dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coolira

Podforum za dogovore oko izlaska, sportskih dogadjanja, pijanki, izvjesca o tome, prepricavanje itd te sve ostale interne i privatne fore i razgovore.
Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Ooh » 08 Lis 2014 15:26

i ovim putem molim za brisanje accounta :) dakle ne ostajem, molim da bude izbrisan...

hvala na ignoriranju, lijep je kompliment, ali ne ostajem. molim za briasnje accounta drugi ili treci dan...

jebemumatervise!


hvala za godine druzenja :)


hvala :giveflower:

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Ooh » 08 Lis 2014 19:23

idemo doli

splicanin u liftu,
i svijet je ljepsi.
i jos kada kaze
da je ovdi ima 5 godina,
dosa zbog zene,
iiiii
lagano rezem vene.
ima i dite...
e moj spliiiite...
svugdje te nose,
i dugo ti se nisam veselila ovako...
ljubim te grlim te...


User avatar
shizika
Objave: 14971
Joined: 02 Srp 2011 15:32
Spol/rod: žensko
Status: Solo
Contact:

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby shizika » 08 Lis 2014 22:22

Nikad blesavija nisi bila. Koji ti je k??
...život je lijep... (:

User avatar
zenia
Objave: 5110
Joined: 13 Stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby zenia » 09 Lis 2014 19:53

Sto je ovo? Ja odem na par dana u zapizdinu
i sve se rasulo. Sto je Ooh tako sam ti falila da
si odustala od virtualnog zivota? :D
Nego nemoj jos da ides, sacekaj do suboteda ti okacim
slike zapizdine i druzenja s ovcama i kravom. Koze su bile
prebrze nisu mi htjele pozirati. Zao mi zbog toga, ali eto.
Pa onda mozes da ides ako ti se ide.

Nemoj tu da nas zaboravis. Javi ss nekad bar onako incognito.
Da imam ja sto da crtam.
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Ooh » 10 Lis 2014 09:07

radi crteze reci teme, obrnuti red! hvataj izmedju redova.
postaj tu. to je to!

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Ooh » 10 Lis 2014 13:31

zenia wrote:Sto je ovo? Ja odem na par dana u zapizdinu
i sve se rasulo. Sto je Ooh tako sam ti falila da
si odustala od virtualnog zivota? :D
Nego nemoj jos da ides, sacekaj do suboteda ti okacim
slike zapizdine i druzenja s ovcama i kravom. Koze su bile
prebrze nisu mi htjele pozirati. Zao mi zbog toga, ali eto.
Pa onda mozes da ides ako ti se ide.

Nemoj tu da nas zaboravis. Javi ss nekad bar onako incognito.
Da imam ja sto da crtam.


i sta sada nakon ovog? grize me savijest. sada ispada da si bezveze fotkala...da me ne zanima kako je bilo...

i sta cu nakon subote i dalje cekati brisanje acca...sabotaza zesca...

zenia draga jesi ista drugo mogla slikati osim ovaca i krava i koza :D

onda mogu ici ako mi se ide? u piiizdu materinu...

sto da se javljam incognito sestro slatka...kako da zaboravim crol...samo mi je bas dopizdilo....ne znam sto tocno...

radi crteze i izrazi zelje o pricicama...ako mi napokon ugase Ooh acc netko drugi ce ih stavljati ovdje. pun mi je k. mene, neceg, svega...

jbte onaj film she ima ok istinitih stvari. nemam pojma tko si i rekla sam da se necu vracati i pisati, bez zajebavanja i grize me savijest da nestanem jer mi nije palo na pamet da postoji neka povezanost i odgovornost. i to me sada bas nervira, ali eto. imas pricice. crtaj i i imas pricice. to je nekako postalo tako, stvarno.

radi...nije u redu da to bude presjeceno samo zato sto je meni stosta dopizdilo. stavi tu imat ces feedback...vjerovatno bez glupiranja :) i stavi fotkice, pogledat cu :) hvala. i pisi kako je bilo... izvini. jednostavno je nesto puklo...ali neka pricice ostanu...taj svijet mora ostati.

jela sam hrenovke i pastetu s kruhom. nesto opako ne valja. i nece da mi gase acc :shakinghead:

stvarno mi se ne tipka...ne mogu nesto. preuzmi i radi crteze...ne da mi se komunicirati i tipkati...pricice moze, ostalo nista! nista nista nista...ne mogu.

User avatar
omnia
Objave: 3705
Joined: 14 Sij 2012 18:36

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby omnia » 10 Lis 2014 16:21

Ooh, ako stvarno hoćeš da ti ugasimo acc, pošalji Bash ili meni PP. Ovako mi samo djeluje kao da privlačiš pozornost.

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Ooh » 11 Lis 2014 12:02

naravno da privlacim pozornost, obratih se ziti i tam. sooo, brisi mi profil...hvaaaala...:)

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Ooh » 11 Lis 2014 12:11

zenn evo ti jedna od sinoc. stvarno mi se ne ostaje, a zao mi je da ne crtamo tj ne pisemo vise...ali bas ne mogu ostati. nisam nasla nacina da ovo prenesem. ali sam bila malo tuzna sto kao idem...pa sam napisala pricicu. lako je za crtati:

cvijet i leptir, a pjesmica se nadovezuje na neki nacin. ne znam...skuzit ces. opet mozda ima nedosljednosti...ali to je klaaasika. :) croli moram zavrsiti, dobit ces nekim indirektnim putevima tekst :)

ne zajebavam, dajte mi izbrisite acc, vec sam ljuta sto ovoliko treba!!!!!

leptir i cvijet

Sletio je leptir na cvijet. Opijen mirisom zaspao je. Njegova krila bi postala mokra od rose da ga cvijet nije zagrlio. Vanjskom stranom latica upio je rosu i veseo se njima ujutro protegnuo da pozdravi sunce. Zrake sunca su probudile leptira.
„Zaspao sam-„ rece leptir.
„Sanjao sam da su mi krila mokra od rose i da ne mogu letjeti. Jos uvijek ne mogu k sebi doci od straha. „
„Sto je nekom strah nekom je nuznost“- rece cvijet.
„Cudni su snovi, java je drugacija. Umjesto da sam mokar, ja sam suh, a vlazi niti traga. Ne znam cemu snovi sluze“- rece leptir i vinu se u nebo put drugih cvjetova.
„Navrati ponekada, nemoj me zamijeniti s nekim drugim cvijetom. Zapamti da sam crvene boje i da rastem pored ovog zida.“
„Hocu rece leptir“-zapamtit cu te.
Sljedecih veceri leptir se vracao cvijetu, spavao je ovijen njegovim laticama. I svake veceri usnuo je isti san, kako se budi vlaznih krila bez mogucnosti leta.
„Mislim da nije dobro da vise spavam na tebi: stalno sanjam isto, budim se mokrih krila i ne mogu letjeti. Mozda je to neki znak. Vezao sam se za tebe, ali mislim da trebam spavati negdje drugdje.“
Cvijet je bio tuzan. Lijepo je nekoga zagrliti dok spava. Lijepo je nekoga zastiti, ali ne ne mozes prisiliti nikoga da ostane ik ne mozes prisiliti nikoga da zna tvoj trud, vidjet ce ga onako kako tumaci. Cvjet je ucinio sve sto je mogao da leptir bude siguran, ali leptir je otisao.
Tu vecer zaspao je na bijelom cvijetu, prelijepom cvijetu, toliko lijepom da njegova ljepota nije trpjela svinute latice. Ovaj put nije sanjao, probudio se mokrih krila i nije mogao letjeti.
Crveni cvijet nije znao gdje je leptir. Cekao ga je. Ponekada bi svinuo latice i jutrom nakon istezanja zamisljao je kako se opet budi dok leptir odljece prema nebu i sara zrak nepredvidjenim putanjama.
Zajednicko budjenje pretvara u jedno, a snovi su opasni ako se pripisuju drugima. Razaraju ako optuzuju, uzdizu ako se prihvate. Grliti trnje bode, grliti leptira godi. Spavati na svakoj ljepoti nije sigurno. Pokusao je biti mrav i pokusao je biti bilo koja buba, nije znao. Prolazio je medju nitima trave zapetljavajuci se u njih i ono sto je od krila ostalo nije licilo na lijepo. Leptir je bio neprepoznatljiv.
„Pomozite mi, molim vas. Pomozite mi. Uzaludno je vikao. Svatko je isao svojim nacinom.“
Hodao je na tankim nozicama misleci na let. „Mogu oboje, ali ja nisam za ovo, ja nisam za hodanje. Ne znam gdje idem, ne znam kuda hodam.“
Kraj, ovo je valjda kraj. Klonuo je na domak zida, ne znajuci gdje je.
„Cudna buba, neobicno se gega, kao da ne zna hodati.“
„Hej bubo, kako se zoves?“
„Ja nisam buba, ja sam leptir. Zedan leptir rose sa latica iako mi je unistila krila. Nekada sam sanjao da su mi krila stradala od rose i stvarno su stradala.“
Cvijet je prepoznao leptira. Dijelili su price i po jednoj su se prepoznali. Rasplakao se i napojio leptira, iako su dani bili sparni. Iscjedio je svoje sokove i nahranio leptira. Svinuo se i uzdigao ga opet na trbuh. Zagrlio ga je njezno i ostavio prostora da ne dira njegove rane, ostavio je prostora iako leptir nije imao vise krila.
Cvijet se nije mogao rastezati s veseljem kao prije. Leptir vise nije zelio krila, znao je da ne zeli postati bubom i da nikada vise ne zeli hodati medju travom, ali nije htio niti letjeti.
Molim te me, ne spustaj dolje nikada vise,nikada vise. Ne zelim otici.
„Ja i nisam htio da odes“-rece crveni cvijet.
„Zasto si mi dao da odem?“
„ Mogu te voljeti, ali ne i drzati. Mogu te pustiti da sanjas, ali ne mogu utjecati na tvoje snove, mogu ti nuditi moj vid, ali onda ne bi bio ti. Moj strah je bio ovo, ali si se barem vratio. „
Nesto se promijenilo, nisu bili isti. Gubitak dere, ne cini jacim. Mozda veze za one koji opet ostvaruju snove za koje nismo znali da postoje.
Cvijet je leptiru dao svoje laticeda mu sluze kao krila i svako jutro ga ispracao na let, jedva ga nagovorivsi da opet krene.
„Hvala ti.“ – rece leptir. „Hvala sto si me cuvao, prozivio sam svoje strahove i nadzivio ih zahvaljujuci tebi. Snovi imaju smisla, hvala sto me cuvas od ruznih i ostvarujes lijepe. Da sam to prije znao, ne bih prosao kroz teret, ali ne bih znao koliko bez tebe vise ne mogu. Ne bih znao cemu snovi stvarno sluze?


Znam da znas,
Znam da znas da ja to moram,
Znam da znas da nema govora.
Znam da znas,
Da moras pustiti,
Ali drugi put mi nemoj dopustiti.
Samo ja se ovako mogu srediti,
Samo ja te ovako mogu povrijediti.
Rizikom te gubim,
Ali me ljubi1,
Samo tako beznadje u meni gubi.
Znam da znas da se moralo desiti,
Znam da znas da ces me opet tjesiti.
Kako ti se da vise mene slijediti?
Do koje mjere me mozes pobijediti?
Nemoj sada kada sam ti dala za pravo
da pobjegnem od onog do cega mi je stalo?
Priznajem svoj stid pred strahom
I nije mi lako.
Priznajem da se stidim kada me netko poput tebe vidi.
Znam da znas,
Da ja to moram,
Sakriti se pod tonom izgovora...
Odzujati na sve strane,
Samo da na sigurno nestanem.
Zelim da me cekas,
Da nisam daleka...
Mozda cu polako postati dio tebe lako.
Znam da znas koliko mi je tesko,
Sto se lako nosis sa svakom mojom greskom.
Znam da znas da me to jace za tebe veze.
Znam da znas nadmasila si zakone zemljane teze.
Samo ti me mozes skupiti kada uspijem skroz otupiti.
Da izmislim nemoj dopustiti,
Samo me zgrabi i strahovi ce me napustiti.
Grubosti nemoj slusati jer
Strahovi se ne daju lako razoruzati.
Samo ja te tako mogu povrijediti,
To je zato jer se bojim da ces me povrijediti.
Kada te gledam ogledam se
Ali me nadjaca,
Sve ono sto ti u tisini pokonim,
Sto mi se kroz tvoj osmijeh vraca.
Znam to ti daje snagu,
Da me dodiri strahovima ukradu.
To je ta zelja iz unutra,
Gdje god da bjezim,
Do tebe dolutam.

User avatar
zenia
Objave: 5110
Joined: 13 Stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby zenia » 11 Lis 2014 16:20

Ooh, treba da oohladiš :) Preporučujem nekoliko dana boravka u crnogorskoj zapizdini
kao oblik univerzalnog lijeka za svu nervozu što te opsjela.

Slike slijede...

Image

Image

Image

Image


Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image

Image
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Ooh » 11 Lis 2014 19:11

hvala :) nervoza? zao mi je ljudi u mojoj blizini, ali jbga samo sam ja bila u svojoj kozi i nema vise gdje stati...i stvarno me nije briga...niti najmanje za posljedice. eto...tako da crna gora, jadran, izlasci...sto god 0 bodova...samo me iritira...no, hvala- vidi se da je bilo lijepo :)

User avatar
zenia
Objave: 5110
Joined: 13 Stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby zenia » 12 Lis 2014 10:11

Uf koja drama. Ni plavetnilo te ne smiruje. Nemam više rješenje, najbolje da odmah kreneš.
Što ti mora ova obrisati profil da bi ti ugasila komp?
Imaš tipkicu za shut down i piči. Ili si promijeni password tako
da nasumce istiskaš cijelu tipkovnicu pa se nećeš moći ulogirati.

