Barbara je napisao/la:
Naime, ja godinama osjećam jednu autoagresiju, destrukciju, neki prezir prema sebi, jako sam samokritična, i sad sam i više nego sigurna da je to, barem većim dijelom, povezano s mojom neraspetljanom seksualnošću, odnosno onim što vi zovete internaliziranom homofobijom.
treba ovdje naglasiti dvije stvari:
1. nitko ovdje nije strucan u vezi stvari o kojima pricamo, ali nastupamo iz vlastitog iskustva, sto znaci da znamo o cemu pricamo. uglavnom, uzmi i jedno i drugo u obzir
2. sto se internalizirane homofobije tice, taj izraz odavno postoji, a sama pojava jos duze. za pocetak, informiraj se na wikipediji:
Internalized homophobia
Internalized homophobia (or egodystonic homophobia) refers to negative feeling towards oneself because of homosexuality.[43][44] This term has been criticized because holding negative attitudes does not necessarily involve a phobia, and the term "internalized stigma" is sometimes used instead.[43] It causes severe discomfort with or disapproval of one's own sexual orientation. Internalized homophobia is thus a form of cognitive dissonance; the individual cannot reconcile the conflicting conscious or unconscious sexual desires with values and tenets gained from society, religion or upbringing.[citation needed]
Such a situation may cause extreme repression of homosexual desires.[45] In other cases, a conscious internal struggle may occur for some time, often pitting deeply held religious or social beliefs against strong sexual and emotional desires. This discordance often causes clinical depression, and the unusually high suicide rate among gay teenagers (up to 30 percent of non-heterosexual youth attempt suicide) has been attributed to this phenomenon.[46] Psychotherapy, such as gay affirmative psychotherapy, and participation in a sexual-minority affirming group can help resolve the internal conflict between a religious and a sexual identity.[43]
The label of internalized homophobia is sometimes applied to conscious or unconscious behaviors which an observer feels the need to promote or conform to the expectations of heteronormativity or heterosexism. This can include extreme repression and denial coupled with forced outward displays of heteronormative behavior for the purpose of appearing or attempting to feel "normal" or "accepted". This might also include less overt behavior like making assumptions about the gender of a person's romantic partner, or about gender roles. Some also apply this label to LGBT persons who support "compromise" policies, such as those that find civil unions an acceptable alternative to same-sex marriage. Whether this is a tactical judgement call or the result of some kind of internal prejudice (whether in a cause-and-effect fashion, or definitionally) is a matter of some debate.[citation needed]
Some argue that some or most people who are homophobic have repressed their own homosexuality, but this argument is somewhat controversial. In 1996, a controlled study of 64 heterosexual men (half claimed to be homophobic by experience and self-reported orientation) at the University of Georgia found that men who were found to be homophobic (as measured by the Index of Homophobia)[47] were considerably more likely to experience more erectile responses when exposed to homoerotic images than non-homophobic men.[45]
http://en.wikipedia.org/wiki/Homophobia
sad kad pogledam unazad, ona se kod mene očitovala (i očituje) na sljedeći način:
a) cura i ja smo imale vezu uglavnom indoor, i nije nam padalo na pamet da se družimo s lezbama i da idemo po gay partyjima "jer mi TO NISMO".
b) razmišljanje godinama "joj, pa nisam valjda lezba",
c) neopisiva krivnja zbog sklonosti prema ženama u zadnje vrijeme.
d) povremeni osjećaj u vezi da radim nešto neprirodno.
well, to su prilicno jasni pokazatelji internalizirane homofobije. ono sto je kod tebe itekako razlicito u odnosu na mnoge druge koji imaju isti problem jest tvoja ocita spremnost da stvar razjasnis. to je nesto sto te izdavaja i na sto mozes biti ponosna.
a rijesiti se internalizirane homofobije nije uvijek jednostavna stvar. u mojem slucaju ona nikada nije bila velika, ali se znala manifestirati na razne nacine. recimo, sjecam se da sam neko vrijeme (a bio sam vec out) jako pazio kako se ponasam u drustvu svojih str8 muskih prijatelja, s idejom da ne zelim ostaviti dojam kako ih mozda barim ili slicno (inace, nikad nisam). ali me je tada mucila ta mogucnost da netko pogresno protumaci ako mu tijekom razgovora dodirnem ruku ili stavec. no, shvatio sam da se zbog toga ne ponasam normalno i slobodno, onako kako bi mi bilo prirodno, nego ukoceno i da je to potpuno pogresno. i da je problem kod osobe koja nesto pogresno protumaci, a ne kod mene.
zapravo, cim se pitas ponasas li se primjereno kao peder ili lezbijka, te kakvu "sliku" kao takav/va ostavljas u javnosti, vec se na neki nacin ponasas pogresno i neprirodno.
Dakle, iz svega napisanog na ovom topicu, zaključujem da problem nije u mojoj eventualnoj homoseksualnosti, problem je u mojoj nekoj začahurenoj homofobiji, za koju sam čitala da nastaje i između ostalog nedostatkom emocija u obitelji i zbog manjka samopoštovanja.
Prilično sam sigurna da je to to.
E, sad.
Ima neko prijedlog kome da se obratim - ima neko savjetovalište tj. šrink/ica koji se bavi takvim specifičnim problemima a da se može preporučit da mi pomogne da se bolje osjećam u svojoj koži?
well, pogledaj malo ovaj link:
http://en.wikipedia.org/wiki/Cass_Identity_Model
cini se da si negdje u drugoj fazi
a sto se savjetovalista tice, ima ga lezbijska udruga kontra:
http://www.kontra.hr/cms/index.php?opti ... 53&lang=hr
Bilo kakav drugi savjet bi bio dobrodošao...
mozda te moze opustiti, ali i informirati, da odgledas neke filmove gay i lezbijske tematike. lezbijske se takodjer kunu u seriju "the l word", ali nisam je gledao pa pojma nemam kakva je, ali siguran sam da bi ti bila na neki nacin zanimljiva.