dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coolira

Podforum za dogovore oko izlaska, sportskih dogadjanja, pijanki, izvjesca o tome, prepricavanje itd te sve ostale interne i privatne fore i razgovore.
Odgovorite
Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 21 ruj 2014 19:35

zamolba

drage bube...
molim vas da vase svjetske kongrese vise ne odrzavate u mom stanu!
niti jedan svjetski kongres se ne desava jednom tjedno!

molim vas.
volim vas..
ne zelim da vas trujem...
niti da psujem...
niti usisivacom da vas ganjam,
da vas s balkona bacam ili nogom u stranu sklanjam!

ako nista drugo platite rentu,
pa cemo po pola,
dijeliti i cari balkona.
gje jos ima da jedan radi za sto....
gotovo je sa slepanjem, goootovo...

nema vise bjezanja u rupe...
niste toliko brze,
a nadam se ni glupe,
da sljedeci kongres opet kod mene bude...
selite se negdje drugje...
vi dosadne, dosadne, dosadne bube!

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 21 ruj 2014 23:53

zennnn...
samo da nesto kazem...

zelim...

ne znam smijem li...ali...hocu...

evo ti ovo...

http://picosong.com/9hec/" onclick="window.open(this.href);return false;

ovdje malo tko otvoreno pise svojoj curi..mislim da si ti jedina koja priznaje svoju ogoljenost. i stvarno zadnji dani su meni nekako preintenzivni s ovim ruznim stvarima...i to sto volis...mi je nekako izvuko ovo...

...samo voljenje i neimanje straha da osjetis i da volis imaju smisla. jedina uspjesna borba protiv nasilja...hvala na tom. zaboravila sam sto je bit. ne glavom, nego u sebi. jedina snaga...prava je to...sva stoka pada pred tim, ma koliko da klali, tukli...mucili i izoblicavali rijeci velikana u svojim ideologijama.

zenia
Postovi: 4559
Pridružen/a: 13 stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: U vezi

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la zenia » 22 ruj 2014 18:32

Ooh je napisao/la:samo voljenje i neimanje straha da osjetis i da volis imaju smisla
Slažem se :)
Ooh je napisao/la:hvala na tom
Nema na čemu, nije bilo namjerno :D
Desi se tako da pobijediš samoga sebe i zaboraviš strah.
Ooh je napisao/la:stvarno zadnji dani su meni nekako preintenzivni s ovim ruznim stvarima...
Pusti ih da prođu. Nisu bitne. One su tu samo da ne zaboraviš sjetiti se cijeniti ono što jest bitno.
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 23 ruj 2014 10:57

Htjela sam napisati da mi je dosadilo skakutati sa sante leda, na santu leda da ne padnem medju sve te ruzne stvari. i onda smo dobile skakutala...

Crtaj..:) ako prolazi.

Kratko i odsjeceno- za Jannu. Oslobodi me titule kompliciranosti i filozofiranja. Smeta mi, stavi me u zatvor i sputava. Kad vec...:D



Skakutalo

Jedan, dva, jedan, dva, jedan, dva, jedan, dva, jedan, dva, jedan dva, jedan dva.
Bila je to tko zna koja santa leda koju je dotaknuo noznim prstima da ne potone, bez stajanja. Zalijepili bi mu se prsti drugacije i zakovalo bi ga na mjestu.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Od tolikog dizanja nogu, njegov torzo je bio cvrst i jak.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Kasnije su vojnici da bi bili jaki preuzeli ritam od njega, kao i paradoks.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Neprebrojiv je zivot.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
On o svom nije mislio. Nije stizao. Sve samo da ne potone.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
U glavi mu je bila palma. Do nje je isao.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Vizija je stvarala sante leda.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Glava je radila.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Pitanjima pomjerala sante leda i jedva ih je uspio pogoditi nogom.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Volja je vracala pitanja na odgovor opstanka- palma.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Sumnja je umorom pustala pipke i razmicala sante leda.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Tako je jacao. Raskorak je bivao veci.
Jedan dva,jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Kada je bilo previse za raspon njegovih nogu, santa leda bi udarila o njegovu zelju i otkucala bod za njega vrativsi mu je pod nogu.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Odmorio bi ga isti ritam bez ratovanja volje, sumnje. ..Umor bi iscezao.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Pricinjavalo mu je radost. Poznato pricinjava radost.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Prilislilo je zaborav na djelo. ( Brojanje)
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Bilo je bilo isto kao i doticaj santi leda vrhovima prstiju.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
U naporu je pogon postalo odrzanje. Posljednje snage sire izdrzljivost.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
A palma? Palma ne postoji blizu santi leda.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Skakutalo je skakutao.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Tako je stvorio, odvaznost, upornost i paradoks.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Zablude su mocne, ali i korisne.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Uhvatiti ritam u zabludi, znaci biti pod palmom.
Jedan dva, jedan dva, jedan...buć.
Srce mu je stalo kada je stigao do tud.
Jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva, jedan dva.
Znanje cesto pogubi kada gradivo bude svladano.

