Autor vs. djelo

[degenereginald]

... jer želim nastaviti raspravu i mislim da ima potencijala za isto
(relevantni quote-ovi (nadam se svi...?) izvučeni iz 'pitaj me' topica)

Stavljam i poll, čisto jer me zanima kako će se to rasporediti, bez obzira na raspravu koja će se potencijalno zbivati ovdje

smatras li da je bitno promatrati djelo u kontekstu vremena/ s znanjem 'poruke' koju autor zeli prenjeti ili si vise u 'death of the author' kampu i vaznije ti je kako osobno dozivis djelo i sto sama izvuces bez obzira na originalnu namjenu?
(ovo je yay or nay pitanje; sive zone ne priznajem )

Uhhh, ovo je teško... mislim da je i jedno i drugo važno... Ali ako baš ne smije biti sivih zona, onda mi je važnije kako ja osobno doživim djelo i što izvučem iz njega, bez obzira na originalnu namjenu.

Ali..sve je u sivim zonama
Ovak, bitno mi je da umjetnost ''komunicira'', da je smislena, stoga ću staviti kontekst onog što autor želi iskomunicirati bitnim.
Mislim, Guernica je sama po sebi zanimljiva slika, al njen kontekst i ono što autor kroz nju komunicira ju čini zanimljivijom (ak sam dobro skužila što želiš pitati, i uspjela na zaći previše u sivilo odgovora)

Jasno da je, zato sam i postavila 'yay' i 'nay' dio
S tim da bi se lako moglo i ići dalje, postavljati pitanja (pogotovo u današnje vrijeme, gdje je to istaknutije) koliko znamo o namjerama, koliko su i to pretpostavke, ako se sam autor ne izjasni? Ili, primjer iz današnjice, gdje je navodno autor Braida, Jonathan Blow navodno bio bjesan jer su ljudi 'krivo' razumijeli poruku igre- jel igra kriva, autor, publika ili uopće nije bitno, dok god dobiješ nešto iz čitavog iskustva?
Što ako nikad nećemo znati 'pravu' namjeru jer je autor umro bez da nam je potvrdio pretpostavke?
Što ako djelo nema namjenu zbog kojeg je nastalo, ali ti izvučeš nešto bitno iz djela?
(ja sam ozbiljno planirala otvoriti ovo kao temu, ali sam skrenula na 'pitaj me' jer sam ocekivala da nece biti odaziva. super je to sto bih ja iskucala dovoljno riječi u temi da ne bi bilo ni potrebe za drugim komentarima)

Meni bi ovo bila super tema
Pa to je super kod umjetnosti, baš taj proces razumijevanja djela i poruke koju nosi i koja ti, u najboljem slučaju, produbljuje percepciju svijeta. Neovisno da li ćeš ti ikad dobiti potvrdu tog tvog dojma poruke ili ne. Uostalom, ukoliko makneš autora i njegovu poruku van ''slike'' na koji način ikad izlaziš izvan okvira vlastite percepcije nečeg, na koji način si postavljaš izazove da shvatiš nešto novo ako si ne pokušaš predočiti tuđu percepciju?

Što se tiče stvaranja vlastitog dojma koji može biti bogatiji od originalnog djela, ne vidim problem u tom Često su mi recenzije nekih filmova ili kniga bolje od samog djela, i onda njih same promatram kao zasebno umjetničko djelo.

Super je quotati sebe. + Imala sam kul odgovor na ovo, ali mi je sve ishlapilo dok sam skupila citate i složila temu. Damn.
I onda sam iskucala malo teksta i skužila da previše klizim iz teorijskog u hipotetske situacije teritorij.

Što nam vlastiti doživljaj nečeg novog nije isto nova percepcija? Sve nas mijenja, bez obzira na autorovu namjeru; ne recikliramo iste misli i potvrđujemo ih kroz sve što doživimo (zapravo često recikliramo, zna se dogoditi, ali teorijski- potencijal za novim je tu; ovo nije topic o ljudskoj prirodi ).
Nekako se bojim da držanje kampa autora i njegove poruke može dovesti u nezgodnu stagnaciju na području samorazvoja, a to je ono što se postiže promatranjem nečega van svakog konteksta.
Uostalom! Sve što vidimo oko sebe prvo provučemo kroz vlastiti doživljaj; rijetke su situacije gdje dobijemo sve informacije prije konzumacije sadržaja (barem iz osobnog iskustva)- dakle, ako sami izvučemo nešto bitno iz djela, a onda ispadne da je autor imao posve drukčiji pogled na isto, drugu poruku, znači li da je naše iskustvo nebitno? Bitnija je poruka? Hoće li iskustvo izgubiti na vrijednosti? Svi smo mi posve različite individue- zamisli samo koliko novog iskustva onda može generirati jedno djelo s jednom porukom- koliko novih ideja i novog iskustva. Dakle, doživljavamo nešto novo, samo bez osobe koja će nam reći što je to točno što bi trebali doživjeti i zašto.

Razumijevanje tuđeg pogleda/ djela (iliti empatija? ) je bitno, ali mislim da to dolazi kao sekundarno u ovom slučaju.

Ovo zadnje je malo došlo kao trčanje u krug; sva pitanja su retorička, jasno.
Hladno mi je; vratim se na temu kasnije, kad se mozak malo razgiba i ugrije

[Nirya]

Tema

Podsjeća me ovo na srednju školu i na interpretacije pjesama na satovima hrvatskog jezika I kako je profa uvijek brijala na "onu jednu ispravnu interpretaciju" i nije baš bila otvorena za mogućnost da smo mi drukčije shvatili "što je pjesnik time htio reći". Naposljetku, tko uopće može znati što je pjesnik doista htio reći (osim ako sam pjesnik nije ostavio za sobom objašnjenje ). A mislim da to vrijedi i za druge oblike umjetnosti.

Poanta umjetnosti bi, po mome, trebala biti izazivanje neke reakcije, emocija kod konzumenta, za što nekad vjerojatno jest potrebno znati kontekst (zapravo, više kontekst nego konkretne autorove namjere i ciljeve i poruke i sl.), a potom i prenošenje neke poruke, stava, kritike...

Uostalom! Sve što vidimo oko sebe prvo provučemo kroz vlastiti doživljaj; rijetke su situacije gdje dobijemo sve informacije prije konzumacije sadržaja (barem iz osobnog iskustva)- dakle, ako sami izvučemo nešto bitno iz djela, a onda ispadne da je autor imao posve drukčiji pogled na isto, drugu poruku, znači li da je naše iskustvo nebitno? Bitnija je poruka? Hoće li iskustvo izgubiti na vrijednosti?

