Dajem ti verse: tema o poeziji.

[LittleRedRidingHood]

Probaću tajnu da vam odam:

Ja sebi u glavu snove dodam.
Kafenu kašiku.
Ni trunku više.
Pa onda zinem i vetar dišem.

Daljinu dišem.
Blizinu dišem.

Onda sam slobodan.
I hodam…
Hodam…

Sanjajte !
To je divno i lako !
Sanjajte !
To bar može svako.

-----
Malo se žurim.
Malo zažmurim.
Raširim ruke, pa se vinem.
Visoko se u nebo sjurim.
Poneku pticu usput uštinem.
Po neku zvezdu usput skinem.
Poneku sunčanu nit prekinem.

Svi oni zaneme i samo zinu.
Ne mogu da shvate takvu brzinu.


Prelećem polja.
Prelećem bregove.
Dlanom dodirujem šume i snegove.

Dodirujem stenu: iz nje procveta
dva cveta…
tri cveta…
četiri cveta…

Raznesem proleće širom sveta.

Nadletim tako sva mora duga.
I mnogobrojna mora treća.
I mnogobrojna mora peta.

[talented miss cohen]

KAKO ANA REŠAVA UKRŠTENE REČI
Branislav Brana Petrović

Kakve su njene namere,
kad sve druge sahranjuje,
samo mene oživljava?

Ima li, Ana, stvarnog razloga
da tako lepo spava?

Priznajem Pesnika,
al, znam:
niko ne može
žešće da opravda vazduh
od njene tamne kože.

Kad Ana plače!
(o ne lažem vas)
to je lepše
od voća!
Od kiše!
Od... rakova na žaru!
Od... čega god hoćete!
Od ptice u galopu!
pa nisam ja valjda vica radi
prokockao celu Evropu!

A kad se svlači!
Slobodan i proklet prisustvujem
(a ne znam kako da preživim)
najvećem čudu u svetlosti!
Zaklinjem se:
da bih tebe ogrejao,
Ana, zapalio bih i svoje kosti.

Kad lađu crta! Kad ječam seje!
Kad objavljuje rat! Kad se smeje!
Kad školjke hrani! Kad se prehladi u lovu!
Kad čita magnet! Kad kupi haljinu novu!
Kad pije pivo! Kad iznenada dođe!
Kad ljubi proleterske vođe!

Kad je moja desna ruka!
Kad je grčka azbuka!
Kad sanja cveće!
Kad NEĆE!

Sećanje na Nepojmljivog Dečka
uvek će moći vatru da zameni:
zato su mi oblaci zeleni, pa zeleni!
Pa rumeni!

Pa kad se vokali spoje!
Dragi Bože,
usijane glavurde moje!

Ja mogu na njenoj usni da spojim more s cvetovima!
Mogu u njenoj državi da budem referent za kišu!
Mogu pod njenim prozorom da imitiram Dunav,
il neke druge vulkane,
mogu da se zakunem
u sve što imam,
i nemam,
da svet postoji zbog Ane.

Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava -
ima li Ana
stvarnog razloga
da bude tako lepa kad spava?

I cvetovi i puževi i Englezi
svi već znaju:
ona poljupcem može
od svake bolesti da izleči!
Ali ja nju naj, naj, naj volim
kad spaja svetlosti,
kad rešava ukrštene reči.

Ona to izvodi kao da se igra!
A meni izgleda kao da svet stvara!
Ko Vergilijev najmlađi konj:
u jednoj ruci drži svet,
a drugom ga osvetljava!
Traži se, na primer, reč, koja može
vodu da pije,
samu sebe da izgovara,
da gori,
da leti,
i da spava.
Neka reč
koja nije kao ostale reči:
reč koja ume da rešava ukrštene reči!

Tada nastaje mala drama:
voda otiče za svojim obalama:
Ana, naga,
na mom dlanu,
večnost osmišljava!
(A mogla bi baš nju briga da se razboli
ili da spava.)
I dddok je tttako
ooo opasnu
ddddržim u zzzz zagrljaju
rrrreči se
reči se
sssssame rrrrrr
rešavaju!

Kakve su njene namere
kad sve druge sahranjuje
samo mene oživljava?

Što se bar ne pokrije kad spava!?