Al nemoj sjediti tu ko one klinke šta dođu i viču kako idu svaki čas, ne bi li
ih svi pitali koji im je kiki. To smara i ispod je tvog levela.
Ti svakako znaš bolje načine za privući pažnju, ako je to u pitanju. Ako nije,
ne vidim razlog da ostaješ ovdje i vičeš kako ti je loše kad je jako jednostavno
napraviti da ti bude bolje. Doslovno pritisneš jedan gumb. ;)

Ja ću već nekako crtati, imam par godina da obradim sve tvoje pričice koje si tu ostavila pa će
tema ostati živa. Mene te smiruje, ne nervira me.
A ti fino izvoli idi tamo gdje si već manje nervozna i učini se sretnom. Pod obavezno, jer drugačije nema smisla...

Pozzz :)
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

User avatar
DEFIANCE
Objave: 2809
Joined: 19 Svi 2009 21:34
Spol/rod: žensko

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby DEFIANCE » 12 Lis 2014 19:51

:kokice:

User avatar
zenia
Objave: 5110
Joined: 13 Stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby zenia » 13 Lis 2014 14:45

DEFIANCE wrote::kokice:


Tuko :lol:
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

User avatar
zenia
Objave: 5110
Joined: 13 Stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby zenia » 13 Lis 2014 15:01

Ne znam u koju se ovo priču uklapa... Al eto.
Brod...


Image
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 13 Lis 2014 16:30

Setac nivoima i dvije patke
Niti jedan nivo nije moj. Prelaz s jednog na drugi je najcesce trusan. Kada padas na donji onda je lako. Padam na donje da se odmorim i rijesim visokonivoiziranih. Kada ne zelim da licimo i da zabrazdim ne jednom nivou, ja se srozam. Kazu da je to destrukcija, a ja samo setam. Tko ne seta nivoima ne zna da sa nizeg moizes na peterostruko visi. Kao kameleon, maknes se na neocekivano. Ne ides s 4 na peti, ne ides s 5 na 6 ili sa 7 na osmi. Radis ono s cim se nitko ne slaze, sto osudjuje i zavrsis kao odmetnik, kao ludjak medju odmetnicima i ludjacima. Nisu ti nivoi laki z adisati i zivjeti, ali kada znas da postoje neki drugi znas da ces ih dosegniti. Ne smjes stajatio predugo da ne ostanes. Vjestina je setati medju nivoima, kao sto je vjestina hodati po zici prostrtoj medju planinama. Ne prepoznaju me, jako cesto kazu. „Sto mi se desava?“ jako cesto kazu. Tada znam prelazim s nivoa na nivo. „To nije moj nivo“- ne to nije tvoj nivo, da mi govoris koji nivo je moj i da znas zasto idem na visi ili nizo nivo. Reputacija viseg nivoa ne treba za nizi, stovise treba je se rijesiti i to cinis na visem nivou. Kako je kriva teza o nivoima. Nizi su nizi, visi su visi, vise vrijede vise, a nizi vrijede nize. Oni na visima vrijede vise nego oni na nizima. Ne mogu to tako, ja zato setam i stignem svugdje. Za mene nivoi u stvari ne postoje. Dok sam vjezbala prelaze znacili su mi. Sada prolazak kroz nivoe me samo odvaja od staticnih nivoista koji teze samo visim nivoima ili drzanju istog. Nije mi se svaki puta islo dolje, lijepo je uzivati u blagodatima lijepih nivoa, uglavnom su ugodniji. Ponekada se upitam da li je dolazak do visih nivoa laksi ili tezi? Lakse je dolje jer se ne trudis odrzavati na tom nivou, samo sve pustis, visi traze trud i ceka te priznanje nekakvo. Priznanje je fina motivacija. Pasti na donji nivo je laksi jer se ne trudis, a tezi jer te oni sa istog nivoa ili visih nivoa obiljeze ne bas lijepim. Nekada namjerno padam da vide kako ne zasluzuju biti na tom nivou, da vide da su pali nize od mene. Samo njima je to problem, meni ne. Svugdje stignem. Mozda je istina da se ljudi na nivoima mijenjaju, ali ja sam shvatila postoji samo par stvari koje se ne mijenjaju,to su moje licnosti. Mnogo puta mi zele reci da se padom na nizi novo ja srozavam, a ja samo setam. Zato mi je lako voljeti. Voljeti otpadnike, voljeti ubice, voljeti silovatelje. Moram setati nivoima inace bi ih ubila. Oni sa visih nivoa previse su fiksni, ako su to visi nivoi.
Svi su na nekom nivou. I kada god stojim na tom nivou, pitam se da li sam na tom nivou. Razliciti ljudi razlicito me postavljaju. Neki me pljuju, neki me uzdizu. Isto je istina? Istina je da nivoima setam i tako ne marim. Ja sam sve. Skoro kao alfa i omega, samo sto sam i van toga nivoa s druge strane.
Sto radim, sto mislim, sto cu uciniti? Ne znam i ne zelim da znam. Zasto me pokusavaju zadrzati na jednom nije mi jasno. Ja sam samo setac nivoima i volim drustvo one koji su nivoe prezreli, koji znaju da sam sve...one koji me nece kategorizirati ili uciniti prelazak na doji nivo griznjom savijesti. Mozda ipak znam sta radim. Mozda sam puno puta to napravila. Ne trazim priznaje ne motivira me niti za dolje, a niti za gore. Biti ce bolje ili biti ce gore? Zar to nije dio istog- mene. Nekada u gorem zelim gore, zainaceno...nekada kazem: jebi mater sebi, mogu ja jos i zatvorit cu taj krug onako kako se nikada nisi nadao- od iza, od ispod. Vidjet cem me kao prosjaka, a ja sam princeza. Naravno da ne razunmijes, ne razumijes da nivoa NEMA!
Ofucanost moze biti pozlacena. Bjese i ofucana i pozlacena. Ofucala sam ih i pozlatila. Mislim da to zovem samostalnost. To sam jedna ja . Ona nije dovoljna da budem sretna, ali je konstantna. Probije me na nekim nivoima. Gresim ja poprilicno i dok se penjem na vise ili padam na nize odvaja me od ljudi, od prijetelja, od neprijatelja. Najgore je prilagoditi se novim neprijateljima, svaki nivo- druga igra, a jedino sto znam sam ja, multiplicirana. Da su mi jedne margine, mozda bi mi jedan nivo bio dosta. Jednolinijski gore. Svi nivoi su mi glavi tijesni, pa setam iznenadjujucio i sebe i druge. Drugacija sam, naravno. Itina bi bilo da sve nivoe nisam prolazila sama, i da s nekih nisam htjela. S nivoima kao s tronom, zbace te ili na njega uzdizu. Dok sam shvatila trebalo mi tracenja zivota. A kada sam shvatila, ne sjedam na tron koji nisam sagradila i ne napustam ga ako ne znam zasto. Ja znam zasto setam nivoima i poznate su mi rijeci „ to nije tvoj nivo“. Ti ne znas moje nivoe, pomislim, ali ne izgovaram. Ti ne znas moje planove, ocekivanja, moje setnje, kada su se desile i skim. Tio cak ne znas na kome sam nivou sadam, niti na kome si nivou sada. Ne znas procijetniti na kome nivou stojis,. Mozes sanmo reci da ti se moje ponasanje svidja ili ne svidja, da te iritira, da je jadno ili da te nadahnjuje. Sve sam to ja i pusti me da budem, jer ne znas moje planove, niti posljedice koje ce setanje nivoima imati.
„Kva, kva“ zatrca se patka.
„Pada kisa.“
„Pada.“
„Bit ce glista“
„moramo ih naci prije nego kokoske“
„kokoske su glupe, one bjeze od kise, a kisa je veselje“
„ ali gliste izlaze tek nakon kise.“
„ne kvari veselje“
„samo kazem istinu“
„hajmo se veseliti po kisi.“
„ja cu skakati po lokvi.“
„neces prije mene.“
Tako su dvije patke u trku izgovarale glasno „kva kva“ trudeci se stici prije one druge, jerje zadovoljstvo stici prije i reci.
„Opet sam te pobijedila“
Rekla je:
„Opet sam te pobjedila“ i zarila je glavu u lokvu koja ce nestati pola sata nakon kise.
„To sto si brza ne znaci da si pobijedila“
„Znas da jesam“
Druga patka je zarila glavu u lokvu: „sad kao da nisi, samo si zarila glavu prije mene. Sada smo iste, mokri h glava i sretne“
„Priznajes da sam pobjedila?“
„Ne mogu!“
Krenula je put sljunka da kljunom prebira kamencice, ne bi li pronasla nesto zanimljivo za kljucanje. Druga patka je slijedila.
„Nasla sam komadic kruha. Hoces malo?“
„Hocu““
Dok je jedna patka mlatila vratom da prepolovi komad kruha na dijelove, stala je kisa a kokoske ispod stijehe su trcale prema njima da uzmu kruh u svoj kljun.
„Is, is gladne kokosurine.
„Is, is“.
Sve kokoske su se okrenule i pobjegle dalje od mjesta s koga su krenule.
„Pohlepne kokoske, sve bi pojele da mogu.“
Prepale su se i patke i pobjegle. „Patkice, patkice dodjite nazad.“
I dalje nisu izlazile iza dzakova psenice. Kokosne su bile na jednoj, a patke na drugoj strani.
„Tko je ovo?“
„Ne znam, ali stala je na nasu stranu.
„Svejedno ja je se bojim, ne izgleda bas normalno. Bijesna je.“
„Uglavnom takvi dodju, nadrkani, zato i dodju. Nitko drugi ih ne moze trpiti pa moraju pobjeci gdje nema niko, da nekog ne ubiju ili da ih netko ne ubije.“
„Ako se nije derala na nas, mislis li da bi nam naudila?“
„Ne znam.“
„Hocemo ici vidjeti?“ rece patka koja je izgubila u utrci do lokve.
„Nisam sigurna, sta ako nas udari nogom?“
Patka koja je izgubila u utrci krenu se polagano gegati prema kruhu.
„Tako je, mala slatka patkice, dodji po svoj kruh. Patka slatka, patka slatka.“
Vidjevsi da je patka sigurna i da jede kruh, druga patka se izvuka iza dzaka i dogegala do nje.
Dobile su jos kruha. Pokoja kokoska bi pokusala doletjeti, medjutim otjerala bi ih.
„Is tamo kokoske glupe.“
„Zasto tako ne voli kokoske?“
„Mislim da je to zato sto hoce sve da pojedu, ne daju nikom drugom da jede, sve bi ti iz usta uzele.“
„Cudo, toliko je ljuta i bijesna, a opet ne mozes je osuditi.“
„Tkozna sta joj je?“
„Jel mislis da je trebamo puitati?“
„Ne.“
„Zasto?“
„nedrkanost ne razgovara.“
„Mislis li da ona steti?“
„Ne znam. Kada sam ja ljuta ne zelim da mi itko prilazi. Dok god nikom ne cini nista na zao, ok je.“
„A sta ako pati?“
„Pa sta, shvatit ce da nije jedina.“
„A sta ako nije jedina, jel to znaci da je trebamo pustiti?“
„ne cini se glupa, mislim da joj je sve jasno. Sta nas briga? Dok god nam daje kruh i ne suta nas nogom dobro je.“
Tako su patke nastavile hodati po dvoristu bas kao isvaki dan prije. Njima je sve bilo isto, zivot im je bio slican, jedine oscilacije su bile vezane za vrijeme kada idu spavati, a to je ovisilo o prirodnim procesima.
Setacica nivoima je znala da je patkama zivot svaki dan skoro isti i da im skoro svakog dana kokoske pojedu hranu.
Setacica nivoima zna da svi kojima zivot dugo ne odskace od uvrijezenih tijekova lice na patke, mopzues ih nahraniti, mozes ih zastiti, ali kada zagusti i kada treba razumjeti treba ih pustiti da odsecu i najbolje je da odsecu i na pitanje „Trebamo li je pitati?“ Odgovore ne.
Patke su setale, a setacica nivoima je svakog dana donosila kruh i dalje nije dozvoljavala kokoskama da prilaze.
„Ona je bas cudna.“ Rece patka.
„Pusti je smirit ce se, smire se obicno. „
„Da, ako ne prolupaju“
„To je do nje.“
„Mislis?“
„Da.“
„Ja mislim da nije.“
„Vidis da se vrti u krugu, stalčno je mrzovoljna i odsutna.“
„Da li to znaci da je kriva?“
„Ne znam, koga briga, nema opravdanja za biti u takvom stanju toliko dugo. Shvatiti ce jednom da ovaj svijet i ljudi mogu bez nje.“
„Meni se cini da ona to zna.“
„Zasto toliko mislis o tom?“
„Cisto se pitam. Kada sam ja ljuta i i kada sam nadrkana sve znam. Isto tako znam da mi to treba da odlucim.“
„Samo mislim da odlucuje.“
Jedna patka je pogodila setacica nivoima je odlucivala. Ponekada to nije lako. Ponekada na odluke nesto ili netko natjera. Nemoguce je znati uvijek tko, zasto i kada i najcesce nije jasno, ali u tom odlucivanju u tim stanjima odlucuje se puno vise, tko ostaje, a tko ne. Jedna patka bi ostala, druga ne da je setacica razumjela njihovo kva-kva.
Setaci nivoima nemaju puno milosti kada su odluke u pitanju. Ostajes ili otpadas? Kada odlucuju ne treba ih dirati danima, mjesecima. Toliko preloma mogu izdrzati samo najprisnijii. Neka vrsta bazdarenja. Tesko je, opako je tesko i setacima i prisutnima. Mada vecina prisutnih postanu odsutni, setaci odsetaju na nedostupno od njih, mada se cini obrnuto, da su setaci ti koji su ostavljeni. Tako setac postane odsutan ako se ne postave kako treba. Pustiti, bez objasnjavanja i podnositi. Setaci tako tazumiju stvari. Koliko ih mozes podnijeti toliko te se sjacaju i toliko ti se vracaju. Toliko te paze i hrana. Malo kada ih treba trpiti i ne trebaju to, samo su to rijetki trenutka kada odlucuju. Koja je patka pobjedila, tko je koga ostavio setac ili drugi?
Zasto je doslo do toga da setac nije dio tima? Samo setac zna ili ne zna. To je tako. To je tako je ubitacno i dovodi do odustanka ili ostanka. Nema pameti, ali se i ne radi o pameti. Preispitivanja setaca nemaju veze s pameti.
Umisljeni? Egotrioeri, drama qiueen? Sve su to klasifikacije nivoa s nekih nivoa. Tocne? Prave. Setaci su rijetki, zato su odsutni kada setaju nivoima. Kada su odsutni nikada nisu bili prisutniji, zato su opasni. Djeluju, zasto bas tada? Zato sto je vrijeme. Njihovo vrijeme. Ako ostajes, moras vjerovati da su u poravu. Puno se riskira, puno se ne zna, sve je neizvjesno, ali prolaze kroz stanja teska, mucna, ali negdje znaju da to tako treba. Umisljeni znaci da ne spustaju svoje verzije ni za sto.
Zatvaras jedno, otvaras drugo.
„Mozda ce se smiriti vrmenom, vidis da bjesni bez razloga“
„Pusti, sami pusti. Vidit ces kada bude bolje sve ce biti drugacije, bas sve.“
„Kako mislis?“
„Kladim se da je ovo setac. Da nije, ne bi nas hranila, sutnula bi nas nogom. „
„Kakav setac?“
„Odlucuje gdje ce, prelama se. Nivoi patko, nivoi!“
„I ja setam.“
„Bas si patka.“
„Jesam.“
„ I trebas biti.“
Tako i setac razmislja. Jesi patka, tako i treba biti. Ne ljutim se na tebe, samo mi je zao sto nisi setac i sto me jebes kada ne treba. Ovo je vazno, cini ti se da znas, a ne znas nista. Cini ti se da sam nadrkana, ali ne znas nista i ne treba da znas, ali ja idem setati. Nece biti zavrseno dobro, i ne treba da bude. Setacima nije vazno da sve bude zavrseno dobro, setacima je vazno da pukne ono sto ne vrijedi. Jedan veliki bum, prosto zato sto im nije problem dozivjeti bum. Taj bum je samo pucanje stihijskih nerazumijevanja i stavljanja tepiha pod stopala. Hod nije hod po tepihu. Nije to hod setaca. I onda kada svi misle da je bez razloga, da je presnazno, da je neosovano, netko shvati netko ne...to je šetac nivoima.
Izaci na kraj sa setacima znaci samo dozivjeti kraj sa setacima.
„Hajmo kljukati travke.“
„Hajmo.“
„Ova setacica je cudna.“
„Sto?“
„zao mi je sto neceemo vidjeti gdje je odsetala?“
„U svakom slucaju u nesto nepredvidivo cim je ovakva.“
„Koliko nepredvidivo?“
„ Vrlo.“
„Kva kva, ma ko je jebe?“
„Ocito nitko.“
„Mislis li da se radi samo o tom?“
„Moze biti.
Ne mozemo rjesavati tudje nedoumice, je da?“
„Aha.“
„Sta mislis da li je u redu da jedemo njen kruh, mozda ce misliti da nam je vazna, da ne mozemo bez nje?“
„Hajd da vidimo sta ce biti ako ne budemo jele njen kruh?“
Tako su patke dosle do setacice koja im je bacila kruh, ali ga nisu pojele.
„Patkice, patkice jedite patkice“
Patkice nisu jele, samo su se okrenule.
„sta vam je da niste bolesne?“
Patke su otisle kljucati travu.
Dosle su kokoske i pojele su kruh. Setacica ih nije tjerala. Pustila je da stvari idu svojim tokom. Mozda je trebala biti uvredjena jer patke nisu pojele kruh i mozda bi netko ocekivao da ce biti povredjena, ali kada patke nisu htjele jesti kruz znacilo ja da su ga ostavile nekom drugom- kokoskama. I tada su kokoske bile dobrodosle, bolje da ga pojedu nego da ga bace.
„Dala je kokoskama nas kruh.“
„Mislim da nas vise ne voli.“
Sutradan su patke opet dosle do setacice, bacila im je kruh, patke su jele. Kokoske su pohrlile prema kruhu, ali ih je setacica otjerala.
„Vidis da nas voli.“
„ja nju ne razumijem.“
„Mislim da ovu ne smjemo dresirati.“
„Falit ce mi kada ode.“
„Ne brini, ova nece daleko od sebe. Da nije ovakva ne bi niti bila tu. Nekada je dobro da su ljudi nepodnosljivi. Vezes se i za ono sto ne vidis, za ono sto znas da je lijepo. I kada si pored njih takvih tu, to znaci da si dio sadasnjosti potencijalno buducnosti, nisi u promilsjanju za raskrsititi ili ostaviti „
„Ova barem suti.“
„ Da, zato sve znamo i nista ne znamo.“
Kada je setacica nivoima prosla kroz prelom, patke su je slijedile. Mislim da je to samo zbog njihovog kva kva i zato sto nikada nisu trazile da prica. Ima neka veza setaca sa zivim bicima- uvazavanje na svim nivoima.
Umisljena krava, sposobna, revoltirana, mirna, divlja, kucka, blazena, topla, hladna, bolesna, zdrava.
Koji sam nivo? Kako kada! Ovisi kuda setam!
Some music needs air. Roll down your window.

