vama draga poezija...

[Rock Faerie]

Meni najdraži, volim ga beskrajno: Sergej Jesenjin

Doviđenja, dragi, do viđenja;
ti mi prijatelju jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htijenja
obećava i sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova,
nemoj da ti bol obrve povije-
umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
al' ni živjeti baš nije najnovije.



Ne tugujem, ne zovem, ne plačem...
Sve će proći, k'o s jabuka cvat.
Zlatom lišća uvela zahvaćen,
nikad više neću biti mlad.
Ni ti, srce, nećeš kucat' tako,
otkad zima stiže na moj prag.
Ni brezik me neće više lako,
namamiti bosa na svoj prag.

Skitnje duh sve rjeđi mi, sve tiše,
rasplamsava vrelih usta žar.
Svi zanosi već me ostaviše,
plima čuvstva, i očiju čar.

Rasplinuše sve se želje moje...
O, živote, bje li pusti san ?
Na konjiću ružićaste boje,
ja projurih kroz proljetni dan.

Sve nam život na tom svijetu krati,
past će skoro s granja lišće sve.
Nek' blagoslov barem vazda prati,
sve što stiže do cvijeta, i 'mre...

[Comfortably_ Numb]

Ti si moj trenutak i moj san
i sjajna moja rec u sumu
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si zudnja.

Ostaj nedostizna, nema i daleka
jer je san o sreci vise nego sreca.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve sto seca.

Srce ima povest u suzi sto leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo sto dusa prosneva.
Poljubac je susret najlepsi na svetu.

Od mog prividjenja ti si cela tkana,
tvoj plast suncani od mog sna ispreden.
Ti bese misao moja ocarana,
simbol svih tastina, porazan i leden.

A ti ne postojis, nit' si postojala.
Rodjena u mojoj tisini i cami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve sto ljubimo - stvorili smo sami.

[TomBoy]

When you thought I wasn't looking,
I felt you kiss me good night,
and I felt loved.

When you thought I wasn't looking,
I saw tears come from your eyes and I learned
that sometimes things hurt,
but it's all right to cry.

When you thought I wasn't looking,
I saw that you cared and I wanted to be
everything that I could be.

When you thought I wasn't looking,
I looked....and now I want to say thanks
for all the things I saw,
when you thought I wasn't looking.

[TomBoy]

After a while, you learn the subtle difference
Between holding a hand and chaining a soul,
And you learn that love doesn't mean leaning
And company doesn't mean security,
And you begin to learn that kisses aren't contracts
And presents aren't promises,
And you begin to accept your defeats
With your head up and your eyes open,
With the grace of a woman, not the grief of a child,
And learn to build all your roads on today
Because tomorrow's ground is too uncertain for plans,
And futures have a way of falling down in midflight
And after a while, you learn
That even sunshine burns if you get too much.
So you plant your own garden and decorate your own soul,
Instead of waiting for someone to bring you flowers.
And you learn that you really can endure...
That you really are strong
And you really do have worth
And you learn and learn...
With every goodbye, you learn.

[GaMeS]

Nocas se moje celo zari,
nocas se moje vjedje pote,
i moje misli san ozari
umrijet cu nocas od ljepote.

Dusa je strasna u dubini
ona je zublja u dnu noci
placimo, placimo u tisini,
umrimo, umrimo u samoci.

Tin Ujevic


najbolji!

[dany]

I want you to know
one thing.

You know how this is:
if I look
at the crystal moon, at the red branch
of the slow autumn at my window,
if I touch
near the fire
the impalpable ash
or the wrinkled body of the log,
everything carries me to you,
as if everything that exists,
aromas, light, metals,
were little boats
that sail
toward those isles of yours that wait for me.

Well, now,
if little by little you stop loving me
I shall stop loving you little by little.

If suddenly
you forget me
do not look for me,
for I shall already have forgotten you.