[miss_misty]

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=DvtCsQTyrgg[/youtube]

[ViviAna]

POST SCRIPTUM

Ne pjevah oči djevojke
kad mlad je momak sretne:
Ja nisam pjesnik ljubavi
ni mirisne ni cvjetne.

Ne pjevah prošlost naroda,
ni kraljeve ni bane:
Ja nisam pseto biblijsko,
što liže Jobu rane.

Ne pjevah sreću djetinju
i rasplođe filistra:
Ja nisam tamnjan presvijetlih
božanstva i ministra.

Ne pjevah suzu sućuti
rad pjanstva starog Noja:
Ja nisam truba tuposti
i kršćanskih heroja.

Ne pjevah sjetu skrofule
kroz poklon birokrata:
Ja nisam borac bijednika
sa okna prvog kata.

Naiđoh svagdje — ko na gad —
na lice časno glupo...
Kad glupost vrijeđa ljudski stid
i pljusko bih i lupo...

Kad tamo — rukom po staklu
svim svojim tresnuh bijesom:
Promaših!... Rukom curi krv
i staklo živim mesom...

I kletva grdna, prostačka
sve pjesme od tad piše:
Psovača tek sam pjesnik ja
i zasad — ništa više!

Janko Polić Kamov

[talented miss cohen]

BALADA INTERIOR
Frederico García Lorca

El corazón,
Que tenía en la escuela
Donde estuvo pintada
La cartilla primera,
¿Está en ti,
Noche negra?

(Frío, frío,
Como el agua
Del río.)

El primer beso
Que supo a beso y fue
Para mis labios niños
Como la lluvia fresca,
¿Está en ti,
Noche negra?

(Frío, frío
Como el agua
Del río.)

Mi primer verso.
La niña de las trenzas
Que miraba de frente
¿Está en ti,
Noche negra?

(Frío, frío,
Como el agua
Del río,)

Pero mi corazón
Roído de culebras,
El que estuvo colgado
Del árbol de la ciencia,
¿Está en ti,
Noche negra?

(Caliente, caliente,
Como el agua
De la fuente.)

Mi amor errante,
Castillo sin firmeza,
De sombras enmohecidas,
¿Está en ti,
Noche negra?

(Caliente, caliente,
Como el agua
De la fuente.)

¡Oh, gran dolor!
Admites en tu cueva
Nada más que la sombra.
¿Es cierto,
Noche negra?

(Caliente, caliente,
Como el agua
De la fuente.)

¡Oh, corazón perdido!
¡Réquiem aeternam!

[LittleRedRidingHood]

goreći u paklu
ovo parče mene nigde se ne uklapa
dok drugi ljudi nalaze šta da
urade
sa svojim vremenom
mesta na koja da odu
jedno s drugim
šta da kažu
jedno drugom.

ja
gorim u paklu
negde severno od Meksika.
cveće ne raste ovde.

nisam kao
drugi ljudi
drugi ljudi su kao
drugi ljudi.

svi su oni slični:
prilaze jedni drugima
grupišu se
tiskaju
radosni su i zadovoljni
dok ja
gorim u paklu.

moje srce je hiljadu godina staro.

ja nisam kao
drugi ljudi.
umro bih na njihovim terenima za izlet
ugušen njihovim zastavama
smlavljen njihovim pesmama
nevoljen od njihovih vojnika
proburažen njihovim humorom
usmrćen njihovom pažnjom.

ja nisam kao
drugi ljudi.
ja
gorim u paklu.

paklu
sebe.

[touch_me_iM_sick]

Imena

Pronadjes negde nekakvog Misu,
nekakvog Gorana,
Dragana,
Svetu,
pronadjes drugare nalik na sebe
i stanes tako i ne verujes
da ima neko kao ti - isti,
na ovom drukcijem svetu.
I nista ne mora da se kaze.
Sve se unapred zna i razume.
Mozda te neke Mire sad trazi.
Mozda Gordana neka ne ume
bez tebe,
Jelene,
Milice,
Vide,
do nekog ogromnog sunca da ide.
I ne znas koliko kao ti - takvih
veceras ponovo nekog nemaju.
I ne znas koliko kao ti - istih
za susret sa tobom bas sad se spremaju.
I ne znas ko su to, kao ti - divni
i sto su jastuke suzama vlazili.
A lepo ste se mogli sresti
samo da ste se malo potrazili.
I kreces u zivot s pogresnim nekim.
S drukcijim nekim.
Nekim dalekim.
A Boris,
Vera,
Vladan
i Sanja
jos uvek samo tebe sanja

[talented miss cohen]

SORROWS OF THE ELDERLY
Leonard Cohen

The old are kind.
The young are hot.
Love may be blind.
Desire is not.

