Sto cinite sa uspomenama, poklonima, fotografijama?
Unistavate ih, cuvate, donirate muzeju prekinutih veza ?
Smeta li vam kada u svakodnevnici u sadasnjem odnosu naletite na njezine uspomene iz proslosti?
Misao o temi izrodila se nakon jednog razgovora u kojem sam ustvrdila, opet iznova, koliko svi mi drugacije porive i potrebe imamo.
E sad ja.
Ja cuvam uspomene na prijasnje odnose. Tesko je to objasnit. Mozda godine
Ali kao da sam shvatila da sve te uspomene jako vrijede. Da one i jesu zivot. I cuvam ih. I ako mi bivse djevojke danas nista vise ne znace, uspomene mi i dalje imaju veliku vrijednost. One su zapravo dio mene, moje proslosti, mog zivota, onih dana kad sam bila zbog nekog i s nekim sretna. I mozda zapravo cuvam vise zbog sebe, a ne zbog njih. Produ mjeseci, godine, da i ne pomislim na njih ali onda dode jedan dan kad iz xy razloga kliknem na neki album iz proslosti i kao da gledam neku retrospektivnu izlozbu na neka druga vremena. Nisu svi prekidi bili lagani i lijepi, i bilo je duzih perioda nakon svakog prekida kada sve ono sto me podsjecalo na bivsu nisam mogla ocima vidjeti koliko bi me ranjavalo, ali ni tada nisam dobila poriv da uspomene unistim, ili da ih se rijesim na bilo koji nacin. Uglavnom cuvam sve, od onih prvih ulaznica do poklona, suvenira s putovanja, fotki...
Bok svima, ja sam Adamica i imam 36 godina
Sva sreca pa bivsih djevojaka i nemam puno jer ne znam gdje bi to sve cuvala