Dajem ti verse: tema o poeziji.

[bašja]

evo jedna naše gore list
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=GoWNnt4Fdh4[/youtube]

[lizistrata]

Sergej Jesenjin
Ti ne voliš i ne želiš me

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

1925.



*I topla preporuka cijelog Jesenjinovog opusa za ljubiteljice poezije

[tamy1302]

U potrazi za tobom nestajem

Još uvijek čujem vjetar
Koji se šulja kroz brezove grane.
U daljini topot konja i
Zvuk starih kola.


Mjesec me nježno promatra
Obasjavajući suze na mom licu
Lagano me miluje a ja
Plačem za njom.

Još uvijek osječam njezin
Dodir na vratu
Njen posljednji dodir još uvijek gori u meni.

U daljini sova huče
A vukovi već počinju zavijati
Sve to prolazi kraj mene,
Ja živim u prošlosti.

Živim u vremenu kada smo
Bile zajedno.
Same.

U vremenu kada sam brisala
Suze sa tvog lica,
Kada sam osmijeh na tvom licu
Gledala.

Zvuk starih kola prene me
Sunce je već daleko na nebu.
Prilazim rijeci,gledajući svoj
Lik na površini.

Ne vidim ništa
Samo tvoj osmijeh
Polako ulazim i nestajem
Ispod površine u potrazi
Za tvojim osmijehom.

n.g.


Ulica

Obasjana prigušenom svjetlošću
Stajala si na uglu ulice.
Bila si tužna.
Tvoje lice bilo je prekriveno
Velom duboke boli.

Prišla sam ti,
Pogledala si me svojim
Smeđim očima.

Očima o kojima sam sanjala
U mrkloj noći moje sobe.
Oči koje su obasjavale moje srce.
Kada si me pogledala srce mi je stalo.
Ništa nisi rekla.
I ja sam šutjela.

Ja sam za tebe bila neznanac koji
Je slučajno stajao na uglu ulice.
Ne!
U mom srcu ti za mene nisi neznanka.

Željela sam ti reći
Volim te!
Željela sam cijelom svijetu reći
Volim je!
Nisam mogla,
Okrenula si se i otišla,
Otišla u mrklu noć te ulice.

Kada si stigla pred vrata
Okrenula si se i pogledala me,
Da li slučajno ili namjerno?

Još sam stajala tamo,
Stajaću još dugo,
Sve dok me budeš trebala.
Još dugo bit ću na uglu ulice,
Ulice koja je nekako već postala moj dom.

n.g.

[talented miss cohen]

Bašja_ nice choice, I personaly liked it, dopada mi se kad pjesnici lično donose vlastitu pjesmu, onda i ritmika je nepogrešiva. A ok, dobro, i poanta s bolnicom got me sentimental (nije da i regularno nisam)...

Tamy_ hvala ti što si podijelila s nama tako zbilja neodoljivo lirične verse, svi moji komplimenti za n.g.

*I topla preporuka cijelog Jesenjinovog opusa za ljubiteljice poezije

Спасибо Lizistrata, priključujem se toploj preporuci i nadodajem još jedno ime vrijedno, po meni, preporuke i odstupanja prostora u ovoj temi:

Vladimir Vladimirovič Majakovski

[talented miss cohen]

Vladimir Vladimirovič Majakovski, najistaknuti predstavnik ruskog futurizma u poeziji koji kao pravac je nažalost i ugasnuo njegovom preranom smrću (počinjenim samoubojstvom).
Htjela bih vam predstaviti jednu od njegovih dužih ali i ujedno najljepših poema Oblak u hlaćama. Budući da je preduga za ovaj virtualni prostor ovdje, postati ću samo odlomak (onaj koji sam uspjela naći na hrvatskom jeziku) i linkovi do integralnu poemu na engleskom jeziku.
Postoji anegdota u vezi nastanku ove poeme koja kaže da je fraza “oblak u hlaćama” nastala kad je Majakovski ušao u tramvaju i zamjetio da je u njemu osim njega još samo jedna mlada žena. Kako bi je oslobodio nelagodnosti predstavio sebe sljedećim riječima “ja nisam čovjek već oblak u hlaćama”. Izgovorivši te riječi svanulo mu je kako je to jedna velika fraza i kako bi savršeno stala u pjesmu. Pa, kako bi se osigurao da će mlada dama zaboraviti na te riječi, nastavio je pričati s njom još nekoliko sati (!). Onda je otišao i napisao remek djelo Oblak u hlaćama.