Upravo tako! Sve je stvar percepcije, apsolutno svaki doživljaj i svako iskustvo, i dvije osobe zasigurno neće identično reagirati na neko djelo, bez obzira o kojem se području umjetnosti radilo. A ako je konačni cilj i svrha umjetnosti izazivanje reakcije, emocionalne ili neke druge, onda bi baš iskustvo trebalo biti bitnije od same poruke, odnosno onoga "što je pjesnik time htio reći".

Ne znam, ja otkidam na zagrebačke fasade ponekad. Podignem pogled i vidim nešto lijepo na fasadi što nikad dotad nisam primijetila, i u tom trenu više cijenim grad u kojem živim jer mi je ljepši, i ako se radi o nečemu što me dovoljno impresionira, zaboravim na tren na šugavi svijet i probleme i mislim samo "Ooooh, gle ovo". I zapravo me onda živo boli briga tko je radio fasadu, zašto je stavio baš te skulpture na nju i baš taj pleter itd., koje je godine to bilo i koje su bile okolnosti - jedino je bitno da je u tom trenutku u meni izazvalo baš takvu reakciju, divljenje ili fascinaciju. (Mislim, nije stvar sad u fasadama, to je samo možda malo nespretan primjer).

[Andain]

Za početak ću reći da je anketa nepravedna i nepraktična jer je bitno i jedno i drugo (ne odustajem od sivih zona ).
Recimo, volim Queen i Bohemian Rhapsody mi je super stvar. Moj interes je krenuo od vlastitog doživljaja i sviđanja pjesme, ali mi je isto neodvojivo od poznavanja autora i njegovog lika jer mi je samim time doživljaj djela potpuniji i dublji (sasvim moguće da bi mi u suprotnom, ne znajući ništa o autoru, tekst pjesme bio..bezvezan/nerazumljiv i ne bih imala potrebu to bolje shvatiti).

Što se same teme tiče, moguće da je moja polazna točka ove rasprave malo drugačija. Naime, ja sukob autorova percepcija vs. ignoriranje autorove percepcije gledam i u kontekstu onih djela gdje poruke uopće nisu iskomunicirane, dakle nekakva apstrakcija koja ne nosi poruku već je sve ostavljeno na gledatelju da kreira (ima jedna priča da su studenti akademije zamijenili fotku Pollockovog rada sa fotkom pregače za kuhanje koju su prozvali umjetnički djelom ).

Ne sviđa mi se taj relativizam u koji ulazimo ukoliko maknemo autora iz analize ili ukoliko djelo uopće ne nosi poruku, jer onda podrazumijevamo da vrijednost djela ovisi o promatraču, ne djelu samom po sebi. Što nas dovodi u nezgodnu poziciju jer neko vrhunsko djelo kojeg promatraju djeca automatski nema vrijednost obzirom da oni istu nisu prepoznali. Ili bijeli šum sa tv postaje umjetničko djelo jer neki putem istog slušaju vanzemaljce. Banaliziram, ali namjerno, da bih pokazala u koju slijepu ulicu ulaziš ako ignoriraš poruku djela i sve ostaviš na percepciji gledatelja.

Na primjer meni jedna od dražih autorica (Ayn Rand) je vrlo često različito shvaćena u svojoj filozofiji, gdje se prilikom analize pojedinih dijelova njenih romana može činiti da zagovara nehumane ideje, ali u kontekstu njenog lika i cijelog stvaralaštva zapravo dolaziš do skroz drugog shvaćanja (konkretno optužuju je za nedostatak altruizma, što i sama jasno veli, al iščitavanjem njenih djela shvaćaš da isto nije zbog nekakve bešćutnosti već idealiziranja i vjere u moć pojedinca).

dakle, ako sami izvučemo nešto bitno iz djela, a onda ispadne da je autor imao posve drukčiji pogled na isto, drugu poruku, znači li da je naše iskustvo nebitno? Bitnija je poruka? Hoće li iskustvo izgubiti na vrijednosti?

Naravno da ne, tebi taj vlastiti doživljaj ostaje, ali on govori o tebi, ne govori o pjesmi, a uvidom u pjesmu uz razumijevanje autora, ti tu-makar si i dalje ograničena vlastitim intelektualnim i emotivnim alatom i granicama istog -nastojiš razumjeti tuđu percepciju. I tu po meni dolazimo i to onog pitanja što je umjetnost ili tko je umjetnik..jer nije svačija percepcija jednako važna, odnosno nije svačije djelo umjetnost. Upravo dubina tuđe percepcije stvarnosti i način na koji se ista prenosi čini razlika.

Ukoliko ostajemo pri tom da je jedino mjerilo naš osobni dojam, well, vratit ću se opet na bijeli šum i pitanje dal je i to umjetnost.

p.s.

Što nam vlastiti doživljaj nečeg novog nije isto nova percepcija?

Ovo je možda nova tema
Mislila sam više na to, a možda sam totalno zaglibila , da ljudi prilkom suočavanja s nekim novim stvarima..nastoje iste ugurati u poznate ladice, dok prilikom nametnutog procesa shvaćanja tuđih nakana se zapravo prisiljavaš svoje pretpostavke ostaviti pred vratima i usvojiti, objektivno, tuđi način gledanja na stvar.

[Nirya]

Ne sviđa mi se taj relativizam u koji ulazimo ukoliko maknemo autora iz analize ili ukoliko djelo uopće ne nosi poruku, jer onda podrazumijevamo da vrijednost djela ovisi o promatraču, ne djelu samom po sebi. Što nas dovodi u nezgodnu poziciju jer neko vrhunsko djelo kojeg promatraju djeca automatski nema vrijednost obzirom da oni istu nisu prepoznali. Ili bijeli šum sa tv postaje umjetničko djelo jer neki putem istog slušaju vanzemaljce. Banaliziram, ali namjerno, da bih pokazala u koju slijepu ulicu ulaziš ako ignoriraš poruku djela i sve ostaviš na percepciji gledatelja.