If you think it long and mad,
the wind of banners
that passes through my life,
and you decide
to leave me at the shore
of the heart where I have roots,
remember
that on that day,
at that hour,
I shall lift my arms
and my roots will set off
to seek another land.

But
if each day,
each hour,
you feel that you are destined for me
with implacable sweetness,
if each day a flower
climbs up to your lips to seek me,
ah my love, ah my own,
in me all that fire is repeated,
in me nothing is extinguished or forgotten,
my love feeds on your love, beloved,
and as long as you live it will be in your arms
without leaving mine.

[pihach]

joooj, ne volim poeziju

[Rock Faerie]

Dobriša Cesarić - Povratak

Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.


U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.


Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!


Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.


No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.

uvijek kad ju pročitam isti osjećaj

[stanica prema suncu]

Pati bez suze, zivi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Taste su suze, a jadikovke
ublazit nece gorki san.
Podaj se pjanom vjetru zivota,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.
Leti ko lisce sto vir ga vije
za let si, duso, stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet sto nema korijena.

[hedonism]

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ
Iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše.
I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo silazi sumrak i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.


Miroslav Mika Antić "Kroj"

[odiseya]

Sve od Ujevica.

Moja prva i najveca ljubav.

...A.B. Šimić, J.P. Kamov, V. Vidrić, Z. Golub
....Baudelaire, T.S. Elliot, W. Blake, E.A. Poe, T. Dylan
... i td.

[Sania]

Ne hvataj sebe za ruku...
Ne vodi sebe na rijeku...
Na sebe prstom ne pokazuj...
O sebi priču nikom ne kazuj...
Ideš, ideš - i spotakneš se.


Ana Ahmatova (obje)

Valovima lutala, šumom se krila
Prividjala se na emajlu sebi
Rastanak bih, možda, hrabro primila
Ali susret, bojim se, ne bih.


Mi smo anđeli
samo s jednim krilom;
možemo letjeti jedino
ako se zagrlimo.

Angel Ferrero


Doviđenja. Do poznanstva.
Susrest ćemo se - ne znam, ali -
upjevat ćemo se...
S meni samoj, neznanom zemljom.

Marina Cvetajeva (obje)


Kao desna i lijeva ruka
Tvoja je duša mpojoj duši bliska.
Mi sno sklopljeni blaženo i nježno,
Kao desno i lijevo krilo!
Al' vihor se diže - ponor se otvori
Od desnog do lijevog krila.


Bol je, znam, jedino plemstvo kome nisu
štetne ni zemaljska ni paklena zloba;
Da mističnu krunu spletem potrebni su
divljenje i zanos svjetova i doba.


Charles Baudleaire


Život
Nije vrijedan težine i boli življenja.
Tijela razumiju jedno drugo, ali duše, ne.
Jedino što ostaje je odsvirati jedan argentinski tango.


Manuel Bandeira


Nikad tu ničega nije bilo
osim jedno te isto i to više puta i svuda
i to uvijek drugačije.

Jacques Prévert


Ima ljudi koji nam govore ali ih ne slušamo;
Ima ljudi koji nas povrijede i ne ostavljaju traga;
Ali ima ljudi koji se jednostavno pojave u
našem životu i ostave trag zauvijek.

Cecillia Meireles

[Janeway]

zadnja koja mi je bila fora:

TI, KOJA KOSOM MLATARAŠ LIJEVO-DESNO



Ne daju mi čitati u tramvaju, a posebice ti, koja kosom mlataraš lijevo-desno.

Bacaš mi je posred stranice, pljuuus, nestaju sve riječi da bih podigao pogled.

Što bi rekla Jane Hirshfield, zašto sam zastao

usred njezine pjesme To Judgment: An Assay?

Ti mi svojom kosom mijenjaš život,

kao što «artičoka mijenja okus

svega što se jede poslije nje», kaže Jane.

Kosa je čudne naravi, prividno mrtva: možeš je rezati, paliti, a ipak raste.

