa Kosovo 2.0 me je zamolila da napišem esej o mom lezbejskom životu
i odlučila sam da iskoristim ovu priliku da ti napišem otvoreno pismo. Ti si moja draga
lezbejska prijateljica, i uz tebe sam prvi put saznala više o Kosovu. Ti si moja dragocena
drugarica amazonka, još od 1995, nosila si crne cipele, kada sam te prvi put videla. Tokom
ratnih godina, bile smo u kontaktu i učile od naše omiljene lezbejke, Odri Lord: nisu
razlike medju nama te koje nas dele. Već naša nemogućnost da prepoznamo i prihvatimo te
razlike. Želim da se zajedno prisetimo nekih priča o našim lezbejskim životima iz 90ih. U
sred srpske okupacije radila si kao feministkinja, aktivistkinja iz Prištine sa ženama sa brda,
a ja sam radila sa ženama koje su preživele muško nasilje i bila aktivistkinja Žena u crnom
protiv srpskog režima u Beogradu.
Prvo moram da ti kažem gde sam sada. O draga Igbalice, moja draga Igbalinka!
Mogu da kažem da sam u glavnom gradu Meke za lezbejke i gej muškarce, u SAD-u
– u Provinstaunu, gradiću na obali okeana preko puta Bostona, gde se lezbejke i gejevi
okupljaju već decenijama. Ovde je priroda predivna, ali postoji još nešto posebno. Tokom
proteklih 50 godina ovo je bilo mesto gde su prvo umetnici a zatim gejevi i lezbejke počeli
da dolaze na odmor, a nakon toga da se doseljavaju. Ovde sam upoznala puno dobrih ljudi.
Ne mogu da verujem! Zapravo sam shvatila da nikada nisam bila u dovoljno društveno
ili politički podržavajućoj sredini da bih mogla uopšte da sanjam da ovakvo mesto može
stvarno da postoji. Mesto gde mnoge žene hodaju držeći se za ruke, gej muškarci takodje,
lezbejske porodice provode vreme igrajući se sa svojom decom, gej očevi nose svoje bebe,
dok se zastave duginih boja njišu po celom gradu za dobrodošlicu. Moja prijateljica Mišel,
doživotna lezbejka, koja se ovde doselila pre 18 godina, zbog poverenja kojeg oseća u
zajednici kaže da nikad ne zaključava vrata. U gradu živi oko 3,000 ljudi i preko leta dodje
još oko 30,000 posetilaca. A to je država Masačusets gde su istopolni brakovi legalizovani
još od 2004. Evo nekih slika:
Dve lezbejke idu ka meni, iste su visine, imaju iste frizure i iste naočare za sunce. Jedna gura
kolica sa blizancima. Mašem deci i svo četvoro mi se osmehuju i mašu!
136
Feministička etika odgovornosti
Kraj okeana je drvena veranda sa koje dopire muzika.... Opažam sredovečnog gej muškarca
koji podseća na Elton Džona. Peva na sav glas, a onda uzima svog psa da igra sa njim i ljubi ga,
okrenut ka suncu. Dirnuta pomislila sam, kada bi muškarci igrali ovako radosno sa svojim psima,
u svetu nikada više ne bi bilo ratova!
Ulazim u malu prodavnicu, pored vrata je kasa, a dočekuje me predivna sredovečna lezbejka
ozarenog lica. Kao da me je snop svetlosti pogodio u srce! Toliko sam se zbunila da sam samo
pogledala unaokolo i izašla. Šta me je toliko dirnulo? Prvo, osetila sam njeno samopouzdanje,
smirenost, toplu lakoću njenog lezbejskog tela. Osetila sam punoću njene uravnoteženosti sa
samom sobom i sredinom koja je okružuje. Takodje, izgledala je kao da je vlasnica radnje. Odlično,
pomislila sam, nekada je odlučila da dodje u ovaj grad i radi tamo gde će biti prihvaćena onakva
kakva jeste. Nastavila sam da razmišljam: Ne samo da ona voli što je lezbejka, već je i njena
zajednica vidi kao lezbejku. Osetila sam njenu punu telesnu energiju ne samo zbog nežnosti
milovanja njene ljubavnice već i zbog komšija koji je podržavaju. Nije čudo da sam zadrhtala,
pomislih ponovo: nikada pre nisam bila na mestu gde su lezbejke okružene jedne drugima i
prijateljskim društvom. Takvu oslobadjajuću moć svog tela može da doživi lezbejka okružena
društvenom i političkom slobodom. Onda sam pomislila kako sam u ovom gradu više povezana
sa svojim telom – šetam ulicama sa svešću da me lezbejke posmatraju. Samo ova činjenica napaja
moje telo posebnom erotskom energijom. Medju lezbejkama je drugačiji oblik postojanja.