[Daisy]

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
a tamo u daljini modre zvijezde trepere."

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad i ona mene.

U noćima kao ova bila je u mom naručju.
Koliko je ljubih puta pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a ponekad sam i ja nju volio.
Kako da ne volim njene velike zagledane oči.

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nema. Osjećati da nije moja.

Beskrajno slušati noć, još dužu bez nje.
Dok stih pada na dušu kao rosa na travu.

Što vrijedi kad je ljubav moja zadržati nije mogla.
Noć je zvjezdana i nje pored mene nema.

To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša tužna jer sam je izgubio.

Pogled je moj traži kao da je želi približiti.
Srce je moje traži, a nje nema pored mene.

Ista noć bjelinom obasipa isto drveće.
Mi, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, doista, ali kako sam je volio.
Moj je glas tražio vjetar da bi do nje stigao.

Drugome. Drugome će pripasti. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, tijelo nježno. Njene beskrajne oči.

Doista, sad je više ne volim. Ipak, možda je volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.

U noćima kao što je ova u mom je naručju bila,
moja je duša tužna što ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
ovo su posljednji stihovi koje joj pišem.

[talented miss cohen]

Sono giornate bellissime dalle mie parti.
La mia app è affidabile e dice che durerà tutta la settimana.
Chi l’avrebbe detto che avremmo avuto un pezzo di primavera tra gennaio e febbraio.
Un giorno alla volta, dice crazy heart in quella scena quando esce dal rehab.
Sarà difficile ma se la vivi un giorno alla volta ce la potrai fare.
E se cadi ricominci dal giorno in cui ti rimetti in piedi.
Un giorno alla volta.
E’ un bel modo di prendere la vita.
Un giorno alla volta.
Domani non esiste,è lontanissimo, molto oltre ogni possibile orizzonte.
Esiste questo giorno che è appena cominciato o che è nel mezzo o sta per finire.
Un giorno alla volta.
Un passo alla volta.Un respiro alla volta.Un battito di cuore alla volta.
Certe teorie sull’entropia del cosmo dicono che la fine del mondo avverrà
quando sarà finito il disordine e tutti i punti dell’universo avranno la stessa temperatura.
Allora ogni cosa si fermerà e collasserà l’universo.
Ma non avverrà oggi,e anche se dovesse avvenire oggi io sto dando il mio
contributo ad alimentare il disordine,la differenza di temperatura.
Quindi è tutto sotto controllo.
Pancia di femmina.
Un giorno alla volta.
Crazy heart.
Cuore matto,matto da legare.

Lorenzo Jovanotti Cherubini

[talented miss cohen]

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=bHOHi5ueo0A[/youtube]

your life is your life
don’t let it be clubbed into dank submission.
be on the watch.
there are ways out.
there is a light somewhere.
it may not be much light but
it beats the darkness.
be on the watch.
the gods will offer you chances.
know them.
take them.
you can’t beat death but
you can beat death in life, sometimes.
and the more often you learn to do it,
the more light there will be.
your life is your life.
know it while you have it.
you are marvelous
the gods wait to delight
in you.

Charles Bukowski

[rainbow]

dobjo sam to na mail, može ovdin...

HAJDE DA GRADIMO SVIJET NOVE ODANOSTI

Hajde da gradimo svijet nove odanosti.
Hajde da ne znamo tko smo dok nismo Božji.
Hajde da ne znamo gdje smo
dok nismo jedni drugima u srcu.
Hajde da ničega nemamo dok sebe nemamo.
Hajde da budemo što nismo nikada bili,
jer nismo umjeli biti.
Hajde da se mijenjamo,
pa će se dom promijeniti,
pa će se ulica promijeniti,
pa će se grad promijeniti,
pa će se zemlja i svijet promijeniti,
pa će se promijeniti zapis među zvijezdama.

"Bijela kula", knjiga 7. Zapisala Vesna Krmpotić

[talented miss cohen]

sve može... sve sve sve (se) može.