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 13 Lis 2014 20:44

DEFIANCE wrote::kokice:


http://picosong.com/fYqU/
Some music needs air. Roll down your window.

User avatar
DEFIANCE
Objave: 2809
Joined: 19 Svi 2009 21:34
Spol/rod: žensko

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby DEFIANCE » 13 Lis 2014 22:25

zenia wrote:
DEFIANCE wrote::kokice:


Tuko :lol:

pa šta sad? :-o
a fino pratim situaciju :kokice:

User avatar
zenia
Objave: 5110
Joined: 13 Stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby zenia » 14 Lis 2014 13:39

Temperance wrote:
DEFIANCE wrote::kokice:


http://picosong.com/fYqU/


Veliko Ooko uvijek gleda :D

Image
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 14 Lis 2014 14:09

Tuka Mara, Stana, Ankica, Janja, Zoraida, Stevanija i Ljupka

“Maro, Maaaaro ustaj.”
“Prrrl llll l ll lllll, Prrrrlllllll llll lll llll”- Zoraido, tuko jedna što me budiš svako jutro.
“Fališ mi. Šta da radim od 4 do 8? Kada dođeš u stare godine cijelu noć ne spavaš.”
“Zoraido ja imam tek 8 mjeseci, meni treba sna.”
“Ne možeš mladost prespavati.”
Uspavana Mara tako je započela još jedan svoj dan. “Da nismo u istom kokošinjcu sa Stanom, Ankicom, Janjom i Ljupkom bilo bi mi jasno, ovako mislim da me provociraš.”
“One su otišle trčati livadama, a ja ne mogu. Dosadno mi je. Oštrikala sam 6 goblena od 4. Ne mogu više. Znaš kako je kada netko spava a tebi je dosadno, moraš probuditi. Mislila sam ja, dosta ti je 8 sati sna.”
“I šta sada kada si me probudila i kada sam mrzovoljna? Koja ti je korist, zar ti ne bi bilo bolje da spavam?”
“E sinko moj, ne znaš ti koliko je mrzovoljna staračka samoća i kada si tu ja ju osjećam. Ne mogu je se riješiti, ali kada si tu lakše mi je.”
“To znači da neću spavati dok ne umreš?”
“Nećeš valjda spavati toliko dok ne umreš, onda umri odmah, kada sam ja bila mlada svugdje sam stizala i bila sam najljepša tuka među tukama, nijedna mi nije bila ravna. Sve ste vi lijepe, ali ne kao ja kada sam bila vaše dobi. Vama fali duha, fali vam života.”
“Zoraido, fali mi sna. Kada ne spavam nije mi do života, ma koliko da je krasan i bajan.”
“Nedokazana mladost, idi trči malo, samo se toviš. “
“Neću da trčim kao sve druge tuke, ja sam fina i pusti me da se razbudim. Još malo pa ću te nazvati dosadnom babom? Da te pitam, jesi se ti ikada družila s ikim kada si bila mlada. Nekako mi to stalno štrikanje i sjedenje meni na glavi svako jutro ne liči na to da si se s nekim družila. Znaš kako je po stare dane znaju tuke malo pomanitati.”
“Znam.”
“ E ne znaš, da znaš prepoznala bi kod sebe da si totalno pomanitala.”
Ustade se Mara, promaršira preko praga i ostavi Zoraidu da priča s namjerom da ju ne čuje.
Bijesan zvuk propara zrak, Mara se zaplete od straha i padne nedaleko od kokošinjca, dok su se ostale tuke uspjele sakriti u travi.
Zoraida se sklupča u najmračnijem ćošku, učinilo joj se da će tu biti najsigurnija. Nije mrak najstrašniji, zvuk nekada proreže okove straha i tada strah prikuje u mraku jer je sigurnost skrivanja prividna ali i smirujuća.
Plaha srca tuka umalo su stala kada je proletio prvi MiG 29. Sve njihove rasprave, vrijeđanja koja su činila kraj svijeta, zbog kojih su uzdisale, plakale, raskrštavale svoja poznanstva po tko zna koji put stjerana su u kut, kao što je i Zoraida stjerana u kut, ne znavši kako u trenu sve može poprimiti neki drugi izgled.
Kada su pribrale snagu tuke su dotrčale do kokošinjca. Iz nekog razloga mjesto gdje spavamo je naše pribježište. Iz nekog razloga nas tamo često čeka netko tko nas ne voli i tko želi da nas dočeka u klopci. Tuke nitko nije htio u klopci, one su samo išle tamo gdje misle da su sigurne.
Tuke Mara, Stana, Ankica, Janja, Zoraida, Stevanija i Ljupka opet su bile jedna uz drugu, čvrsto zbijene. Rođene kao jedna strašnim zvukom MiGa 29.
“Što se dešava? “
“Ne znam.”
“Ovo je strašno.”
“A šta je to?”
“Ne znam”
Nije bilo važno tko priča, kada svi imaju ista pitanja i iste odgovore, nije važno tko priča, svi se osjećaju isto. Gadno je ako je muk. Muk odzvanja strašnije od zvuka MiGa-29.
“Šta im ovo znači?”
Muk.
Tuka Zoraida reče : “Meni ovo liči na tenkove. Nije isto, glasnije je, ali liči mi na tenkove.”
“Šta su tenkovi?” upita Mara.
“Liči na posudu iz koje jedemo samo se kreće i puno je veće. Naprijed ima crijevo za vodu, samo je puno šire i iz njega nešto brzo izljeće. Samo sam jednom izdržala da ne pobjegnem, da vidim što je to. Ne znam čemu služe.”- reče tuka Janja “… I jako je bučno, bruji, ali ne presjeca ovako. Mislim da je to zlo, da se opet pojavila Sotona samo u strašnijem obliku, sada leti.”
“U pravu si, i meni se tako čini. Jučer je u dvorište došlo par njih da pjevaju. Meni se čini da oni ovo pozdravljaju. Svaki put kada vidim da dolaze i da pjevaju podsjeti me to na tenkove. Prestara sam da ne vidim vezu. Prvo oni pjevaju, a onda ovi bruje i presjecaju. Kao da se vesele jedni drugima, mislim da misle da su moćni, a kladim se da nismo jedine koje se sada tresu.”
“Evo ga opet, približava se zvuk. Lezite, lezite. Zabijte glavu među noge, slabije se čuje.”- reče Ljupka ostalima.
“Jebi se Ljupka nisam ja noj”- reče Ankica, ali kada je MiG-29 prozujao glasom Ankica zabi glavu među noge.
Ljupka joj se nije rugala, u tom trenutku ništa nije bilo smiješno.
Lepa je u podne dolazila i donosila hranu tukama. Svaki dan u isto vrijeme u istom ritmu, hrana, voda, otvaranje kokošinjca, zatvaranje kokošinjca, pozdravljala ih je za dobro jutro, za laku noć, obilazila ih ne samo kako ne bi bile gladne i žedne nego i zato jer ih voli.
“Tukice male, jadne moje…”
Sagnula se Lepa da ne udari glavom o nadvratnik. Nije radila korake nego se tijelom naginjala prema naprijed da ih zavara. Polagane kretnje tuke nisu doživljavale kao napad, da je pomaknula nogu sve bi pobjegle. U stanju straha Lepu ne bi doživjele kao prijateljicu, a ako nije prijateljica onda je druge vrste. Sada je sve pretnja, sada je sve terror, zvučni, strašni, nepoznat terror.
Zato je Lepa, kao da je zrak lelujala malo po malo prema naprijed dok se njena prisutnost nije učinila neutralnom, dok je tuke nisu prihvatile kao jednu od njih. Malo glasom malo laganim kretnjama, zadobila je povjerenje prvo Janje, zatim Mare, zatim Stane, zatim Ankice, zatim Zoraide pa Ljupka nije imala izbora popustila je i ona.
“Tuke moje male. Jadnice moje krasne. Nemojte se bojati.”
Malo ohrabrene jer je netko veći od njih došao. Netko koga vide svaki dan, netko tko im tepa, makar i na kratko sve je bilo lakše. Sve do sljedećeg naleta MiGa-29.
Zvuk zapara zrak i sve su tuke opet bile jadne. Samo je Lepa bila ljuta jer je gledala strah kako ih grči.
Okrenu se prema nebu pogleda na avion dok je i njenu utrobu parao zvuk, zgrabi metlu s kojom je svaki dan čistila kokošinjac pa je iz sve snage baci prema nebu, kao da će to zaustaviti zvuk.
Metla je pala na pod, zvuk je uplašio tuke. Lepa je ostala na Zemlji postiđena što njena rasa plaši tuke i druge životinje. Svi su joj dolazili pod okrilje psi, mačke, svinje... Ove zadnje su i podivljale u svinjcu. Vladao je opći strah.
“Jebem vam mater mrtvu i vama i vojnim paradama. Opet vježbate nad nama, da biste vježbali na nama. Da barem ima kruha da te njime gađam šupčino. Hajd prošetaj bez čelika zemljom, bez noževa, pištolja, otrova, bombi, prisluškivača, izađi iz aviona i nemoj slušati naredbe, nego ljude. Šta si učinio za ljude osim što si ih pobio ,a ako i nisi još pobit ćeš ih. Mrtvu ti mater jebem da ti jebem.”
Nisu bile tuke jedine kojima vojne parade nisu bile zanimljive, one i nisu znale što je to? On, seljak nije mario za broj MiGa još uvijek je jebao mrtvu mater kao najgore što nekom može učiniti, nešto što nikada nije i neće učiniti ali je tako nanosio bol. Mogao je jer je bio jači, to su mu omogućili oni prije njega, a ovi sada šalju MiGove, da služe vojsci, vojnim paradama. Snaga mu je značila muškost.
Niti Lepa, niti on nisu voljeli vojsku. Okusiti strance, misije, rakete, ožiljke bajoneta na precima. To su rezovi koji idu dalje samo zahvaljujući zvuku. Strahove tuka oni su davno prošli i zato im je bilo teže. Sramota što su ljudi, toliko drugačiji od onih što paraju zrak i govore o napretku, do te mjere da su bacali metle na avione i razjareni se obraćali nekom tko ne postoji, poput tuka niti njima nije bilo jasno što je iza toga? Da li je bio kriv vozač aviona zato što ih režu sjećanja ili netko drugi? A i što mogu?
Ne mogu ništa, ali znaju malo više od tuka, zato im je i bilo malo više žao njih nego sebe. Oni su naučili.
Tri dana Lepa je pokušavala tuke izvesti pa čak i natjerati da izađu iz kokošinjca, bilo je sve džaba. One su i dalje stajale u svom ćosku jedna uz drugu kao da su jedno.
Lepa je na kraju unijela teću s hranom i teću s vodom iz žicom ograđenog dijela stražnjeg dvorišta kuće ispred kokošinjca u kokošinjac.
“Ne mogu više ovako, ja moram van”- reče Stevanija.
“Nemoj se micati, ako ti odeš van lijeva strana će mi biti prazna i nezaštićena”- reče Ankica.
“Neka se pomjeri Ljupka.”- reče Stevanija.
“Ne može se pomjeriti Ljupka onda će meni biti prazno s desne strane.”- reče Janja.
Onaj osjećaj praznine kada se naučiš na nečije tijelo je nedorečen. Nitko ne zna kako, oni što misle da znaju najčešće posive u objašnjavanju, ali i dalje ne mogu dokazati osjećaj praznine koji je imala Ankica kada se Stevanija odmaknula od nje i pustila prostor da je hladi zrakom i ostavi nezaštićenu u glavi, nezaštićenu od straha zvuka MiGa-29.
Ona najstrašljivija - Stana, ostala je zadnja u ćošku da se suoči sa strahom bez ograde ijednog tijela njenih prijateljica. Kako su se one odvaživale napraviti korak kojim su se udaljile jedna od druge, shvativši da ne mogu beskrajno koristiti jedna drugu sebi kao štit i kao sigurnost. Kada su se malo oporavile od onog kroz što su prošle, skupile su odvažnosti da naprave prve korake, pomole glavu kroz vrata. Vidjele su se njihove različitosti, opet su otkrile da nisu jedno, da je svaka za sebe i da svaka drugačije reagira na život.
“Stano dušo, dođi.”- reče Mara koja je dokona kljucala pšenicu iz Lepine teće, koja je opet vraćena na svoj stari položaj.
“Stano, ne možeš tako stalno.”
“Mogu. “ – odgovori Stana.
Mara uđe unutra, kljucne je u glavu. “Tuko , dosta je. Izlazi van.”
“Šta ako opet dođe?“ – reče Stana
“Doći će i gore. Nisi ni ovdje najsigurnija, nema toga.“– reče Mara
“ A ti si vani sigurna?” – reče Stana
“Jesam.”- odgovori Mara.
“Zašto si onda danima bila unutra sa svima nama, zašto nisi ostala vani.” – reče Stana.
“Zato što sam se prepala.” – reče Mara.
“E pa vidiš ja sam unutra stvarno sigurna i neću da idem van.” – reče Stana
“Jel stvarno nećeš da ideš van?”- upita Mara.
“Neću.” – potvrdi Stana
Tuka Mara sazva svoje drugarice tuke i reče im:
“Tuke, imamo gadan problem koji mora biti riješen, tuka Stana neće da napušta kokošinjac i lagano postaje depresivna. Moramo to riješiti pod hitno.”
“Vidjela sam”- reče Ankica, ali znaš kakva sam ja, ne volim da zadirem gdje mi nije mjesto. Sramota me je nešto joj reći, možda joj samo treba više vremena.
“Vremena? Kakvog vremena, nek izvlači guzicu van.
Stano, izlazi van, vidi kako je lijep dan.”- reče Janja.
“Neću van, pustite me na miru.”, dreknu se Stana.
“Ju, pa ona je bezobrazna”- reče Ljupka.
“E bilo je dosta. Gdje je traktor?” reče Janja.
“Janjo smiri se, ne trebaju nam sranja nakon stresa.”- reče Ankica.
“Gdje je traktor kad te pitam?”- ponovi Janja.
“Ne znaš voziti traktor, šta ti je pobogu?”
“Naći ću ga sama.”- izvuče Janja vrat da bolje pregleda okolinu, krenu prema garaži u kojoj nije bilo traktora ali je bilo ono što je tražila.
Uzela je krpu namočenu benzinom u kljun, pišteći od muke kroz stisnuti kljun.
“Jaaaaao što je ovo gadno, dokle ću ja za druge govna jesti, ali ići će van pizda joj materina.”
“Ova je totalno luda, šta će sada napraviti?” – pogleda Stevanija Ljupku, Ljupka pogleda Ankicu, Ankica pogleda Janju, Janja Zoraidu koja je napola spavala jer joj je međusobnog nagovaranja, bodrenja i prepiranja tuka bilo na vrh kljuna. Tu je pogledavanje završilo i nije se nastavilo u krug. Lepa je spavala dok je Milasin orao u polju.
Janja je samouvjereno i sigurno prodefilirala 10 m do sušare i ognjišta.