zenia
Postovi: 4559
Pridružen/a: 13 stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: U vezi

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la zenia » 23 ruj 2014 11:53

Nešto nabrzo... Onako tri minute olovke pet minuta photoshopa...

Ne odražava baš priču, al je narančasto...

slika
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 23 ruj 2014 12:20

daaaaaa :)

to je to...

nema veze koliko traje...to je to!

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 23 ruj 2014 13:11

Ljubav je to i gotovo

teto iz restorana,
jako vam je fina hrana.

teleca supica i lepinjica na trokutice,
trrrrba puknut ce.

znam da me vidite svakog dana,
i samo da znate to je zato sto vam je fina hrana.

i znam da cete samo zbog mene kupiti prelijev od cokolade,
jer ne volim od jagode...
i nema nikakve nelagode.

kao da ulazim u vlasitiu kucu,
dok spustam na stolicu torbu...
vi vec znate ja cu lepinju i corbu.

i vi vec znate ja nemam vremena ista piti,
vi vec znate da smijesak kada kazem sladoled,
ne mogu skriti.

i tako nas veze hrana...
od dana do dana.

i obje ste mi super...
one zene sto mirisu na hranu...
pored svih parfema...
sjeckanja, rezanja...
saalata ili meme...
kada vas vidim iako vam ruka na mjestu stoji...
kao da krene u poteze rezanja...
bez ikakvog njurkanja, ljenosti ili natezanja.

gdje ste vi,
tu je supa...
i ako se miris u blizini ne siri...
gdje ste vi tu je kuhinja,
jer svaka od vas kuhanje zivi.

i imam osjecaj topline kuhinje u vasem prisutstvu...
privlaci me jace od gravitacije,
i kada dodjem...dobro sam...
bez obzira na oscilacije.

ljubav je to i goootovo!

zenia
Postovi: 4559
Pridružen/a: 13 stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: U vezi

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la zenia » 23 ruj 2014 15:16

Ooh je napisao/la:daaaaaa :)

to je to...

nema veze koliko traje...to je to!
Drago mi je da ti je leglo...

Što se ove gore pjesme tiče. Jesi se to zaljubila u tetu s mrežicom na kosi? :D
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 23 ruj 2014 15:23

neee, nisam...samo sam razmisljala kako mi je neobicna bila ljubaznost ljudi danas...i rekoh da napisem pjesmicu...lajtivo. zene kuharice, vlasnica sjedi za stolom pise neke racune...i pozdravi me. prvo sam mislila da me je zamijenila s nekim i onda shvatila da je vec srdacna...i da je to tip persone koja te cini da se osjecas kao kod kuce.

samo motiv...bas postoje zene koje su kuharice...ne znam objasniti. toplina kuhinje, starinske...taj ambijent. o tom se radi...

zenia
Postovi: 4559
Pridružen/a: 13 stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: U vezi

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la zenia » 23 ruj 2014 15:29

Ma kužim te.

Moramo napraviti odu kuharicama. Spomenik u stilu istočnog bloka...
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 23 ruj 2014 15:34

moze...ali ne fensi kuharicama...nego kuharicama...secer, brasno, meso djir...

zenia
Postovi: 4559
Pridružen/a: 13 stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: U vezi

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la zenia » 23 ruj 2014 15:37

Pa to i kažem. Nikakve fensi šmensi. Nego one u borosanama što mirišu na
pirjani luk i dom i nedjelju...
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 23 ruj 2014 15:56

ima jedan maleni problem, ja te borosane nisam vidjela od svoje 12 godine...

eee idem ca...kako je krenulo ostat cu ovdje do prekosutra...

