...o cemu sad razmisljate...???

[ariadne]

Al nije mi jasno na kojoj to razini funkcionira. Zašto se potrebe neispunjene u obiteljskim odnosima iz nekog razloga preslikavaju isključivo na ljubavne odnose? Koja je tu veza uopće? Kak tvoje potrebe znaju razliku? Nije li njihovo postojanje u nekom smislu diktatorsko, tj. da apsolutno zahtijevaju ispunjenje, bez nekih uvjeta, a ti se druže snađi kako znaš? S njima se ne pregovara. Kužiš, ne znam kako se to dijeli. Ili imaš neispunjenu potrebu i trebaš ju ispuniti ili nemaš. Možeš li svjesno iskontrolirati što ćeš od koga tražiti? Jesi li uopće svjestan kad nešto u tom smislu uopće tražiš od drugih? Mislim, obitelj je basically autoritarna institucija, svi ostali odnosi bi trebali biti jednaki. (Tipa nije bez vraga česta pojava da mala djeca nazovu učiteljicu "mama" slučajno). Kako neki ljudi mogu imati OK prijateljske odnose, a katastrofalne ljubavne, sa svakojakim toksičnim elementima? Ili jesi ta osoba ili nisi, jel ima veze tko je s druge strane? Ako si bezobziran, bezobziran si prema kome god. Kako možeš bit npr pažljiv prema partneru, al frendu ne? Kako te nešto nervira kod partnera, ali ne kod prijatelja? Ako možeš neke stvari oprostiti prijatelju, zašto ne možeš partneru? Onda ispada da si u jednome od tih odnosa neiskren, što mi se ne čini kao defincija čistog osim ako ne čistiš stan guranjem stvari pod tepih or sth. Kak postoje prijateljstva u kojima je jedna osoba dominantnija? Postoje nezdrava codependent prijateljstva. Postoje prijateljstva u kojima ima ljubomore. Postoje prijateljstva u kojima se ljudi više smatraju braćom/sestrama nego prijateljima, koji bi napravili tko zna što jedno za drugo. Postoje prijateljstva iz koristi (da ne ulazim u to da je i emocionalna potpora vrsta koristi, al znaš na što mislim). Kak u grupi prijatelja možeš imat osobu koju možeš zvat "the mom of the group" jer je idk, odgovornija od drugih il prvoj idete po savjet? Opet vučeš paralele iz obitelji onda. Kako to klasificiramo? Zašto o takvim dinamikama ne pričamo toliko, that's all I'm asking. Jel se prijateljstvo samo zove prijateljstvom kad je "čisto" ili može biti i ovakvo? I ako to nije prijateljstvo, što je onda? Zaš smo svi OK s time da pitamo jedni druge što tražimo u partnerima, al ne i što tražimo u prijateljima? Zašto očekujemo da će prijateljstva trajati duže od ostalih odnosa? You can grow apart either way. Imam jednog prijatelja s kojim se nisam čula godinama i smatram ga prijateljem i dalje i nemam pojma zašto, realno. Po čemu je on meni *konkretno* prijatelj danas, osim što imamo dugu povijest? Eto blage veze nemam.

[adamica]

Puno pitanja, pokusat cu se sa svog stajalista osvrnuti na vecinu.....
Govoreci o potrebama koje nisu zadovoljene u primarnom obliku one ce se kao takve u vecini slucajeve ispoljiti u emotivnom odnosu. To sam vec rekla znam, na pitanje zasto je to tako osobno mislim zato sto svaki drugi odnos gradimo kao donekle formirane i zrele osobe.

Moje potrebe, tvoje potrebe, njezine potrebe, potrebe svih nas trigeriraju se u odnosu kroz ljubav. Ljubav koju zelimo, trebamo, podsjeca nas na ono sto smo zeljeli, trebali kao dijete a nismo dobili. To je onaj trenutak u odnosu kad pocnemo ocekivati, svjesno, nesvjesno da partner zadovolji to isto. Ako vratimo film unazad, usporedimo osjecaje i obrasce prepoznat cemo to. I da zbilja smatram, da puno ljudi kroz te potrebe uvjetuju svoju partnersku ljubav. I ne znajuci sto i zasto cine.

Mislim da nije pitanje kontrole i odluke sto cemo od koga traziti. Ja cu svoje prijateljstvo s tobom graditi kao zrela osoba, koja ima potrebu pruziti i primiti zbog uzajamnog osjecaja koji nas povezuje. U tom odnosu kao prijatelji rasti cemo bezbolnije. Izuzev naravno ako nas druga strana ne povrijedi toksicnim i bolnim postupcima. To onda i nije prijatelj, a ja ne govorim o tome. Vec o prijateljstvu koja traju, koja su postojna bez obzira i na one lose dane.