[miss_misty]

Ekspres za sever

Možda niko nije umeo da te želi ovako
kao ja noćas.

Tvoje ruke bele kao samoća.
Tvoja bedra sa ukusom platna i voća.
Tvoj malo šuštavi glas.

Sa nosom dečačkim prilepljenim
uz okno vagona,

nejasan samom sebi
kao oproštajno pismo padavičara,

i cudno uznemiren toplinom
kao razmažen pas,

putujem, evo, putujem
da natrpam u glavu još neslućene predele,
da drveću poželim najlepšu laku noć
na svetu,

da se vrtim kao lišće,
kao vetar po travnjacima,
kao zvezde i ptice.

Da malo nemam plan.

Da imitiram klavijature,
liftove
i okean.

Da zaboravim ruku na tvom struku.
I lice uz tvoje lice.

Miroslav Antić

[miss_misty]

ne uzvisuj se prenisko
skitaj u sopstvenom ritmu i u sopstvenom smeru
kroz naprsle blizine
stvarnost je kao odeca
nije vazno sto nosis, nego kako ti stoji
prekini sa oblacenjem,
moda je sezonska umetnost
i budi dovoljno oprezan kad nesto glasno izgovaras,
sanjaru nad sanjarima
govor je umetnost budnih

[fakatja]

Protrnem kad pomislim
da bih se iznova
trebao baviti
necijim ustama
osim tvojima
potocnice moja

A.Dedic

[miss_misty]

ja sam svoja najcudnija,
najlepsa putovanja,
prevalio kroz pustos
ove vetrovite glave

i tu su stali beskraji
o kojima, i ne slutis

biti putnik kroz mudrost,
to znaci: baviti se
vratolomijom bezumlja

ne srljajuci, vec - drhtavo,
dostojanstvenom neznoscu
jedne predivne lude

M.A.

[miss_misty]

i dok hodamo tako,
hteo bih da te zamolim:
preleti beskonacnost,
prestigni vreme i mastu,

al nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji

dodirni rukama grive
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa eksplozijom pulsara,

al nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji

pocetak pocetka je svuda
kraj kraja je u nama

[LittleRedRidingHood]

SAN RADOZNALA ČOVJEKA

Poznas li ko i ja uzitak sto gusi,
Kazu li za tebe: ˝Gle osobenjaka!˝
- Ja sam umirao. U mojoj se dusi
pojavio uzas,al i zelja jaka;

Strah i ziva nada na mene se rusi.
Sve kako klepsidra sipa zrnca laka
Muka sladi usta,premda ih i susi;
Od poznatih stvari daleka je svaka.

Bio sam ko dijete zeljno kazalista
Sto spusteni zastor mrzi kao nista!
Konacno je hladna istina preda mnom;

Mrtav bez cudjenja. Strasno svjetlo salje
Zora. - E pa onda? Zar se sale sa mnom?
Podigli su zastor i ja cekam dalje.


Baudelaire

[talented miss cohen]

Stihodivne ste i preko vam hvala :*

[Caroline I]

NIGHT

by: William Blake (1757-1827)

The sun descending in the west,
The evening star does shine;
The birds are silent in their nest.
And I must seek for mine.
The moon, like a flower
In heaven's high bower,
With silent delight
Sits and smiles on the night.

Farewell, green fields and happy grove,
Where flocks have took delight:
Where lambs have nibbled, silent move
The feet of angels bright;
Unseen they pour blessing
And joy without ceasing
On each bud and blossom,
On each sleeping bosom.

They look in every thoughtless nest
Where birds are cover'd warm;
They visit caves of every beast,
to keep them all from harm:
If they see any weeping
That should have been sleeping,
They pour sleep on their head,
And sit down by their bed.

When wolves and tigers howl for prey,
They pitying stand and weep,
Seeking to drive their thirst away
And keep them from the sheep.
But, if they rush dreadful,
The angels, most heedful,
Receive each mild spirit,
New worlds to inherit.

And there the lion's ruddy eyes
Shall flow with tears of gold:
And pitying the tender cries,
And walking round the fold:
Saying, 'Wrath by His meekness,
And, by His health, sickness,
Are driven away
From our immortal day.