II
Evo me, razmišljam o ovom pismu, draga Igbala. Da li sada piješ kafu? Ja pravim gozbu
sa tobom uz moj zeleni čaj i tamnu čokoladu. Znam da ne voliš slatkiše, već ajvar i sir. Prve
slike koje mi prolaze kroz glavu su one sa ženskih žurki koje si nekoliko puta organizovala u
Prištini, u sred rata niskog intenziteta koji je srpski režim vodio protiv kosovskih Albanaca.
Jel to bilo 1997? Obično bi prvog dana išle u restoran gde poznaješ vlasnika – prema tome
sigurno mesto – i tu bi bile sa prijateljicama i tvojim sestrama. Sledeće noći, bismo bile
kod tebe kući. Sećam se da smo tvoja tadašnja partnerka Rejčel Varham, ti i ja – jednog
dana došle na ideju da slavimo K – Dan! Pa da, ako je Iv Ensler mogla da izmisli V – Dan
Vagine, mi smo onda mogle da izmislimo K – Dan Klitorisa! I tako si u vreme Božića
organizovala žurke samo za žene. Izvodile ste orijentalne plesove, medju kojima i onaj kad
igrate sa punom čašom vina na temenu, za koji si mi rekla da samo muškarci na Kosovu
igraju. To su bile sjajne zabave, pričale bismo lezbejske priče, otvarale brižljivo upakovane
lezbejske poklone, neprestano pušile i pile. Sećam se da su me prijateljice pitale, kad god
bih se vratila u Beograd, Gde si bila?, a ja bih odgovorila Na ženskoj žurki u Prištini!, a
one bi začudjene pitale Gde? U Prištini, odgovorila bih. Ne, nisu razumele. Ali ja sam bila
ponosna. Bila sam ponosna na tebe, na našu feminističku bandu, na pobunjene lezbejke
iz Beograda, Prištine, Budimpešte, Njujorka – jer mi smo znale da je žensko igranje
politička stvar.
137
Feministička etika odgovornosti
Prilikom jednog od mojih prvih dolaska šetale smo ulicama Prištine, bila sam srećna
što sam s tobom i tvojim prijateljicama pa sam rekla, Hajde da pevamo neke albanske pesme!!
A ti si mi rekla: Da pevamo na albanskom na ulici!!! O čemu govoriš! Mora da si poludela!!
Nikad to neću zaboraviti. Ne, nisam bila poludela, nego nisam imala pojma! U to vreme još
nisam znala koliko je duboka i raspostranjena kontaminacija i kontrola srpskog režima nad
vašim životima. Nisam mogla da zamislim da ne smete da pevate na sopstvenom jeziku u
vašem gradu! Štavše, pomislila sam – nijedna od mojih prijateljica iz Beograda to ne zna.
Srpski režim je kontrolisao medije tako da obični gradjani Srbije nisu trebali da znaju da
je Albancima na Kosovu uskraćen pristup državnim (srpskim) institucijama, da albanska
deca idu u privatne mračne podrume kuća koji su služili kao učionice, da su zdravstveni
pregledi isto vrlo često obavljani u podrumima, da je većina tvog naroda dobijala otkaze,
da je srpski teror uticao na sve dimenzije svakodnevnog života, danju i noću. Kao što
je Hana Arent vrlo jasno rekla: Totalitarizam je razvio načine dominacije svim apsektima
života iznutra.
III
Sećam se da si jednom tih godina, otprilike ’97 vozila ka Prištini, a ja sam sedela pored
tebe. Odjednom više nisi bila opuštena. Isključila si radio. Nisam imala predstavu šta se
dogodilo. Šta se dešava?, pitala sam. Rekla si Ćuti, molim te. Telo ti je drhtalo. Nekoliko
trenutaka kasnije saznala sam da smo prolazile kroz srpski policijski prelaz na ulazu u
Kosovo. Tog dana sam osetila strah tvog tela do srži mojih kostiju. Sledila sam se. Nikada
to neću zaboraviti. Tvoj strah je bio dubok i hladan poput čelika, tvoje telo je postalo
zaštitna tvrdjava, a um se skoncentrisao na predostrožnost.
Tada u kolima, počele su da mi se vraćaju slike srpskih policajaca koji prete Albancima.