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 24 ruj 2014 15:04

dragi vladika irinej

postoje stoljeca...
pardon vekovi koje mora da ste prespavali...
i onda se probudili.
cisto da vam pomognem.

pederi ne jebu djecu...
inkvizicija je zakonom zabranjena...
lezbijke nisu demoni
ta vasa neiskvarena omladina se drogira i loce ko stoka
transvestiti nicsu cudovista
i vi niste bog

cisto elementarno, s ljubalju hriscanskom...

i sada idem da kupim cokoladu kolegici...i vama bih kupila cokoladicu, mlijecnu...da ne vredjate post kada postite.

Avatar
shizika
Postovi: 14271
Pridružen/a: 02 srp 2011 15:32
Spol/rod: žensko
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la shizika » 24 ruj 2014 15:12

cao ooh, samo da ti kazem da te volim :*
...život je lijep... (:

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 24 ruj 2014 15:36

aaaaa :) raznjezis me...i to sada ovdje mi kazes. nekako je speeeesl. hvala shiiz...

evo ti jedan cvetak :giveflower:

znas li da ti sada ne mogu napisati pjesmicu, mislim da je to dobro. :)

ali evo nesto...


zlica i govno

isto joj je bilo...
pijat ili wc skoljka.
kakva je to đevojka.
mozda i na nesto lici,
ali gdje god je...
pored nje ne mozes nigdje stici.
okliznes se na neko njeno smece...
ne, sa takvom nema srece.
a ja ribam,
da ne rigam...
i nije mi jasno...
nikako mi nije jasno...
kako nekom zlica i govno moze biti isto.
ja volim kada mi je sve sredjeno i cisto.
ponekada doduse roba se po svuda nadje,
ali nikada mi nered nije toliki da ne mogu da se snadjem.
i jedno je raspored stvari,
a drugo je kada te prljavstina davi.
a ona...
pikavce od cigarete svukuda sije.
umrla bi od suge da mene blizu nije.
i nakon toaleta,
sve se mislim...
boze samo ja ovaj toalet cistim.
a njoj je i cist i prljav isto.
jesam li ja budala...
da sam samo ranije znala...
nikada je za cimericu ne bih zvala...
sada mi je sve za badava.
nek u nedjelju ide ca...
e bas mi je doooop.z...la...

Avatar
shizika
Postovi: 14271
Pridružen/a: 02 srp 2011 15:32
Spol/rod: žensko
Status: Solo

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la shizika » 24 ruj 2014 15:47

hahhahahaha odlicna pjesma. mozda joj je na fejs zalijepim :D :D
...život je lijep... (:

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 24 ruj 2014 19:00

joooj nemoj..to je fikcija...otkuda znam o kome se radi?

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 24 ruj 2014 19:38

mom dragom, voljenom, nepreboljenom sokovniku

sanjah te dugo,
moja tugo.

moj slatki crni, a ne bijeli...
koga sam htjela sa sljokicama obasuti,
naljepnicama da budes lijeppi i sa stilom...
zasto si crkao,
sta ti je bilo?

zbog tebe je basta bila puna cikle,
i mnoge mrkve su za tebe nikle,
da ih hladnim presanjem pretvoris u sok,
crkao si i za mene je to šok.

i nosala sam te od uticnice jedne, do druge i trece,
ali tvoje motorno srce, pokrenuti se nece.

i punila sam mobitel da vidim da li ima struje,
bateriju mu uticnice pune,
a tvoj motor nece da se cuje.

i nagledala sam se kojekakvih ljudi,
nekih fizicki zdravih, ali ludih...
samo da cujem kako da te koristim u punoj snazi...
a ti me ovako veceras porazi.

Ooooooo nesreco,
o tugo...
zeljela sam te toliko dugo.

i cijeli svijet te najboljim smatra,
i cijena ti nije bila laka.
i umjesto aparata, blendera ili putovanja...
ja sam htjela da tebe ne sanjam...
nego da te imam...
da sebi i drugima sokove cijedim...
a sada sve ne vrijedi.

doduse dosta mi je sjeckanja reckanja,
i tjeranja musica...
ponekada mi dosadi biti dusica...

ali sta sada bez tebe da radim...
koji k. ciklu iz zemlje da netko vadi...
sta ce mi mrkva...
i sta ce mi jabuke
i ananas i jagode...
i banane...

i kako sada da kupujem mlin,
da ga pokremen cim?

e jebote jesi nasao vrijeme za crknuti...
mislim da cu i ja s tobom opandrknuti...

i koliko sam citala norman walkera...
brate mili, sokovniku dragi...
do ruba zivaca me dotjera.

moj mili, moj dragi...
moja bubice...
moja jutrarnja snago...
sta ce mi sada case...
jutra bez tebe me plase.

i sada ce najebati okolo svi...
kad mi jutro ne zapocinjes ti...

o tempora, o mores....