“Šta to radi ona?”- upita Zoraida.
“Ubij me ako znam”- šapnu Ankica.
“Šta to vi pričate?”- upita Stana.
“Ma gledamo šta ova budala radi.”- reče Ankica
“Ne znam, ali liči na belaj.”- reče Stana.
“Mladost ludost.”- reče Mara.

Janja je primaknula krpu žaru, zapalila je i vrišteći s vatrom u kljunu otrčala do kokošinjca u kome je Stevanija trulila danima u mraku.
Janja baci krpu na slamenu prostirku i pobježe van.
Sve planu u trenu.
“Ti si luda, ti si kompletno luda.”- urlikala je Stevanija trčeći van.
Ostale tuke su ostale bez teksta.
Mara, Stana, Ankica, Janja, Zoraida, Stevanija i Ljupka glasno su se prepirale na dvorištu gledajući kako kokošinjac gori.
Lepa se probudila mislivši da ih je napao orao, prenula se iz sanjivosti, na brzinu obula papuče bez da se preobula u cipele za nositi po van, došla do stražnjeg dvorišta… Tamo vidje tuke kako se kljucaju međusobno, to je Stevanija kljucala Janju, a Janja se derala na nju pokušavajući joj objasniti da joj je dosta da se izmotava i da je živcira njena pasivnost, da zbog nje nitko nije dobro i da joj je dosta i da samo neka proba još jednom sjebati koliko toliko dobro raspoloženje ostalih tuka i ona će zovnuti pse lutalice da je pojedu. I da ako misli da je strašno to što je zapalila kokošinjac neka samo promisli šta je važnije kokošinjac ili da ne bude loše volje?
“Vas dvije prestanite, prestanite.”
“Janjo, vidi što si napravila.”- reče Zoraida.
“Tuko božja, tebi nekad stvarno fali pokoja daska u glavi.”
“Mogu ja to i bolje, samo ipak je volim pa sam birala blaže metode.” - reče Janja. Stevanija ju kljucne najače do tada, jer nije bila u fazi svađanja. Janja se spusti na zemlju, a Stevaniji odmah bješe žao kada je vidjela koliko ju boli.
Opet nisu pričale danima, ali Stevanija je bila van. MiGovi nisu letjeli više, parada je ipak kratkotrajna manifestacija. Progura se nekako, netko teže, netko lakše. Tukama je to bio izazov.
Tko je prvi prišao Stevanija Janji ili Janja Stevaniji? To se ne smije priznati niti u priči.
“Šta da radimo s ove dvije? Do kada će se duriti?”- upita Ljupka.
“Ah, tuke…”
“ Zamisli, ona je stvarno zapalila kokošinjac. Možda je luda, ali stoji joj. Još uvijek ne vjerujem.”- reče Ankica.
“Ovdje sam najstarija i toliko ludu tuku još nisam upoznala, ali naša je. Barem je bila brza i efektna.”- reče Zoraida.
“Bilo pa prošlo.” - reče Ankica.
“Najbitniji je mir u kući.” - reče Mara.
“Kako da se pomire?”- reče Zoraida.
“Pusti vrijeme da radi svoje. Mislim da moraju obje cmizdriti, onda su osjetljive, a kada su osjetljive ne pale kokošinjce i ne kljucaju druge.”- reče Mara.
“A da zovnemo avione? Onda ćemo opet u kokošinjac sve skupa i kada budu blizu trebat ce jedna drugoj.”- reče Ljupka.
“Jezik pregrizla, da ova opet padne u depresiju, a ova druga zapali kokošinjac. Pogledaj Lepu na što liči, sva je u brigama, zapalile su se instalacije u garaži i sušari, nema svjetla, majstori su stalno tu. Vidiš da samo jedemo kukuruze, nema pšenice, veliki su to troškovi.”
Some music needs air. Roll down your window.

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 06 Stu 2014 17:14

http://i.imgur.com/1JzOk3D.jpg

dnevni boravak napusti nekad,
kada mu treba setnja i kada lezanje postane kreativnosti pretnja.
ima i mrav svoje cvijece koje niposto pojesti nece.
voli mrav off sve boje,
ma kakvu sliku da mu oci kroje.

ali se posebno veseli suncanom danu.
tada ne mora trceci u dnevni boravak da nosi hranu.
nekada je dva puta od njega veca,
nekad se rasipa,
jer mrav off ne zna sto je to vreca?

zaljubljeno mrav off u cvijece gleda,
a tako se odmara od svega onog sto u stvari ne treba,
od problema, od briga, od nepotrebnog stida,
od mraka jazbine u kojoj se roje misli...
kada su ga previse stisli...napusti svoju centralu
i veseli se suncanom danu.

zaljubi se u neki cvetak,
napravi letak
s ljubavnom pjesmom,
i kada se kuci vrati u dnevnom boravku mu vise nije tijesno.

poniste se sve stranputice i pokusaji kontrole,
na jastuku mrav off pusti da se najmere vise i njegova nastrojenja spoje.

opet je lak, opet je nov...
voli mrav off osjetiti da nekada nema nad sobom krov.
voli kada mu zaljubljenost bude dom.

vec dugo nije uspio da seta,
i svaki puta kada krene,
pomisli, steta..
mogao sam toliko puta prije,
dozivjeti da se sretan smije,
a ja sam rjesavao probleme svijeta,
sve dok zdravstveno nije pocelo da mi smeta.
i mislio sam da su drugi tupi,
ali ima nas sto smo natprirodno zivotno glupi.

oprostit cu samom sebi,
jer drugacije ne vrijedi...
i setat cu preko svake mjere,
da dugo zaljubljeno gledam cvijet,
sve dok se ne zaljubi u mene.

i neka bude kisa, i neka bude unce, neka vetrovi otkinu dugmad s kaputa,
ja ima od sada da lutam,
da gledam sto se van moga boravka zivi,
mora da je dosta tesko,
ali samo se tako u stvari zivi.
pustis da te prozne i lose i dobro,
da bude do neba i da bude kobno.
samo tako razvijes jedra i na samom kraju...
ne treba da se veselm raju,
ili sam ga disao ili nisam,
i sada me probija kriza,
mozda nemam dovoljno poena,
mozda nema vremena,
da na samom kraju ako se vaze,
i ja kazem...
sretan sam sto sam dosegnuo vrhunce,
sto sam dozivio sve trnce...
i da kazem svemu sto se desilo da je svejedno...
jer se zbofg prozivljenog osjecam vrijedno.

...tako je mrav off odlucio hodati i putovati svukuda, svukuda, svukuda i svukuda...kuda god ga noge nose, a dnevni boravak je prije odlaska u svoje putesestvije pospremio zaljubljenoscu u cvijet...



zeeeniiiiiaaaaa zeeenia...

zenija spava,
s crtanjem je stala.
valjda je ok, bitno je samo da je ne boli glava.

a gdje, gdje, gdje je
gdje je rajana?
mozda je ispod neke umbrele,
moza s mafijasima s dubrave neke pare pere,
mozda na sebi ima zlatne lance,
samo da je na razanj ne bace.
ili je na nekom proplanku s kozlicima mirna,
mozda negdje frulu svira????
mislim da su je otkrila tuke,..
ne znam...
mozda se negdje na nekom selu dobro zeza...