Ha, zato i jest bitno oboje... A ovo otvara zapravo i jedno drugo pitanje - tko će odrediti što jest umjetnost, a što nije? (Očit odgovor bi bio povjesničari umjetnosti ili književni ili glazbeni kritičari, ali prestala sam čitati profesionalne kritike jer su mi prečesto bile... pa, ajmo reci pretenciozne.) Ako neki umjetnik u MSU ima izložak koji se sastoji od stolca na kojem je televizor na kojem je bijeli šum, u jednoj će osobi to možda izazvati reakciju, u drugoj neće nikakvu - a nalazi se u MSU, dakle umjetnost je

Naravno da ne, tebi taj vlastiti doživljaj ostaje, ali on govori o tebi, ne govori o pjesmi

Ovo si super rekla Naše su reakcije na umjetnost (ili na bilo što, u biti) zapravo samo projekcija nekog aspekta nas. E sad, informacije o djelu (bio to kontekst iza npr. Bohemian Rhapsody ili bilo čega drugog) definitivno mogu promijeniti tu našu reakciju - recimo, kad sam prvi put čula "Possession" od Sarah McLachlan, pjesma mi je bila prekrasna i savršena, a taman sam bila nešto nesretno zaljubljena pa sam se nekako povezala s njom. A onda sam saznala kontekst te pjesme (inspirirana stalkerom, što pojedine dijelove lyricsa u najmanju ruku čini diskutabilnima) pa mi je malo pala u očima zato jer, damn, jel ja stvarno otkidam na stihove koji impliciraju seksualno nasilje?? Jel to projekcija nekog aspekta mene? (Naravno da ne, jer prije doznavanja konteksta nisam iščitavala te lyricse na takav način). Ali pjesma jest izazvala reakciju, i bez i sa poznavanjem konteksta.

[Andain]

^ma da, i razmišljam malo..recimo kod filma mi je apsolutno nebitno tko je autor filma (ok, znam i pratim to jer su veće šanse da će mi se svidjeti nečije djelo, ak mi je par ranijih uradaka bilo dobro); gledam film kao samostalno djelo (možda jer je film sam po sebi laž, a ne nečiji iskreni odraz promatranja stvarnosti ). Također, volim Oldfieldov instrumental i neovisno o tom što je on super glazbenik koji svira preko 30 instrumenata i sl., sviđala bi mi se njegova glazba i da ne znam apsolutno ništa o njemu (tj. on mi se sviđa _zbog_njegove glazbe i talenta).

Tako da, iz perspektive moje percepcije..ovisi o djelu i vrsti djela valjda. Kod nekih će mi poznavanje autora produbiti opažanje djela, kod nekih će djelo biti jasno samo po sebi ili će pak snažno rezonirati sa nekakvim mojim unutarnjim doživljajem.

[megan]

rekla bih da je umjetnost djelo koje prije svega utječe na i obogaćuje emotivno stanje pojedinca, a sekundarno, iz tog promijenjenog afekta potiče na razmišljanje i racionalizaciju. tu bih nježno spomenula da iz tog razloga filozofiju Ayn Rand ne bih navodila kao primjer za umjetničko djelo, jer koliko god zanimljiva bila poruka, metoda kojom ju se prikazuje određuje koliko je nešto umjetnički (ne)vrijedno.

također bih primijetila da odgovor na glavno pitanje u temi ovisi o vrsti umjetnosti. odnosno, ovisi o tome koliko je uobličena bila poruka u umjetnikovom umu u trenutku stvaranja djela.
ne bih ulazila u to što sve apstraktna slika tipa https://s-media-cache-ak0.pinimg.com/23 ... 7379d5.jpg može izazvati u pojedincu, ali ja idem za tim da mi se nešto svidi, privuče me, iznenadi. bez poruke.
što se tiče, Andain, onog velikog kamena nad prolazom, to mi se isto svidjelo, ali na djelomično drugačiji način od ove prethodne slike. osim čiste estetike i *gasp* momenta koji bih doživjela da sam to uživo vidjela, mogu racionalno prezentirati da mi se djelo svidjelo jer prikazuje kontrast između savršenstva koje stvara čovjek (ravne paralelne linije) i entropije (stvarno ne mogu naći bolju riječ) prirode. također, kad si tako racionaliziram, u glavi mi djelo postaje bolje nego što je
a s druge strane imaš djela koja bez shvaćanja poante i nemaju baš nekog smisla. mislim, može se tebi svidjeti stil pisanja 'brave new worlda', ali ako nisi shvatio što je pisac htio reći..

dakle, ako sami izvučemo nešto bitno iz djela, a onda ispadne da je autor imao posve drukčiji pogled na isto, drugu poruku, znači li da je naše iskustvo nebitno? Bitnija je poruka? Hoće li iskustvo izgubiti na vrijednosti?

naravno da neće izgubiti na vrijednosti, jer te svako iskustvo bez obzira na podražaj obogaćuje. ali to po meni dovodi u pitanje kvalitetu tog umjetničkog djela, odnosno autora. jer ako poruka ne dopire do čitatelja/gledatelja/slušatelja, to u nekom pogledu jest njegov neuspjeh. ne znam bili se moglo reći da mu se u tom slučaju posrećilo ako publika svejedno hvali djelo?

Podsjeća me ovo na srednju školu i na interpretacije pjesama na satovima hrvatskog jezika (...) Naposljetku, tko uopće može znati što je pjesnik doista htio reći (osim ako sam pjesnik nije ostavio za sobom objašnjenje ). A mislim da to vrijedi i za druge oblike umjetnosti.

mrzila sam te satove tad sam dobila prvu jedinicu, kad sam uspaničeno na pitanje 'o čemu se u pjesmi radi' rekla da je to ljubavna pjesma nekoj djevojci, a zapravo je bila o sreći zbog dolaska proljeća
tu se zapravo radi o razvijanju te sposobnosti shvaćanja tuđe percepcije. jasno, radi se o djeci, ali nije bitno. kroz racionalno objašnjavanje djela, koje smo (očito ) različito doživljavali, vježbali smo kako bismo u budućnosti mogli bolje shvaćati umjetnost.
naknadnom racionalizacijom i mijenjanjem prvog doživljaja radimo na sposobnosti da daljnja djela doživimo. primarni utjecaj djela na nas je ono što je svrha umjetnosti.
iako naknadni uvid u autorovu poruku može obogatiti doživljaj. ne bih rekla da ga može iz negativnog poretvoriti u pozitivni.

Što nam vlastiti doživljaj nečeg novog nije isto nova percepcija?

Ovo je možda nova tema
Mislila sam više na to, a možda sam totalno zaglibila , da ljudi prilkom suočavanja s nekim novim stvarima..nastoje iste ugurati u poznate ladice, dok prilikom nametnutog procesa shvaćanja tuđih nakana se zapravo prisiljavaš svoje pretpostavke ostaviti pred vratima i usvojiti, objektivno, tuđi način gledanja na stvar.

s ovim se slažem ako su u pitanju razni stavovi, filozofija, znanost i slično. kod umjetničkog djela, mislim da jednako vrijedan utjecaj na razvoj pojedinca ima intenzivan doživljaj djela bez i sa shvaćanjem poante

[degenereginald]

Ne znam tko je glasao za osobni doživljaj prije mene, ali tko god da je bio- haj fajv
Nisam quotala, što će ovo učiniti užasno nespretnim za čitanje jer se referira na napisane tekstove. Isprike, ali bi ovo bio gigantski blok teksta da sam ih stavila (kao da nije i bez toga)- ali su redom stavljani nickovi, s obzirom na tekstove.