Tvoja priča o surovom ponižavanju koje si doživela kada su ti govorili svakog dana da
dodješ u srpsku policijsku stanicu u 8 ujutru da bi dobila pasoš i to tri godine nakon što si
podnela zahtev. Ostavili bi te da čekaš u praznoj sobi do dva po podne. Zatim bi ti, pretećim
glasom, rekli da dodješ ponovo sledećeg dana. I to je trajalo 22 dana, a zapravo je tvoj pasoš
bio u fi oci u sobi pored. U feminističkoj teoriji, ovakvo ponašanje nazivamo ’besmisleni
činovi’, i to je poznat obrazac u nasilju u porodici, kao i u totalitarnim režimima, i u
koncentracionim logorima. Iscrpljivanje i ponižavanje gradjana ’besmislenim radnjama’.
Sećam se da su srspki vojnici, tokom rata u Bosni i Hercegovini devedesetih, zahtevali
od Bošnjaka da pred njima jedu travu. Žene koje su preživele logore genocida u Burmi
svedočile su da im je naredjivano da jedu muve.
Još uvek u tišini, u tvojim kolima tog dana, razmišljala sam kako zapravo ne znam
koliko ste besanih noći ti i tvoja porodica proveli tokom tih godina straha. A to se sve
dešavalo pre rata 1999. Nisam mogla da zamislim, jer je strah u tvom telu bio sasvim nova
stvar za mene, nikad te pre nisam osetila na ovaj način. To je bila ogromna razlika izmedju
nas. Adrijen Rič je jednom napisala: Trenutak kada osećanje ulazi u telo/ je politički. Kako je
138
Feministička etika odgovornosti
to istinito! Zamisli, uvek sam mislila da nas je taj trenutak straha u kolima razdvojio. Bilo
mi je nelagodno i razmišljala sam koja je moja odgovornost u ovoj situaciji? Kada smo nas
dve od kojih jedna pripada grupi tlačenih, a druga grupi tlačitelja, onda jedna ima zadatak.
Jedan način da se posmatraju identiteti je kroz prizmu istorije bola.
Jednog dana, tokom istih tih devedesetih trebalo je da dam nešto jednom Albancu,
poznaniku iz Prištine, pa sam otišla na autobusku stanicu da mu to predam, mislim da je
to bila knjiga. Sedeli smo u bifeu na autobuskoj stanici i ja sam odjednom shvatila da on
jako tiho priča, da jedva mogu da ga čujem. Shvatila sam da on to radi prilično vešto. Znao
je tehnike na kakve nikada pre nisam naišla, načine kako da govori tiho da ga ostali koji su
u blizini ne bi čuli.
Ima jedan feministički tekst koji je Alis Švarcer, feministkinja spisateljica, napisala pre
mnogo godina, Mala razlika i njene ogromne posledice, u kojem opisuje rodno ugnjetavanje
i imenuje ga koristeći kolokvijalni izraz: mala razlika. To je ta mala razlika izmedju tebe
i mene, draga Igbala, istorija tela Albanaca pod terorom srpskog režima. Ili na primer:
živimo u istoj porodici, istoj ulici, moj brat i ja, ali ja imam strah od silovanja dok moj
heteroseksualni brat nema. Moj strah mi govori da noću hodam osvetljenom stranom ulice,
dok on koji je u ovoj konkretnoj situaciji potpuno lišen tog straha može noću da luta
bilo kojom stranom ulice. Ovde započinjem temu kako različiti identiteti – to što smo
ugnjetavane kao Albanke, žene, lezbejke – podrazumevaju niz različitih emocija koje nas
čekaju u odredjenim istorijskim momentima. Kada u Beogradu šetam parkom u kom se
okupljaju skinhedi, moja prijateljica Romkinja mi kaže Ne, ja ne idem tim putem! Njen strah
joj poručuje da izbegava mesta na kojima su rasisti, jel su u tom parku Romkinje već bile
napadnute. Ja se pitam, Kako ja da saznam o osećanjima drugih? Jer kada ti znaš da sam ja
svesna kako se ti osećaš, da sam svedokinja tvog bola, onda postoji šansa da se osećaš manje
usamljeno. Ovaj susret dve prijateljice sa različitim otiscima društvenog bola je ono što me
inspiriše da ti danas napišem ovo pismo, draga Igbala.
IV
Jel se sećaš kad ste našu prijateljicu, lezbejku, feministkinju Bobanu Macanović i mene
pozvale da dodjemo na prvu Konferenciju o ljudskim pravima u Prištini, u decembru 1999.