I onda je moji živi prsti prevrću, zapliću se u nju, upliću svoj život, tuđi život,

mijenjaju im okus.

Recimo da ti odjednom poželim vidjeti lice dok zabacuješ kosu.

U najboljem slučaju mogu se nadati

tek bljesku tvojih ruku, koje će se pojaviti iznenada,

podignuti kosu, prstima je pročešljati,

a onda opet pustiti da pljusne

preko stranice knjige, nemilosrdno,

poput vode što ju na kraju smjene u brijačnici

iz kante izbacuju na ulicu.

[funcutica]

PRAZAN ŽIVOT

Sve ulice nas vrijeđaju
Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeći nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo se mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Dobriša Cesarić

[Riječanka]

Ti si moja ljubav stara
ti si lezba iz ormara.
Zbog tebe mi srce pati
nemam danas što jebati
i klitoris mi pulsira.

[Hidden_soul]

Ti si moja ljubav stara
ti si lezba iz ormara.
Zbog tebe mi srce pati
nemam danas što jebati
i klitoris mi pulsira.

Daj u bozju mater i ti i tvoja poezija, koji ti je kurac? Kakvo je to sranje?
Ajd skuliraj se sa tom kvazi-poezijom klitorisa, jebeno nije nit dobro nit smijesno nit bi to ikom normalnom mogla bit draga poezija jebote.

ontopic:

Ukrašću tvoju senku, obući je na sebe i
pokazivati svima. Bićeš moj način odevanja
svega nežnog i tajnog. Pa i onda, kad dotraješ
Iskrzanu, izbledelu, neću te sa sebe
skidati. Na meni ćeš se raspasti.
Jer ti si jedini način da pokrijem golotinju
ove detinje duše.
I da se više ne stidim pred
biljem i pred pticama.

Na poderanim mestima zajedno ćemo plakati.

Zašivaću te vetrom. Posle ću, znam, pobrkati
moju kožu sa tvojom. Ne znam da li me
shvataš: to nije prožimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je čišćenje nekim. Ljubav je nečiji
miris sav izatkan po nama.
Tetoviranje maštom.

Evo silazi sumrak i svet postaje hladniji.
Ti si moj način toplog. Obući ću te na sebe
da se ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoće.


Miroslav Mika Antić "Kroj"

Ovo mi je jako lijepo

[Fuga]

[There is a pleasure in the pathless woods]
by George Gordon Byron

There is a pleasure in the pathless woods,
There is a rapture on the lonely shore,
There is society where none intrudes,
By the deep Sea, and music in its roar:
I love not Man the less, but Nature more,
From these our interviews, in which I steal
From all I may be, or have been before,
To mingle with the Universe, and feel
What I can ne'er express, yet cannot all conceal.


Roll on, thou deep and dark blue Ocean--roll!
Ten thousand fleets sweep over thee in vain;
Man marks the earth with ruin--his control
Stops with the shore;--upon the watery plain
The wrecks are all thy deed, nor doth remain
A shadow of man's ravage, save his own,
When for a moment, like a drop of rain,
He sinks into thy depths with bubbling groan,
Without a grave, unknelled, uncoffined, and unknown.

His steps are not upon thy paths,--thy fields
Are not a spoil for him,--thou dost arise
And shake him from thee; the vile strength he wields
For earth's destruction thou dost all despise,
Spurning him from thy bosom to the skies,
And send'st him, shivering in thy playful spray
And howling, to his gods, where haply lies
His petty hope in some near port or bay,
And dashest him again to earth: —there let him lay.

[LittleRedRidingHood]

Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.

Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.

Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.

To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.

Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.

Koliko znam da pitam, toliko znanja mi pripada.

Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapiju beskonačnog.

Mika Antić

[LittleRedRidingHood]

i ja isto, svaki dan mi se vrti na fejsu..obozavam njegovu poeziju,u svakoj pjesmi nalazim dio sebe..