"rajana rajana,
lepotice ti bez mana,
rajana rajana uvek suncem obasjana"
Last edited by Temperance on 06 Stu 2014 18:01, edited 1 time in total.
Some music needs air. Roll down your window.

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 06 Stu 2014 17:18

Belkica Belka

“Bleee, bleeee”, nogu pred nogu gazila je koza Rajana ostavljajuci sa desne strane kostelu. Cetiri noge tapkale su po putu nasutom pjeskom. Papci i pjesak slagali su se u uhu Lepe. Rucak na sporetu pred kucom nije krckao dovoljno glasno, niti je zid dvorista bio dovoljno visok, mada je bio visi od njene glave.
Lepa nije znala tko hoda, mogla je to biti bilo koja od stotinjak zivotinja sa imanja. Medjutim sve su odmarale u popodnevu, prije nego krenu u drugi dio ispase.
Lepa izvuce rukom stolicu ispod stola, vukuci je po podu, stokrila. Pope se ne nju, pridrzavajuci se jednom rukom za zid dizuci drugu nogu na stolicu. Kada je noge smjestila na sigurno, a sigurno je kada se stolica na ljula, jer jedna od njenih nogu nije u rupi ili na rubu betona, podigla je glavu iznad zida, pogledala prema putu I vidjela kozu.
“Belka, belka”- rece glasno i s Radoscu lepa.
“Belkice moja.” Ostavi lepa rucak kao da ne postoji, skoci sa stolice kao da nikada nije operirala kuk I kao da je par desetljeca zivota na selu nije nagradilo reumom, ustajanjima s bolovima I zivotom na tabletama protiv bolova, za nju svih istih, sve su tablet protiv bolova, vise joj nije trebalo znati, da je znala vise o tabletama znala bi vise zasto iz pije, a to ne bi mogla podnijeti da zna.
Trcale su njene kile lelulajuci je malo lijevo, malo desno, ali ona je neumoljivo isla prema naprijed ne skrecuci nigdje, pravo prema svojoj kozi.
Suznih ociju, Lepa je zgrabi oko vrata. Njena koza Belka koja je zbog ljubavi postal Belkica, a Belka je bila kada bi preskocila zid prilikom cega ga je srusila, Belka je bila kada bi ovce nabila glavom u tomak da se maknu kako bi pojela njihovu djetelinu, kukuruz, zob,.. sto god je bilo u jaslama, nakon sto je pojela svoje, kada bi bez pitanja usla u kuhinju I sa stola zgrabila kruh. Jednom je belka opekla jezik pokusavajuci Iz serpe doci do komada mesa. Svi misle da su koze vegeterijanci ili vegani. Medjutim koze jedu meso, samo da je fino spremljeno.

Sada je Belkica bila Belkica I ne samo to, bila je “Belkice moja, Beluska, srce moje, dusa moja.” Obasuta poljupcima mazenjem, grljenjem Belka je samo legla na zemlju.
Kako je Belka Belkca legla na zemlju, tako je Lepa kleknula na koljena uzevsi joj glavu u ruke, priblizivsi svoj nos njenoj njuski I poljubivsi je malo ispod rogova. Nakrivi se na desnu stranu, noge izbaci na lijevu I zavrsi sjedeci na dupetu, prelazivsi rukama po cijelom trbuhu belke, od vrata prema repu, pa duz citavih ledja, kao da nadoknadjuje to sto je mazila samo po glavi. Belka je lezala I prezivala. Cudnovata koza je bila Belka. Kada malo bolje razmislim mozda je otisla, samo da bi je Lepa ovako mazila. Posmatrajuci je kako preziva dok je lepa mazi I tetosi, zahvaljujuci nebesima sto se Belka vratila, njena Belkica je sada opet tu, nije mi bilo jasno da li koza belka pokazuje ikakvu radost.? Ona je radial svoj posao-prezivala je, dosla je s daleka puta s trbuhom do poda, svojoj kuci, i svojoj Lepoj. Treba biti jasno da koza belkica belka je bila svoja. Tko god je svoj kao da zna kako okrenuti vodu na svoj mlin, cinilo se da je koza odlaskom okrenula vodu na svoj mlin I da je Lepino grljenje I mazenje bila voda na mlinu.
To ne znaci da bi koza Belkica Belka bila suzdrzana da se Lepoj nesto ruzno desi, tekn tada bi koza Belkica Belka, prestala biti mirna I bila puno jaca voda na mlinu lepe. Sva sreca pa se ruzne stvari ne desavaju stalno I trikovi okretanja vode na svoj mlin su sasvim legitimni. Oni koji ne okrecu vodu na svoj mlin kao sto ti nije radial Lepa, oni koji pozrtvovano vjeruju ili su naivni zato imaju okretace vode na svoje mlinove uz sebe. Ne znaju kada I kako su okrenuli vodu na svoj mlin, ali I ne znaju koliko ih vole dok svu tu vodu I sebe u njoj ne daju kao zalog. Tako je I koza Belkica belka vjerovatno bila ta koja je okrenula vodu na svoj mlin, sasvim svjesna d ace sve to vratiti, cak preplasena kada je stigne to vracanje, kako ce izaci na kraj I kako ce se nostiti s tim das vu vodu I sebe nekom daje? I tako proracunata koza, ako je bila proracunata je iako je prezivala I nezainteresirana buljila u daljinu, a Lepa se bacala po njoj I oko nje od srece ,l radila ist iako to nije bilo ocito.
“Lepa, lepa jebemu boga pokipi ti rucak.”
“Pusti Milasine, vratila se Belkica”
Milasin je bio visi, pope se na prste proviri preko zida: koza Belka lezi I preziva, a Lepa je grli.
“Budala I vjetra nikad dosta”
Okrenu se Milasin, pridje blizu sporeta, skinu poklopac sa tece, koji je stajao tu samo da sacuva rucak za njih dvoje-da ga sacuva prvo od macaka, a onda od svih ostalih zivotinja,promijesa grah s rebarcima, napravi par koraka do zida, uze stolicu, vrati je pod stol jer sve treba biti na svom mjestu.
“Lepa!” prodera se. Imas sic sa vodom u stali, bice da je zedna, daj joj prvo piti, a poslije je zatvori I daj joj jesti. Ajmo I mi rucati…”
“Sad cu Milasine, sad cu, samo jos malo da je pomazim.”
“Ajde jebi boga I ti I koza…” I ode Milasin svojim putem, taj put je naravno uvijek bio vazniji od mazenja koza ili bilo koga drugoga. Nije Milasin bio nemaran I rospija. Kao sto koza nije bila zlocasta ako je okretala vodu na mlin. Tako je Milasin dok je govorio “ajde jebi boga” i bio ljut na Lepu jer sto ona ima maziti kozu I izigravati budalu, u stvari isao po balu sijena da koza ne bi bila gladna. Kada je prisao kozi I Lepoj, spusti balu sjena na zemlju, koza se malo prenu od njega. Nije je cesto mazio, puno cesce joj je dao kukuruza izvadjenih iz kaputa mantila, jakne ako je bila zima, ili iz dzepa hlaca/ torbe ako je bilo vruce. Dok bi uzimala hranui iz ruke, kao da je to bio neki dogovor, distancirani dogovor. Dok bi jela pomazio bi je po glavi. Mozda ima nesto u tvrdnji da se ne treba bacati poput Lepe, kada je spustio balu sijena, koza je reagirala, podigla je glavu I rekla bleeee. Kada se lepa bacila da je mazi I kada je pocela ljubiti koza nije rekla blee. Podrazumijevalo se d ace je lepa maziti I ljubiti. Milasin je bio isti, nije se bacio na pod, nije je mazio, kao da je bila tu svaki dan.
“Lepa, dosta je…ajmo je taviti u stalu. Vidis da nije mrsava, mozda je bila kod Vuje zalutala medju koze. Ajmo jesti”
“Mislila sam da je vuk udavio, da je auto udarilo, da su je ukrali. Nije ni prva, niti zadnja, ali kao da se iz mrtvih vratila. Ne razumijes ti to Milasine, kao da sam se opet rodila kada sam je vidjela.”
Nije Lepa lagala, ona se stvarno tako osjecala, voljela je kozu. To znaci voljeti. Za nju voda I mlinovi nisu postojali. Milasin je prekidao njeno voljenje neuspjesno. Jos neko vrijeme je Lepa mailza, grlila I ljubila kozu kao da Milašin ne postoji, svi njegovi predlozi, naredbe nisu imale smisla…
On je odnio balu sijena u jasle, donio joj sic vode I tako se koza Belka Belkica, nekima znana kao Rajana vratila kuci da porodi svoje kozlice. Danima je Lepa prstala od srece, danima je Belku mazila I pazila bivajucizahvalna dragom bogu sto joj je vratio nazad.

Milasin je taj dan sam servirao rucakZzavrsio bi jesti 50 puta dok se Lepa pojavila, iako je zavrsio jesti samo jednom prije njenog dolaska. Ona od uzbudjenja nije niti jela. Samo je raspremila hranu, oprala sudje I vratila sve u stanje reda, kao da rucka nikada nije bilo, medjutim koza Belkica Belka je dosla I to je ostalo vidljivo danima na Lepoj.
Some music needs air. Roll down your window.

User avatar
zenia
Objave: 5110
Joined: 13 Stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby zenia » 06 Stu 2014 17:40

Ta plavo-zelena boja slova je fakat ubitačna :mukajezeva:
No dobro savladala sam.

Sačekajte da Zenia krene disati i zatrpa se obvezama. Onda će početi i crtati.

Jako ste nestrpljive :shakinghead:
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 06 Stu 2014 17:47

Zenia :hugsqueeze:

Stavim neku drugu zelenu ;)

Tuka Mara, Stana, Ankica, Janja, Zoraida, Stevanija i Ljupka

Stevanija i Janja opet dugo nisu pricale. Mimoilazile su se cak i kada bi zurno morale uci u kokosinjac jer je Milašin bio u zurbi ili je bio neraspolozen. Jednom su samo jedna pored druge uletjele u kokosinjac istovremeno, jedna pored druge. Poslije su se danima pravile da se to nije desilo i da bi ponistile vaznost toga cina spavale su na suprotnim dijelovima kokosinjca. Stevanija je otisla spavati medju kokoske, a Janja je bila s tukama na desnoj strani. Kada bi i kokosninjac postao premalen I kada se cinilo da je jedna drugoj na glavi iako su bile na dijametralno suprotnoj strani jedna drugoj, nesto bi se desilo. Jednom se Janja usred noci popela na resetke na kojima spavaju kokoske tacno Stevaniji nad glavu i pokakila se. Bio je mrak i Stevanija nikada nije saznala da je to bila Janja, ali zato Janja nikada nije saznala da se Stevanija dogovorila s misem da se popiski u smjesu mekinja i vode neposredno prije nego sto Janja bude jela.
Kokoske su se zamjerile Stevaniji:
“Tko to po meni sere? Kokoske retardirane.”
Samo je jedna tuka znala sta se zbiva…Zoraida. Probudila je ju dreka Stevanije kao i ostale tuke, a Janje nije bilo na mjestu na kome spava, pored nje u cosku. Zoraida je znala ono sto Stevanija nije, po njoj odozgo s kokosijih resetaka sere Janja. Kao najstarija tuka u kokosinjcu, znala je da neke stvari nikada ne treba da budu izrecene na glas. Kokoske nisu marile za tuke niti za to sto govore danju , jos manje nocu. Svojim kandzama zakacene za drvene sipke zatvorenih ociju marile su samo za nocni mir. Cak im niti crvi ne bi poremetili koncepciju drzanja za drvene resetke, niti bi im otvorili oci. Mogli su setati po kljunu, ali bi kokoske docekale zoru da ga kljucnu. Janja je skoro bila razotkrivena. Stevanija je odlucila biti budna da vidi koja joj se kokoska posrala na glavu i sva sreca za Janju da je ju prevario san. Spustila se preko malenih skala na pod i otisla na dijametralno suprotnu stranu od Stevanije, pored Zoraide. Zoraida je bila slabog sna i zamjerila je Janji sto je probudila. I kada zaspe svaki sum joj smeta, kamoli da joj ne smeta Stevanijino deranje.
“Ne znam sto bih ti rekla?”- rece joj Zoraida, tek toliko da Janja zna da ona zna. U kolektivu skriti tajni podvig je nemoguce. Uvijek netko nesto zna. Medjutim, Janja nije marila za to sto Zoraida zna, ona se posrala Stevaniji na glavu i to joj je jedino bilo vazno. Mission is possible.
To isto jutro je Janja pojela hranu koju je popiskio pacov. Kao da ima neki svijet namjera u kome se namjere vrti u krug, to je stvarni svijet. I kada netko ostvari namjeru, ne zna da se namjere i nenamjerno vracaju. Nije bilo vazno tko ce kome prije nesto servirati, Stevanija Janji ili Janja Stevaniji. Namjere su se u svijetu namjera nadovezivale dok obje nisu skapale od iscrpljenosti. Nista se nije zbivalo, ali sve se zbivalo. Zbivalo se toliko da su se na kraju obje morale predati.
“Mis u teci, mis u teci”- rece Janja vidjevsi misa kako iskace iz tece s mekinjama.
“Ti nama nasu hranu da jedes. Gubi se odavde.”- rece na glas. “Kada sam vec ovdje ima da malo zabacim za kljun.”- tako je Janja jela popiskene mekinje, a Stevanija je misu u kljunu donijela komad sira koji je ukrala sa stola Lepoj i Milašinu prije nego su dosli gosti na gozbu. Vrebala je da ne bude tu. Lepa je rezala kruh, a Milašin otisao po case da zavrsi serviranje. U tom raskoraku je Stevanija sa tanjura ukrala sir za misa.
Cudan okus ovih mekinja, opet su promijenili marku koju kupuju. Svako malo drugacije mekinje. Doista da su mekinje bile iste svo vrijeme i da Lepa i Milasin nisu kupovali svako malo drugu stocnu hranu radi raznih pravilnika, Janja bi posumnjala u neko maslo, ovako je cudan okus mekinja pripisala drugom proizvodjacu hrane.
“Pih, bas su gadne.” Taj dan, jedino Stevanija nije jela iz tece Bilo joj je zao drugarica tuka, ali i u ratu postoje kolateralne zrtve.”
Za ostvarenje cilja nekada ne mozes postedjeti druge.” Odlucila je Stevanija i ipak sklopila deal s misem.
“Zoraida”- rece Mara “ Primjecujes li ti nesto cudno? Neke su tenzije u zraku, sve je mirno, ali nesto se desava. Cesto ne mogu spavati na vecer. Janja i Stevanija se mimoliaze, ne pricaju, ali navecer ja jednostavno ne mogu zaspati i mislim da ima veze s njima. Uopce ne znam o cemu se radi?”
Bila je i Ankica tuda u blizini, cvakala je bilje na zemlji.
“Izvinite sto se mijesam i meni je tako. Cak je bolje kada se ocito svadjaju, tuku i mlate.”
“Do sada je trebalo proci, ovo se pretvara u nocnu moru.”- rece Zoraida, presutjevsi da zna tko je zasrao Stevaniju.
“Nije to, nego jela sam jucer mekinje i bile su cudnog okusa, kao da se netko popiskio po njima.”- rece Mara. “Znam da ima veze s njih dvije. Vode neki presutni rat kad ti kazem! Samo cekam kada ce me zviznuti slucajno neka daska s neba namjenjena Janji od Stevanije ili obrnuto. Cekam kada cu propasti u neku rupu koju je iskopala jedna za drugu. Nisu normalne .”
“Sta da radimo?”- upita Ankica.
“Ne znam, razmisljala sam. Ocito se nece umiriti dok se nesto zbilja lose nekom ne dogodi, a u svojoj zustrini niti ne primjecuju da je to moguce.”