To je bilo nakon što je rat okončan kumanovskim sporazumom, i konačno su Albanci
mogli malo da odahnu nakon decenija srpskog terora nad albanskim stanovništvom. Do
tada je već bilo jasno da je srpski režim tokom rata 1999. nasilno proterao blizu 850,
000 Albanaca iz njihovih kuća. Takodje smo do tog trenutka znale da je Medjunarodnom
krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju prijavljeno više od 11, 000 ubijenih na Kosovu. To je
skoro duplo više nego u II svetskom ratu. S druge strane, nakon Kumanovskog sporazuma,
hiljade Srba je moralo da napusti Kosovo, pa je tako u Prištini od oko 45, 000 Srba i Roma
ostalo samo 400.
139
Feministička etika odgovornosti
Prva konferencija o ljudskim pravima na Kosovu je bila zakazana za 10. decembar 1999.
Bobana i ja smo rešile da idemo, ali nismo znale kako da dodjemo do granice gde nas je
sa kosovske strane čekala prijateljica. Posle rata 1999, autobusi više nisu išli iz Beograda
za Prištinu. Nijedan. Tako da smo otišle autobusom do poslednjeg sela u Srbiji i onda
nastavile peške. Ovo je bila poslednja godina Miloševićeve policije. Nismo imale predstavu
kako da se ponašamo na toj novoj granici. Stajale smo ispred policijske barake kada je jedan
od njih rekao: Gde idete? Odgovorila sam U Prištinu, a on je rekao Tamo, kako to?, zvučao
je kao da stoji na granici na kraju sveta i objašnjava kako tamo preko nema ničega više!
Svi ljudi odlaze iz Prištine, a vi ulazite? Ovo je zvučalo kao da u Prištini više uopšte nema
ljudi. Šta ćete tamo? Sećam se da sam osetila talas straha od tog istog srpskog režima, kako
im objasniti šta dodjavola radimo u Prištini? Dogovorile smo se da ne kažemo da idemo na
konferenciju o ljudskim pravima, već u privatnu posetu, da bi bile sigurne da ćemo se sresti
sa vama. Tako da sam, kad je ponovio pitanje, odgovorila, Moj dečko živi u Prištini. Sve je
bilo jasno u sekudni i on je rekao U redu, prodjite.
Na drugoj strani KFOR-ove medjunarodne granice, u sjajnom crnom automobilu
čekala nas je najelegantnija aktivistkinja Nazlie Bala, a džip medjunarodne policije nas je
pratio sve vreme. Mnogo različitih stvari se dogodilo za ta tri dana. Bobana se plašila da
govori srpski na ulicama Prištine pa je dogovor bio da pričamo na engleskom koji zapravo
nije znala. Ta tri dana smo spavale u tvom stanu i samo tu smo pričale na srpskom iz
poštovanja prema bolu komšija. Bobana i ja smo čule užasne priče žena koje su poput tebe
i tvoje porodice proterivane iz svojih domova na Kosovu, preplašene, uguravane u vozove
koji su podsećali na one kojima su ljudi deportovani u Aušvic, kojima su oteli dokumenta,
pljuvali ih u lice i izbacivali na makedonsku ili albansku granicu da tamo dočekuju dane
i noći. Takodje smo čule priče žena koje su tokom rata ostale na Kosovu pod srpskim
terorom svakodnevnog ponižavanja, seksualnog nasilja, pretnji smrću. Toliko puno detalja
o dubokom ponižavanju.
Na konferenciji sam bila percipirana kao „srpsko telo“, i to sam prihvatila kao naročitu
odgovornost. Slušala sam svedočanstva bola kao sestra i istovremeno sam znala da je ovo
susret ’Sestara iz Srbije’ i ’Sestara Albanki sa Kosova’. Priče koje sam čula su me potresle
do suza, do granice mučnine i besa. Zločini koji su počinjeni u moje ime, počinjeni su
od strane muškaraca iz moje ulice koji nose uniforme na kojima je isti grb kao na mom
pasošu, plaćenih mojim novcem. Samo nekoliko godina nakon genocida u Srebrenici!
Ponovo, neizrecivo.
Nakon ovog kompleksnog iskustva u Prištini, vratila sam se sa dva ključna pitanja u telu
i umu. Prvo, nisam mogla da se odmaknem od bola koji sam osećala zbog rata na Kosovu
i nisam mogla da prestanem da razmišljam o tome šta mi je činiti? Da li je to što ću da
iskažem duboku tugu, dovoljno? Kakvu odgovrnost imam kao feministkinja, aktivistkinja
iz Srbije? Kako da postupim kao Žena u crnom prema sramnim zločinima počinjenim nad
140
Feministička etika odgovornosti
albanskim narodom? Kakvu vrstu izvinjenja za zločine počinjene u moje ime možete da
čujete sa poverenjem? Ova pitanja su bila na umu meni i drugim aktivistkinjama dok smo
tokom godina koju su usledile istrajavale u potrazi za feminističkim pristupom tranzicionoj
pravdi.