OBLAK U HLAĆAMA

1.
Vi mislite bunca malarija?
To je bilo, u Odesi.
"Doć'u u četiri" rekla je Marija.
Osam.
Devet.
Deset.
Evo i veče
u noćnu strahu bježi,
veče decembarsko
s prozora u magli
U staračka leđa smiju se i ržu
kandelabri.
Mene više prepoznati ne može:
ja sam zgrčena gomila žila.
Šta takva gomila poželjeti može?
A mnogo hoće takva gomila.
Jer više nije važno
ni to što sam od bronze,
ni to što srce moje -
od gvožđa hladnog -
bije.
Noću i čovjek svoj zvek
u nešto žensko, meko,
želi da sakrije.
I ja sam, ogroman,
na prozoru savijen,
rastapam staklo čelom od čelika.
da li je to ljubav ili nije?
I kakva je -
mala ili velika?
Odakle velika u takvom tijelu:
mora da je to malena,
neka krotka ljubav, što se u stranu baca
od automobilskih sirena
i voli zveket praporaca.
Opet i opet čekam,
zabivši lice u rošavo lice kiše.
I već me je poprskala dreka
gradske plime, sve više.
Ponoć, sa nožem kog pruža -
do đavola s njim! -
došla je, zaklala.
I kao s' panja glava sužnja,
dvanaesta ura je pala.
U oknima sumorne kišne kapi,
kreveljeći se, nakrcale,
k'o urlanjem usta da su razjapile
himere s pariske katedrale.
Prokleta da si!
I pocijepa usta skoro krik.
Zar ti je i to malo?
Čujem:
nerv,
tiho, kao s kreveta bolesnik,
podigao se.
I , gle -
u početku jedva je pošao
jedva,
onda je ustalasan,
jasan,
potrčao.
Sada je sa druga dva
očajno igrati stao.
Pao na plafon spratu niže.
Živci
veliki,
mali,
mnogi -
pomamno skaću
i već -
gmizu.
Živci pali s nogu!
A noć se po sobi glibi i oko,
otežalo, odatle nikako da se ispravi.
Odjednom, vrata zacviliše, ko da
krcma zub na zub
ne može da sastavi.
Ušla si
osorna, kao "na!"
gužvajući rukavice kao luda,
i rekla: "Da, znate, ja ću da se udam."
Pa šta, udajte se.
Ništa nije bilo.
Izdržaću.
Gledajte - ja sam spokojan ko
bilo
pokojnika.
Sjećate se?
Govorili ste:
"Džek London, novac, ljubav, strasti" -
a ja vidjeh samo jedno:
vi ste Đokonda,
koju treba ukrasti!
I ukrali su je.
Opet ću ljubav u terevenkama utući
povije obrva ozarivši vatrom.
Pa šta!
Ponekad i u izgorjeloj kući
skitnice nađu dom!
Izazivate?
"Manje no prosjak kopejaka
vi imate smaragda bezumlja" Sjetite se!
Pala je Pompeja
od razdraženog Vezuva!
Hej!
Gospodo!
Ljubitelji
obesvješćivanja,
zločinstava,
pokolja,
da li ste najstrašnije
vidjeli -
lice moje kada sam
ja apsolutno spokojan?
I osjećam -
"ja" za mene je malo.
neko se otima iz utrobe moje.
Halo!
Ko je?
Mama?
vašeg sina nešto divno boli!
Mama!
Zapaljeno mu je i srce i vene.
Recite sestrama, Ljudi i Olji,
on nema kuda da se djene.
…
4.
Marija! Marija! Marija!
Pusti me, Marija!
ne mogu ostati na ulicama!
Nećes?
Čekas
dok upalih obraza grubo,
bljutav,
i isproban na svemu lošem,
dođem
i procijedim bezubo
da sam ja danas
"neobično pošten".
Marija,
vidiš -
ja se, već poguren, slamam.
Marija!
Kako u debelo uho zabosti nježnu riječ?
Ptica
živi od pjesme,
pjeva
gladna i zvonka,
a ja sam čovjek, Marija,
prost,
koga je sipljiva noć iskašljavala na prljavu
ruku Presnje.
Marija, hoćes li me takvog?
Pusti me, Marija!
Zgrčenim prstima davim gvozdeno grlo
zvonca.
Marija!
Na ulicama su zvijeri.
Na vratu prsti davljanja što bode-
Boli!
Otvori svoje dvori!
Vidiš -
zabili su u oči iz šešira čiode.
Pusti me.
Mala!
Ne boj se
što na mom volovskom vratu
sede kao planine vlažne žene od znoja
gubave.
Ja kroz život vućem (i to je zato)
milion ogromnih, čistih ljubavi
i milion miliona malih ljubavi.
Ne boj se
da ću se opet prilijepiti za hiljade lica -
''djevojke Majakovskog'' -
u izdajničko vrijeme mraka,
ta to nije ipak
dinastija carica
krunisanih u srcu jednog ludaka.
Marija, priđi!
U bestidnosti nagote,
ili puna plašljivih drhtaja,
no daj tvojih usana ljepotu što još iscvala nije:
srce i ja nijednom ne doživjesmo do maja,
a u prokletom životu
tek stoti april je.
Znači - opet,
dok mračno sve je to,
uzeću srce,
isplakano grozno,
da ga nosim,
ko što
u štenaru pseto
nosi svoju šapu presječeno vozom.
Krvlju svoga srca ja radujem put,
uz odjeću bijelu lijepi se prašine cvijeće.
oko zemlje - Krstiteljeve glave
po hiljaditi put
Irodijada-sunce će da se okreće.
I kada moja gomila godina
odigra svoje do konca -
krvlju označiće se put što vodi
ka domu moga oca.
Izaći ću
prljav (od jendeka, gdje provodih noći)
primaći ću mu se bliže,
sagnuću se
i na uho mu reći:
Slušajte, gospodine Bože!
Kako vam ne dosadi
u žele oblaka mreskavih
zamakati oči odebljale, a?
Hajde da organizujemo
vrtešku
na drvetu poznavanja dobra i zla!
Svemogući, ti si izmislio
za svakog po dvije ruke,
i svakome si po glavu dao ti -
a zašto nisi izmislio
da se bez muke
može ljubiti, ljubiti, ljubiti?!