Ako pitas zasto ja necu ocekivati da moja prijateljica zadovolji moje potrebe, one iste koje bi od partnerice nekada ocekivala, rekla bi da je to zato sto smo jedino i iskljucivo u ljubavnom odnosu emotivno ogoljeni, otvoreni i ranjivi. Citaj podlozni unutarnjem djetetu i njegovim potrebama. Velika Adamica gradi prijateljske odnose, malena Adamica se pojavi u svojoj ranjivosti onda kada je ogoljena. Kome se ogolimo do kostiju, emotivno predani u ljubavi? Partnerici ili prijateljici?
Koga cemo na kraju uvjetovati ljubavlju zbog tih istih potreba? Nikad prijatelja, njemu nismo izlozeni, dapace prijatelj je nasa sigurna luka i onda kad je sam odnos poljuljan u pojedinim fazama odnosa.

Navodeci ovo kao primjer potreba, moram napomenuti kako ne mislim da ljudi svjesno nesto odabiru. Sve ovo nije na svjesnoj razini i odluci. Takoder ovo je odgovor na pitanje kako netko moze imati zdrav prijateljski odnos a toksicni ljubavni. Da li je takva osoba lazljiva, neiskrena? Ne mislim to, prije svega samo donekle izgubljena i nezacijeljena. Culi smo masu puta kako razliciti ljudi iz nas izvlace razlicita stanja i emocije. Nisu odnosi kao ni osjecaji crno-bijeli. Na ovom primjeru prijatelj moze biti nas oslonac koji s nama ide kroz put, nekada netko od nas zađe nekom stranputicom ali hej i dalje se vidimo, masemo si i opet se putem, negdje sretnom.
U ljubavnom odnosu se pojavljuje cesce osjecaj ostavljanja nasred puta. I to nas trigerira na ono primarno.

Postoji vise razina prijateljskih odnosa, i ne smatram da su neka po necemu vrijednija od drugih. Svaki od njih po necemu je poseban. I to bas zbog toga sto mozemo tu osobu, naseg prijatelja gledati kao zasebnu jedinku koja nam moze pruziti samo ono sto zbilja moze. To cesto nije tako u ljubavnom odnosu. Ne prihvacamo ono sto partner moze, stavljamo ispred toga ono sto nama treba.
Tako ja recimo imam prijateljicu iz djetinjstva, koja ce uvijek ostati moja prijateljica iako su nam se zivotni putevi razdvojili i rijetko ja danas u njima prepoznajem nesto zajednicko. Ali ona je osoba zbog koje ja i danas nosim neke uspomene i meni je to dovoljno, taj osjecaj bliskosti da mi uvijek bude i ostane prijatelj.
Imam prijateljicu koju necu nazvati kada mi je lose, ali cu je nazvati kada mi treba smijeha i zabave. Smatram li je zbog toga manje vrijednom od one kojoj cu plakati? Apsolutno ne. Divno je imati nekoga tko ti moze pruziti trenutke zabave i smijeha.
Imam prijateljicu, uz koju se osjecam kao da imam stariju sestru sto meni koja cijeli zivot nosim tu ulogu i rodenoj sestri i drugim prijateljicama, neizmjerno znaci.
To su samo neki od primjera mojih odnosa, meni svi podjednako vrijedni.
Zelim reci da u prijateljstvu odnos ima neku svrhu, srecom najcesce obostranu, dok u ljubavnom odnosu najcesce se pojavljuje potreba a ne svrha.
Svrha i potreba nisu isto.

[ariadne]