Nakon što sam napisala izveštaj sa ove konferencije, shvatila sam da imam bol u
stomaku zbog jedog drugog pitanja. Odjednom mi je palo na pamet: Kako sam mogla da
lažem pro-fašističkog policajca na toj granici da imam momka? Da bih prevazišla prepreke
nisam pratila svoje lezbejsko srce niti političku viziju. Koliko puta sam pre toga morala da
se pretvaram? Lezbejski život u lezbofobičnom društvu podrazumeva konstantno laganje.
Da bi preživele, lezbejke u patrijarhalnoj sredini moraju da lažu u nekom trenutku u životu.
Sve postanemo lažovke. Znam to. Ali ovog puta sam rekla sebi, Ok uradila sam to, dobro,
ali sada je dosta. Posle ovog slučaja na granici obećala sam sebi da nikada više neću da
sakrivam svoj lezbejski identitet. Nijedna fašistička granica, ratna policija i kontrola me
neće naterati da to ponovim. Pokušavaću da izbegavam prepreke na drugačiji način. Ah,
osećam olakšanje dok ovo po prvi put sada pišem. Draga Igbala, hvala ti što slušaš. Znam
da ćeš me razumeti. Mi smo sve u ovom mizoginom svetu, a kao aktivistkinje ponekad
smo, zbog straha, zarobljene na nekim mestima, ali radimo najbolje što možemo da bi
preživele u datim okolnostima. Tada učimo. Kažemo, OK to je to! I nastavljamo dalje!
Mnogo te volim, moja drugarice, mogu samo da zamislim koliko puta u životu si bila
rascepljena izmedju svog ’albanskog tela’ i ’lezbejskog tela’. A onda ponekad plačemo,
same ili pored naših ljubavnica, zato što znamo da moramo da pravimo kompromise,
čak i kad ne želimo. Ovo je konstantna dilema sa kojom se susreću lezbejke u ratnim
zonama. Lezbejke iz Palestine su nam pričale dramatične priče o ovoj temi. Ovo je zapravo
pitanje i za lezbejke koje nisu u ratnim zonama: kako sinhronizovati etničku porodicu sa
jedne i lezbejke, ljubavnice, sestre-po-mesecu, sa druge strane. A to se pitaju i lezbejke iz
muslimanskog sveta, Latinske Amerike, Afrike, Azije.... Nikada neću prestati da pričam o
tome kako ti se divim zbog te sposobnosti i nežnosti sa kojom istovremeno brineš o svojoj
porodici i o lezbejskoj zajednici. Jedva čekam sledeći ples sa tobom. I samo da te podsetim
da si omiljena medju feministkinjama u celom regionu: Ako Igbala napravi žurku igraćemo
do zore! Nek ti sunce miluje lice draga Igbala. – Lepa.
Tvoja Bukuruje.
Provincetown
October 2012
Prevod sa engleskog Jodie Pandey
Objavljeno u KOSOVO 2.0 SEX ISSUE, decembar 2012
141


Feministička etika odgovornosti
Igballe Rogova
Ljubav izvan granica:
Pismo Lepi, Mojoj Feminističkoj Mentorki
Draga Lepa,
Uredništvo časopisa Kosovo 2.0 je i mene zamolilo da pišem o tome kako je biti medju
prvim ’aut’ lezbejkama na Kosovu. Već više od mesec dana se borim sa sobom: o čemu
da pišem? Pokušavam da se držim ideje o sebi kao prvoj ženi koja se u bivšoj Jugoslaviji
venčala sa ženom. Bila si na našem venčanju 1996, sećaš se? Rejčel, moja tadašnja partnerka
je nosila krunu od cveća i haljinu. Ja sam nosila pantalone. Igrale smo na kiši, radosno, kao
i svaki drugi par na dan venčanja.
Ali oni koje sam nekada smatrala prijateljima na Kosovu, izokrenuli su našu
predivnu priču. Želela sam da napišem otvoreno pismo redakciji Kosovo 2.0 o licemerju
samoproklamovanih ’aktivista za ljudska prava’ i novinara koji zaboravljaju na ljudska
prava kada govore o homoseksualnosti. Pisali su klevete, lažne informacije, nazivajući naše
venčanje orgijama na kiši. Umalo su upropastili ono što je trebalo da bude jedan od najlepših
trenutaka u mom životu. Kada smo se vratile na Kosovo, umesto čestitki i osmeha, Rejčel i
ja smo bile dočekane neprijateljskim i hladnim pogledima.