I suvise sam se bavio izgovaranjem misli,
umjesto mišljenjem govora.
I suvise sam se mučio razmisljajući o ljepotama,
umjesto da budem lijep.
I suvise sam se trudio da razumijem sve slobode,
umjesto da budem slobodan.
I suvise sam razmisljao o načelima pravednosti,
umjesto da bar jednom budem pravda.
Jedino uputno u ovom sumanutom zbivanju
na ispucaloj usni ponora jedne planete
jeste da najzad prekinem da raspravljam o istini,
i da ja budem istina....

[LittleRedRidingHood]

jos malo ali samo malo Mike,jedan stihic..


Ne sanjamo svi jednako i to nikome ne smeta. A zašto svima smetamo kad smo drugačije budni?

[LittleRedRidingHood]

Ovo nije ispovijest.
Ovo je gore nego molitva.

Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim.
Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam.
Hiljadu puta ponovo se plašim
za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata,
za tebe podijeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.

Da li sam još uvijek ona mjera po kojoj znaš ko te boli
i koliko su pred tobom svi drugi bili goli,
ona mjera po kojoj znaš ko te otima
i ko te plaća?
Da li sam još uvijek među svim tvojim životima
onaj komadić najplavijeg oblaka u grudima
i najkrvavijeg saća?

Ovde kod mene
dani imaju ukus piva i dosade.
Ponekad kaplju kiše
čudno,
spokojno.
Nemam volje ni da živim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade
i ne želi da zbriše
sa svoga oka nešto uzaludno,
nešto pokojno,
nešto golublje.
...
Ti me svakako razumiješ:
sve je,
sve je
sve je gotovo.
Uplašeno sam pijan
i prazan
i sam.
Ponekad neko naiđe da me zabrinuto voli i pazi,
neko kome otkrivam sve tvoje putokaze
do mog usijanog tjemena.
Nikome nemoj reći
ali ja,
koji najmanje znam o sreći,
htio bih malo nespretne sreće tom nekom novom da dam
i dok umire drveće i vjetar po lišću gazi
htio bih da mu bude dobro u ime izvjesnog aorista moje ljubavi
i davnoprošlog vremena.
...
Dalje ne bih imao ništa više da ti javim.
Pijana od hladnoće subotnja noć se valja.
Satovi su već odavno povečerje odsvirali.

Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim
jedino možda to da si ostala najljepša medalja
iz najljepšeg rata u kome su mi srce amputirali.

[LittleRedRidingHood]

moze, moze jos....

moze! ova mi je jedna od najdrazih..

Gledacu kako sunce nagriza drvecu ruke
pa su dlanovi liscca ranjavi i krti,
a mostovi tegle na ledjima topli vetar
sto prve kise najavljuje.

I ako vec svi odlaze
po nekakvom zakonu pomirljivosti i umora,
ucinicu to odjednom,
ne postujuci priglupe i svakodnevne smrti,
nestpljiv da dozivim taj mrak
sto mi se u zenice strmoglavljuje.

I smeskajuci se,
a necu objasniti zasto se smeskam
i sta osecam
dok mi se u raznobojnim klikerima ociju
hiljadu svetlosti menja.

Morate vec jednom shvatiti:
ja samo na sebe podsecam
ovako pijan od snova i proklet od poverenja.

Posle mene slobodno disite
i vi
sa rukama od crepa,
i vi
sa rukama od kolaca.

I prelamajte se u bezbroj nijansi
od crne
od bele,
- nikad me necete stici
jer bio sam drukcija prizma.

Ja sam
ispred nosa svih vrlo postovanih pronalazaca
prvi uspeo da patentiram
pod istim rednim brojem osmeh zanosa
i cinizma.

Ja sam
ispred nosa svoje vrlo cenjene generacije
prvi isao da onjusim oblake
i prvi se namrsten vratio.

