Vjerujem da uzroci mogu biti različiti (od bioloških nadalje) i općenito da je seksualnost prekomplicirana
da bi se svela samo na jednu varijablu. Sve manje se zamaram pitanjem kako je kod mene došlo do toga.
Znam samo da sam privlačnost ili nagon osjećala odmah kako sam bila kao dijete svjesna svoje seksualnosti.
To se najprije počelo manifestirati kroz snove, a onda kroz maštanje o djevojčicama koje bi mi se svidjele.
Budući nisam imala nikakav vidljiv obrazac po kojem sam se mogla ravnati (osim uobičajenog heteronormativnog),
a kad bi odrasli pričali o tome to su uglavnom činili u pejorativnom kontekstu, pretpostavljam da je biološki uzrok.
Na koncu, nebitno da li je biološki uvjetovana ili je do nje došlo spletom iskustva i okolinskih utjecaja,
u njoj nema ništa loše, a bitno je samo to da svatko ima pravo izbora živjeti svoj život na način koji želi.
Interesantnije mi je razmišljanje o tome kako bi danas izgledao svijet i emocionalno-seksualni međuljudski odnosi
da se odmalena pred djecu ne stavlja heteronormativna shema s kojom se identificiraju i po kojoj se većinski ravnaju.
Smatram da će svijet biti sretnije mjesto i da će ljudi općenito biti otvoreniji, opušteniji i zdraviji kad se
uklone sheme koje uključuju startno definiranje međuljudskih odnosa obzirom na spol.
Razveselilo me kad je jedna djevojčica (4 godine) koja s bakom zna dolaziti kod moje mame na pitanje je li našla
dečka u vrtiću, kroz igru veselo odvratila: "Nemam decka, imam culu!"
Kliknula sam treću opciju u anketi (uz dodatak da to "treće" ovisi od osobe do osobe, generalizacija isključena).