Misljah - Božanstvo si, svemoguće, staro,
a ti si nedoučeni, majušni bogić samo.
Vidiš, ja se saginjem
i iz sare
vadim kamu.
Krilati nitkovi!
U raju da ste zbijeni!
Gomila perjaša od straha valja se!
A tebe, što si tamjanom opijen,
rasporiću odavde do Aljaske!
Pustite me!
Nećete me zaustaviti.
lažem li, u pravu li
sam ja,
ali više ne mogu da budem spokojan.
Gledajte -
zvijezde su opet obezglavili
i nebo okrvavili od pokolja!
Ehej!
Nebo!
Skini kapu!
ja dolazim!
Gluho.
Vasiona spava,
položivsi šapu
s krpeljima zvijezda pod ogromno uho.
-- V.V. Majakovski

Integralna poema
prolog http://home.comcast.net/~kneller/acloud.html
dio 1. http://home.comcast.net/~kneller/acloud1.html
dio 2. http://home.comcast.net/~kneller/acloud2.html
dio 3. http://home.comcast.net/~kneller/acloud3.html
dio 4. http://home.comcast.net/~kneller/acloud4.html

[tamy1302]

ima još puno,puno pjesama od n.g. (moj potpis na pjesmama koje sam napisala) i eto drago mi je da ti se sviđa

to su pjesme već dugo napisane ali eto prvi puta i stavljene ovako za svekoliko pučanstvo-inaće skupljaju prašinu u bilježnicama

[talented miss cohen]

Onda ću reći da smo počašćeni u ime ovog malog death poet society ovdje

Hm, ja vjerujem u fermentaciju stihova, u tihom, nevidljivom sazrevanju metričkih slogova... u finu interleksičku prašinu koja ih štiti, isto kao što se mozaici štite finim slojem pjeska kako bi zadržali ljepotu.

Pitam se posipavamo li takvim finim pjeskom i one koje smo nekad divno voljeli... da ih zaštitimo... da ih ne zagubimo zauvijek... jer ih nikad i nismo prestali voljeti... sjedimo li u miru dok gledamo kako se kamenčić po kamenčić tog mozaika koji se nekada zvao nas odvaja i postaje netko drugi. Imam li prava skupljati ih u džepu bar, i onda ih presložiti... Može li se presložiti, posjedovati ljubav? Ili je jedina istina da ona posjeduje i slaže nas... ko će ga znati. Valjda onaj ko pati.

