Potraga za ovcom
lzgubiti stvar ili izgubiti ovcu ili izgubiti prijatelja? Ne znam, sto je teze ili lakse ne znam? Gubim sve. Nije da ne pazim, jednostavno zaboravim. Bilo da je stvar, ovca ili prijatelj. Cak sam uspjela izgubiti par ljubavnica zaboravom. Zaboravila bih gdje su, stavila ih na krivo mjesto na kome bi ih k...netko drugi. Sve je to zaborav. Ostavim ponekada kljuceve na pravo mjesto, ne na pravo mjesto gdje ih ostavljaju svi drugi. Pravo mjesto je torba, bocni dzep sa patentom da ih ne trazim u utrobi golemog krokodila u koju stane sve: od sminke do kukuruza. Od sminke do kukuruza traje moj zaborav. Tako mjerim vrijeme. Prije godinu dana sam hranila neke zivine i od tada mi je zapalo par zrna kukuruza na koja sam zaboravila, a sminka je mjera nekog drugog vremena kada je zaboravim izvaditi jer mi ne treba, jer me ne zanima. I kukuruz i sminka me podsjecaju na nekog drugog, na nekog na koga sam zaboravila pa se prisjetim da s am to valjda ja. U takvom mjerenju vremena ne mogu u torbi naci puno toga, sve je izmjesano, pogotovo ne mogu naci ono sto mi zafali: zaboravljene ljubavnice, ali i dalje trazim. Kljuceve stavim na ormaric pored vrata, nekada ih ostavim u bravi da ih ne trazim. To su tri kljucna mjesta da ih ne bi trazila. Kada ne trazim kljuceve to znaci da ih opet trazim:
1. u torbi u dzepu sa patentom
2. u bravi
3.na ormaricu pored ulaznih vrata
Ako ih nisu tamo onda ih trazim po dzepovima hlaca- svih hlaca i onih opranih u kojima sigurno nisu. Ako trazim kljuceve cesto placem ne zato sto znam da ih necu naci, nego zato sto sam zaboravila gdje su i jer me podsjeca sto sam sve i kada zaboravila i kako sam to platila? Na klucevima vjezbam bez apsolutno ikakvih rezultata godinama.
Potraga za ovcom? Izazovna je. Nekada mi se cini da ne zelim vise traziti ovce. Bila jednom jedna ovca u stadu koja je uvijek ostajala zadnja. Nikada je nisam zaboravila. Pustila bih je da ostane zadnja pasti i da se vuce 15 metara iza svih nas ovaca. Cekala bih dok se ne bi ugegala preko praga i to me je strasno nerviralo- svaki dan. Tu ovcu je udavio vuk. Nju nikada nisam zaboravila. Uvijek ima neka ovca koja ide zadnja, od tada zadnje ovce pazim i ne dam im da ostaju zadnje. Stalo mi je. Njihove zivote moj zaborav nikada vise nakon nje nije naplatio. S ljubavnicama i kljucevima mi ne uspjeva. Mozda ih jednostavno nikada nisam i necu voljeti, a mozda cu jednom zavoljeti da je ne zaboravim, da mi bude stalo. Da naucim na greskama, ako su greske.
Kada trazim kljuceve zelim ih nazvati telefonom da zazvone- da ih lakse nadjem. Kljucevi ne zvone ako ne koristis ruke i zato nekada placem. Uzela bi ih u ruke, a ne znam kako i kada su u rukama i zvone, to ne volim i tada mi to ne treba, kao da je sve naopako. Moram zakljucati taj stan da me opet ne pokradu. Ako ne zakljucam stan dat cu supcinama da me pokradu, a zasto da me pokradu? Da rintam, dok me oni kradu zato sto sam izgubila...(trebam novu rijec- kada vise puta ne znas gdje je nesto nego znas onda se to vise ne znaci izgubiti nego nekako drugacije-zivcani slom)
Kada pomislim na recenicu koju vise nitko ne moze cuti: “Izgubila sam...” i bum! To je to, ne smjem reci kljuceve, jer cu se sjetiti i ovce i ljubavnice i kljuceva i necu htjeti izaci van stan, cekat cu provalnike jer znam da ce bas tada tog dana doci meni u stan- moram barem jednom uzvratiti udarac na vrijeme. Otplacem sve sto sam zaboravila ikada a nije stiglo na red, jer je trebalo jos puno toga zaboraviti i shvatim- nisam nasla kljuceve, te bespomocno shvatim da se moram sabrati, jer nitko normalan ne place kada izgubi kljuceve. U svakoj situaciji najvaznije je sacuvati zdrav razum!