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 25 ruj 2014 09:24

PRIJE I POSLIJE

PARKING

Isplati se ranije napustiti krevet,
da nadjes parking prije pola devet.

U 15 do,
vec je lagano s parkingom GOOOTOVO.

Misaona imenica PARKING pocinje samostalno da zivi...
Tko ima smisla za humor,
zauzetim mjestima pred nosom se divi.

U paklenom parking djiru,
nesto uzdrma i narav mirnu.
I taj djir guta vrijeme,
kaze "trebalo je radije da se krene".

Pored djiranja, napokon nakon parkiranja,
jos barem pjesacenja 15 minuta,
da se hodom izbaci ljutnja.
Jos barem 15 minuta u kojima kukam..

Sto ce mi auto,
mogla sam i pjeske,
da ne prozivljavam ove trenutke teske...

Poslije 15 do devet...
uvali se u klasicnu gabulu...
nema mjesta snalazenja niti sesrom culu.

da samo sebe parkirati treba,
ne bi znalo gdje da gleda...

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 25 ruj 2014 09:35

muželoštvo je crkveno ime za pedera!!! morala sam ovo staviti ovdje..prebajkovito mi je.

valjda za lezbijke nemaju imena, jer su se po manastirima kao muskim institucijama guzili jedino muskarci. zanimljivo je da postoji i rijec skotolostvo...i da je to blisko povezano, jer je jos u proslom stoljecu bilo najnormalnije natezati krave po stalama, ovce ili koze u nedostatku ppp... prije braka. kako i ne bi vezali muzelostvo i skotolostvo u jedno kada je stvarno i jedno nastalo kao produkt potiskivanja seksualnost, a ne dobrovoljnog izbora ! i sada to koriste po kojekakvim portalima da predstavljaju boga i sudije. supcine!

zenia
Postovi: 4559
Pridružen/a: 13 stu 2007 15:29
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: U vezi

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la zenia » 25 ruj 2014 10:21

Ooh je napisao/la:muželoštvo
Wow koji izraz :wow: Kao ono, ložiš se na muža? :D
Sasvim sam osupnuta postojanjem ovako pjesnički nastrojenog izraza
“What am I living for and what am I dying for are the same question.”
― Margaret Atwood, The Year of the Flood

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 25 ruj 2014 10:33

ili lože muskarce koji vole muskarce? nekako mi ima vise smisla... zanimljivo...trebalo bi naci porijeklo te rijeci...idem googlati...

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 27 ruj 2014 10:49

Ova zena je napisala fantasticne tekstove...i ovo je nesto u stvari vazno...i tesko i lijepo s druge strane. bez cenzure...pa stavljam ovdje na uvid...