Dobro, al i prijateljski odnos je emotivni odnos. I uključuje ljubav. I ne mislim da su neka prijateljstva manje vrijedna ako od njih dobivaš tipa samo smijeh. Rekla si da zoveš jednu frendicu kad ti treba smijeh i zabava. Treba. Svrha odnosa je ispunjavanje potreba. Tvoja potreba u tom trenutku je da se nasmiješ i zabaviš. Pa zoveš nju. It's all fine. I dalje ne razumijem čemu odvajanje prijateljstva u posebnu kategoriju odnosa kojeg ne tretiramo na isti način kao sve ostale. Podjela između svrhe i potrebe mi više zvuči kao čisto semantička, umjetna klasifikacija jer je ljudima općenito neugodno koristit riječ "potreba" jer misle da ih to čini slabima. (To je opet jer miješaju slabost i ranjivost al ne bih u daljnje digresije). Al koji je to element ljubavi koji nam fali u obitelji, a koji tražimo od partnera? A ne može nam ga dati prijatelj? Meni to sve zvuči ko neka Dr. Jekyll/Mr. Hyde situacija u kojoj needy dijete iz nas izlazi isključivo kad smo u romantičnom odnosu i često uzrokuje kaos, a u ostalima si zrela i formirana osoba koja gradi zdrave odnose. Nije li to malo shizofreno? Ti odnosi se ne formiraju u vakuumu niti u paralelnom svemiru. Ista si osoba. Zašto ne biti ranjiv i ogoljen i sa svojim prijateljima? Nije li to osnovni preduvjet za te idealne dugotrajne odnose? Kako možeš očekivati da će ti netko pružiti podršku kakvu trebaš ako te basically ne pozna dovoljno? I'm just saying, zašto nismo u mogućnosti prepoznati kompleksnost prijateljskih odnosa na isti način kao što to radimo sa ostalima? Jer očito jesu kompleksni. Ti kažeš da se neispunjene potrebe iz obiteljskih odnosa preslikavaju na ljubavne, ali s druge strane imaš prijateljicu koja ti je kao starija sestra koju nemaš. Iz tog bi proizašlo da ako te ona povrijedi, bilo bi kao da te povrijedila sestra. I šta s tim onda? I zašto nije prijateljstvo ako te netko povrijedi bolnim postupkom? Zašto smo spremniji s partnerom radit na problemu ako nas povrijedi i zašto bol u ljubavnim odnosima smatramo neizbježnom i toliko pričamo o tome kako to prebroditi skupa? A prijateljstvo odjednom to više nije ako te netko povrijedi? Nemamo hrpu savjeta o tome šta kad te prijatelj povrijedi, al i dalje želite bit prijatelji. Ili o tome što ako vaše prijateljstvo negdje zapne i ne funkcionira na obostrano zadovoljstvo, pa da radite na tome. Uopće ko da nam za prijateljske odnose fali cijeli vokabular i paradigme koje ostali odnosi imaju.

[backspace]

Zanima me kaj ove dvije gore blebecu, al kad bi mi netko napravio executive summary, onepager.

[tratinčica]

I ja sam pokusala procitati u par navrata, i tesko je.

Ont_o stvarima koje trebam obaviti prije putovanja. Oh man.

[adamica]

Prijateljski odnos ukljucuje ljubav, ali ta ljubav nije ono sto djetetu u nama treba. Prijateljsku ljubav cemo imati, njegovati, primati i pruzati te znati da smo sretni zbog toga sto imamo. I u prijateljskim odnosima uz ljubav i svrhu imamo i potrebu.
Svjesno sam odlucila biti za D. tu zato sto je volim, imam poriv i potrebu da joj pomognem i nista na svijetu i nista u meni ne moze utjecati na taj osjecaj. Pa ni ona.
Ovako napisano stvari bi jednako funkcionirale i u ljubavnim odnosima kada, kada opet se vracam na to, ljubav, partnerska ljubav ne bi imala svrhu da lijeci i zacijeljuje primarne potrebe. A ima. Zapitaj sebe sto je to sto ti je kao djetetu nedostajalo, zapitaj sebe kakve si partnere/ice birala, kakve obrasce s njima ponavljala, da li one na relaciji tvoja majka- tvoj otac ili one na relaciji dijete (ti) -roditelj (koji nije pruzio ono sto ti je trebalo). E sad dolazimo do toga da to i je svrha partnerskog odnosa, da pomogne u rastu i zadovolji potrebe. I nije to problem. Problem je sto masa ljudi nije osvjestila svoje potrebe, to sto cine iz istih tih potreba te samo ponavljaju obrasce u svakom odnosu, trazeci u partneru ono davno ne zadovoljeno. Preslikavajuci.

Naravno da sam ogoljena pred svojim bliznjim prijateljicama, ali u toj svojoj ogoljenosti nisam ranjiva. Nigdje nisam napisala da ces od prijateljstva odustati ako bivas povrijedena, neces naravno. Povrijedila sam i bila povrijedena, od prijatelja koji su i danas tu, dio mene i mog zivota. Zasto osobe koje sam nekada voljela, danas nisu tu? Zato sto smo krenuli dalje, "u potragu" za novim zadovoljavanjem emotivnih potreba. Surovo ali istinito.

Sad pomislih kako je emotivni odnos lisen iskrenosti koju prijateljski odnos ima. U svakom pogledu. Iskrenosti prema sebi ( sto ja trebam, od koga, sto cinim, ocekujem i zasto) i prema partneru ( jasna komunikacija o istom).