I sad znam
da je mudrije uciniti korak van sebe
nego proci milione kilometara
u svojim grudima.

Inace,
bio sam pomalo vanbracno zaljubljen
u vetrenjace
i stanicne restoracije
i posteno sam,
cini mi se,
platio,
kiriju sto sam ziveo medj ljudima.

Nije mi zao
sto sam ispao naivan
kao dimnjak - sanjalica
koji za zivota ceka da ga proglase za vulkan,
iako nisam bljuvao ni pepeo ni zhar
put oblaka i ptica.

Ja sam vecito cvetao plavo
i to bez razloga plavo
kao jorgovan
u blatu ispred kasapnica.

Ja sam mislio:
dobro,
razmrskajmo usijane celenke o zid,
mozda ce se iz toga izleci nekakvi dani.

[talented miss cohen]

Posle bezbroj rođenja i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio da sve to što si disao
ne znači jedan život, stvarno, naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću i pretvorim u misao...

[LittleRedRidingHood]

Hteli ste silom da me naterate
na vaš preživeli način kretanja.
Način kretanja tvrdih i sporih stvari.

Grlili ste me,
a ipak niste znali gde sam.
U tom očajničkom neznanju,
tražili ste da odredite svoje mesto u meni.

Jedno je: platiti ulaznicu,
a drugo: platiti izlaz.

Ko uđe, a ne ume da iziđe,
nije trebalo ni da se bavi kretanjem.

[talented miss cohen]

Jesmo to svi pod Mikinom terapijom?


GOVOR

Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio
potišten kada bih sve ovo što osećam,
morao da ti objašnjavam hudim jezikom
čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim
i nekorisnim.
Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari,
koje su mnogima tajna.

Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena,
kaže jedan prastari zapis sa Tibeta.

Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a
možda niko neće ni pokušavati da ga
otkrije. Ali ti ga već sada moraš obuhvatiti
mislima.
Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva.

Postoje kulture gestova, disanja ili vida.
Postoji vreme vremena i prostiranje prostora.
Postoji lepota lepote. Postoji istina istine,
stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći.
Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmišljanja,
… postoji i ljubav ljubavi, sine moj.

Sve se ređe usuđujem da izgovaram reči, jer
uvek znače drugo nego što ja to želim.
Sve dalje su od govora i teško ih razabirem
u šumovima beskraja.

Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleđa. Takvo
je moje ćutanje s tobom ove noći. Opnu po
opnu, ljisku po ljusku, sluz po sluz, zamor
među nama civilizacije protozoa, epohe
virusa, ćelije stena i vazduha, i ustavljena
koža vode i večnosti.
To je kao da se sporazumevamo u svim
vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem
smo se zadesili.

Pisem umesto tebe Snežani i Alisi. Šaljem
telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam
se bar jednom dnevno telefonom
Galebu Džonatanu Livingstonu i Pepeljugi.
Ali ni reči odgovora. Znači da misle
na nas.
Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi
glasom govora.
Ljudi se poštuju rečima, a vole ćutanjem.

[LittleRedRidingHood]

Ponekad mi se učini da mi bježe pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospijem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje.
Možda je to i sreća. Možda imam u sebi nešto duže od krajeva.
Možda imam u sebi toliko mnogo svijeta, da se nikada, nigdje, neće moći završiti.
Nije riječ o životu, nego o njegovom djelovanju. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo očima. Postoje u meni mnoga, nevjerovatna čula. Čula vode i zraka, metala, ikre, sjemenja,…
Oni koji me sreću, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.
Od koje sam ja vrste?
Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne mičem se satima. Pravim se kao da razmišljam i da u sebi rastem. Činim to dosta uvjerljivo. Dok imitiram drveće, neko sa strane, neupućen, stvarno bi pomislio da sam pustio korjenje.
Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Čak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnijezde mi se na ramenu.
Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjač. Spor suputnik. Pravim se da mi je teško da se savijam preko bijelih oštrica realnog.
Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skraćivanja u točku i produžetka u nedogled…
Ja ne upoznajem svijet, već ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisjetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.
Jer mnogo puta sam bio gdje nisam jos koračao. I mnogo puta sam živio u onom što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to što će tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrćem. A u sebi se smješkam. Jer, ako niste znali, svijet je čudesna igračka.
Može li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?…
Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da vjerujem…

[talented miss cohen]

^^ A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda.