Poslednjesilovanje Andree Dvorkin
DžonStoltenberg

Ubrzo nakon što smo se Andrea i ja sreli, 1974.godine, ona je počela da me upoznaje sa njenom istorijom zlostavljanja isilovanja. Nikada nisam razgovarao ni sa kim kome su se dogodile takve stvari.Ili možda jesam, ali niko mi pre nije poverovao da bih čuo. To novo znanje kojesam naučio od Andree me potreslo do srži. Shvatio sam da moram da promenim svojživot. Morao sam da preuzmem odgovornost za ono što sada znam.
Javni i politički oblik te odgovornosti uključujedramatičan pomak u onome što sam napisao i zašto. Od fakulteta sam hteo da budemdramaturg. Kada me je Andrea prvi put upoznala, ja sam radio u eksperimentalnojpozorišnoj grupi. Ona i ja smo se upoznali preko zajedničkog prijatelja,umetničkog reditelja. Teran mojim novim znanjem – o muškom lakom kapacitetu za pokazivanjenjihove mizoginije putem nasilja nad ženama – prestao sam da pišem drame, ipočeo sam da pišem ne fikciju, shvatao sam ko sam bio, ko sam morao dapostanem, i ono što sam morao da učinim sada kada sam znao šta muškarci kaomuškarci rade ženama.
Lični oblik te odgovornosti uključuje Andrein i mojprivatni zajednički život. Prioritet su bile sigurnost i bezbednost, kod kuće igde god ona ili ja pošli. Bila je ranjiva kao prepoznatljiva javna osoba kojusu nalazili mrzitelji zbog onoga za šta se ona zalagala. Ona je takođe bilaranjiva na uvrede i napade, samo zato što je bila žena. Jedan dan je došla kućiizbezumljena i rekla mi je da se upravo borila s nekoliko mladića koji su jojprišli dok je hodala niz obližnju ulicu i pokušali da je prisile da uđe ukombi. Prijateljica iz lokalnog kriznog centra za silovanje rekla joj jekasnije da je jedna žena došla da izvesti nakon što je bila silovana unutartakvih kombija, bila je snimana od strane svojih silovatelja. To nije biojedino nestajanje u blizini tokom našeg zajedničkog života. Uvek sam znao dajoj se istorija muškog uzroka seksualnog nasilja – živo znanje koje je onanapisala da bude od pomoći drugim ženama – mogla u svakom trenutku da nastavi.
Jednog dana je to učinjeno.
U maju 1999. godine, Andrea je otišla u Pariz. Onaje upravo završila svoju monumentalnu knjigu „Žrtveno jagnje: Jevreji, Izrael i žensko oslobođenje“. Istraživanjei pisanje je trajalo devet godina. Rad je uključivao uranjanje u holokaustknjiževnost i bio je tako iscrpljujuć da je uzrokovao pogoršanje njenogzdravstvenog stanja. Trebao joj je predah. Htela je da ide na odmor u Pariz,grad koji je toliko volela. Želela je da leti prvom klasom i odsedne u hotelusa pet zvezdica. Usprotivio sam se, jer mi to sebi nismo mogli da priuštimo,ali me je ona ubedila: to je ono što je ona najviše želela da učini, to je onošto joj je bilo potrebno da bi bila sigurna, njen život je vredeo više odnovca. Kada sam se video sa njom, ja sam hteo više od svega za nju da bude uredu. Bila je. Bila je srećna tamo; razgovarali smo svakodnevno telefonom irekla mi je. Išla je u duge šetnje. Gledala je umetnost. Počela je da piše novuknjigu. Odmarala se i nadoknađivala ono što je žrtvovala za „Žrtveno jagnje“.
Onda je jednog dana nazvala u stanju straha iuznemirenosti. Rekla mi je da misli da je silovana. U hotelu. Dok je bilaonesvešćena od drogiranog pića. Zvučala je izvan sebe od zbunjenosti i teskobe.Pokušao sam da mislim brzo i smirim je. Rekao sam joj da je trebalo da zoveginekologa, čiji telefon bih joj ja dao. Nije htela da se bavi vlastima, jernije govorila francuski, pa sam joj rekao da bi trebala da doleti kući odmah,prvim letom koji je mogla da dobije.
To iskustvo ju je razbilo. Borila se da se oporavi.Imala je zastrašujuće noćne more. Konsultovala je dve terapeutkinje. Uzimala jeantianksiozne lekove. Njeno se zdravlje dodatno pogoršalo.