Ja sam prije 4 godine imala bas veliku krizu u odnosu s svojom dugogodisnjom prijateljicom iz srednje skole. Nakupilo se nezadovoljstva i zamjeranja s obje strane. Ja sam digla tepih i zamela nas prasina. I nije bas slutilo tada da budemo pojmile jedna drugu, i uspjele se izdic iz toga. Klasicna prica predbacivanja kao i u ljubavnom odnosu, uz veliku i bitnu razliku!! Usprkos svemu losem imas osjecaj da ste u istom timu, da se borite za isto. Dok u istom tom osjecaju partneri zauzimaju svatko svoju stranu. Postaju neshvaceni suparnici.
Zasto je to tako? Jer se stitimo. Tko se stiti? Dijete u nama. Zasto se brani? Zato sto se opet osjeca kao nekada, neprihvaceno i nezadovoljenih potreba od strane osobe ispred sebe.

Iako se slazem s time da se o tome malo govori i pise.

[call_me]

Ja nemam takav odnos prema vezama. Ako je neka potreba u tebi neispunjena jer je nisi ostvarila u najranijem djetinjstvu i ako te to smeta da postanes sretna osoba koja je moja svrha kao tvog partnera nego da ti pomognem da osvjestis i razvijes i ispunis/ otpustis tu potrebu. I ako si ranjeno dijete ja doista treba da kleknem i da te zagrlim da bol prodje i da narastes. Kako u tome mozemo bit suparnici? Ok, mozemo ako ce tvoja bol prouzrocit moju bol al to onda znaci da nisam sama sa sobom rjesena i osvjestena, a ako nisam sta sam onda jebiga radila sa zivotom sve ove godine do sada?
Potpuno je jasno da su emotivni odnosi transfer obiteljskih obrazaca, u dobru i u zlu, ali ako sam ti partner kako se mogu izmaci i ne pomoci ti u onome sto ti je najpotrebnije? Mogu bit sebicna i glumit Tošu i prepustit da se sama jebes sa fantomima proslosti al onda i ne trebam bit s tobom u vezi nego smo bazicno frendovi. Ma cak ne ni to.
Ako si u rovu, onda sam u rovu s tobom i pomazem ti da iz njega izadjes. U suprotnom doista nema smisla bit u takvoj vezi.

[adamica]

Jeste tako to funkcionira u zdravom odnosu, uz uzajamni rast, uzajamni oslonac i brigu. Onda kada dvije osobe rade sami na sebi primarno. Onda mogu i zajedno

[call_me]

U suprotnom je sve vicious circle povredjivanja i zacijeljivanja. I tome nema kraja. Onda nismo odmakli dalje od pjescanika gdje te šoram pasivnom agresijom umjesto da te zalopatam grabljama

[ariadne]

Ajd al daj mi onda primjer koja bi to recimo bila neispunjena primarna potreba koju onda može ispuniti isključivo partner? U svemu mi ima previše kontradikcija. Rekla si prvo da se uz prijatelje raste i razvija, sad da je svrha ljubavnog odnosa da rasteš. I da smo jedino i isključivo u ljubavnom odnosu ogoljeni, al si i s prijateljicama ogoljena. Rekla si da ak te neko povrijedi bolnim postupkom "to onda nije prijatelj" al si bila povrijeđena i povrijedila prijatelje. I dalje su ti prijatelji. Opisala si prijateljski odnos koji bi jednako funkcionirao u ljubavnom kontekstu, samo da nije svrha ljubavnog odnosa da zacjeljuje. Al mislim ako je sve identično osim svrhe, kakva je razlika? Frendica ti pruža ljubav i podršku kad ti je teško i ti ćeš onda, šta? Pravit se da ne vrijedi dok ti istu stvar ne pruži netko drugi? Ovaj two-tiered pristup odnosima mi je kompletno kontraintuitivan.

[call_me]

Bez obzira sta pitanje nije upuceno meni dok cekas odgovor...Pristupi su vazda uvjetovani iskustvima. Otud toliko razlika u pristupima. Sto je nekom intuitivno drugom ne mora biti, stoga vjerujem ne postoji ispravan/ krivi stav. S obzirom da sve ljubavi, s kim i kakve god, imaju visoke emotivne uloge u nasem mozgu, tesko da mozes biti potpuno nacisto sto podrazumijeva veza a sto prijateljstvo. Potreba da se uvede red u razlikovanje jednog od drugog govori o potrebi da lakse hendlas tako silno bitna podrucja zivota i da te ne preplave sve te emocije.