@ Nyria - Fasade su super primjer; same here.
S tim da me to potiče da se pitam što onda stavljamo u kategoriju doživljaja? Hoćemo li to definirati kao osnovnu emociju zadovoljstva (tipa kad jedeš stvarno sjajan ručak) ili nešto snažnije (kao kad izađe igra koju jedva čekaš probati (neka si drugi nađu bolju analogiju )= kad ti simpatija kaže da osjeća isto što i ti) ili baš euforija epskih proporcija (ruše se zidovi i bogovi pjevaju samo za tebe)?
(ja glasam za broj dva)

@ Andain - Anketa je očita provokacija
(ali ne, sad ozbiljno. osobno sam isto u sivoj zoni, ali snažno naginjem na ideju da je bitnija osobna interpretacija/ doživljaj, a 'ono što je pjesnik htjeo reći' dolazi kao afterthought, manje bitan dio kolača. mislim, anketa je tu jer su ankete divne, i želim vidjeti prema čemu narod naginje, više nego što je to striktna podjela na kampove za i protiv)

Ali, ako poruka uopće nije iskomunicirana, onda nema ni rasprave, što ne? Jedino što onda zapravo i imaš je vlastiti doživljaj.

Vrijednost ovisi o djelu i promatraču, inače bi ista osoba imala istu reakciju na svako djelo koje 'konzumira'.
+
Jeli bitno koliko ljudi 'dobije' nešto iz djela? (uostalom, klinci će možda izvući nešto deseto iz djela što će im apsolutno i potpuno promjeniti život. + šum s tv-a je super. ljudi se inspiriraju time samo tako
ali da, ajmo promatrati priču s idejom da je doživljaj neki dublji insight, inače ću se vrtiti u krug i pričati kako sve ima vrijednost jer sve možemo doživjeti kao vrijedno i super jer nekome, negdje kreira emotivni response.
ako to gurnemo u ekstrem, kakav klinac će imati duboki doživljaj spomenute guernice nakon što mu objasniš i simbolizam i detalje slike i kontekst?
s druge strane, da ja gledam tv i dođe mi šum, mozak bi me možda gurnuo u razmišljanje o tehnologiji, razlogu postojanja šuma, svijetu gdje imamo apsolutnu mogućnost biranja što gledamo i kad, u kojem ja praktički mogu otvoriti browser i gledati ili filmove, serije ili na brzinu sklepane video uratke s youtube-a dok ne umrem i i dalje će postojati sadržaja koje nikad neću ni vidjeti)

+ to s Pollockom i fotkom je već (prekrasan, ali i) standardan eksperiment u umjetničkim krugovima, čini mi se
i opet više priča o ljudskoj prirodi, makar kužim smjer u kojem ideš s tim. što će reć- kontekst zna zeznuti ljude jer isti imaju očekivanja i ponašaju se prema istima (ovo je kul eksperiment donekle vezan uz te ideje).

Uvijek smo ograničeni vlastitim kognitivnim aparatom, čak i kad imamo cheat sheet
+ ali nije ideja u razumijevanju tuđe percepcije- ideja je u izvlačenju vlastitog značenja kroz prizmu osobnog životnog iskustva; ne pokušavamo, uz ograničene podatke (iliti djelo) razumijeti autora- dobivamo značenje ili nova pitanja zahvaljujući tom djelu koje nam dopušta da vidimo na drugi način.

Ali, zeznuto je.
Ako itko izvuče Panofskog iz rukava, najebala sam. *comic break*
Drugim riječima, lako mi tu lupamo po slami, ali fakat jako ovisi od osobe do osobe, više nego što to možemo konkretno definirati, što ne? Ovisi o afinitetima, o potrebama, o percepciji svijeta oko sebe i načinu života. Univerzalni odgovori su zajebani, ništa nije objektivno (osim znanosti ), a osobni doživljaj caruje.
Welp!

@Nyria - Mislim da nije ni bitno definirati što jest umjetnost, a što ne- uostalom, Duchamp (i Warhol i ekipa)
sam prostor će promjeniti značenje koje čitamo iz djela, i onda je to dio cijele priče/ doživljaja.

Jako sam zeznuto formulirala gornje pitanje.
Kako bitnije? Zašto bitnije? Možda... bitnije nakon konzumacije, u trenu kad praktički imaš izbor ostati s iskustvom ili kopati po materijalima za autorovom (ili nečijom) interpretacijom? I nakon toga, makar realno tad više nemamo ni kontrolu nad vlastitim doživljajem.
Fakat lupamo praznu slamu, ovo je odlično

+
Da, problematično je razmatrati sve bez konkretnih primjera, ili barem definiranjem o kojoj vrsti umjetnosti se radi (ili digresijama u svim mogućim smjerovima, zapravo, što temu čini čudovištem epskih proporcija).

@megan- Da, spomenuta je gore i tehnička sposobnost autora, a i pitanenje je 'pismenosti' publike u mediju, i treba li autor banalizirati da bi jasnije prenjeo poruku.
I dalje ostaje naš doživljaj istog. Ako je autor super banalan i jasan, svima će poruka biti jasna (spomenuta srednjovjekovna religiozna umjetnost i jezik koji je bio razumljiv ljudima tog doba), i doživljaj je isti, bez obzira koliko je djelo dodatno pojašnjeno.
Autor je opskuran ( i možda ni sam ne zna što želi, ako išta, postići)= i dalje sami ostajemo s doživljajem i idejama koje se kuhaju. win- win.
+
Dotaknimo i outsider art-a, kao primjer, gdje autori nisu tehnički potkovani, a ipak na neka djela možeš imati reakciju, mogu u tebi 'stvoriti odgovore'.
Osoba A stvori nešto u stanju izrazite anksioznosti, osoba B u tome pronađe inspiraciju za samorazvoj; poruka nije ni prisutna.

Uh.
Super primjer za ovu temu bi mi bio The Beginners Guide, ali ne znam koliko vas je to igralo. Wreden (iliti autor igre) uopće ne daje intervjue vezane uz igru, i ljudi vuku razne interpretacije iste, s tim da je nekima igra pretenciozna i loša, drugima je remek djelo i fantastično iskorišten medij za poruku koju šalje (koju su sami našli, jasno, bez autorovog komentara).

TL; DR- ja uopće ne znam više, kaos, osobni doživljaj je majka.