Za Andreu pisanje je uvek bilo način da razume onošto inače nije moglo, pa sam odahnuo kada mi je rekla da je ubrzo nakonpariškog iskušenja počela da piše o tome. Nekoliko meseci kasnije mi jepokazala esej u prvom licu koji će ona ponuditi Njujork Stejtmentu pod nazivom „Tog dana bila sam drogirana i silovana“.Kada sam ga pročitao bio sam uznemiren. Prepoznao sam istinitost svega u njemu,ali sam se plašio da je to stidno objavljivanje neće povrediti. Bio sam zbunjenonim što je rečeno. „Džon je tražio bilokoje drugo objašnjenje, osim silovanja“ (što je bilo istina) ali nijespomenuto zašto (jer očajnički nisam hteo da ona bude silovana ponovo) tako dase činilo da kažem da joj ne verujem. Ali sam takođe prepoznao na primer da jezadnje što bih trebao da učinim jeste da predložim izmene i dopune ili da budemurednički filter. Makar je to samo zbog njenog procesa ozdravljenja Andreipotrebno da govori naglas ono što je htela da kaže, pod njenim uslovima. Takoje 05.06.2000. godine, oko godinu i mesec dana nakon što je bila drogirana isilovana, tekst koji je napisala bio objavljen.
Niti Andrea niti ja nismo predvideli nevericu,odbacujuće i podrugljive napade koji su usledili – prezriva kakofonija koja juje optužila za, između ostalog, izmišljanje priče kako bi dobila publicitet.Kao što sam znao da se muči svakodnevno, pogoršavanjem telesnih simptoma kojiproizilaze iz traume, bio sam šokiran i razljućen ovim ismevajućim reakcijama.Ne samo da je to nosilo nekakvu vezu sa njenom stvarnošću, nego je takođepogoršavalo njenu bol. Mislio sam da napadači – sve žene – treba da se stide. Uposlednjim godinama Andreinog života, tamni oblak koji je lebdeo od Pariza polakose podizao i puštao je svetlo. Njen borbeni duh se povratio, naša teška vremenasu iza nas, bili smo bliži nego ikad, ona je ponovo radila. Napisala je iobjavila „Slomljeno srce: političkimemoari feminističke militantkinje“. Iako više nije mogla da prihvatigovorne angažmane, jer nije bila u stanju da može da putuje (zbog bolestikostiju, kako ona opisuje u tekstu „Krozbarijeru bola“, u trenutku svoje smrti, aprila 2005. godine, bila je dubokou istraživanju i pisanju onoga što bi bila njena četrnaesta knjiga. Bilo je tonekoliko meseci nakon što je Andrea umrla, pre nego što sam se osetioemocionalno spremnim da pogledam u njen računar. Nije bilo iznenađenja, ništašto nisam očekivao da ću naći, osim rukopisa za koji nisam znao da postoji.Tekstualni dokument je poslednju put zatvoren i overen datumom, 30. avgust1999. godine – oko tri meseca nakon njenog drogiranja i silovanja u Parizu.Uzeo sam da pogledam, brzo sam shvatio da je to bilo o toj teskobi, video da jebilo posvećeno Dž.S. (meni) i E.M. (Elejn Markson, njenoj dragoj prijateljici iagentkinji) i odmah ga stavio u stranu. Nisam mogao da se nateram da gapročitam. Nisam mogao da podnesem da preispitujem to bolno vreme.
Poput meseci, godine su prolazile, i moja tuga nijebivala toliko konstantna, shvatio sam da bez obzira na to što sam izbegavaobilo kakvu emotivnu reakciju, stvarno sam imao odgovornost za čitanje togteksta. Kada sam se ohrabrio i konačno učinio to, bio sam osvojen i zadivljen.Jer ono što sam otkrio bio je autobiografski esej od 24.000 reči, koji sesastojao od dvanaest strastvenih poglavlja, tako snažno i lepo napisan, kaoništa što je do tada napisala. Bio je jezivo ličan, žestok, i bez poštovanja,morbidno duhovit, emocionalno sirov. Bilo je takođe jasno da se ne radi o nacrtu,nego da je tekst bio završen, sređen za objavljivanje. I shvatio sam zašto tonije pokazala ni meni ni Elejn. Morala je znati da će nas to uništiti. Jer gaje napisala u obliku oproštajnog pisma.
Očito to nije bilo stvarno oproštajno pismo, ilibarem nije ispalo da jeste. Živela je nakon što ga je završila, zadržala jeintenzivni raspored pisanja, i umrla u snu od onoga što je obdukcijom utvrđenoda je bila upala srca. No, u odabiru da to napiše u tom obliku, ona je pronašlai realizovala jezik s kojim se govori u njegovom emocionalnom ekstremu koji jedao izraz iskustvu bivanja preživelom drogiranje i silovanje, kao što ni jedanveliki pisac nije učinio ikada pre.