[adamica]

Ajd al daj mi onda primjer koja bi to recimo bila neispunjena primarna potreba koju onda može ispuniti isključivo partner? U svemu mi ima previše kontradikcija. Rekla si prvo da se uz prijatelje raste i razvija, sad da je svrha ljubavnog odnosa da rasteš. I da smo jedino i isključivo u ljubavnom odnosu ogoljeni, al si i s prijateljicama ogoljena. Rekla si da ak te neko povrijedi bolnim postupkom "to onda nije prijatelj" al si bila povrijeđena i povrijedila prijatelje. I dalje su ti prijatelji. Opisala si prijateljski odnos koji bi jednako funkcionirao u ljubavnom kontekstu, samo da nije svrha ljubavnog odnosa da zacjeljuje. Al mislim ako je sve identično osim svrhe, kakva je razlika? Frendica ti pruža ljubav i podršku kad ti je teško i ti ćeš onda, šta? Pravit se da ne vrijedi dok ti istu stvar ne pruži netko drugi? Ovaj two-tiered pristup odnosima mi je kompletno kontraintuitivan.

Dobro jutro evo pokusat cu prije nego sto me dan pojede.

Primjer koji trazis vec navedoh, nesto sto tebi ili meni nije zadovoljeno kao djetetu. Zato i napisah u prethodnom postu vrati film, usporedi odnos na relacijama i razmisli o obrascima. U ovim postovima navodeci svoje misljenje, moram reci da nije sve temeljeno iskljucivo na mom iskustvu, iako dijelom ima i toga, nego i na onome sto procitah, prodoh kroz terapiju, indvidualnu i grupnu, te slusajuci na raznim predavanjima. Stoga primjere temeljene na iskustvu vlastitom, ne bih navodila, suvise mi je to intimno.

Drugi pasus: mislim da ne postoji odnos u kojem se ne razvijamo, cak i na relaciji pas-covjek, zatim poslovni odnosi su takoder izrazito veliki i bitan dio nasih zivota. Nista sto ja napisah do sada, nije iskljucivo ili- ili. Ja samo pokusavam objasniti cesto ono nesvjesno sto stoji u pozadini odnosa i zapravo je za isti kljucno. U prijateljskom odnosu rastes i razvijas se kao bice sukladno svojim godinama. U emotivnom odnosu zacijeljujes i razvijas ono unutarnje dijete kojemu nisu zadovoljene primarne potrebe. Jesam ogoljena u oba odnosa, tada budem ona iskonska ja ali u prijateljskom odnosu nisam ranjiva. Sto me cini ranjivom? Ona primarna potreba koja nije zadovoljena.

Treci pasus za povrede u prijateljskom odnosu. Rekla sam da toksicni odnosi nisu prijateljski odnosi. Kao sto i nisu. S druge strane ne postoji odnos koji nam je znacajan a da u njemu nismo bili povrijedeni ili povrijedili.

4. Opisala sam da u trenutku zamjeranja i boli, bi bilo zapravo sve isto kada partneri ne bi birali strane. Navela sam i zasto ih biraju. U prijateljstvu brze i lakse odustanemo od zastupljenih strana. S druge strane kad pojmis pozadinu odnosa, samog sebe i svojih potreba te krenes raditi na tome samostalno i uz pomoc partnera, dvije osobe u ljubavnom odnosu naucit ce vrlo brzo odustati od tih istih strana, shvacajuci sto stoji u pozadini, i uceci graditi temeljno prijateljski odnos neovisno o ljubavnom osjecaju u tom istom odnosu.

Tocno, za nase unutarnje dijete svrha je kljucna i cini razliku. I ne necu kalkulirati onda kada trebam pomoc i primajuci istu, samo sto ce kako rekoh samosvjesna i zrela adamica zadovoljit svoje potrebe u svim odnosima (od psa do direktora) a ono dijete u meni zadovoljit ce svoje potrebe iskljucivo u emotivnom odnosu.

Ova tvoja zadnja pitanja su izrazito iskljuciva, a nista sto ja napisah zapravo nije. O svemu bi se dalo i promisljati, takoder nas emocije cesto i same mogu navodit da osjecamo drugacije. To se zove preispitivanje i promisljanje o istom, te sam svjesna toga da bez obzira sto danas to isto "znam" da sutra mogu imati regresiju i ciniti ono za sto sam zapravo mislila i osjecala da sam u emotivnom razvoju svladala. Odnosi nemaju definiciju, niigdje nije zapisano sto nam tko pruza i sto zadovoljava, ljudi su podlozni emocijama koje nose, cinjenica je da su te emocije u ljubavnim odnosima jaceg intenziteta, cinjenica u psihologiji je unutarnje dijete u nama koje se ispoljava u ljubavnom odnosu najcesce, i samim time su ti odnosi kompleksniji.