[Andain]

Samo da napomenem da zadnji post koji si sad maloprije nabacila u ''o čem razmišljate'' totalno ignoriram

Umjetnici su đabalebaroši (ovo sam napisala samo da iskoristim tu riječ; prerijetko se koristi), pa mogu donjeti nešto revolucionarno na stol?
A ne znam. I umjetnici su ljudi, s svim ograničenjima koje isto donosi.

Jasno, al opet nešto čini razliku između umjetnika i onog koji to nije. Nekakva vizija, nekakva dublja percepcija, nadahnuće koje je u stanju iskomunicirati ostalima i sl. U pravilu mislim da ako se složimo oko toga što je ono što nekog čini umjetnikom vjerojatno ćemo se složiti i oko toga što je to što neko djelo čini umjetničkim. A čini mi se da su tu razilazimo, gdje sam ja možda malo više kruta, a ti puno fleksibilnija

Uvijek smo ograničeni vlastitim kognitivnim aparatom, čak i kad imamo cheat sheet
+ ali nije ideja u razumijevanju tuđe percepcije- ideja je u izvlačenju vlastitog značenja kroz prizmu osobnog životnog iskustva; ne pokušavamo, uz ograničene podatke (iliti djelo) razumijeti autora- dobivamo značenje ili nova pitanja zahvaljujući tom djelu koje nam dopušta da vidimo na drugi način.

S ovim se slažem. Tj.donekle , jer rekla bih da je bitno i jedno i drugo-bitno je razumjeti poruku, ako poruke ima, i bitno je utkati poruku u svoje viđenje stvari (tj. to će se prirodno desiti čim steknemo razumijevanje poruke). E sad, ukoliko negiraš bitnost inicijalne poruke i staviš fokus isključivo na svoj doživljaj, onda mi reci koja je razlika između doživljaja umjetničkog i neumjetničkog djela jer i jedno i drugo mogu izazvati doživljaj kod tebe. Što čini razliku između tog da kažeš da je kamen iznad prolaza umjetničko djelo, a klupa postavljena u parku nije?

Mislim, ovo je doista siva zona umjetnosti jer imaš one koji će i životinjske fekalije nasred nekog prostora nazvati ‘’umjetnošću’’ (možda i ti ) i s jedne strane možeš reći da je umjetnost stvar osobnog dojma i relativizirati nekakvu njenu opću definiciju, no iz mog kutka gledanja na stvari, ako to napraviš praktički time veliš da nije ništa umjetničko djelo jer apsolutno sve oko nas nešto simbolizira i sve nas može natjerati na različite doživljaje i promišljanja (ovisno o osobi ne o okolini/odnosno djelu).

Drugim riječima, lako mi tu lupamo po slami, ali fakat jako ovisi od osobe do osobe, više nego što to možemo konkretno definirati, što ne? Ovisi o afinitetima, o potrebama, o percepciji svijeta oko sebe i načinu života. Univerzalni odgovori su zajebani, ništa nije objektivno (osim znanosti ), a osobni doživljaj caruje.

Istina, al zgodno je tu i tamo mozgati o tim stvarima, čisto kao mentalnoj igri

[degenereginald]

Samo da napomenem da zadnji post koji si sad maloprije nabacila u ''o čem razmišljate'' totalno ignoriram

Ungh, uvjerena sam da je u istom bilo nešto zbilja značajno!

Jasno, al opet nešto čini razliku između umjetnika i onog koji to nije. Nekakva vizija, nekakva dublja percepcija, nadahnuće koje je u stanju iskomunicirati ostalima i sl. U pravilu mislim da ako se složimo oko toga što je ono što nekog čini umjetnikom vjerojatno ćemo se složiti i oko toga što je to što neko djelo čini umjetničkim. A čini mi se da su tu razilazimo, gdje sam ja možda malo više kruta, a ti puno fleksibilnija

Nisam sigurna da se slažem s tim pogledom na umjetnike, fakat ne. To su samo ljudi koji barataju određenim setom (pred)znanja u sferi struke. Značajni umjetnici su oni koji su dovoljno dugo u struci, iz sebe su izbacili recikliranje ideja, isprobali su sve i svašta, vidjeli što drugi u struci rade, i, ako vole struku i žele napredovati, u zrelim godinama (uglavnom) došli do nečeg novog i zanimljivog (što je sasvim logično- ako se dovoljno dugo nečim baviš i postaješ bolji u tome, jasno da ćeš eventualno puknuti u zlatnu žilu). Jasno, tu je i dobra doza promatranja svijeta kojim si okružen, ali opet to ulazi u onaj dio s predznanjem, jer umjetnici fakat provode pola života promatrajući svijet samo da razviju osnove zanata.
Dublja percepcija bi time bilo samo drukčije gledanje od standardnog načina promatranja koje ljudski um izvodi, vizija bi bila samo niz sati koje ukucaš u svoj rad, mentalni napor koji rezultira nečim drukčijim. Ne osjećam potrebu za stavljanjem umjetnika na pijadestal, i mislim da to ni ne treba raditi, ili će narod i dalje živjeti u vjeri da se ili rodiš talentiran ili ni ne možeš napraviti išta umjetničko- pitanje je upornosti i rada, kao i u svakoj struci.

A sad, jesu li samo 'profesionalni' umjetnici- umjetnici, to je druga priča.
Ali da, ja sam jako fleksibilna oko toga.

S ovim se slažem. Tj.donekle , jer rekla bih da je bitno i jedno i drugo-bitno je razumjeti poruku, ako poruke ima, i bitno je utkati poruku u svoje viđenje stvari (tj. to će se prirodno desiti čim steknemo razumijevanje poruke). E sad, ukoliko negiraš bitnost inicijalne poruke i staviš fokus isključivo na svoj doživljaj, onda mi reci koja je razlika između doživljaja umjetničkog i neumjetničkog djela jer i jedno i drugo mogu izazvati doživljaj kod tebe. Što čini razliku između tog da kažeš da je kamen iznad prolaza umjetničko djelo, a klupa postavljena u parku nije?

Mislim, ovo je doista siva zona umjetnosti jer imaš one koji će i životinjske fekalije nasred nekog prostora nazvati ‘’umjetnošću’’ (možda i ti ) i s jedne strane možeš reći da je umjetnost stvar osobnog dojma i relativizirati nekakvu njenu opću definiciju, no iz mog kutka gledanja na stvari, ako to napraviš praktički time veliš da nije ništa umjetničko djelo jer apsolutno sve oko nas nešto simbolizira i sve nas može natjerati na različite doživljaje i promišljanja (ovisno o osobi ne o okolini/odnosno djelu).