Nikada mi nije bilo jasno zasto uvijek puknem na kljucevima. Ovcu sam voljela, kljuceve ne volim. Na ovci nisam pukla, na kljucevima puknem. U mladje doba sam puno puta skakala nakon sto sjednem i ubodu me u dupe. Nezgodna bol. A zasto kljuceve nosim u dzepu, uglavnom prednjem desnom dzepu? Kao prava seljanka? Meni je jasno, ako su mi kljucevi u dzepu, ne trazim ih po torbi. A ako izmislim trece mjesto gdje mogu biti onda cu ih traziti na sva tri i naci na zadnjem. Ako sam u stanu, kasnim gdje god dok ih nadjem, a ako se vracam iz van jedva cekam vidjeti se u ogledalu hodnika stana razhebana da odredim terapiju za bolje stanje, jedva cekam staviti samar na krevet...T
Trazeci kljuceve pred vratima bildam cir na zelucu, vjezbam sovin vid trazeci steker na zidu da upalim svjetlo u hodniku zgrade i krenem- torba,dzep laptop, red misli 1. “nisu valjda ispali iz dzepa ili ostali na stolu negdje gdje sam bila”, red misli2. “ako su u uredu, ured je zakljucan, a kljucevi su unutra...gdje mi je mobitel...gdje mi je mobitel?” novi ciklus trazenja mobitela da zovem nekoga da mi otkljuca ured da dodjem do kljuceva stana i ureda, opet trazenje stekera i paljenje svjetla, red misli tri dok je hodnik pun mojih razbacanih papira “ u pizdu materinu uci cu u stan i 9 i po...dok se vratim do ureda, pa iz ureda kuci...ako su kljucevi uopce tamo. Nalazim mobitel i shvatim...blik, blink...jos jedan pretinac u koji nesvjesno potrpam sve u frci...nalazim kljuceve, ulazim nakon otkljucavanja dvije brave, pogledam se u ogledalu i gotovo i gotovo, sve je gotovo “jebe mi se bas za motivaciju i rad na sebi”. Zato kada sam umorna, tuzna, lose volje ili vidim da nije moj dan, kljucevi su mi u dzepu da ih lakse nadjem i tada nosim duze majice da ako se nabudze ne ispadne da imam penis. To mi je nekako neukusno za moj mentalni sklop ma koliko da mi nekada fali opaliti nekoga njime po glavi.
Aaaaa kako zaboravis ljubavnice? Lako, kao kljuceve. Samo za razliku od ovaca koje bleje, kljuceva koji sute, ljubavnice kao da cine i jedno i drugo...bleje zato sto ih cujem a ne razumijem. Ne kazem da su ovce nego dodjemo u tu fazu razumjevanja kada ih zaboravim, a sute kao kljucevi kada ih vec totalno zaboravim. Znam da su negdje, ali nema ih niti pored vrata, niti u vratima, niti u dzepicu torbe iz cije utrobe vadim sve i nalazim sve sem njih. Onda sjednem i placem. Jesam li toliko smotana da izgubim sve? Zaboravim i sta trebam naci, zaboravim sto sam htjela naci jer sam u trazenju toga zaboravila na sve sto sam imala.