Andrea me odredila da budem njen književniizvršilac, odgovornost koja je sada uključivala odlučivanje da li je nameravalada objavi taj rukopis. Očito je to napisala za svoju sopstvenu korist, daiskopa i istera svoju bol tako da je oblikuje u jezik posredstvom njeneumetnosti. Ali ja iskreno ne znam da li je mislila da to bude u svetu.
Jednog dana dok sam ga ponovo čitao, moja pozorišnapozadina u nogama i nešto o pisanju me udarilo. Primetio sam da se tekst čitakao produženi dramski monolog ili monodrama, poput pisanja neizbrisivog solopozorišnog komada. I počeo sam da zamišljam da živi nastup na poslu može bitinačin da se čuju Andreine reči. Živom publikom, glasom na pozornici. Na načinkoji će u potpunoj časti i iskrenosti da izrazi strast s kojom je napisan.
Procesu je trebalo nekoliko godina. Konačno početkommaja 2014. godine, komad, sada pod naslovom „Posledice“,izveden je šest puta u Njujorku, u sobi Vile Kater, u knjižari Džeferson. Tekstje u celosti bio Andrein (izvorni rukopis je smanjen za pola da pokrije 90minuta). Reditelj i dramaturg je bio Adam Torburn, dugogodišnji prijatelj isaradnik. Izvođačica je bila fenomenalna darovita glumica, Marija Silverman.
Publika je bila intenzivno uključena. Iz noći u noćtokom repriza bio je neodoljivi osećaj da komad treba da ide dalje. Od tihrepriza bilo je jasno da je izvođenje govorilo i ljudima koji su znali Andreu(i/ili njen rad) i ljudima koji nikada nisu čuli za nju. Post performans onlineistraživanje pitalo je članove publike da kažu šta je komad bio za njih i štamisle o njemu. Evo nekih odgovora:
„Pisanjeje bilo bolno, pesnički, seče. Glumica je bila super.“
„Toje bilo intenzivno, bolno, ponekad smešno, i neverovatno vredno.“
„Pokretljivo,dirljivo, skretanje na najbolji način, briljantno pisanje, vrhunsko izvođenje,lepo režirano...želimo još.“
„Tome je raznelo. Dakle, puno dubokih istina, tako lepo napisano, pa snažnoizvođenje. Mislim da je to bilo fantastično.“
„Ovoje neverovatno pokretljivo. Tako iskreno i moćno kao ništa što sam čuo duževreme.“
„Posledice“su uvršćene u pozorišni festival „Sami ujedinjeni“ u Njujorku, gde će seizvoditi u jesen 2014. godine. Tražim druge okolnosti u kojima će publika uAmerici, a jednog dana i širom sveta, moći da ima snažan doživljaj „Posledica“.
Na svakom koraku postavljajući ovaj pozorišni komadzajedno, ja sam poželeo da mogu o njemu da razgovaram sa Andreom. Hteo bih dajoj kažem kako reči koje je pokazala kao niko do sada dosežu i utiču na publikuu živom izvođenju.
Kao autorka, Andrea je uvek bila umetnica, i „Posledice“ kao književnost nisuizuzetak. Pisanje je uzbudljivo tokom i kreće se dramatično kroz mnoge teme –njene težnje kada je bila mlada, njene erotske i ljubavne veze, brak u kome jebila zlostavljana, njeno razumevanje veze između Jevreja i žena, njen pogled naponašanje predsednika Klintona, njeno duboko opredeljenje da pomaže ženama,njena kritika žena koje izdaju žene. Činjenica da su „Posledice“ delovale znači da je publika imala prilike da čujeemocionalnu dimenzionalnost u Andreinom glasu koju je u životu delila samo samnom i njenim najbližim prijateljicama – pronicljivu i mudru, kao što ju jejavnost poznavala, ali i nežnu, zajedljivu, žalosnu, ranjivu, smešnu.
Andrea je takođe želela da njena umetnost bude odkoristi. Da znači, da napravi razliku. Dakle, hteo bih da zna da kroz „Posledice“ njena neustrašiva,nefiltrirana artikulacija njene usamljene teskobe u razdoblju nakon što jedrogirana i silovana sada dira druge preživele seksualno zlostavljanje, žene i muškarce– pomažući im da se pomire s onim što je neshvatljivo i neizrecivo o njihovomsopstvenom iskustvu, pomažući im da se ne osećaju tako sami u njemu.