Sve može izazvati doživljaj, što ne. Na klupe smo navikli, na gigantsku stijenu nad prolazom svakako nismo. Pošalji me 100 god. u budućnost i gledaj kako ostajem šokirana (iliti doživljaj lijevo, doživljaj desno) svime oko sebe.
Ali onda pričamo o posve drugoj stvari, jel, što povlači da trebamo definirati što je umjetničko djelo, jer sve iz nas može izvući doživljaj (iliti, pjesnici i njihova kleta priroda), a to sam komentirala još u temi 'o čemu razmišljate'- pitanje je namjere, što se iščita bez da nam autor ili bilo tko drži ruku.
+ opet fleksibilnost= MUO- man made stvari su umjetnost, pitanje je namjere, pitanje je koliko to nama nešto komunicira= doživljaj.

I da, baciš životinjske fekalije u muzej i to onda jest umjetnost (opet Duchamp kao divan primjer igranja s tim konceptima 'što je umjetnost', jel)- što osobno o tome mislim je drugi par postola. Jasno da imam reakciju na to, jasno da to nosi poruku (ili kritiku publike koja komentira modernu umjetnost? ), što ne znači da nužno mislim da je to dobra ili loša umjetnost ili mislim da to u današnje vrijeme nosi dodatnu vrijednost u struku ili je uopće potrebno- umjetnost je, svakako, ako je kao takvo i postavljeno.

[Andain]

Dublja percepcija bi time bilo samo drukčije gledanje od standardnog načina promatranja koje ljudski um izvodi, vizija bi bila samo niz sati koje ukucaš u svoj rad, mentalni napor koji rezultira nečim drukčijim. Ne osjećam potrebu za stavljanjem umjetnika na pijadestal, i mislim da to ni ne treba raditi, ili će narod i dalje živjeti u vjeri da se ili rodiš talentiran ili ni ne možeš napraviti išta umjetničko- pitanje je upornosti i rada, kao i u svakoj struci.

Hm..da. Možda je u ovom ključ naše razilaženja; ja ne mislim da bilo tko samo zalaganjem i velikim trudom može postati umjetnik, mislim da je tu bitan i onaj faktor x(pls nemoj tražiti da ga raščlanjujem ). Al s druge strane, prilikom ove rasprave sam nekako više imala na umu ljude poput Monet-a, Mercury-a, Ansela Adamsa i sl., malo sam više govorila iz prizme vrhunskih umjetnika nego..Vjekoslava Huljića

Ali onda pričamo o posve drugoj stvari, jel, što povlači da trebamo definirati što je umjetničko djelo, jer sve iz nas može izvući doživljaj (iliti, pjesnici i njihova kleta priroda)

Da, o tom pričam, tj. tvrdim da ne možemo sve što iz nas izvuče nekakavu reakciju i doživljaj smatrati umjetnošću.. što automatski fokus vraća s našeg osobnog doživljaja na poruku djela. Jer fekalije će kod mene izazvati reakciju, no to neće biti reakcija na umjetničko već degutantno djelo. Da, možda je u tome stvar, naime ja ne dijelim umjetnost na dobru i lošu umjetnost, ja ju više nekako dijelim na umjetnost i ono što to (po meni) nije..

p.s. doduše, time sam se malo odmakla od ovog početnog pitanja (iako je povezano), a na to bi moj službeni odgovor bio-ovisi o djelu i vrsti umjetnosti (da citiram megan ..samo što da, anketa je provokatorski postavljena.

[Bash]

Bitnija mi je namjera autora ako je ikako mogu znat, pogotovo ako svatko može brijat svoju priču oko djela. Radi toga me apstraktna umjetnost nikad nije emotivno takla

relevant

[degenereginald]

Hm..da. Možda je u ovom ključ naše razilaženja; ja ne mislim da bilo tko samo zalaganjem i velikim trudom može postati umjetnik, mislim da je tu bitan i onaj faktor x(pls nemoj tražiti da ga raščlanjujem ). Al s druge strane, prilikom ove rasprave sam nekako više imala na umu ljude poput Monet-a, Mercury-a, Ansela Adamsa i sl., malo sam više govorila iz prizme vrhunskih umjetnika nego..Vjekoslava Huljića

Da, o tom pričam, tj. tvrdim da ne možemo sve što iz nas izvuče nekakavu reakciju i doživljaj smatrati umjetnošću.. što automatski fokus vraća s našeg osobnog doživljaja na poruku djela. Jer fekalije će kod mene izazvati reakciju, no to neće biti reakcija na umjetničko već degutantno djelo. Da, možda je u tome stvar, naime ja ne dijelim umjetnost na dobru i lošu umjetnost, ja ju više nekako dijelim na umjetnost i ono što to (po meni) nije..

p.s. doduše, time sam se malo odmakla od ovog početnog pitanja (iako je povezano), a na to bi moj službeni odgovor bio-ovisi o djelu i vrsti umjetnosti (da citiram megan ..samo što da, anketa je provokatorski postavljena.

Mislim, rado bih pitala što je faktor x (:D), ali znam da masa ljudi živi s tim uvjerenjem, pa mislim da kužim na što ciljaš. Ne slažem se, ali kužim.

Pa ni ja ne kažem da je sve što izvuče iz nas doživljaj= umjetnost. Umjetnost je kreirana s namjerom, bilo da je to stvaranje slika na platnu s bojama ili premjestanje objekta iz svakodnevnog života u muzej i sl.

Ne znam, ja mislim da je 'umjetnost' poprilično objektivna kategorija. Zašto ne bi postojala dobra i loša umjetnost? Ali opet, mislim da se onda dotiče i tog našeg razilaženja u gledanju umjetnika, da.
S druge strane, da, 'ono što (po tebi) nije', što je kul, poštujem to. S druge strane, kako onda promatraš ono što ti je prezentirano kao umjetnost, a ti to ne vidiš kao isto?

(ovo je još jedna rasprava koja bi pogodovala postavljanjem točnih definicija i/ ili dogovorom oko istih u startu. Ni prvi ni zadnji put da to uočavam )

Bitnija mi je namjera autora ako je ikako mogu znat, pogotovo ako svatko može brijat svoju priču oko djela. Radi toga me apstraktna umjetnost nikad nije emotivno takla

relevant

Ali zašto? Jel to neka shema oko poštivanja autora i rada, pa nek' oni kažu što su sve mislili reći? Zašto djelo ne može govoriti samo za sebe?
Uostalom, tko su ti autori i zašto bi ih slušali samo zato što barataju određenim setom tehničkih sposobnosti? To ih ne čini autoritetom na ijednom polju osim na baš onom koji su usavršili, a djela uglavnom ne pričaju o tome kako naslikati iluziju svjetla, npr.
Samo zato što je netko fantastično sposoban komunicirati preko određenog medija, ne znači da je nužno i kvalificiran 'prenositi dublje poruke narodu'.
Realno, prije pojave fotografije, nisu ni prenosili 'duboke' poruke (ne računam slike na zidovima spilja. to zbilja jest duboko).