Toliko od mene na tu temu. Vikend je prosao i dosli su neki drugi odnosi na red

[GLC95]

Hmm bolje mi ne dolazit doma

[ariadne]

Bez obzira sta pitanje nije upuceno meni dok cekas odgovor...Pristupi su vazda uvjetovani iskustvima. Otud toliko razlika u pristupima. Sto je nekom intuitivno drugom ne mora biti, stoga vjerujem ne postoji ispravan/ krivi stav. S obzirom da sve ljubavi, s kim i kakve god, imaju visoke emotivne uloge u nasem mozgu, tesko da mozes biti potpuno nacisto sto podrazumijeva veza a sto prijateljstvo. Potreba da se uvede red u razlikovanje jednog od drugog govori o potrebi da lakse hendlas tako silno bitna podrucja zivota i da te ne preplave sve te emocije.

Ma lako je meni za razliku u pristupu između mene i nje, nego je njezin kontradiktoran unutar sebe. Samog za sebe bih ga razumjela, ako se s njime i ne slažem. To nije problem. Nego ga ne razumijem.

@adamica ne moraš navodit osobno iskustvo uopće. Što je s tim knjigama i predavanjima? Daj mi neki primjer otamo onda. Pričaš o tom ranjenom djetetu s neispunjenim primarnim potrebama i koliko god ja puta eksplicitno pitam koje bi to potrebe bile, i dalje nemam odgovor. Ako se već klasificiraju u posebnu kategoriju, ta kategorija mora imat definirane elemente. I ne samo to, nego su dodatno klasificirane kao one koje ne može ispuniti NITKO drugi. Ili znaš na što se referiraš ili ne, ne mogu s ovim vague apstrakcijama ništa.

[adamica]

Ari ne da mi se vise. Na sva pitanja zbilja sam se trudila odgovoriti a za sve ostalo potrazi literaturu, dostupna ti je na netu. Ako osoba ne razumije da potrebe unutarnjeg djetata nisu iste i da na njih ne postoji univerzalni odgovor, ja tu ne mogu vise nista. Odgovor na to prije svega je u tebi i tvojoj proslosti. Bedasto mi uopce i navoditi kako moje unutarnje dijete nije isto onom tvom i kako nam samim time ni potrebe nisu iste.

[ariadne]

Možeš jednostavno reć da ne znaš. Zašto bih čitala literaturu ako niti u njoj nema odgovora, nego se barata slabo il nikako definiranim konceptima. "Tvoje primarne potrebe su one koje nisu zadovoljene u obitelji, a koje nesvjesno zadovoljavaš *isključivo* s partnerom jer su to tvoje primarne potrebe" je cirkularna definicija i quite frankly malo me nervira sve to skupa. O čem pričamo ako si već rekla da ih većinom nismo svjesni? Ako ih nismo svjesni, cijeli taj koncept unutarnjeg djeteta je viška, ako ih jesmo svjesni, netko mi na ovoj planeti može dat primjer šta bi to bilo. Al OK, whatever.

[adamica]

To sto ti nesto ne mozes pojmit i iz istog tog razloga osjecas frustriraciju koja u svakom tvom postu izvire sve jace, je zbilja samo odraz tvoga emotivnog kapaciteta.
Iz ovoga zadnjeg napisanog vidim da vecinu toga nisi shvatila. Sto je ok. Nismo svi na istom stupnju niti kognitivnih sposobnosti kao ni socijalne inteligencije. Nemamo svi ista iskustva kao ni proslost. I ne ne mislim pri tome da je netko zbog toga manje pametan ili vise glup. Na tu tematiku posebice kroz gestalt, knjiga ima puno, da si manje frustrirana uputila bih te na iste ali ne da mi se iskreno trosit sebe na tude frustracije i jos gore na tude bezobrazne tvrdnje. Dvije odrasle osobe se na takav nacin ne razgovaraju, s djecjim argumentima ti ne znas a ja znam. Ok imas pravo to misliti i slobodne misli. Imala sam dobru volju ali nije da mi ista u zivotu znaci sto ti mislis ili kako pojmis.