'And now beside thee, bleating lamb,
I can lie down and sleep,
Or think on Him who bore thy name,
Graze after thee, and weep.
For, wash'd in life's river,
My bright mane for ever
Shall shine like the gold
As I guard o'er the fold.'

[freja]

NIJEMA SVIRALA

Ne želim biti ni vlasnik
ni vlasništvo.
Više ne priželjkujem raj,
i, još važnije, više ne strahujem od pakla.

Lijek za svoju bol
od samog početka nosim u sebi,
ali ga nisam uzeo.
Moja je boljka nastala u meni,
ali je nisam opazio
sve do ovog trenutka.

Sad znam da svjetlost neću pronaći
ako, poput svijeće, ne budem sam sebi gorivo,
proždirući samoga sebe.

Bruce Lee

[Caroline I]

lajkam ovaj topic.

[talented miss cohen]

Samo izvoli, make yourself at home.
E sad, šlapice ne dijelimo ali možeš levitirati. Ako ti je volja, naravno.

(odličan Blake-ovski upad )

[fakatja]

Tonight I Can Write THe Saddest Lines

Tonight I can write the saddest lines.
Write, for example, 'The night is shattered
And blue stars shiver in the distance'.
The night wind revolves in the sky and sings.
Tonight I can write the saddest lines.
I loved her, and sometimes she loved me too.
Through the nights like this one I held her in my arms.
I kissed her over and over again under the endless sky.
She loved me, sometimes I did love her too.
How could I not have loved her great eyes.
Tonight I can write the saddest lines.
To think that I do not have her. To feel that I have lost her.
To hear the immense night, still more immense without her.
And the verse falls to the soul like dew to the pasture.
What does it matter if my love could not keep her.
The night is shattered and she is not with me.
This is all. In the distance someone is singing. In the distance.
My soul is not satisfied because it has lost her.
My sight searches for her as though to go to her.
My heart looks for her, and she is no longer with me.
The same night whitening the same trees.
We both of that time are no longer the same.
I no longer love her, that's true, but how much I have loved her.
My voice tried to find the wind to touch her hearing.
Another’s. She will be another’s. Like my kisses before.
Her voice, her bright body. Her infinite eyes.
I no longer love her, that’s true, but maybe I do love her.
Love is so short and forgetting is so long.
Because through nights like this one I held her in my arms
My soul is not satisfied because it has lost her.
Though this is the last pain that she makes me suffer
And these the last verses I do write for her.
Pablo Neruda

[Daisy]

IGRAS SE SVAKOGA DANA svjetloscu svemira.
Profinjena uzvanice, stizes u cvijetu i vodi.
Vise si od ove bijele glave koju stezem
svakoga dana poput grozda.
Ne slicis nikome otkako te ja volim.
Dopusti da te polozim medu zute vijence.
Tko ti to pise ime slovima od dima medu zvijezdama juga?
Ah, daj da se sjetim kakva si nekad bila, kad jos nisi
postojala.
Iznenada, vjetar zavija i udara u moj zatvoreni prozor.
Nebo je mreza ispunjena mracnim ribama.
Ovamo svi vjetrovi neba stizu, svi.
Kisa skida svoju odjecu.
Prolijecu ptice.
Vjetar. Vjetar.
Ja se mogu boriti jedino protiv snage muskarca.
Oluja kovitla tamno lisce
i odvezuje sve barke što su ih sinoc vezali za nebo.
Ti si ovdje. Ali ti ne bjezis.
Odgovorit ces mi do posljednje suze.
Sklupcaj se uz mene, kao da si uplasena.
Ipak, odjednom ti je cudna sjena proletjela ocima.
Sada, i sada, malena, donosis mi cvijece,
cak ti i grudi po njemu mirisu.
Dok tuzni vjetar ubija leptire,
ja te volim, i radost moja grize ti usta.
Nije ti bilo lako priviknuti se na mene,
na dusu moju usamljenu i divlju, na ime moje koje svi
izbjegavaju.
Toliko puta smo vidjeli kako zornjaca plamti ljubeci nase oci,
dok su se nad nasim glavama sumraci rasplitali u
razigrane lepeze.
Moje su te rijeci zasipale, milovale.
Dugo sam volio tvoje tijelo od blistavog sedefa.
Ici cu toliko daleko i misliti da posjedujes svemir.
Donijet cu ti radosno cvijece s planina, zumbule,
tamne ljesnake i kosare sumskih poljubaca.
Zelio bih uciniti s tobom
ono što proljece s tresnjama cini.