Ili, drugim riječima, zašto je poruka koju autor želi prenjeti (ako ista postoji) išta dublja ili značajnija meni, kao pojedincu s vlastitim životnim iskustvom i načinom promatranja svijeta, koja mogu iz istog djela naći odgovore na pitanja koja me muče, bilo pukom srećom ili samo nizom simbola koje je autor tamo postavio, atmosferom koju djelo nosi i sl.?
Umjetnost, barem meni (:D) je apsolutno fantastična jer može generirati toliko različitih pogleda na istu, toliko različitih interpretacija (ili istih, jer može komunicirati na toliko razina) koliko ima i publike koja ju promatra/ konzumira.

Uostalom, što tim pogledom ne smanjujemo vrijednost djela koja nemaju pojašnjenja (ili čak nagađanja povjesničara umj.)?

+
Sad me fakat zanima postoje li objašnjenja autora oko apstraktnih radova; u pravilu ne idem za tim. Mislim, znam da Rothko brijao neke svoje priče oko kreiranja, ali je to zbilja mumbo- jumbo svoje vrste :|
I koliko bi ih to učinilo 'većima' ili 'manjima' u očima publike~~

[Bash]

Zato jer autor komunicira s publikom svoje viđenje stvari preko svojih djela. Estetski je zadovoljavajuće uočit dobru kompoziciju ili kombinaciju boja ili brutalnu zanatsku vještinu koju ima. Ali estetski me usreći pun k stvari svakodnevno, ne mora ni biti umjetničko djelo. Više mi znači misaoni proces autora, jer ako ga nisam odmah prepoznala, ali mogu saznat i obogatit svoj način gledanja na djelo, meni je to samo plus. Nekad ću bahato procijenit da autor sere jer ja to ne vidim, nekad će mi bit super i možda me naučit da gledam na stvari drugačije, nekad će mi taj info pokvarit dojam jer mi se moja priča više sviđa i sad je jebiga tainted. Anyway nije mi jasno zašto kontekst od strane autora nije dodana vrijednost, ako je upravo to razlog zbog kojeg je ono nastalo. Mogu ja brijat da je neko filmsko ostvarenje alegorija na transcendenciju života, ali realno to moje mišljenje je zakurac jer glumi Jason Statham i puca u ljude. Koja je poanta samozavaravanje ako postoji izjava šta je pjesnik htio reći (s kojom se onda moš i ne moraš složit)?

Apstraktna djela vjerojatno imaju neko objašnjenje u ever friendly rječniku doktorata s filozofskog, ali imam dojam da je to ugl proces tipa sad je slika gotova, pa ajmo zabrijat priču koja fita. Više cijenim kad netko radi sliku s ciljem i razmišlja o tome di šta ide dok je radi i zašto, nego izdrkavanje po platnu koje je u galeriji ili zbog diplome ili zbog dovoljnog broja pozitivnih recenzija kritičara na prije spomenutom rječniku. Evo prva ću priznat da sam neobrazovana po tom pitanju i intuitivno ne prepoznajem vrijednost uzoraka i geometrijskih oblika koja je iznad estetske/zanatske, bez nekog objašnjenja kojeg mogu procesirat u glavi. Očito nešto propuštam.

[Andain]

S druge strane, kako onda promatraš ono što ti je prezentirano kao umjetnost, a ti to ne vidiš kao isto?

Ovisi kako to vidim; naime, mogu prepoznati umjetničko djelo u nečem što mene osobno ne dira, ako prepoznam nekakvu priču iza cijele stvari, ako vidim autorov žig i poruku, bez obzira koliko ta poruka emotivno ne rezonira sa mnom. S druge strane, ako iza nekog djela kao jedinu vrijednost vidim provokaciju, ''šok-efekt'', bilo samom porukom djela ili nedostatkom ikakve poruke (bijeli papir), onda to ne gledam kao umjetnost. I tu dolazimo do moje definicije umjetnosti koja je moja osobna i svodi se na to da mi je umjetnost nešto što je tu da insipira i da me natjera na dublje sagledavanje stvari. Ja ti ne mogu reći zašto me Mona lisa dirnula, ali kad sam ju ugledala nisam ugledala ''najpoznatiju sliku na svijetu'' već sam stvorila osobni kontakt s njom, nešto od tog osjećaja mirnoće i sabranosti se u tom trenutku prenijelo na mene. Taj osjećaj osobnog dodira s djelom mi kod apstraktne umjetnosti redovito izostane i mislim da nisam jedina, da bih rekla da je isključivo do mene.

[degenereginald]

Anyway nije mi jasno zašto kontekst od strane autora nije dodana vrijednost, ako je upravo to razlog zbog kojeg je ono nastalo. Mogu ja brijat da je neko filmsko ostvarenje alegorija na transcendenciju života, ali realno to moje mišljenje je zakurac jer glumi Jason Statham i puca u ljude. Koja je poanta samozavaravanje ako postoji izjava šta je pjesnik htio reći (s kojom se onda moš i ne moraš složit)?

Pa je dodana vrijednost, samo što u mom mikrokozmosu osobno iskustvo/ doživljaj ima prednost; autorova originalna poruka koju moram dodatno potražiti dolazi kao sekundarna vrijednost.
Anketa je provokacija koje je vjerojatno implicirala da je ovo ili/ ili scenarij; osobno sam temu više gledala kao ideju naginjanja nego isključivanja druge opcije.
+ a ne znam, ne bih to baš kategorizirala kao samozavaravanje; to mi se čini previše c/b scenarij. Više kao- ja sam iz ovog djela preuzela niz asocijacija i odgovora koji nisu bili tu s namjerom, ali i dalje ih mogu iskoristiti; neću svima uvaljivati to kao glavnu ideju filma, nego ću preuzeti ideju i odgovor/ pitanja iz filma i izaći iz iskustva obogaćena na neki način.

A što se apstraktne tiče- pa da, onda te prvi doživljaj okreće od uopće interesa da kopaš po namjerama autora? Jer u startu ideš od pretpostavke da nemaju nužno nešto dublje od tehnikalija i eksperimentiranja?

Osobno mi neka apstraktna djela mogu ostaviti fantastičan doživljaj, ali to dolazi iz činjenice da odnosi ploha ili recimo stil slikanja i boje koje su postavljene na platno (kad pričamo o vizualnoj umjetnosti, jel) mogu prenositi emociju jednako kao što to prenosi čisto instrumentalna glazba.
Ali opet, rjeđe nego s figurativnim, isto kao što radije slušam glazbu u kojoj postoji pjevač/ica nego čisto instrumentalnu. Jako ovisi o konkretnom djelu.