Stvari stoje, a ziva bica ne. Ne znam sto je bolje ili gore zaboraviti ziva bica ili stvari? Ziva bica pustaju neke zvukove, ali kada ih trazim i kada ih nadjem nisam nasla njih nego nesto, ne nekog, nesto nedefinirano, za analizu, uporedbu, cudjenje i zagledanje. Ovce doduse su tu razlicite od ljudi, kada nadjes ovcu i dalje bleji, ali je razumijes, kada nadjes izgubljenog covjeka nakon nekog vremena u kome ste nestali jedno za drugo ne nadjes isto. kada te trazenje iscrpi,nema vise nazad. Kao da se voljenje nema gdje ustoliciti, a krune su vam preteske. Tako sam ja zaboravila svoje ljubavnice i kada se sjetim da sam ih zaboravila, znam- i ako ih nadjem to je kraj. I svako trazenje kljuceva me zbog toga ubija ocekujem kraj, a s kljucevima nema kraja. Pogresna dijagnoza. Njih ne smjem zaboravljati, sto zato sto vjezbam, sto zato ako ih se netko docepa osim mene imam konkretnu cesto nedokazivu kradju i ne znam na koga pljuvati. Ovako znam. Ne zove se kradja nakon kraja, ali svejedno..jasno je tko je kradljivac. Znam, faul ali barem je lakse. Mozda sam pizda, ali pizdim. Valjda to smijem. Dok palim to svijetlo u hodniku, trazim kljuceve, pizdim na sve i prisjetim se cak ljubavnica i jebem majku i njima i kinezima koji su mi prodali carape prije 10 godina koje su pukle nakon prvog oblacenja kod doktorice na pregledu koljena, pa me je bila sramota. Jos jedan razlog zasto ne bi trebalo gubiti kljuceve: prokljuca od nekuda sve, bas sve...sjecanja preobrate zaborav i vise ne znam sta se desava.
Zato me je uvijek veselilo naci izgubljenu ovcu. Ona bleji veselije nakon sto je nadjes i odvedes kuci. I ma koliko da je ne razumijem, razumijem je. Obje smo sretne. I zato je moj kukuruz sasvim opravdano u torbi za razliku od ljubavnica koje nikada nisam mogla naci na “sigurnim, regularnim, kada neznam gdje cu te naci naci cu te tu” mjestima. Ovca je ovca. Tko nikada nije nasao i izgubio ovcu, izgubio je puno jer nije zajebao zaborav, nije boljelo da bude zaboravljena. Kljucevi bole kada na njih sjednes, i ljubavnice bole kada sjednu na tudju ruku. Ovce ne znaju sjediti-leze. Dodju kada ih zovnes, ljubavnice se dure, sute, boje, dizu nos, kompliciraju. Mozda sam ih zato zaboravila. Mozda sebi prebacujem bezveze. Mozda zaborav ima razlog i nije samo moj nedostatak. A mozda ih nisam zaboravila kada ih spominjem u sceni “kljuc povlaka mobitel” klap 166462553723643537523 put. Nisu vrijedne mog sjecanja, e toga se sjecam. Uprkos tome sto se toga sjecam pitam se, da li serem? Jos jednom me moje ljubavnice poraze, pa ih zaboravim sada namjerno totalno svjesno i ljutito. “Mozda sam samo ljuta”... doplovim do dijela kada se izvalim na taj kauc i kada je scena kljuc sizifovski snimljena. “Ako ih se sjetim kada sam ljuta i trazim kljuc mozda sam samo ljuta na njih, a da to i ne znam. Vjezbat cu oprost ili otici na terapiju, samo da me opet ne udari auto pred zgradom terapeutkinje, pa se ne okrenem i opet ne jebem majku kljucevima, autu, ljubavnicama i kinezima zbog carapa. Trazenje oprosta i terapije mi nije super. Ostat cu lezati na kljucevima u dzepu. Nemam snage za pokret”.
Trezenje ovce je super. Mozes je naci na papiru. Jesi nasla moju ovcu na papiru, onu s crnom glavom koju je udavio vuk jer sam je pustila da ide zadnja? Bila je svoja, ako je netko znao sto je chill to je ona. Imala je crnu glavu i rijetko kada je trcala. Ponasala se kao grofica. Nisam je zaboravila, jesi je ti nasla? Naravno da je mozes nacrtati samo na godisnjem, takve ovce ne mozes naci drugacija nego mirna. I kada se deres na njih ispadnes budala jer te ne fermaju niti malo. Mada to se placa- glavom. Samo one to ne znaju, znam ja jer vidjeh.
Veliko je zadovoljstvo pronaci ovcu. Cestitam.
kakvu god ovcu da netko nadje to je spesl
Janno mozemo li je dobiti u mrav off? Potrebna je...da joj napravimo pricicu...
mozda je to zadnja ovca...chill ovca.... trazim je vec jedno vrijeme, ali mi ne dolazi u snove, a ne mogu je zaboraviti.