Tako je i bilo. Kao i sve tuke tako su se Stevanija i Janja zatrcale prema ostacima zelene salate koju je Lepa bacila nakon rucka kokoskama i tukama. Janja je vidjela zgodnu priliku da podmetne nogu Stevaniji jer je ju taj dan posebno nervirala. Stevanija je pala i slomila nogu.
“Milašine, Milašine, slomila nam je tuka nogu. Oj Milasine brze dodji!”
Milašin izgasi mlin za mljeti kukuruze. Buka utihnu, a on krenu prema kokosinjcu. “Gdje jos ima da tuka slomi nogu?”
“Gle.”
Stevanija je urlikala. Janja se prepala od njenog urlikanja i svoje krivice. Presjeklo je u stomaku. Sada je bilo jasno da Stevanija zna, ona - Janja joj je podmetnula nogu. Bilo je gotovo, bio je to kraj presutnog ratovanja. Bilo je to nesto sto je Janju probudilo.
“Vidi stvarno, slomila je nogu.”
“Odi, Milasine..uzmi sikiru i napravi dvrije trščice. Nadji konca u ladici u spavacoj sobi. Imas pored masine za sivanje konca. Uzmi i nozice i donesi.”
Napravi Milašin daščice, ode prema sobi. Na pragu izu cipele, da ne prlja tepih. Prije ce biti da se Lepa ne dere, ali Lepa kaze da se izuvaju da tepih bude cist, pa se Milasin izuvao ne zato da se Lepa ne dere, nego da tepih bude cist, iako mu je bilo svejedno dali ce tepih biti cist ili ne? Pokorna poslusnost treba dobrog prevoditelja lazova u glavi da bi bila izvodiva. Tako se Milasin izuvao ne da se Lepa ne dere, nego da tepih bude cist. To izuvanje ga je zuljalo i nije volio ulaziti u sobu, jer se nije volio izuvati i samo kada bi bio ljut usao bi obuven, bez osvrtanja na Lepino gundjanje. Danas se eto izuo na pragu sobe.
Vratio se Milasin sa klipicama, koncem i makazama.
“Drzi je da joj zavezem klipice.”
Kada joj je noga bila bandazirana, tuku su stavili u cosak kokosinjca, na stranu tuka. Stevanija je dugo lamatala krilima i nije se dala staviti na mjesto gdje Janja spava. Izudarala je Milašina krilima po licu. Lepa je pokusala smiriti, ali se nije umirivala.
“Daj je meni Milašine. Mozda cu je ja smiriti.” Stevanija je u zraku presla iz Milašinovih u Lepine ruke. “Nije ni lagana”- rece Lepa.
Cim su je par centimetara pomaknuli s Janjinog mjesta, tuka se smirila. Sada je Milašinu bilo krivo, zasto je tuka kod Lepe mirna, a njega udara krilima. Laknulo mu je kada je Lepu Stevanija pocela mlatiti krilima. Radilo se samo o priblizavanju mjestu na kome spava Janja.
Kako bilo, Stevnija je ipak zavrsila u kokosinjcu na strani tuka i to na Janjinom mjestu. Bandazirane noge, nepokretna morala je lezati danima. Tih dana je Janja bila manja od makovog zrna. Tih dana sve tuke i kokoske su se naspavale. Bio je mir, tezak mir za njih dvije, ali olaksavajuci za sve ostale koje su bile u dometu sukoba.
“Svaka igracka placka”- prokomentira Zoraida. “Mladost nije samo radost, mladost je i ludost, a ludost se ponekada placa tugom i kajanjem, posljedicama. Ove mlade tuke bezveze rasipaju sebe na gluposti, ali valjda mora biti materijal za ucenje…steta sto su imale izbora i izabrale bas ovo.
Mada pobjeda ne postoji, Stevanija je pobjedila. Imala je nadmoc durenja i krivice koju je Janja imala. Bilo je to opravdano, ali i novo oruzje. Stevanijino.
“Mozda ce ga iskoristiti , a mozda ne, mozda se pomire sada kada je makar jedna spustila koplja.” -rece Ljupka.
“Na nista se ne bih kladila koliko je neizvjesno” rece Stana.
“Valjda joj se Janja nece skoro izvinuti.”- rece Ankica. “bilo bi to pogresno da joj se sada obrati.
“Zasto?”-upita Ljupka.
“Rano je. Stevanija ce joj svasta reci. Ako se to desi, onda ce puknuti svaka mogucnost pomirbe. Janja ce biti povredjena ne slomljenom nogom, Stevanija joj ne moze nista, ali unutra ce je slomiti.”- rece Ankica.
“I zasluzila je da je slomi.”-rece Stana.
“Nije, nema to smisla. Ako cemo tako gledati moglo je biti i obrnuto, mogla je Stevanija nesto napraviti lose Janji. Moraju izaci iz ovog sukoba citave.”-rece Ljupka
“Ja ne bih da se to nas tice.”-rece Stana.
“Ne bih niti ja, ali sada je nezgodno. Netko mora uletjeti. Zajedno smo bolje, zajedno smo jace.”- rece Ankica.
“Zajedno smo bolje zajedno smo jace,
Zato nas u zajednici tudjim problemima place.”- rece Stana.
“Nije tako tuko jedna…
Zajedno smo bolje, zajedno smo jace,
A manje smo jace,
Kada jedna od nas tuguje ili place.”. rece Ljupka, a Stana na kraju prihvati.

“Dobro, ja cu pricati s Janjom, sta da joj kazem?”- rece Stana.
“Sada osjeca griznju savijesti, reci joj da ne prilazi Stevaniji, reci joj da saceka i ti se druzi s njom, neka prica s tobom u medjuvremenu da joj bude lakse.”- rece Ankica.
“Da prica sa mnom. Da je slusam kako kuka? Sta je tebi, pa nas dvije nikada nismo pricale.”-rece Stana. “Samo zato se dobro razumijemo tu i tamo. “
“Za sve postoji prvi puta”-rece Ljupka.
“Ne seri Ljupka, kako od sramote da dodje i kazem zdravo Janjo hoces pricati da ti bude lakse, eto mene.I meni je zao sto si joj podmetnula nogu, mislim da treba da te Stevanija rokne jednom posteno, pa da i ti slomis nogu, ali drugi misle drugacije, pa sam sada tu da tebi bude lakse i da ti i Stevanija budete prijateljice”-rece Stana.
“Ne moras svaki puta reci sta mislis, nekada se potrudi. Nekada tvoje misljenje nije vazno, budi korisna.”-rece Ankica.
“Ma nabijem vas.” Rece Stana.
“Samo ti nas nabij, ali budi korisna. Idi pricaj s Janjom.”
“Ali ja ne znam pricati s njom. Kako da pricam s Janjom?”
“Snadji se.”- rece Ankica.
“Mrzim kolektiv, mrzim. Stigne te i kada ga neces I kada mu se opires, stalno me uhvate na neku caku dobrote i dobrog, rjesavanje patnje. Sta rade zulum kada se ne znaju nositi s njim? Bit cu profesionalni ubica da me prodju dobrocinitelji , da rade za moje dobro, da mene tjese, mole mi se za dusu. Neka drugi rade ovo sto ja moram, ja to ne zelim.” -rece Stana.
“Stano ne drami vise, sta bi da smo trazile da doista ucinis nesto dobro za nekoga”- rece Ankica.
Tako je Stana dosla pod nastresnicu, blizu balacice gdje je Janja spavala zadnjih dana u slicnom stanju u kome je Stevanija bila nakon nadletanja migova dok je sama bivala u kokosinjcu. Janja nije mogla uci u kokosinjac, biti u blizini Stevanije, pa je odlucila da ce spavati van. Nije mogla vidjeti Stevaniju sa slomljenom nogom, niti se znala nositi sa njenom osudom niti sa svojim podmetanjem noge. Znala je da se prije ili kasnije mora vratiti unura, da se prije ili kasnije treba suociti sa Stevanijom. Znala je da joj jos ne moze prici ma koliko da joj je iskrena, znala je da mora cekati, ali to cekanje je bilo tesko.

“Janjo, gdje si?”-rece Stana.
“Evo me iza tocka, kunjam.”. rece Janja.
“Da li si gladna, jel ti hladno nocu?”
“Nije, dobro mi je ovdje.”. rece Janja.
Tisina je trajala. Stana nikada nije pricala s Janjom. A Janja sada nije postavljala pitanja koja bi inace postavila da je bila imalo bolje. Janj je postavljala pitanja, a Stana odgovarala tako da obori Janjine tvrdnje.
“Janjo, ne znam sto da ti kazem. Nikada te nisam vidjela ovakvu. Mene su iskreno poslale ovamo da pricam s tobom, ali ja ne znam kako? Ne znam se nositi s tudjim problemima. Ako ti treba da ti donesem jesti, ako ti treba masaza, srediti nesto…sto god reci. Ne znam drugacije. Ne znam o cemu da pricam.”
“Stano u redu je, mogu ja sama.”
“Nemoj se ljutiti, ali vidim kako mozes sama. Ne znam pricati, ali da te pitam. Moram ti priznati da mislim da smo slicne i zato cu na neki nas nacin probati. Inace ne bih to nikada rekla, krsim pravila sutnje i naseg odnosa, ali sada mislim da moram. Imas li ikakav plan? Uvijek imamo neke planove. Pusti taj tocak, mislim da si ga zamijenila sa suncem.”
“Nemam plan, ne osjecam se dobro zbog toga sto je Stevanija slomila nogu, nisam mislila da ce slomiti nogu. Eto, samo to.”
“Do kada ces biti iza tocka,?”
“Dokle god mi treba mir. Provocira me to sto su te poslali.”
“A tek mene”
“Sto si dosla onda”
“Da ne ispadnem pizda.”
I tada se Janja malo nasmijala.
“Sto da ti lazem. Ne razumijem ti ja sve te razgovore. Sta da ti kazem. Treba da presutim, ali ne mogu. Mislim da je sasvim u redu da i tebi Stevanija slomi nogu. Rekle su mi da ti kazem da ne ides kod nje jos, da nije vreme da ce te povrijediti. I sada ti evo kazem, nemoj ici kod Stevanije da joj se izvines jer ce te povrijediti i onda se vise necete druziti, iako je istina da se vi uopce ne druzite samo se unistavate. Sto sada? Slomila si joj nogu, tesko ti je, znaci da je volis, znaci prestani raditi sranja. Slomila si joj nogu idi i reci joj da ces sama sebi slomiti nogu jer ti je zao.”-rece Stana Janji.
Tako je Stana jos jednom nasla zajednicki jezik s Janjom izokrenuvsi sve sto joj je receno naopako. Bio je tu opet neki fluid zbog koga je samo Stana mogla pricati s Janjom. Iako njih dvije ne pricaju. To je bilo samo u ovako ekstremnim situacijama. Zbog te slicnosti su se razumjele i mogle jedna drugoj dati savjet, tako da ga ova druga prihvati, a ne odbaci kao nesto sto je na jedno uho uslo, a na drugo izaslo.
“Kako da sebi slomim nogu? I ja mislim da bi to bilo ok. Da odem kod Stevanije i da kazem da cu sebi slomiti nogu jer je to fer. Drugacije se ne mogu vratiti u kokosinjac.”
“Naci cemo nacina da ti slomimo nogu, ne brini.”-rece Stana. “Da li je tebi sada bolje?”
“Jeste rece Janja, mislim da je to pravo rjesenje.”
“Vidis ja sam odmah znala da ti treba slomiti nogu, a Ljupka i Ankica su mi rekle da to nije rjesenje.”
Tako su Stana i Janja nasle rjesenje.