[tamy1302]

Onda ću reći da smo počašćeni u ime ovog malog death poet society ovdje

Hm, ja vjerujem u fermentaciju stihova, u tihom, nevidljivom sazrevanju metričkih slogova... u finu interleksičku prašinu koja ih štiti, isto kao što se mozaici štite finim slojem pjeska kako bi zadržali ljepotu.

Pitam se posipavamo li takvim finim pjeskom i one koje smo nekad divno voljeli... da ih zaštitimo... da ih ne zagubimo zauvijek... jer ih nikad i nismo prestali voljeti... sjedimo li u miru dok gledamo kako se kamenčić po kamenčić tog mozaika koji se nekada zvao nas odvaja i postaje netko drugi. Imam li prava skupljati ih u džepu bar, i onda ih presložiti... Može li se presložiti, posjedovati ljubav? Ili je jedina istina da ona posjeduje i slaže nas... ko će ga znati. Valjda onaj ko pati.

Hvala -eto možda opet stavim pokoji stih

Možda ih ne želimo zaštiti i možda ih ne želimo izgubiti zato jer ih još volimo već iz jednostavno sebićnih razloga ih zadržavamo u sebi i oko sebe jer smo upravo radi tih ljubavi onakvi kakvi smo danas.
Ako ih uistinu ostavimo iza sebe hoćemo li izgubiti i sebe putem?
Hoćemo li znati tko smo?
Utvara je vjerovati da posjedujemo ljubav jer ona posjeduje NAS ali osjećaj je toliko velik, ponekad nedokučiv da joj to sa smješkom dopuštamo i spremni smo napraviti sve da kod nas bude što duže.
Al opet kako sam uvijek govorila nema ljubavi bez patnje i patnje bez ljubavi-zašto je to tako?
Hm- nemam pojma

[talented miss cohen]

NE ME QUITTE PAS

Ne me quitte pas
Il faut oublier
Tout peut s'oublier
Qui s'enfuit déjà
Oublier le temps
Des malentendus
Et le temps perdu
A savoir comment
Oublier ces heures
Qui tuaient parfois
A coups de pourquoi
Le coeur du bonheur
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas

Moi je t'offrirai
Des perles de pluie
Venues de pays
Où il ne pleut pas
Je creuserai la terre
Jusqu'après ma mort
Pour couvrir ton corps
D'or et de lumière
Je ferai un domaine
Où l'amour sera roi
Où l'amour sera loi
Où tu seras reine
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas

Ne me quitte pas
Je t'inventerai
Des mots insensés
Que tu comprendras
Je te parlerai
De ces amants là
Qui ont vu deux fois
Leurs coeurs s'embraser
Je te raconterai
L'histoire de ce roi
Mort de n'avoir pas
Pu te rencontrer
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas

On a vu souvent
Rejaillir le feu
D'un ancien volcan
Qu'on croyait trop vieux
Il est paraît-il
Des terres brûlées
Donnant plus de blé
Qu'un meilleur avril
Et quand vient le soir
Pour qu'un ciel flamboie
Le rouge et le noir
Ne s'épousent-ils pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas

Ne me quitte pas
Je ne vais plus pleurer
Je ne vais plus parler
Je me cacherai là
A te regarder
Danser et sourire
Et à t'écouter
Chanter et puis rire
Laisse-moi devenir
L'ombre de ton ombre
L'ombre de ta main
L'ombre de ton chien
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas
Ne me quitte pas

-- Jacques Brel

[Broken Down Angel]

S neba jedna zvijezda pade,
mrtva zvijezda - sinji trak;
ruši se u svijet bez nade,
propada u vječni mrak.
Plač se njen iz groba diže,
strašni jecaj, teški jad.
"Kada kraju svom se stiže?"
Nigdje cilja nema sad.
Kulom se vjetri igrat stali,
pod njome tiho šapću vali.
Zidine bijele srebrom mije
luna što blijedim licem sije.
Duboko u kuli tama vlada gusta;
jedan samo svijetle mjesečine trak,
što kroz okno prodre do podruma pusta,
pretvori noć tamnu u siv polumrak.
Stup stupu ukrug ruku svoju nudi
u tami noćnoj. A vjetra fijuci
lete ko kletih uznika jauci,
u kosi se sužnja igra vjetar ludi.
A on, nad kamen nagnut stol,
o ruke glavu opire,
sjedeć i klečeći na pol,
u misli teško ponire.
Pod oblak što je mjesec zakrio
dušu bi svoju rado sakrio;
od misli miso umire.