[Caroline I]

We Are Made One with What We Touch and See

by: Oscar Wilde

We are resolved into the supreme air,
We are made one with what we touch and see,
With our heart's blood each crimson sun is fair,
With our young lives each springimpassioned tree
Flames into green, the wildest beasts that range
The moor our kinsmen are, all life is one, and all is change.

With beat of systole and of diastole
One grand great life throbs through earth's giant heart,
And mighty waves of single Being roll
From nerveless germ to man, for we are part
Of every rock and bird and beast and hill,
One with the things that prey on us, and one with what we kill

One sacrament are consecrate, the earth
Not we alone hath passions hymeneal,
The yellow buttercups that shake for mirth
At daybreak know a pleasure not less real
Than we do, when in some freshblossoming wood
We draw the spring into our hearts, and feel that life is good

Is the light vanished from our golden sun,
Or is this daedalfashioned earth less fair,
That we are nature's heritors, and one
With every pulse of life that beats the air?
Rather new suns across the sky shall pass,
New splendour come unto the flower, new glory to the grass.

And we two lovers shall not sit afar,
Critics of nature, but the joyous sea
Shall be our raiment, and the bearded star
Shoot arrows at our pleasure! We shall be
Part of the mighty universal whole,
And through all Aeons mix and mingle with the Kosmic Soul!.

We shall be notes in that great Symphony
Whose cadence circles through the rhythmic spheres,
And all the live World's throbbing heart shall be
One with our heart, the stealthy creeping years
Have lost their terrors now, we shall not die,
The Universe itself shall be our Immortality!

[freja]

Ja, Stepski vuk, kašem i kašem
Svijet prekriven je snijegom,
S breze gavran krilima maše
Al nigdje zeca, srne ni jedne!
Toliko volim srne
Jednu bar da nađem!
Uzeo bih je zubima, u ruke,
To najljepše je što ima.
Ljupkoj bio bih od srca dobar
Zagrizo duboko joj u nježan but
Napio se njene svijetlocrvene krvi
Da poslije usamljen zavijam cijelu noć.
Čak i sa zecom bio bih zadovoljan
Sladak je okus njegova toplog mesa noću
Ah, zar sve se od mene dijeli
Što život malo vedrijim čini?
Na mom repu dlaka već siva
A više i ne vidim posve jasno
Žena mi draga mrtva već godinama
I sad kašem i sanjam o srnama
Kašem i sanjam o zečevima
Slušam vjetar kako puše kroz zimsku noć
Napajam snijegom svoje užareno grlo
Đavlu prinosim svoju jadnu dušu.

Hermann Hesse

[Afrodita]

Pjesma za nas dvoje

Znam,
mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se trazimo podjednako
zbog srece njene
i srece moje.
Pijana kisa siba i mlati,
vrbama vetar cupa kosu.

Kuda cu?
U koji grad da svratim?

Dan je niz mutna polja prosut.

Vucaram svetom dva prazna oka
zurim u lica prolaznika.
Koga da pitam,gladan i mokar,
zasto se nismo sreli nikad?

Il je vec bilo?
Trebao korak?
Mozda je sasvim do mene dosla.
Al' ja,
u krcmu svratio gorak,
a ona
ne znajuci-prosla.

Ne znam.
Ceo svet smo obisli
u zudnji ludoj
podjednakoj,
a za korak se mimoisli.

Da,mora da je tako

Miroslav Antić


Usne
Usne jedino zato postoje
da s nekim podelis nesto svoje.
I da ti sapat sapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pcela od vetra s pcelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije,mekse, mladje i sladje.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje

Miroslav Antić

[LittleRedRidingHood]

Ne daj da te prevari pogrešni vrač pogađač,
lažljivi čitač zvezda, koji od silnog gledanja
u ovozemaljske stvari, ređe nego ti vidi nebo.

Koliko ja razumem, najveća je sloboda kad nisi
svestan da si slobodan. Ono što osećaš i kao
najmekšu svilu na sebi, znaj: znak je da si
obuhvaćen.

Koliko ja razumem, najveća poezija je trenutak
kad nisi svestan pesme. I najveći je
život kad nisi svestan da živiš, nego misliš da
sanjaš.