-------------------------------------
“Mene je malo strah”- rece Ljupka.
“Cega?”-upita Ankica.
“Stana ide pricati s Janjom.”- mozda smo pogresile.- rece Ljupka
“Gotovo je sada.”- rece Ankica.
“Samo da Janja bude bolje . mada me strah jer cim malo dodje k sebi, nesto ce napraviti, mozda bi bilo bolje da smo je pustile da jos odlezi svoje, imamo mir. Nikada ne mozes znati kod ovakvih stvari, sve ovisi o karakteru,temperamentu, situaciji.”-rece Ljupka
“Kazem ti da smo pogrijesile, kada Stana da svoj predlog, Probudit ce Janju, imaju neku zajednicku zicu, ne znam kojoj blesavije stvari padaju na pamet. Trebala si ici ti pricati s njom ili ja.”- rece Ankica.

Izadje Stana ispod nadstresnice u dvoriste gdje su jos uvijek stajale Ankica i Ljupka.
“Sta je bilo, jesi joj rekla da jos ne prilazi Stevaniji i da joj se ne izvinjava.”
“Jesam rekla sam joj to, ali imamo bolje rjesenje.”
“Kakvo bolje rjesenje tuka Stano?”
“Ne mogu vam reci, ali Janji se svidja i odlucila je da je to pravo i jedino rjesenje. Nema ona strpljenja za cekanje. Izvinite ja imam posla, moram naci nacin da Janji slomim nogu. Ne znam kako se krilima dizu kameni blokovi. Organizacija, organizacija, sva sreca pa mi ide.”-rce Stana i produzi.
“Stani malo, kakvo lomljene noge?- prestravljeno upita Ljupka.
“Ne znam, valjda pravicno, Stevanija ce suditi, ali moramo sve pripremiti.”-rece Stana. “Idem, idem, dosta je neizvjesnosti. Akcija, akcija.”- vise Stanu nitko nije mogao spreciti da ceka, bilo joj je lakse sve organizirati nego pricati s Janjom. One tako od uvijek komuniciraju. Sve samo ne razgovor. Akcija. Cim je Janja bila spremna na pokret, opet su se stvari vratile u normalu za Stanu. Cudne naravi su ih krasile, niti jedna niti druga nisu smatrale da je lomljenje svoje noge velika stvar. Zato su se mogle osloniti jedna na drugu ,ne zaliti za lomljenjem noge one druge. Zato je Stana mogla lomiti jednako svoju i njenu nogu. Pravicnost im je u glavi znacila ako ne isto, onda iznimno slicno. Obje su znale kada nesto skrive to platiti ili jednako ili puno vise svojom odlukom, na brz i za njih propisan nacin. Medjutim nisu racunale na to da nekom, u ovom slucaju Stevaniji to ne znaci nista i da je prihvacanje pogreske uvijek drugacije od onoga sto sami vidimo. Stevanije je bila ta koja je mogla Janji donijeti pravila izvinjenja i to naravno nije imalo veze s lomljenjem Janjine noge. To je bilo bolno. Janja je ipak morala cekati.
Some music needs air. Roll down your window.

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 13 Stu 2014 01:07

Mala Maggie

Mala Maggie zimnicu sprema,
Po danu ne stigne,
Pa sutradan drema.
Do kasno u noc priprema tegle,
A okice bi rado dojmove kojekakve pod kapke slegle.
Ruke zimnicu reckaju polako,
Tesko je iako je lako.
U polusnu,
Kao mjesecar,
Razvija dar...
Za zimski san...
O snu sanja,
A noc je tanja i tanja...
I istanji se u dan kao da je nit kose,
Dan u kome slatku Maggie noge jedva nose.
I opet ce se stanjit dan,
Da slatka Maggie nadoknadi svoj san.
Some music needs air. Roll down your window.

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 13 Stu 2014 01:10

Iskupi se golube

Zasrao si citavu terasu
Nevidjeno puta.
I skaces po limi tende na balkonu kada spavam...
Iskupi se golube ili cu da poletim
Kad vec ne mogu da te dohvatim.
I ok je sto imas curu.
Da kaka po balkonu valjda nju pustis prvu,
Mora da ima u tom nekih romanticnih cari,
Meni stranih...
Iskupi se golube,
Uzmi pismo,
Na glavu stavi...
Mimo gpsa, smsa,
Da ne prate sluzbe,
vijesti koje su vesele,
A ne ruzne.
Prenesi joj vijest da je potajno volim,
I da mi toliko fali pa se totalno smorim.
I da kada izadjem na terasu gledati grad nocu,
Da ne stanem u tvoja govna samo hocu.
I dok mi pogled lagano pati,
Tvoj izmet me u stvarnost vrati.

Ako joj napisem da ne zna nitko,
Mozda joj stvarno bude bitno.
I nemoj se bojati oluja, bljeskova,
granica, lovaca, pijanih slavljenika,
pusaka.
Svaka iskrenost moze da kosta...
Iskupi se za sranja,
Budi golub pismonosa...
Some music needs air. Roll down your window.

User avatar
Temperance
Objave: 2575
Joined: 23 Stu 2011 01:27
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Pokretna

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Temperance » 20 Stu 2014 12:48

Rajana gura kamen, pomirba Stevanije i Janje, djelotvorna Ljupka

„Neću da guram stijenu. Niti jedna moja prijeteljica ne gura stijene rogovima. Moje prijateljice čak nemaju rogove. Niti Shizz, niti Janna, niti Zenia ne guraju stijene. Kao da nikada niste čule za izreku, s kim si takav si. Ne mogu promijeniti ništa sada. Sada sam medju tukama i vjerovatno ću morati gurati stijenu rogovima, jer bolje biti pijan nego star i bolje biti s nekim nego sama. Što je manja sredina, čudniji su zahtjevi. A ja, ja sam spremna na prilagodbe. Ionako sam ovdje samo privremeno“
„Jesu sve koze ovakve glupače?“ -upita Janja „ Ona nas vrijeđa“.
„Ne znam, ali ako se hoćeš pomiriti sa Stevanijom nemamo izbora. Tko ce drugi pristati da nam dogura kamen u kokošinjac. Mi ne možemo. Probala sam šutati kamen ne bi li se otkotrljao i sada me noga boli, poplavila je, a nije smisao da ja slomim nogu, nego ti pred Stevanijom.“- reče Stana
„Da molim kozu da dokotrlja kamen, to mi je gore nego da slomim vrat odmah i sad. „- reče Janja.
„Progutaj ponos.“-reče Stana.
„Neću, toliko sam ponosa progutala da me je počeo boliti u stomaku. Tko nije gutao ponos nikada nije ima stomačnih problema...toliko te boli da ne možeš da se ustaneš kasnije. Nema gutanja ponosa, ne kod mene - jok!“- reče Janja, okrenu se od Stane i pogleda Rajanu.

„Jel ti stvarno mislis da nešto vrijediš, ti si obična štraca. Kladim se da si samo bila priljepak tim svojim fufama. Mi tuke smo face. Pogledaj se na što si. Pišljivog boba ne vrijediš. Rogovi su ti skoro zakržljali koliko ih ne koristiš. A te prnje što na sebi nosiš... Tu rozu haljinicu koju šetaš oko hrastova dok ti pizda slika sve okolo, molim te okači na neki grm da je nosi neka kojoj bolje stoji.“
Umjesto da joj je pokazala rogovima kako se leti, koza Rajana se ustala, lijeno kao i uvijek.
„Istina, ja lakiram papke i volim svoju pizdu. Volim da je šetam oko hrastova, a svoju suknjicu obožavam. Bilo bi logično da te sada napušim. Da ti objasnim gdje ti je mjesto. Medjutim podsjećaš me na nekoga i samo zato ću gurati taj kamen. Može tako?“
Stana ostade Janji iza ledja, upitavši se da li je tog dana sunca jače grijalo, pa je smantalo, te ovo što čuje spada u uobičajen razgovor, iako joj se možda od razgovora, a ne od sunca zavrtilo u glavi. Ne rješivši tu dilemu, zadovoljna time što će Rajana dokotrljati odvaljeni dio stijene s druge strane zemljanog puta, kroz dvorište u kokošinjac, prekinu svoja zapitkivanja i reče hura za Rajanu.
Janja okrenu očima bez da je bilo briga na koga ona podsjeća ovu kozu, bez da je bilo imalo briga da li koza voli svoju haljinicu i zašto. Janja, naperlitana tuka, okrenu drugi krug očima, reče „aj dobro“ i krenu dalje.
„Stani Janjo“- reče Stana. „Nisi joj rekla šta treba raditi.
„Reci joj ti, meni je za danas dosta“-reče Janja.
„Kako si teška jedna tuka“- reče Stana.
„A ti si kao lakša“- reče Janja i ode u kokošinjac da se spremi za lomljenje noge.
Janja je bila dosta odvažna. Ono je plašilo druge nju i nije toliko. Češto kao da i nije znala što je čeka, ali što god da je čeka, dočeka se na nešto, rijetko kada na nekoga. To je uglavnom značio dug i mogućnost da će je poslije smarati, zahtjevati, uzeti pravo za kenjkavost. Nije ona bila tuka koja se s tim nosila. Medjutim ponekad, kao da joj nije bilo jasno što njene odluke znače. Nije nikada prije imala slomljenu nogu. Nije nikada prije sama sebi slomila nogu. Što je bivala bliže kokošinjcu, shvatila je da ne zna kako se lomi noga i da to boli. Odlučila je. Svaki puta kada odluči, ostvari to. Nije se niti sada nećkala, samo joj je postajalo jasno da to i nije tako lako. I svaki puta kada bi znala šta je čeka, postajala bi pitomija, ako je teško. I tada je tuka Janja bila posebna. Unatoč svemu odlučila je i što bude biti će, ali će ona izdržati, a poslije neka je boli i neka plače koliko god, jer i sutra će biti jučer, a toliko sutra će proći u jučer da će ona opet biti dobro. Koračajući do kokošinjca, ipak pod tremom i sa strahom, pripremajući se za lomljenje noge, bila je odsutna.
Kako da pridje Stevaniji? Šta da joj kaže. Nema smisla da slomi nogu pred njom bez da joj objasni.
U to vrijeme je Stana ostala s kozom Rajanom i objasnila je da sve što treba napraviti je otkotrljati dio stijene do kokošinjca.
„Tukama treba stijena u kokošinjcu? Zašto se ne penjete po stijenama, mi koze najbolje znamo kako je to dobro. Toliko ste lijene za šetanje i bitno vam je samo sebi napraviti dobar ambijent. Nekada su tuke bile po svukuda, sada se i vi zatvarate u zatvorene prostore i bavite interijerom. A ja sam mislila da sam ja snob.“
„Ništa ti ne znaš, samo nam doguraj kamen do kokošinjca. To je sve. Tuke, koza ne može razumjeti.“-reče joj Stana.
Rajana je kotrljala kamen prema kokošinjcu dok je Janja pokušala pričati sa Stevanijom.
Prelaz preko praga je presjekao u stomaku.
„Žao mi je.“- kada bi Janja rekla žao mi je, trebalo bi je zagrliti, jer se nije znala nositi s tim. Nikada. Medjutim kada je rekla da joj je žao Stevanija je šutjela.
„Nisam htjela da slomiš nogu.“- reče Janja.
„Naravno da nisi, htjela si da slomim vrat.“- reče Stevanija.
„Nisam htjela da slomiš vrat, da sam htjela slomila bi ga.“- reče Janja.
„Došla si mi reći da bi mi slomila vrat da si htjela. Jel to sve?“
„Ne pravi se blesava, nisam došla reći da bi ti slomila vrat. Došla sam ti reći da mi je žao što si slomila nogu, i da to nisam htjela da se desi.“-reče Janja.
„A što si htjela da se desi“- upita Stevanija.
Bilo je teško priznati. Bilo je teško očekivati ovakvo pitanje. Još je teže bilo dati odgovor.
„Htjela sam da padneš, htjela sam da te boli, ali ne da slomiš nogu, nisam ti htjela nauditi toliko.“-reče Janja.
„Nema ti zašto biti žao, uvijek si htjela biti najbolja i učinila si ono što i uvijek, uspjela nadići sebe. Za desetak puta i eto sada ležim. Valjda si sretna kao svaki puta kada uspiješ biti bolje od sebe.“
Janja je šutila. Rajana je bila blizu kokošinjca uspuhana: i pomalo razbijala atmosferu. Janja je shvatila da njena žrtva neće ničemu doprinijeti, ali je bilo kasno za spriječiti Rajanu da gurne kamen u kokošinjac.
„Gdje su sada jarčevi? Mi koze uvijek teglimo nešto...uvijek. Eto ti tuko jedna tvoj kamen. Na koju ćeš stranu da ga stavim. Znaš da po feng shuiu nije dobro imati kamenje u prostoriji u kojoj spavaš. Stvarno je lijepo, ali nije zdravo.“
Sasvim neumjesam komentar u okolnostima u kojima se našla, neumjesan za bilo koga drugog osim za kozu Rajanu.
„Eto, ja sam svoje napravila. Gdje da ga smjestim?“- upita Rajana.
Bilo je to pitanje koje nisu očekivale, bar ne tada, niti Stevanija, niti Janja. Kao kada padobranac padne s vedra neba za trpezu, tako je i Rajana upala.
„Hoće meni netko reći što da radim s ovim kamenom?
„Nemaš se zašto toliko pitati, dokotrljaj ga na moju drugu zdravu nogu. Očito je da joj je u stvari žao što nisam slomila obje.“- reče Stevanija, a Janja se rasplaka.
U tom trenutko Stana se gegala i ušla u zonu kokošinjca. Janja plače, Stevanija leži neumoljivo ozbiljna, Rajana gura kamen po svojim estetskim kriterijima:
„Trebala sam uzeti onaj ljepši. Idem po ljepši kamen, ovaj nije dovoljno skulpturalan.“- reče Rajana.
„Ne idi nigdje.“- rece Janja. Dokotrljaj mi taj kamen na nogu.
Već se okrenula dupetom prema Janji i bila glavom na danjem svjetlu, napola na svjetlu, napola u mraku, a sjena dovratnika kozu Rajanu je dijelila na dvije polovine - bijelu i tamnu.
„E toliko mi se zamjerila nisi.“- reče Rajana.
„ Dokotrljaj mi kamen na nogu“ reče Janja kroz plač.
„Neću, nisam ja kostolomac.“- reče Rajana.
„Zašto si ga onda donijela ovamo, slomi mi nogu.“- reče Janja.
„Ja da tebi slomim nogu? Na šta ti ja ličim.“ - reče Rajana.
Sada već od očaja tuka Janja je plakala. „Stano reci joj da mi slomi nogu“.
„Kozo Rajana, molim te da joj dokotrljaš kamen na nogu, to je za dobro.“- reče Stana.
„Vi ste pukle“- reče Rajana i kaza „ Bleeeeee, bleeee, ovdje je previše loše energije. Plakanje me ne zanima, bolje je pasti travu.“
Stevanija je gledala sta se zbiva. Naum je propao, ali je kamen ostao u središtu kokošinjca da podsjeća na skamenjenost i nemogućnost lakog oprosta. I kamen i Stevanija su prema Janji bili isti.
Janja se tužno pokupila iz kokošinjca, niti ne slutivši da joj koza Rajana neće slomiti nogu, niti ne slutivši da ce Stevanija biti toliko hladna prema njoj. Iskrenost je ponekada suvišna. Toliko joj je bilo žao da je to zaboravila. Njen pokušaj pomirbe je propao. Tužno je napustila kokošinjac i vratila se iza točka.

