Leskovar i Sollima - Ludi za glazbom i jedno za drugim
Piše: Branimir Pofuk
Foto: Goran Mehkek
--------------------------------------------------------------------------------
Ljubavna priča najbolje hrvatske violončelistice i talijanske glazbene zvijezde
Kad god mi zatreba podatak o godinama Monike Leskovar moram posegnuti za njezinom službenom biografijom u kojoj piše da je rođena 1981. U protivnom bih i dalje o njoj mislio više kao o djevojčici nego o mladoj, zreloj ženi.
Nije to samo zbog njezina krhkog lika, nego i zato što je ona već sa svojih dvanaest godina bila vrlo ozbiljna glazbenica, a njeno muziciranje zrelije, dojmljivije i uvjerljivije od mnogih starijih uvaženih kolega.
Danas joj je 25 godina. U veljači je završila poslijediplomski studij kod glasovitog violončelista i pedagoga Davida Geringasa. Dva mjeseca kasnije na Akademiji u Berlinu počela je raditi kao njegova asistentica, za sada s dvogodišnjim ugovorom. Ima iza sebe nastupe i pobjede na natjecanjima diljem svijeta. Međutim, zanos u koji ponire i u koji za sobom hipnotički povlači i publiku čim počne svirati i dalje podsjeća na čisto oduševljenje za kakvo su najsposobnija upravo djeca. I zato me Monika Leskovar još podsjeća na sramežljivu djevojčicu koja se u dodiru s glazbom i violončelom pretvara u neko sjajno, čarobno i eterično biće.
A sada je svemu tome pridodan novi sjaj kakav, osim od glazbe, može doći još samo iz jednog izvora: zaljubljenosti.
Strastveni Sicilijanac
Na njezinu, u ovom slučaju ipak sreću, najbolju hrvatsku violončelisticu ne prati takva pozornost javnosti kao, primjerice, najbolju hrvatsku skijašicu. Zato ne mora bježati od paparazza i ne mora svoje simpatije brižno skrivati od uvijek znatiželjnih pogleda i objektiva. Njoj je ionako uvijek bilo neugodno kada bi se o njoj pisalo i govorilo u vezi s bilo čim što nije sama glazba. Čak i onda kada se moralo upozoriti na njen izniman talent i zahtijevati veću podršku i institucija i javnosti.
Ali, onima koji znaju slušati, onima koji prepoznaju nijanse upletene u note velikih skladatelja, Monika Leskovar već godinu dana svojim violončelom priča i jednu prelijepu ljubavnu priču. Svoju vlastitu. A kada se zajedno s njom na koncertnom podiju nađe i njezin partner u toj priči, onda samo onaj tko je i slijep i gluh neće naslutiti da dvoje glazbenika povezuje i još nešto osim uzajamne lude strasti prema glazbi i violončelima.
Tako je sigurno bilo i ovog ljeta na Hvaru, na prvom Monikinu festivalu na koji, na žalost, nisam stigao, ali i prošle subote u Samoboru na koncertu kojem sam imao sreću prisustvovati. Bilo je to jedno veličanstveno glazbeno očitovanje ljubavi između Monike Leskovar i Giovannija Sollime, sjajnog talijanskog violončelista i skladatelja.
Tek pogled u njezinu, pa potom u njegovu biografiju skreće pozornost na veliku razliku u godinama. Rođen 1962. u Palermu, Giovanni je 19 godina stariji od Monike. Ali, baš poput Monike, on je, kada svira, također jedno veliko, nadareno genijalno dijete. A kao pravi strastveni Sicilijanac, za razliku od Monike, i kada ne svira može lako podsjetiti na velikog dječaka.
Guranje nosa u tuđu privatnost samo zato što se radi o poznatim umjetnicima doista je posljednje što bi mi kao novinaru ikada palo na pamet. Međutim, ova ljubavna priča je prelijepa i ne samo prepuna glazbe, nego i za samu glazbu prevažna da bi ostala sakrivena. A i uvjerio sam se da njih dvoje nemaju ništa protiv toga. Monika je, doduše, po svojoj prirodi - osim kad svira - vrlo samozatajna i introvertna osoba. Ali njeno se lice, baš kao u trenucima kada na violončelu pjeva neku od najljepših glazbenih tema, ozarilo kada je Giovanni na moje pitanje je li njihova veza samo umjetnička kao iz topa odgovorio: “No, I love her! Lud sam za Monikom!” Doslovno tim rječima i tim jezicima. I dodao je da tu svoju ljubav uopće ne želi skrivati.