Mácha, "Máj" [2.]

[Bash]

L'ombre de ton chien

<3



D. Cesarić - Vagonaši

Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu.
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.

Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nahereni, tužni.
U ovom kraju stareži i dima
najljepši dan poružni

A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ima ime:
Napuštena pruga.

Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, bože moj.
Al nema tako velikoga u gradu
K'o naš bijeli željeznički broj.

I vrt imade naša kuća;
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.

U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A netko ženu bije.

Alkohol ubija... znamo, o znamo
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo
Jer utjehe nema u vodi.

Sad je ljeto... veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al mi smo tu, roblje rada.

I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Naši stanovi.

Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.

[tamy1302]

Uf volim Cesarića

[talented miss cohen]

Jesen u Zagreb posve tiho došeta
u papučama bez peta.
Tek okom trepneš, a već su njeni puti
zasuti lišćem što žuti.
Ćilim se rujni pred njom podatno pruža
satkan od uvelih ruža.
I tko je sretne, namah tražiti stane
mahnito minule dane.
I ja ih tako u lišću tražim i ištem
pred žutim sveučilištem.
Pado sam i ja tu, da bješe milota,
na ispitima života.
Pa ipak zviždim đačku ariju lijepu
s rukom u praznome džepu.
Jer negdje u suncu, teška, još neobrana
i moja se svija grana.
-- Gustav Krklec

[komad kruha]

Vesna Parun - Ti koja imaš ruke nevinije od mojih



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.



Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.



Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.



Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.



Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.



Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.



Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj šumi.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.



I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.



Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!

[tamy1302]

A.G.MATOŠ

ŽIVA SMRT

Imao sam srce, djetinjasto srce,
Srce koje boli, boli tako jako!
Imao sam srce, bolno, bolno srce,
A kada mi ode, nisam više plako.
Bijah skoro sretan. Ali jedne noći
More bolno srce—jedno ptiče malo,
Našlo me u mraku, više glave stalo
I sitnu mi pjesmu sitno cvrkutalo:
—Godinu već dana, svake božje noći
Služim ko trubadur jednoj dami nagoj,
Usnulu joj dušu čudnim krajem vodim
U ljubavnoj priči i mjesečini blagoj.
Ali sinoć—jao!—gatalica presta,
Pa ko repatica pade mi na grudi:
Ja sam, braćo, sinoć vragu dušu dao,
O, umrije mi, umrije moje srce, ljudi!

i najdraža:)

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

[talented miss cohen]

komad, tamy, prekrasan izbor, baš su mi sjele, baš baš

evo moje nelektorirane švrljotine na bijeloj salveti:

BEZGLASNA

Mogu li da večeras ništa ne kažem?
Stanem ovako tu usred bijelog prostora i šutim...
Tebi možda i nije do moje šutnje ali eto samo mi još tišina ne duguje novac.
Čudno... možda su tanini, možda je samo dan
možda je instinkt preživljavanja, možda je put ka sebi.
Slobodno izgovori na glas, ja nemam riječi.
Riječi me ne slušaju večeras.
Zato i ti ne slušaš mene.
Možes me samo gledati.
I pogađati.
Ja se možda divno bojim.
Ja možda zato tu stojim.
Čitav univerzum razlijeva svoj decibelski smijeh po meni.
Koliko para ušiju su potrebni za to čuti?
U svakom ćošku moja ljubav se krije, ali krije se od mene samu.
Svi je ostali vide. Svi je ostali nalaze.
Mene savjest prodala, mene se vlastita plot odriće,
ja izlazim na pozornici, a predstava je u drugoj dvorani.
Čekaj, stani...
Nemoj ići...neću te ubiti u svojoj priči
Ti živiš, ti tako nepovratno živiš.
Tko sam ja to uskraćivati.
Tko sam ja sebe spasivati.
Opetovano u svakom fotonu jutra.
Ja ti prinosim svoje čelo u kutijicu za prstenje.
Ja te držim za ruku dok prelazimo ulicu.
Tebi ponestaje pisma.

Noćas sam ti sva od vina.
Od odsustva i od srama.
Noć je sva od teget plastelina.
Od "laku noć" i od "sanjaj me".
Možda u svoje plahte od tanina
kroz mene šuti sama tišina.