[call_me]

Kakva god imali iskustva, pri cemu smo svi strahovito individualizirani, generalno govoreci potrebe naseg malog unutarnjeg djeteta su bazicne: sigurnost, zastita, ljubav, sve ono sto nam je prvenstveno majka trebala davati u ne premaloj i ne prevelikoj kolicini, i s tim povezana bazicna ponasanja: ljutnja, strah, ljubomora, potreba da se igramo, istrazujemo, da smo znatizeljni itd. Ako si imo nesrecu da bazicne potrebe kao nesvjesno dijete ne zadovoljavas u optimalnim kolicinama odrastas u covjeka koji vuce deficitarno (ne)zadovoljene potrebe koje se manifestiraju u odnosu prema sebi, roditeljima, ljudima, vezama, obavezama itd.
Uzasno je bitno skontat sto je tvoj triger, kada i zasto osjecas strah, ljutnju, anxioznost..sta te sabotira, kakve obrasce potezes iz djetinjstva, cega ti je manjkalo, cega si imao isuvise, ne bi li se doveo u balans izmedju odraslog i malog sebe. Ljudi najcesce u emotivnim odnosima prolaze nanovo svoj emotivan razvoj djeteta prebacujuci na partnera ulogu roditelja i trazeci od nje/ga da joj nadoknadi ono cega nije bilo. A s druge strane imas jednako tako unutrasnje dijete i eto belaja u komunikaciji i odnosima. Prejebavanje je tipican primjer.
Pa bi onda radi sebe i drugih trebo postat sam sebi roditelj, osvjestit, radit na sebi, ili sa terapeutom prolazit te djecje faze e ne bi li konacno postao odrasla osoba.
Ukratko

[adamica]

Jako lijepo napisano.

[GLC95]

Hvala na upozorenju,niste dugo,pravo mi cudno bilo...

[ariadne]

To sto ti nesto ne mozes pojmit i iz istog tog razloga osjecas frustriraciju koja u svakom tvom postu izvire sve jace, je zbilja samo odraz tvoga emotivnog kapaciteta.
Iz ovoga zadnjeg napisanog vidim da vecinu toga nisi shvatila. Sto je ok. Nismo svi na istom stupnju niti kognitivnih sposobnosti kao ni socijalne inteligencije. Nemamo svi ista iskustva kao ni proslost. I ne ne mislim pri tome da je netko zbog toga manje pametan ili vise glup. Na tu tematiku posebice kroz gestalt, knjiga ima puno, da si manje frustrirana uputila bih te na iste ali ne da mi se iskreno trosit sebe na tude frustracije i jos gore na tude bezobrazne tvrdnje. Dvije odrasle osobe se na takav nacin ne razgovaraju, s djecjim argumentima ti ne znas a ja znam. Ok imas pravo to misliti i slobodne misli. Imala sam dobru volju ali nije da mi ista u zivotu znaci sto ti mislis ili kako pojmis.

Wow Meni se čini da si ti stoput isfrustriranija od mene. Mene frustrira što mi ne odgovaraš na pitanja, a ti meni drukaš ad hominem. Smanjenih kognitivnih sposobnosti? Emotivnog kapaciteta? Bezobrazna? Come on now

[adamica]

Cekam majstora, opet. Nesto se razmisljam ove godine me bas krenulo. To je ono kad se jedna stvari pokvari a za njom jos drugih pet. Moglo bi sada stati to malo.
Ne dam vise pare

[ariadne]

Kakva god imali iskustva, pri cemu smo svi strahovito individualizirani, generalno govoreci potrebe naseg malog unutarnjeg djeteta su bazicne: sigurnost, zastita, ljubav, sve ono sto nam je prvenstveno majka trebala davati u ne premaloj i ne prevelikoj kolicini, i s tim povezana bazicna ponasanja: ljutnja, strah, ljubomora, potreba da se igramo, istrazujemo, da smo znatizeljni itd. Ako si imo nesrecu da bazicne potrebe kao nesvjesno dijete ne zadovoljavas u optimalnim kolicinama odrastas u covjeka koji vuce deficitarno (ne)zadovoljene potrebe koje se manifestiraju u odnosu prema sebi, roditeljima, ljudima, vezama, obavezama itd.

OK. Al ko što reče u zadnjoj rečenici, to se manifestira u svim vrstama odnosa. Navela sam još na početku da ima i prijateljskih odnosa u kojima je prisutna ljubomora. Abandonment issues također. Mislim da je više-manje svima poznata ona situacija kad se zapitaš ljuti li se frendica na tebe ako se ne čujete neko vrijeme. A ono kad npr. na instagramu vidiš slike svojih prijatelja koji se druže bez tebe je praktički meme. Sve što pokušavam cijelo vrijeme reć je da takvi osjećaji nisu rezervirani samo za ljubavne odnose i da su stoga prijateljski odnosi kompliciraniji nego što ih smatramo. I da se njima generalno ne bavimo u skladu s kompleksnom realnošću, kao što se bavimo drugima.