[LittleRedRidingHood]

1.
Sve nas je,
evo
manje
bez povratnih karata i prtljaga
u ovom životu gde grlo rđa od alkohola
i nežnosti,
a žene namerno nose tugu sa one strane
do koje nikad ne dopiru naše utrnule ruke.
Riču mi prazne boce ispod čela.
Riču kao preklana bela telad.
Zaudara mi duša na bezbroj najlepših očiju.
Na slavoluke i luke.
Na lutke i belutke.
Riču mi prazne boce u glavi.
Molim da neko razume ove dobre trenutke
kad ležim na mokroj travi
sa suzama suvim i plavim.
Molim da neko razume što imam u mesu šume
i neba rumen grumen,
dok ćutim ovako glasno i urlam ovako ćutke.

2.
Šefe,
ako boga znate, šefe,
kad polazi poslednji voz u naše slepoočnice?
Ako ima vremena,
pustite nas da se ljubakamo ovako među prtljagom.
Otvorite širom sve skretnice.
I blombirajte kočnice.
Ima nekadm
pa nam je neko veče životinjski drago,
a ni sami ne znamo zašto je drago.
Ima nekad,
pa se po neka stara noć dugo seća
naših prstiju isprljanih od krvi
i poljubaca koje smo u pola cene prodavali.
Možda smo iskreno hteli da se ova stanica zove:
sreća.
Pa šta ako i nije: sreća?
Možda se mi i nikad nismo poznavali
a sve vreme se mislilo
da smo se divno poznavali.
Šefe,
ako boga znate, šefe,
kad ide poslednji oz u naše izgužvane
prastare kože?
Da li primate možda umesto novca cveće?
U redu:
napišite nam dve karte dokle se za jedan buket može,
a neće,
a nikako se neće,
a užasno se neće.

3.
Kad ti voz ode,
sakrij pod pazuh smotuljak moga duha.
Biće mi lakše da sve zaboravim
ako znam da me se neko seća.
Biće mi lakše ako znam
da smo skuplje plaćeni tamo
gde smo se besplatno delili,
nego gde smo se pogađali i prodavali.
Inače,
ako misliš da se ova stanica zove: sreća,
izvini,
uopšte se ne zove: sreća.
Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali,
izvini,
mi smo se divno poznavali.
Hoću da podelimo noćas
ovu poslednju krišku sna i ćutanja
i sažvaćemo je
svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.
Zar ne nalaziš da je dirljivo smešna
ova mala čekaonica između lutanja i lutanja?
U redu:
presedećemo još koji nestrpljiv sat,
a onda jutarnjim vozovima otputovati,
otputovati,
otputovati,
bajagi – iznenadno.

[Plague]

Because of you, in gardens of blossoming flowers I ache from the
perfumes of spring.
I have forgotten your face, I no longer remember your hands;
how did your lips feel on mine?
Because of you, I love the white statues drowsing in the parks,
the white statues that have neither voice nor sight.
I have forgotten your voice, your happy voice; I have forgotten
your eyes.
Like a flower to its perfume, I am bound to my vague memory of
you. I live with pain that is like a wound; if you touch me, you will
do me irreparable harm.
Your caresses enfold me, like climbing vines on melancholy walls.
I have forgotten your love, yet I seem to glimpse you in every
window.
Because of you, the heady perfumes of summer pain me; because
of you, I again seek out the signs that precipitate desires: shooting
stars, falling objects.

Neruda.

[LittleRedRidingHood]