T.M. Cohen

[phos]

Suicide

Suicide is like sex, has to be the right moment, the right time,
The right place, the right predicament, the right state of mind,
Suicide is like a test, choose carefully or pay the price,
Of ending the longing pain, of ending your brutal life,
Suicide is like a illness, you try but it wont heal,
The feeling might go away, but sooner or later the pain you'll feel,
Suicide is like an adrenaline rush, all the pain goes through your mind,
'Til you realize you cant do it, cant go through it one more time,
Suicide is like boxing, you keep training 'til you get it right,
The pain of another hand stings you, but you wont stop 'til you win the fight,
Suicide is like a cemetery, life of the dead buried in dirt,
Slowly taking away the stress, the pain, the guilt, the hurt,
Suicide is like a rape victim, once its gone you cant get it back,
You feel less than a person, because your innocence you lack,
Suicide is like hell, the burning fire or a bloody knife,
Suicide is my way out, its taking my own life,
n. thomas

[tamy1302]

komad, tamy, prekrasan izbor, baš su mi sjele, baš baš

evo moje nelektorirane švrljotine na bijeloj salveti:

BEZGLASNA

Mogu li da večeras ništa ne kažem?
Stanem ovako tu usred bijelog prostora i šutim...
Tebi možda i nije do moje šutnje ali eto samo mi još tišina ne duguje novac.
Čudno... možda su tanini, možda je samo dan
možda je instinkt preživljavanja, možda je put ka sebi.
Slobodno izgovori na glas, ja nemam riječi.
Riječi me ne slušaju večeras.
Zato i ti ne slušaš mene.
Možes me samo gledati.
I pogađati.
Ja se možda divno bojim.
Ja možda zato tu stojim.
Čitav univerzum razlijeva svoj decibelski smijeh po meni.
Koliko para ušiju su potrebni za to čuti?
U svakom ćošku moja ljubav se krije, ali krije se od mene samu.
Svi je ostali vide. Svi je ostali nalaze.
Mene savjest prodala, mene se vlastita plot odriće,
ja izlazim na pozornici, a predstava je u drugoj dvorani.
Čekaj, stani...
Nemoj ići...neću te ubiti u svojoj priči
Ti živiš, ti tako nepovratno živiš.
Tko sam ja to uskraćivati.
Tko sam ja sebe spasivati.
Opetovano u svakom fotonu jutra.
Ja ti prinosim svoje čelo u kutijicu za prstenje.
Ja te držim za ruku dok prelazimo ulicu.
Tebi ponestaje pisma.

Noćas sam ti sva od vina.
Od odsustva i od srama.
Noć je sva od teget plastelina.
Od "laku noć" i od "sanjaj me".
Možda u svoje plahte od tanina
kroz mene šuti sama tišina.

T.M. Cohen

hvala
možda se zove bezglasna ali onome tko zna slušati i vidi ispod bijele boje te salvete govori tisući rijeći

[rainbow]

skužajte ako je ovo već bilo (da ne gledam cili topik sad)

Odlazak

U slutnji, u čežnji daljine, daljine,
U srcu, u dahu planine, planine.

Malena mjesta srca moga,
Spomenak Brača, Imotskoga.

I blijesak slavna šestopera,
I miris (miris) kalopera.

Tamo, tamo da putujem,
Tamo, tamo da tugujem.

Da čujem one stare basne,
Da mlijeko plave bajke sasnem.

Da više ne znam sebe sama,
Ni dima bola u maglama.

Tin Ujević

http://www.youtube.com/watch?v=_0HAzIBd9Ck

_
iden sutra k Braču... da vidim kako se beru masline

[rainbow]