Samo uz podršku porodice sam mogla ostanem jaka i podnesem sve te predrasude. Da
me porodica te 1996. nije podržala, možda danas ne bih bila ovde, već bih poput mnogih
drugih gejeva i lezbejki potražila utočište van Kosova. Ovo me navodi na razmišljanje da
pišem o svojoj porodici i koliko je za LGBT osobe značajna podrška porodice...
Medjutim, draga Lepa, i dalje mi nije prijatno da delim ove priče. Na Kosovu i danas
još uvek postoje homofobični mediji koji traže senzacionalizam. Plašim se da bi ljudi mogli
da zloupotrebe moje priče. Usred moje unutrašnje borbe oko toga kako da izrazim svoje
misli pred skeptičnim, klevetnim, radoznalim, bilo kakvim čitaocima, dobila sam pismo
od tebe.
Pročitala sam tvoje pismo mnogo puta i svaki put sam bila dirnuta. Podsetila si me na
gorko – slatke devedesete: borbe koje smo vodile na Kosovu i naše dragocene zajedničke
trenutke. Osetila sam potrebu da ti odgvorim. Nisu mi dovoljne dve stranice da napišem šta
ti značiš meni i ženskom pokretu na Kosovu, ali ću zapisati nekoliko značajnih priča.
142
Feministička etika odgovornosti
Sećam se da smo obe nosile crne cipele te noći kad smo se upoznale. To je bilo 1995,
moja prva poseta Beogradu. Džuli Mertus, profesorka iz SAD-a je pisala knjigu o ratnim
iskustvima žena sa Kosova, iz Srbije i Bosne. Ispričala mi je da aktivistkinje iz Beograda
svake nedelje stoje na ulici kako bi protestovale protiv politike Miloševićevog režima. Nisam
joj verovala. Mislila sam da je cela Srbija protiv nas. Ali Džuli je bila uporna. Zainteresovala
me je, i morala sam lično da se uverim.
Išle smo autobusom, i bilo mi je jako neprijatno. Evo me, Albanka sa Kosova, odlazim u
srce zveri – Beograd – mesto iz kog je Milošević dirigovao strahovitim kršenjima ljudskih
prava. ’Zašto idem u Beograd, dok ljudi na Kosovu prolaze kroz pakao?’ Sedela sam
premišljajući i kriveći se. A onda, ’BUM!’ pukla je guma.
Džuli je započela razgovor dok smo stajale ispred autobusa. ’Imaš predivnu porodicu’,
rekla je. ’Šta?’, nisam razumela. ’Ti, Dženet i njen sin’. ’A ne’, rekla sam. ’Dženet je samo
prijateljica, cimerka. Nismo zajedno.’
Ali Džulino pitanje me navelo na razmišljanje. Možda bih mogla da razgovaram sa njom
o osećanjima koja imam već neko vreme. ’Mislim... da,’ nastavila sam, ’Poljubila sam ženu,
ali sam bila zbunjena.’ Džuli je bila prva osoba kojoj sam se poverila o svojoj seksualnosti.
Do Beograda, ohrabrivala me je da prihvatim osećanja koja sam imala. Rekla mi je da ima
mnogo ljudi širom sveta koji imaju osećanja slična mojim, pa čak su i u vezama; da žene
mogu da žive zajedno kao porodica.
Kad smo stigle u Beograd, na sastanak Žena u crnom, prvi put u mom životu, sela sam
pored tebe. Jasno se sećam tvojih prvih reči: ’Mmm, buč cipele.’ Pogledala sam te, verovatno
bledo. ’Šta je buč?’ Pomislila sam. Nikad pre nisam čula tu reč. Nisam odgovorila. To je bio
moj prvi susret sa ženama iz Srbije, u Beogradu. Nisam te poznavala. Nisam ti verovala.
Zatim smo otišle na protest. Nisam učestvovala, već sam sedela sa strane i posmatrala
ponašanje žena iz Srbije. Želela sam da vidim da li je ono što je Džuli rekla tačno. Zaista:
stajale ste na ulici držeći transparente protiv Miloševića, protiv rata u Bosni i Hercegovini,
čak i protiv Miloševićevih dela na Kosovu, poput zatvaranja škola na albanskom jeziku.
Najviše me je dirnuo transparent na kojem je pisalo ’Albanke su naše sestre.’
Neki od prolaznika su bili ljuti; psovali su i vikali na vas. Drugi su vas nazivali
’Rugovinim kučkama’ po lideru mirnog protesta kosovskih Albanaca, Ibrahimu Rugovi.