Uzasno je bitno skontat sto je tvoj triger, kada i zasto osjecas strah, ljutnju, anxioznost..sta te sabotira, kakve obrasce potezes iz djetinjstva, cega ti je manjkalo, cega si imao isuvise, ne bi li se doveo u balans izmedju odraslog i malog sebe. Ljudi najcesce u emotivnim odnosima prolaze nanovo svoj emotivan razvoj djeteta prebacujuci na partnera ulogu roditelja i trazeci od nje/ga da joj nadoknadi ono cega nije bilo. A s druge strane imas jednako tako unutrasnje dijete i eto belaja u komunikaciji i odnosima. Prejebavanje je tipican primjer.
Pa bi onda radi sebe i drugih trebo postat sam sebi roditelj, osvjestit, radit na sebi, ili sa terapeutom prolazit te djecje faze e ne bi li konacno postao odrasla osoba.
Ukratko

Iskreno ne mislim da je koncept djeteta u sebi uopće potreban. Nepotrebno je dijeljenje nečega što je u svojoj biti cjelovito. "Dijete" uopće kao koncept nije postojalo do tipa negdje 19.st. Dotad je dijete bilo samo unfinished adult. A otkad su tu malu osobu definirali arbitrarno odabranim setom karakteristika i postala je identitetska kategorija, počela je svojevrsna fetišizacija i općenito histerično pripisivanje nekakve maltene magične i nepojmljive važnosti istoj. Ako ti kao odrasla osoba vučeš obrasce iz djetinjstva, vučeš ih kao ti, sad. To su tvoji obrasci. Tvoji, odrasle tebe. I odrasla ti ih može riješit ko da su usvojeni jučer i nema potrebe za samoinfantilizacijom. Obrasce usvajamo cijeli život jer to nisu ništa drugo doli bihevioralne navike, al ne očekujemo da 50godišnjaci fetišiziraju 30godišnjeg sebe koji je tad počeo usvajati neki obrazac koji mu sad u 50oj stvara probleme.

[call_me]

Slazem se sa prvim, ali i to je podosta individualno - potpuno mi je bespredmetno nametati svoj koncept prijateljstva i ljubavi drugima kao 'ispravan' ili 'pogresan'.
Ovo drugo je mijesanje kruski i jabuka. Samo zato jer se u kulturi covjeka koncept djeteta osvjestio u 19 st, ne znaci da po svim karakteristikama u razvojnom procesu covjeka ne razlikujemo razne faze, ukljucujuci i onu bebecu, djetinju itd. Ni Mjesec ni elektricitet ni gravitacija ni evolucija zivotinsjkih vrsta ni milijarde drugih cuda u ljudskom konceptu nisu postojali, ali to doista ne znaci da cemo ih danas 2019 staviti po strani jer ih eto jednom u proslosti nismo pojmili. Mijesanje potpuno razlicitih pojmova. Iskreno, cudi me da odbacujes koncept inner child-a, to je danas onak opce mjesto. I ako ti danas u 30oj vučeš obrasce iz djetinjstva, vučeš ih kao ti, sad, ali ih vučes odonda. To nije samoinfantilizacija vec osvjestavanje tvog razvoja kroz proces odrastanja. Kao sto si sama rekla Obrasce usvajamo cijeli život, meaning od dana prvog.
E sad razlog zasto miniras poznate koncepte samim njihovim negiranjem - to ne znam, ali mi je pomalo besmisleno pripetavati se oko toga da li postoje. Kao da se argumentiramo postoji li elektricitet ili ne. Da, razvijamo se od dana prvog - sorry to break the news

[adamica]

Jedva cekam da odemo.

[fuji ix]

O tome kako sam dobila cestitku ministarstva mora, prometa i infrastrukture, o odlasku na lignje ovaj vikend i o mecki.
Ja zaista ne razumijem taj nacizam u bilo kojem pogledu, i po meni je opomena preblaga kazna. Ako sam dobro shvatila.
Ova mladjarija nista ne uci u skoli, i to je uzas.

[call_me]

S ponistre se vidi Šolta. I onda opet godinu dana cekanja Jadrana

[tratinčica]

Nije mi problem čistiti, kuhati, peglati, prati, ribati...ali brate platit cu neku ženu samo da ide u šoping umjesto mene. Da se razumijemo, obožavam ja novu robu i sve to skupa, ali mrzim, MRZIM, hodati po trgovinama i sve to isprobavati i razmisljati o tome sto mi se sviđa, a što ne. Jer ne znaaam. Ja ne znam što mi se sviđa, to je moja kletva i kronicno sam neodlucna
I onda jos svaki put covjek padne malo i u depru jer ne stane u konfekcijski broj koji mu je nekoc bio i velik.
Ne mozes vise s mirom ni škembicu ignorirati.
Eto zato mrzim šoping.

[GLC95]

Je mi seksi frizura,ne mogu se prestat gledat

[Lagadema]

^saberi se