pa i malo arsena

Kora Potočnik

Zbog koje sam produžavao mladost
i volio na zaboravljen način.
Za početak:
širi se crnilo
između bijelih stupova Tivolija.
U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice
koja je topla kugla
naslonjena na moju dušu,
koja je pokret noćnog mora -
Potocnik Kora.
Zbog koje sam vozio danima
i uvjeravao se da mi je svijet suvišan.
Tajanstvo Slovenije.
Vlaga se skuplja u njenoj koži,
a usta su joj smrvljena voćka.
Nejasan put na zvuk "roga"
do njene šume, do njenog mora -
Potočnik Kora.
Koja nije ona prava,
drukčije to želim reći;
dobrostojeća je moja mora.
Čiji telefon godinama šuti
i ponižava moje stare ljubavi
odane drugom vremenu,
koja je pismo bez odgovora -
Potočnik Kora.
Koja se jednom dala, tek tako,
da bi bila još dalja,
kao medalja na mrtvom tijelu
i pobjegla u nečijim kolima,
ali u jezero iza jutarnjih gora -
Potočnik Kora.
Koja je preslišala moju mladost,
prelistala moje albume,
koja nas proziva,
prema čijem su smijehu
moje iskustvo, Azija, ironija i diploma,
neusporedive noći - ništa.
Zbog koje se drukčije pije i hoda.
Jedina zemlja, jedini stanovnik -
Kora Potočnik.
Generacija o kojoj razgovaram.
Što hoće od mene?
O, tako jednostavno padaju geografija i literatura!
Ona ne voli, ili voli - ne voli.
Bez milosti je, bez uvjerenja,
duša bez tajne i izvora -
Potočnik Kora.
Koja mi je tako malo vremena ostavila,
koja se smije dok čita svoju pjesmu.
Zbog nje su moje ljubavi stvari,
a ona je opet ideja.
Koja je uzela više no što je smjela,
igrala se, ništa nije htjela,
koja se ljubila kao da mora -
Potočnik Kora.
Pa da se oprostim od one
kojoj treba manje ljubavi
no što joj se daje.
Koju je moje srce samo kratko nerviralo;
križaljka za koju joj nedostaju
još dva - tri slova.
Koja je sve tajne mog života,
kao čarobnjak u noćnom lokalu,
sabrala u jednu pticu
i pustila je da odluta.
Ja nešto drugo branim
i sve ovo stvarno ne bih smio,
pa ipak “na vašu službu” bjegunac-vojnik -
Kora Potočnik.

[talented miss cohen]

Ajme šjorina Wave tako farmaceutski precizna kombinacija Tina i Arsena... ide uz vino i kestene... have fun na Bracu i... a ca, a ca... pozdravi Bracanine
uz pjesmu naravno
http://www.youtube.com/watch?v=-6XI_z4scag
*******************************************************

Evo i ja ću malo Tina...

Noć u kojoj pljušte zvijezde

Noćas se zvijezde ore iz vječna mira svoda.
Kamo se ruše zvijezde? Za lov im nemam mreže -
progutat će ih eter i beskonačna voda.
Ruše se zvijezde u prostor svijeta bez ravnoteže.
Ko da ga veže?
Što biva od mrtvih zvijezda? Idu u dim, u paru?
Neće li nove zore pojesti opća tama?
Neće li tkivo svijeta propasti u požaru?
Ili će zvijezde stići u ognjen sudar s nama?
Iskre, gdje je jama?
Gube se mahnite zvijezde u tajne svemirske rupe.
Ja molim pravo na najmanje parče meteora.
Da ove strasne vatre u lubanju me lupe,
da les moj plane u svetu lomaču odozgora,
smrt zvijezdanoga stvora.

--Tin Ujević

[talented miss cohen]

Mr. Cohen again.



NEED THE SPEED

need the speed
need the wine
need the pleasure
in my spine

need your hand
to pull me out
need your juices
on my snout

need to see
I never saw
your need for me
your longing raw

need to hear
I never heard
against my ear
your dirty word

need to have
you summon me
like moon above
the gathered sea

need to know
I never knew
the tidal towing
come from you

need to feel
I never felt
your magnet pulling
at my self

now it fades
now it's gone
hormonal rage
unquiet song

[talented miss cohen]

THE KISS
by Stephen Dunn


She pressed her lips to mind.
—a typo

How many years I must have yearned
for someone’s lips against mind.
Pheromones, newly born, were floating
between us. There was hardly any air.

She kissed me again, reaching that place
that sends messages to toes and fingertips,
then all the way to something like home.
Some music was playing on its own.

Nothing like a woman who knows
to kiss the right thing at the right time,
then kisses the things she’s missed.
How had I ever settled for less?

I was thinking this is intelligence,
this is the wisest tongue
since the Oracle got into a Greek’s ear,
speaking sense. It’s the Good,

defining itself. I was out of my mind.
She was in. We married as soon as we could.

[Gost]

THE KISS
by Stephen Dunn


She pressed her lips to mind.
—a typo

How many years I must have yearned
for someone’s lips against mind.
Pheromones, newly born, were floating
between us. There was hardly any air.