Ali ste nastavljale da stojite hrabro, kao i svake prethodne srede od kako je počeo rat u
Bosni i Hercegovini, 1992. Svake nedelje ste stajale jedan sat u ćutanju dok su vaša tela
govorila protiv rata.
143
Feministička etika odgovornosti
Nikada neću zaboraviti kada je jedan muškarac prišao i pljunuo te. Videla sam kako
njegova pljuvačka polako klizi niz tvoje lice. Nisi se pomakla. Da se to meni dogodilo,
prestala bih da držim transparent da bih se obrisala. Ali ti si bila jaka. Svojim telom si rekla
tom muškarcu, ’Ti ne postojiš. Ja ovde izlažem svoje telo u znak protesta protiv onoga što
se dešava, i ti me ne možeš zaustaviti. Čak ni pljuvačkom.’
Upravo tog momenta sam se povezala sa tobom, draga Lepa. Pokazala si mi model
aktivistkinje u akciji. Do tog dana, za mene je akcija podrazumevala vikanje. Pokazala si
mi da ponekad telo govori snažnije od reči. Zahvaljujući tebi sam otkrila novi aktivistički
svet. Godinama kasnije, kada su na Kosovu 1998, pet hiljada žena stajale u tišini ispred
Američkog kulturnog centra (koji je služio kao ambasada SAD-a) inspirisane tobom došle
smo na ideju da stojimo mirno držeći rašireno belo platno: jedna strana je predstavljala mir,
a druga je bila prazna što je značilo da mi kao Albanke nemamo nikakva prava pa prema
tome nemamo šta da napišemo.
Postala si moja feministička mentorka, Lepa. Dala si mi sjajne knjige koje su napisale:
Odri Lord, Alis Voker, Andjela Dejvis. Naučila si me kako da se suprotstavim ugnjetavanju;
i da ne mrzim sve Srbe, već srpski režim.
Te noći nakon prvog protesta Žena u crnom na kom sam bila, došla sam na tvoju žurku.
U sobi je bilo novih i starih prijateljica, uglavnom lezbejki. U početku sam bila nervozna.
Pila sam i promatrala druge. Tu je stvoreno posebno mesto, gde sestre lezbejke mogu
slobodno da igraju.
Ali pokušaj ovo da kažeš mojim čitaocima sa Kosova. Mnogi neće razumeti. Oni
izjednačavaju lezbejstvo sa seksom, ne sa solidarnošću. Misliće da smo bile gole i
pravile orgije. Nekako, oni ne mogu da shvate da LJUBAV I SEKS nisu ista stvar. Da
li heteroseksualni ljudi naskakuju jedni na druge čim se vide? Ne. Ni žene te noći nisu
naskakivale jedna na drugu. Žene su jednostavno igrale, sretne, bezbedne, slobodne.
Dva sata kasnije sam shvatila ’Ovo je moja porodica. Ovde pripadam. ’Tog trenutka
sam prvi put u životu prihvatila sebe. Sinulo mi je, ’BINGO!! Ja sam lezbejka.’ Konačno
mi je postalo jasno šta su značila osećanja koja sam imala. Osetila sam eksploziju radosti i
plesala kao nikada pre. Moje telo se osećalo oslobodjenim od zbunjenosti koju sam osećala
tolike godine. Vratila sam se na Kosovo kao druga osoba. Osećala sam se oslobodjeno ....
SLOBODNO.
Kako je neobično reći da sam se osećala oslobodjeno u Beogradu. To je grad koji je
bio (i za mnoge Albance sa Kosova) i dalje jeste epicentar svog zla: koren režima koji nam
je uskratio sva prava. Čak i danas, draga Lepa, oklevam da otkrijem čitaocima da se ovaj
spektakularni trenutak moje lične istorije dogodio upravo u Beogradu.
144
Feministička etika odgovornosti
Zašto? Da li znaš šta su ljudi odavde rekli posle rata? ’Stranci su doneli homoseksualnost
na Kosovo.’ Znam da zvuči presmešno, ali takve gluposti opstaju ovde, Lepa. Isti ti smešni
ljudi će reći da je Beograd kao ’koren režima i svog zla’ uticao na mene da postanem lezbejka
(što očigledno smatraju drugim oblikom zla, zaboravljajući da lezbejstvo podrazumeva
ljubav, ne rat).
U svakom slučaju oni koji bi moj lezbejski identitet pripisali uticaju Beograda ne bi
bili u pravu. Nije u pitanju samo ta noć. Već, onaj trenutak kad je pukla guma. Kad mi je
Džuli dala prostora da pričam o svojim osećanjima i objašnjavala mi šta znači buč. Radi
se o magiji koju sam, ne znajući zbog čega, osetila kada sam prvi put 1994. poljubila ženu.