@Andain - ovo je onaj tren u raspravi kad više nemaš što za reći osim možda 'poštujem tvoje mišljenje, slagala se oko istog ili ne' ili tako nešto i kimnuti glavom? Jer je jako u sferi osobnog doživljaja, pa je jedini prikladni odgovor 'yepyep' ili samo dodavanje svog iskustva?
Uglavnom ~~ *kima glavom*

[Andain]

^Hm..potajno sam se nadala da ćeš izabrati onu opciju gdje se izvrijeđamo, kažemo da je suprotno mišljenje s*anje i zatim zaratimo do kraja crolovanja.

Jedan ot. za kraj

[degenereginald]

Imaš pravo, treba se držati protokola (ne želim slomiti internet).

However, koliko god bi ja htjela da mi neka od moderatorica ili adminica kaže da sam bila zločesta, zločesta djevojka i kazni me *wink*, predlažem da raspravu zatvorimo freestyle rap battle-om na sljedećem meet-u, jer je ipak malo elegantnije. Ova tema to zaslužuje.

[Kroacija]

voted osobni doživljaj, ali mislim da obe opcije uvjetuju pomalo jedna drugu i da je apsurdno razdvajati ih. ukratko, nasrale ste se bezveze.
inače, samo se sjetim mog prvog dolaska na Denkmal für die ermordeten Juden Europas. nikad ljepši osjećaj u 22 navečer, ispred (usred) nekog umjetničkog djela. upiješ apsolutno svaki inč umjetnikove interpretacije i osobnog doživljaja.
općenito i moj najdraži arhitektonski motiv ikad. <3

[degenereginald]

Ni ne mislim da ih razdvajamo, samo je pitanje naginjanja. I onda guranje istog u ekstreme jer zašto ne?
+
Ovo je forum; poanta je u tome da se naseremo naširoko i naveliko (i uglavnom bezveze)

[Bash]

A što se apstraktne tiče- pa da, onda te prvi doživljaj okreće od uopće interesa da kopaš po namjerama autora? Jer u startu ideš od pretpostavke da nemaju nužno nešto dublje od tehnikalija i eksperimentiranja?

Osobno mi neka apstraktna djela mogu ostaviti fantastičan doživljaj, ali to dolazi iz činjenice da odnosi ploha ili recimo stil slikanja i boje koje su postavljene na platno

Vidin da vam nije napeto originalno pitanje više pa ću se nadovezat na apstrakciju. Da, najčešće nemam interesa za kopanje po namjerama autora apstraktnog djela, ali jer imam predrasude i očekujem da će me dočekat neki nerazumljivi bullshit, so why bother. Ne mogu reć da se nikad neće desit da neću pustit suzu na našpricano platno, ali za sad mi se to nije desilo. Možda ako mogu razaznat neki figurativni smisao u tome, ali pretpostavljam da onda to nije apstrakcija. :tele:

[degenereginald]

Možda ako mogu razaznat neki figurativni smisao u tome, ali pretpostavljam da onda to nije apstrakcija. :tele:

Point.
S tim da je to prirodna potreba, što ne? Geštalt i sve te sheme? Što ne znači da djelo više nije apstraktno (mislim, u nekoj hipotetskoj situaciji gdje se fakat radi o apstraktnom djelu), samo što si mu ti dodala neko značenje.
(ja više ne mogu vidjeti ovo bez da se sjetim 9/11-na)
Dakle, još jedan *kima glavom* moment. Sad već polako serem u prazno



Čini mi se da je logično odbaciti nešto što ne nudi značenje ili te ne uvlači na prvu, što me samo gura u smjeru ideje da bi možda bilo okej napraviti neke promjene u obrazovnom sustavu koji nas upoznaje s glavnim predstavnicima, a na kraju ne ostane vremena za suvremenu umjetnost (čak se i moderna apsurdno malo pokrije) i čak ljudi ni ne vide opseg koji isti podrazumijeva i pokriva. Sve je jako šturo i ograničeno i na kraju ostaje na pojedincima da se upoznaju s ostatkom, a nemaju motivaciju za istim ako im predstavnici nisu ostali u pamćenju po nečem pozitivnom.
Ali, to je samo digresija, nije toliko vezano za temu, zapravo, osim kroz onu ideju da su nam ukusi gurani u određenim smjerovima kroz čistu količinu/ kvantitetu, i onda imamo generacije ljudi koji jako vole Rembrandta, ali ne znaju živuće slikare današnjosti, i isto tako iste u startu odbijaju jer nisu istraživali u slobodno vrijeme ideje koje istražuje moderna umjetnost~~
I isto tako nešto 'nauče' voljeti baš zato što su jednostavno više Rembrandtovih djela vidjeli. Nešto kao kad čuješ pjesmu koja ti nije nešto na prvu, ali ti totalno može postati okej ili čak super nakon što ju čuješ sto puta na svakoj mogućoj radio stanici.
(i sad možda djeluje kao skrećem u traku o tome kako je bitno znati kontekst, ali to uopće nije istina. samo mislim da je okej bombardirati se svim i svačim, stalno, čak i ako nemamo informacije o istom, samo čisto iskustvo)

[Nirya]

Nema me par dana i ovdje se namnoži toliko postova da ne mogu sad krenuti s citiranjem i konkretnim replikama jer će to biti ne blok od posta, nego cijela zgrada

Već sama činjenica da se ova rasprava tako zahuktala govori o tome da je poanta u osobnom doživljaju, rekla bih, i to baš zbog onoga što je netko napisao (ne znam sad više tko) - osobnog perceptivnog i kognitivnog filtra koji svi imamo. Što god umjetnik htio reći svojim djelom i kakav god kontekst u tom trenu bio, i koliko god mi kao konzumenti tog djela znamo ili ne znamo umjetnikove namjere i poruke i kontekst, svi ćemo sve te informacije, jednako kao i samo djelo, provući kroz svoj osobni filter (kako perceptivni, tako i kognitivni). Jednako kao što je i umjetnik imao svoje filtre kroz koje je djelo stvorio i poruku prenio. Kad ne bi bilo tako, više bismo se slagali oko ove teme

[degenereginald]

How the Knoedler Lawsuit Transformed a 'Sublime' Rothko Painting Into Junk
Ne kao nastavak na temu, nego kao 'ha, zanimljivo' komentar, vezan uz isto. Iliti, ništa novo, i dalje zanimljivo