She kissed me again, reaching that place
that sends messages to toes and fingertips,
then all the way to something like home.
Some music was playing on its own.

Nothing like a woman who knows
to kiss the right thing at the right time,
then kisses the things she’s missed.
How had I ever settled for less?

I was thinking this is intelligence,
this is the wisest tongue
since the Oracle got into a Greek’s ear,
speaking sense. It’s the Good,

defining itself. I was out of my mind.
She was in. We married as soon as we could.

očaralo me je

[talented miss cohen]

opa! netko je osjetio lips against mind...


A ipak, nitko ne razmišlja o stihovima ovih dana... nitko ih se ne sjeća... neposlušne male riječi nam bježe... to je sitno narezano odsustvo... to je sunce naopako... to je rastanak slogova... djelići iluzije kojih ne možeš pokupiti... odmiću... ja bi ih sve pohvatala, baš sve, stali bi mi u unutrašnjem džepu jakne... bacala bi ih za sobom da označim put do sebe, da pomognem onome koji me traži... tko god i da se odlučio igrati se tako životom.

[talented miss cohen]

Leonard je pokušao napustiti ovu temu ali nije mu uspjelo...



I TRIED TO LEAVE YOU

I tried to leave you I don't deny it
I closed the book on us at least a hundred times,
I'd wake up every morning by your side.

The years go by, you lose your pride.
The baby's crying so you do not go outside
And all your work is right before your eyes.

Good night, my darling, I hope you're satisfied
The bed is kind of narrow, but my arms are open wide.
And here's a man still working for your smile.

[rainbow]

sjetih se saške rojc koju na cv vidjeh:

http://www.cunterview.net/index.php/Int ... -Rojc.html


ekvilibristice


jesi li spremna za napokon? stigla je još jedna potvrda da je naša ljubav bolest. u nama je živa samo žudnja. mi ljudožderski nasrćemo jedna na drugu. bolesne od straha. prognane. same. nekad mi je žao nas. naše snage. naše nježnosti. osuđenosti na patetiku. nitko ne želi da nas spasi. u ovom malom gradu. u ovom srednjem vijeku. u ovom srednjem svijetu. mi smo ekvilibristice. spašavamo se tijelima. jedemo se. jebemo se.
pitaš me o potvrdi koja je stigla. kažem. stigla je potvrda da je naša ljubav blagoslov. još dva imena na listi za odstrel zabranjenih ljubavi.
uz sav trud i trenje tih mračnih glasova koji mrmore iz pozadine. uz sav taj dogwill:
naša je tužna ljubav zdravlje i svjetlo. sretnija od svih sretnih ljubavi. naša gola prekrasna tijela dodiruju se od početka. sapleću se od ljepote. ljube jezicima. svijeta. naročito hrvatskim. sočnim. iz naroda.

http://www.elektronickeknjige.com/rojc_ ... ge_000.htm

[talented miss cohen]

Another poet singing out loud her verse...




BOTH SIDES NOW
Joni Mitchell

Rows and floes of angel hair
And ice cream castles in the air
And feather canyons ev’rywhere
I’ve looked at clouds that way

But now they only block the sun
They rain and snow on ev’ryone
So many things I would have done
But clouds got in my way
I’ve looked at clouds from both sides now
From up and down, and still somehow
It’s cloud illusions I recall
I really don’t know clouds at all

Moons and junes and ferris wheels
The dizzy dancing way you feel
As ev’ry fairy tale comes real
I’ve looked at love that way

But now it’s just another show
You leave ’em laughing when you go
And if you care, don’t let them know
Don’t give yourself away

I’ve looked at love from both sides now
From give and take, and still somehow
It’s love’s illusions I recall
I really don’t know love at all

Tears and fears and feeling proud
To say I love you right out loud
Dreams and schemes and circus crowds
I’ve looked at life that way

But now old friends are acting strange
They shake their heads, they say I’ve changed
Well something’s lost, but something’s gained
In living ev’ry day

I’ve looked at life from both sides now
From win and lose and still somehow
It’s life’s illusions I recall
I really don’t know life at all
I’ve looked at life from both sides now
From up and down, and still somehow
It’s life’s illusions I recall
I really don’t know life at all

[komad kruha]

Pablo Neruda - Ljubavna pjesma


Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je
volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih
poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne
oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom
narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem

[fakatja]

EPITAF

Ovaj greh prema meni moj je otac pocinio
Ja ga sa svoje strane nikome nisam naneo