„Ovo je peti dan da nije jela“- reče Ankica.
„Hoće li umrijeti“- upita Mara.
„Neće, samo ostavit ce traga na njoj. Svaka tuga ostavlja traga. Lakše bi bilo slomiti nogu. Kada želimo oprost vraća nam se tamo gdje boli. Kao što noga Stevaniji neće biti ista nakon preloma, tako niti Janja neće biti ista nakon ovoga.“- reče Zoraida.
„Gdje je Ljupka? Ona jedina čita novine na kojima ležimo. Ubi nas pričama o iscjeljenju. Što sada radi? Ja nisam guru, nisam niti pametna, ali nešto se mora raditi. Ovo nije posao za nas praktičare, sada trebaju svi ti puknuti „lezi lebe da te jedem“, da srede stvar. I kada trebaju naravno da ih nema. „-reče Stana.
„Stano, nemaš pravo glasa. Sjebala si sve i začepi“- reče Ankica.
„Barem sam nešto pokušala“- reče Stana.
„Sve si zasrala.“
„Rekla sam vam da ne znam pričati“
„Očito znaš. Pokazala si da ne znaš suzdržati se za nečije dobro. Jel ti sada bolje...Ne mogu vjerovati koliko si ponekada neosjetljiva. Izigravaš nekoga tko ne zna pričati, tko sve kaže direktno, a u stvari samo radiš ono što je po tvom. Uopće ti nije stalo da Janja bude dobro. Sve do čega ti je bilo stalo je da se poklopite. Uvijek sebe stavljaš u centar, a u centru je trebala biti Stevanija. Ne Janja, ne ti, nego Stevanija. „- pomalo ljutiti reče Ankica. „Idi sada pa tješi jednu ili drugu, da vidimo što imaš reći? U pet dana koliko nije jela, ne možeš joj niti prići. I nemaš pravo prozivati bilo koga tko ima druge načine. Da je sve crno bijelo, ti bi bila nenadmašiva, ovako si samo primitivno jadna.“
Bio je to jedan od usputnih okršaja medju tukama. Tako je teško biti tuka tu i tamo. Svi su u pravu i nitko nije u pravu.
Rajana je pasla travu:
„Svaka tuka je na svojoj strani livade. Mora da se nešto zanimljivo dešava.“- šetala je dvorištem, nanjušila ječam u kasunu, koji je Lepoj ostao otvoren dok je žurila nahraniti stoku. Pored sve Mc hrane koju je slistila, najdraže joj je bilo skočiti na zadnje noge, nagnuti se preko strane kasuna i jesti ječam dok je netko ne uhvati. Samo je par puta umalo umrla od nadutosti, ali jednostavno ne može stati.
„Crknut ćeš od tolikog ječma. Svako malo neka od vas odapne. Toliko ovaca je krepalo od prekomjerne djetoline, ječma, kukuruza, ne znate stati.“- progovori Janja iza točka.
„Možda ali hrana je lijepa. Hoćeš malo?“- upita je koza Rajana. Nije to bilo pitanje iz samilost, koza Rajana je volila dijeliti lijepe stvari. Poprilicno kasno je shvatila čari hedonizma, gradovi su puni izazova. Sve se dijeli, sve. Shvatila je da ako uživaš sama, to i nije to.Zato je i gurala kamen. U ostatku te navike koza Rajana je pitala „Hoćeš malo“
Janja je trebala društvo. I baš to sto je kozu Rajanu boljela ona stvar za Janju, Janji je pasalo. Pasalo joj je društvo koze Rajane. Tuka Janja je bila u stanju svašta izgovoriti, u jednom dahu milion uvreda, silovito. Koza Rajana to baš i nije pamtila. Nije je bilo briga i samo zato su zajedno jele kao da nijedna ništa nije rekla.
„Hoću.“- reče tuka Janja.
Rajana izbaci papkom ječam na pod tuki Janji pred nos da se ne mora ustajati.
„Znam kako je kada ti se ne ustaje, samo chillaj“- rece Rajana.
Bio je to prvi puta da je tuka Janja jela nakon scene u kokošinjcu.
„Hvala“ rekla je tuka Janja, kao da je netko shvatio, medjutim Rajana nije shvatila, a to hvala je Janji pričinilo uslugu jer se osjećala dobro nakon sto ga je rekla. Bila je ranjiva dovoljno da joj je svaka gesta pažnje dobro došla, medjutim da je gesta bila s namjerom Janju bi jos više udaljila. Ustala bi se i legla iza daljneg točka.
To je bilo to, to je Janju oživjelo. Koza Rajana. Koza je otišla na svoju stranu, a Janja je jela ječam koji joj je Rajana izbacila danima poslije. Nitko nije znao, pa je mogla dobiti suosjećanje drugih.

„Stevanija, znam da je kriva, ali moraš joj oprostiti, crknut ce od gladi“- reče Ljupka koja je došla iskoristiti sve sto je pročitala sa novina koje je Lepa stavila kao čistu prostirku po tuke u kokošinjcu.Ljupka je bila najpametnija tuka u kokošinjcu. Problem je bio što nista nije mogla smisleno završiti do kraja. Skakala je od izjava ministra financija, preko cijene kobasica u trgovačkom centru, do kritike zadnje knjige koju je objavila neka izdavačka kuća, tema iz crne kronike i osmrtnica, kolekcija koja je prošetana nekom pistom do estradne scene, sve joj je bilo isto. Nije ona bila kriva niti je imala neki poremećaj. Često ne bi stigla pročitati članak u novinama, jer bi Lepa već stavila nove listove, da kokošinjac bude čist. Niti jedan članak nije mogla pročitati od početka do kraja jer bi ga netko medju ostalim zasrao, a ne samo to, nit jedan članak i nije na podu potpun, ona je čitala sa listova random, sve što joj dodje pod oko. List bi preklapao list, tekst koji se nastavlja na drugoj stranici je možda poslužio za potpalu vatre. Nije to njena krivica, ona je kao pravi kubista radila kolaže misli u glavi. Slovila je za najpametniju, jer stalno čita. Zanemarit cemo to da je čitala novine koje su stare od godinu dana pa nadalje. Malo je bila zaostala u vremenu, ali neke ideje nemaju rok trajanja. U ovom slučaju „Kula stražara“ i Jehovini svjedoci su joj puno pomogli. Često je spavala i na tim postulatima.
„Ne dozvoli da sotona ovlada tobom, sotona je svuda oko nas. Oprost je spasenje Stevanija, oprost je spasenje. Ne daj se zavarati. Sve je to bilo djelo antikrista. Ne želiš u paklene muke, to je puno gore od lomljenja noge. Nije Janja antikrist. On je kriv za to što se desilo, ne Janja.“
„Bila je zločasta. Ja neću više s njom da pričam.“
„Ona danima ne jede. Da li znaš da ne možeš živjeti bez hrane i vode. Ona spava iza točka, van kokošinjca, svaki čas je može ščepati lisica. Ti si slomila nogu, a zamisli da ona umre. Zamisli kako bi ti bilo?“
„Ne želim da umre, ali baš me briga, ne želim pričati s njom. Što hoće od mene? Misli da može doći tek tako , nakon svega. Treba mi vremena.“
„To je djelo Antikrista, kad ti kažem Stevanija. Sotona hoće da vlada svijetom i preko tebe. Ne daj se zavarati. To je iskušenje. Ne daj da Janja umre od gladi.“
„Ja sam ovdje žrtva“- uvrijedi se Stevanija.
„Možda i jesi sada, ali ako ona umre od gladi ili je ščepa lisica, biti ćeš manja žrtva i nećeš se imati na koga ljutiti.“- reče Ljupka.
„Ako si došla ovdje da me provociraš, možeš ići.“- reče Stevanija.
„Ja sam ovdje samo da širim božju riječ. Ovo se izmaknulo kontroli i trebate promisao da bude s vama.“- reče Ljupka i predje na redove drugog članka koji su joj ostali u glavi „ti znaš da ljudska bića ne mogu izdržati dugo bez hrane i vode, nije jela nista 8 dana već. Ne moraš vjerovati meni, pitaj koga god hoćeš. Ne izlazi iza točka toliko dugo, niti jede, niti pije. Umrijet ce. To je tuga.“- reče Ljupka.
U to vrijeme Janja je jela ječam i odlučila da više zbog nikoga neće pokušati lomiti nogu. Svatila je da je ona sebi na ovom svijetu najvažnija i da bez onoga koga nema se može. Odlučila je da će se skoro vratiti u kokošinjac, jer joj je falila prostirka ponekada od slame, ponekada od novina. Ostat ce tu jos malo da uživa u miru i otkako je sažaljevaju, barem joj ne dosadjuju. Tako je teško uvijek biti u središtu svega, ovaj odmor joj je prijao.
„Ona je zbog tebe htjela sebi slomiti nogu. Velika je to stvar.“- reče Ljupka.
„Mozda si u pravu, ali jos uvijek ne mogu hodati.“
„Daj joj barem priliku da ti kaže nešto. „
„Teško mi je to... još sam ljuta.“
„Ljutnja je zamka antikrista“- vrati se Ljupka Kuli stražara.
„Dobro neka dodje da pričamo. Ali već dugo vremena mi se samo svadjamo. Zaboravila sam gdje je ono nešto lijepo što nas je vezalo.“
„U ime ljubavi ja ću te podsjetiti. Zapalila je kokošinjac da izadješ iz depresije.“-reče Ljupka.
„To je bilo protiv moje volje i poslije smo se tuke, tu je počelo, tu je sve počelo.“- reče Stevanija.
„Vratite se tamo gdje je sve počelo za pravo, da se ne volite, ne biste se mogle toliko kačiti jedna na drugu.“
„Ne volim je.“- reče Stevanija.
„U tvome srcu je mnogo tame, mnogo bola, mnogo povredjenosti, ali ti je voliš. Sjeti se kada ste bile male, kako ste zajedno trčale ovom livadom ispred.“- reče Ljupka.
„Ljupka, na toj istoj livadi mi je podmetnula nogu.“- reče Stevanija.
„To je bio trenutak, krive, ružne odluke, što je to naspram svega onoga lijepog što ste doživjele, šta je to na spram svega što ćete doživjeti?“. Bila je Ljupka na rubu nekog članka gestalt psihologije.
Stevanija se smekša pri pomisli da Janju možda stvarno udavi lisica ili da crkne od gladi. Shvatila je da ne želi živjeti bez da Janja postoji. Poželjela je da opet bude kao nekada. Strašno je iscrpljivala, pasalo joj je biti nadmoćnom, ali polagano je postajalo besmisleno.
„Dat ću joj priliku samo da je ne pojede lisica“- reče Stevanja.
„Neka dodje spavati u kokošinjac. To je previše od mene, ali neka dodje. „
Tako je to taman kada pomisliš da je gotovo, ono krene.
„Janjo, tako ti milosti, vrati se u kokošinjac.“- sasvim blago tuka Ljupka reče Janji s druge strane točka. „Stevanija ti je poručila“
Ponekada je dobro zamisliti što bi bilo da se vrate lijepe stvari opet i koliko toga propuštamo dok se svadjamo, prepiremo, ubjedjujemo tko je u pravu, i tko je ukrivu. Neke stvari je bolje ne znati. Da je Stevanija znala šta Janja misli i da Janja jede kao lord sasvim slučajno, propustile bi doista puno lijepih trenutaka koje slijede. Voljenje se nekada nastavlja nakon najvećih ratova i posljedica. Bitno je znati da li se ono želi ili ne, da li je vrijedno ili ne? Opet nijedna nije priznala, ali bilo je liepo biti na okupu...njih dvije u miru i sve ostale tuke koje mirno spavaju u kokošinjcu. U početku iščašeno, a kasnije...eh kasnije...sve je to život, nepredvidiv i bajkovit. Život tuka, koza ili ljudi.
Some music needs air. Roll down your window.

Little N
Objave: 4067
Joined: 04 Svi 2013 14:00
Spol/rod: žensko
Status: U vezi
Location: Zagreb

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby Little N » 21 Stu 2014 14:00

Na tvoju zalost Ooh je digla sidro..

User avatar
zenia
Objave: 5110
Joined: 13 Stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Postby zenia » 21 Stu 2014 17:58

Little N wrote:Na tvoju zalost Ooh je digla sidro..


Samo je pronašla nove kanale :D


Image
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood


Return to “Dnevna soba”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 2 guests