Radi se o solidarnosti koju sam osetila u sobi punoj žena koje su me prihvatile kakva sam
bila.... kakva jesam.
Ista ta solidarnost je postojala medju mojim sestrama i prijateljicama u sigurnim
prostorima u podrumima, kada si nas posećivala ’90ih. To je osećanje iz Provinstauna.
Tvoje priče o Provinstaunu mi pružaju nadu da ćemo možda jednog dana živeti u svetu u
kom solidarnost dolazi pre homofobije koja je toliko godina gušila moja osećanja.
Osećanja su mi tako pomešana dok se prisećam tih vremena, draga Lepa.
Sećam se 1999. Zvala si me svake noći dok su NATO bombe padale. Preklinjala si me,
’Idi odmah. Znam šta se dogodilo u Bosni. Srbi će napadati još više zbog bombardovanja.
Želeće osvetu. Ne možeš da veruješ čak ni komšijama Srbima.’ Bila si potpuno u pravu.
Tu si bila ti, žena iz Srbije, iz Beograda, koju samo što sam upoznala, i pokušavala si da
me zaštitiš. S druge strane tu je moja komšinica Srpkinja koju poznajem čitavog života.
Odrasla sam igrajući se sa njenim sinovima. Čim sam 1984. dobila prvu platu dala sam
joj novac, jer nas je moj otac učio da uvek pomažemo onima kojima je pomoć potrebna.
Usred bombradovanja, kad Albanci nisu mogli ništa da kupe, čak ni hleb, otišla sam kod
nje da je pitam da li mogu da joj dam novac za cigarete. Ubrzo nakon toga, žena kojoj sam
pomagala celog života, obavestila je policiju da se naša porodica i dalje krije u kući.
Policajci su došli naoružani, izgurali su nas iz kuće, oterali na železničku stanicu,
primorali da satima stojimo na hladnoj martovskoj kiši, ugurali nas kao stoku u vozove
preteći da će nas žive spaliti, pre nego što su nas naterali da hodamo uz minirano zemljište
do ’ničije zemlje’ izmedju Kosova i Makedonije. Postali smo izbeglice.
Iako smo i same bile izbeglice, mi aktivistkinje smo radile sa preko 40, 000 izbeglica u
kampu Čegrane u Makedoniji. Došla si da nas posetiš. Nisi mogla da kažeš da si Lepa iz
Beograda, pa si se predstavila kao Marija iz Italije. Nama, aktivistkinjama je mnogo značilo
što si došla.
145
Feministička etika odgovornosti
I evo nas danas, draga Lepa, 13 godina nakon rata. I dalje nepomično stojiš na ulicama
Beograda, držeći plakat. I dok Kosovo pregovara sa Srbijom, mi žene i dalje stojimo
solidarno, pitajući naše vlade i svet, ’gde je pravda?’ Gde je pravda za ono što je meni i
mojoj porodici uradila policija; za to što smo videli srpske komšije kako kradu iz naše kuće?
Gde je pravda za to što su kosovski Albanci izgubili penzije? Gde je pravda za žene koje su
preživele silovanje, za hiljade mrtvih, za porodice nestalih osoba? Ti si prva žena iz Srbije
koja je potpisala našu peticiju kojom zahtevamo pravdu za zločine koje je počinio srpski
režim. I dalje si solidarno uz nas, draga Lepa.
Neki će možda reći da je moje pismo političko. Jeste. Naša tela su takodje političko
pitanje. Naša seksualnost je politika, htele mi to ili ne. Zaista, život je političko pitanje, zar
ne Lepa? Mogu samo da se nadam da će jednog dana naša politika ovde biti kao ista kao
u Privinstaunu: gde nas ljudi dočekuju podjednako bez obzira na rod, etničku pripadnost
ili seksualnost.
Nikada neću zaboraviti šta si uradila za narod Kosova i za mene, moja buč drugarice,
feministička mentorko, sestro, moja Bukuruje.
Tvoja Igo
Prevod sa engleskog Jodie Pandey
Objavljeno u KOSOVO 2.0 SEX ISSUE, decembar 2012

Ooh

Re: dva pisma

Post Postao/la Ooh » 17 vel 2014 20:08

mene je taknulo i cini mi se da je mjesto ovom na crolu, pa sam postala jer znam da nas ima koje ce ovo takodjer taknuti. stavljam na uvid nama koje nismo imale prilike procitati. po potrebi prebaciti gdje spada. stavila na blef u dnevnu, jer me podsjeca na kauc i ledjero atmosferu :D

Odgovorite