Premda je već nastupao u Zagrebu prije nekoliko godina sa Zagrebačkim solistima, a na prošlom Muzičkom bijenalu izveden je i balet “Caravaggio” na njegovu glazbu, Giovanni Sollima manje je poznat hrvatskoj publici. O njegovoj reputaciji u Italiji, a i mnogo šire, dovoljno će reći već i ova dva podatka: u siječnju sljedeće godine, u ciklusu koji okuplja samo vrhunske soliste, održat će recital u milanskoj Scali, a kao skladatelj trenutno radi na Misi, koju je od njega za svoj orkestar mladih glazbenika naručio sam Riccardo Muti. Skladba “Violoncelles, vibrez!”, koju je s Monikom svirao nekidan u Samoboru, pravi je bestseler. Izdavač mu je rekao da se svaki dan vrti negdje u svijetu, što na radiju, što na televiziji u pojedinim reklamama, a iskoristio ju je u svom posljednjem filmu i Peter Greenaway.
Prvi susret
Ja sam ga upoznao prije nekih pet-šest godina na Venecijanskom bijenalu na praizvedbi njegova fantastičnog baleta o Josephu Beuysu, u kojoj je i sam sudjelovao dirigirajući zbivanjima na velikoj pozornici u Arsenalima i istodobno svirajući na violončelu. S velikom strašću u glasu, sjajem u očima i tipično talijanskom gestikulacijom, ovaj karizmatični umjetnik govori o svojoj rodnoj Siciliji, o Italiji u kojoj se lakše diše i ljepše živi nakon odlaska Berlusconea s vlasti, zatim o svojoj glazbeničkoj obitelji, a osobito o ocu Eliodoreu (preminulom 2000. godine, također poznatom skladatelju i pijanistu), o glazbi (i onoj koju svira i onoj koju sklada), a osobito o violončelu, bez kojega bi, kaže, kada bi mu ga netko oduzeo, odmah umro.
Na isti način kao o svemu navedenom Giovanni priča i o svom prvom susretu s Monikom koji se dogodio 1999. u Milanu. On je tada živio u New Yorku i u Italiju je došao samo da bi bio član žirija na prestižnom violončelističkom natjecanju. Pobjednica natjecanja bila je Monika i nakon toga je i prvi put s njom zasvirao, ali ne sam, nego s još nekoliko glasovitih violončelista, učenika Antonija Janigra. Tada se izvan koncertnog podija između njih dvoje nije dogodilo ništa, ali je Giovanni u New York otišao s “nekim novim i snažnim osjećajem”, a i oduševljenjem Monikinim nastupom, koji je potpuno zasjenio sve ostalo što se događalo na tom natjecanju.
Osim kratkog, formalnog susreta u garderobi Hrvatskoga glazbenog zavoda nakon njegova nastupa sa Zagrebačkim solistima, njih dvoje više se nisu sretali. Sve do rujna prošle godine, kada su oboje nastupali na violončelističkom festivalu u Kronbergu, u Njemačkoj. Monika je na rječima uvijek škrta, pogotovo kad se radi o osobnim stvarima. Ona je to prepričala ovako: “Na tom smo festivalu nastupili svatko sa svojim programom, a poslije smo počeli svirati skupa”. A Giovanni je, prstima oponašajući paljenje upaljača, dodao: “Sve se dogodilo u trenutku, ovako!”
Granice violončela
Htjeli biste znati više? Zanimaju vas detalji? E, pa onda vas moram uputiti na jedan od sljedećih zajedničkih nastupa Monike Leskovar i Giovannija Sollime. Njihovo muziciranje govori puno više i puno uvjerljivije nego riječi.
Dva predivna umjetnička svijeta su povezana i u njihovu susretu i međusobnom djelovanju nastaju novi glazbeni praskovi. Kada sklada za Moniku, kaže Giovanni, ne mora stavljati nikakve posebne oznake među note jer ona sve razumije. (Početkom sljedeće godine Monika Leskovar će uz Zagrebačke soliste u Hrvatskom glazbenom zavodu praizvesti novo, za nju skladano Giovannijevo djelo.) A ona kaže kako joj je njegova otvorenost prema svemu, njegovo povezivanje svih vrsta glazbe, a zatim i same glazbe sa svim ostalim umjetnostima i čitavim svijetom nešto pomaknulo u njezinoj glavi. Baš kao što joj i sviranje njegovih skladbi svaki put otvara nove svjetove i pomiče granice violončela.
Susreti u dalekim gradovima
U svakom slučaju, Giovanni se u Monikinoj obiteljskoj kući u Zagrebu već osjeća kao doma, kao prihvaćen član obitelji, a tako je, kažu, bilo i kada je Monika bila kod njegovih u Palermu. A njih dvoje će se nastaviti slijediti i susretati kad god mogu između Palerma, Zagreba, Berlina i New Yorka, kako je već suđeno zvijezdama koje se vole. Ta lijepa ljubavno-glazbena priča tek je počela, a vidjet će je i čuti, nadam se, još mnoge svjetske pozornice. Bez obzira kada će i kako završiti, osjećam se izuzetno povlaštenim što sam dobio priliku prepričati njen početak.
)