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 29 ruj 2014 09:55

inter nos

iskustvo parade 2014 beograd

danas sigurno me nogu ici bez gacica na pride, ako me slucajno dohvati koja saka i zavrsim na nosilima...moram imati gacice, mada ih mozda i ne bih nosila, da kada me budu skidali, ne samo da ne mogu ici bez gacica, nego moram izabrati neke fine. bunovna nakon jutra trazenja trgovina koje rade i imaju metar da izmjerim visinu plafon-pod, biram gacice za pride i grudnjak u kompletu s gacicama, u slucaju da me zatuku barem budem dostojanstveno obucena nakon skidanja. zena kod koje kupujem voce i povrce imala metar, spas uvijek nadjes kod dragih ljudi. a i tko jos u 7 ujutro u nedjelju kupuje metar? Jasno mi je da sam to ja, mada se unatoc toleranciji spram sebe pitam, da li sam normalna..ali sam svejedno na toj ulici s nadom da cu ga kupiti? Kinezi rade od 9 a sada je 7...ja u 9 moooram znati sto obuci i lagano krenuti za svaki slucaj da ne zakasnim na pride. Pravdam se time da imam metar, samo ga na mogu pronaci u stanu.
Vocnim metrom izmjerim plafon i spustam se do autobusne stanice. Prije toga se pomolim da se malo urazumim...mada mi nije pomoglo. popovu su ucinili u zraku svoje, unistili su nase molitve.
Kako pitati kojim busom do zeljezniceke stanice?
" Izvinite, kako da dodjem do zeljeznicke stanice?"
"Do kolodvora?"
"Da, do kolodvora"
"Cekaj sada cu nazvati zenu da je pitam da li su zbog ovih pedera blokirali grad?"
Tako je covjek s gitarom na ledjima nazvao zenu da je pita da li 83 vozi do zeljeznickog? On je usao u 73, a ja u 83 otisla pravo medju te pedere.
Ima vise vrsta pedera, to se odavno zna. Medjutim ima jedan poseban za koga sam zakljucila da mu fali kurca da se smiri. Tako kazu, kada je netko bezobrazan i nadrkan fali mu kurca...pa sam zakljucila da je peder, neafirmisani peder. On je specijalac koji je stajao pored oklopnog vozila, jedan od onih koji nisu oklijevali pokazati prezir na upit gdje se nalaze pultovi sa volonterima radi uzimanja zelene narukvice i zelene tocke koju je trebalo nositi na sebi da bi se moglo uci medju sudionike povorke. Zakljucila sam da on mora pothitno preci na jednu stranu medju prave pedere, pa da se smiri i li medju one sto mlate da barem bude vjerodostojna budala. Nakon moje konstatacije "DA JA IDEM NA PRIDE" savjetovao mi je da pokusam kupiti na kiosku narukvicu, mozda je tamo prodaju.Tu je vec vrcalo. On koji je istupio ispred kordona, ostali u nizu koji sute i ja manja bez oklopa stojim, ali stojim jaca od njega dzaba mu kapa koja ga skriva...jer je on nista drugo nego jadnik koji stoji tamo protiv svoje volje. I tako mu nesto kazem pokusavajuci se sjetiti sta sam rekla, ali nemam pojma. To nadmetanje nije imalo veze s rijecima, znam da sam pobijedila, ali se ne sjecam sto sam rekla? Vidno bijesnu na drugom kordonu me policajac pusta na prvom punktu da vidim gdje su pultovi volontera. Napokon ih nalazim i dobivam narukvicu i tocku zelene boje. Nisam mogla da se ne sjetim Zidova. Pokusavala sam sebi reci, ne to nema veze. Ovo ima smisla, ne nismo obiljezeni, to je radi sigurnosti, ali jebi ti to...toje getto! Udjes u nutra i to je getto. Jedna malena odluka nekoga da se ta policija po svojoj volji ponasa i nikom nece trebati fino donje rublje, nece biti izgleda da se izvucemo.
Kako god tada su pobijedili europljani i ostali kojinas podrzavaju. Nije da nisu mogli pobijediti godinama ranije, pa mi je cisto malo neobicno zasto nisu i taj osjecaj pobjede mi je malo izostao izostao mi je smisao bilo kakvog angazmana, jer se stvari ionako dogadjaju same od sebe- od dogovora do dogovora, od interesa do interesa. Mozda me je to omadjijao onaj vrag koji je zvonio u crkvi dok je povorka prolazila, pa sumnjam. Vragovi se drmaju kada prije kompletnog kolapsa. Sumnja, mozda je adekvatnije rijec, sumja se pojavila skupa s jadom. Dolazak velicanstvenih je u par navrata zasjenio sudionike pridea, bilo je to mucno gledati. Privatno obezbjenje onih ciji zivoti vise vrijede od nasih, sto su duznosnici bogatijih zemalja i njihovo obezbjedjenje je opakije. Gradonacelnik Beograda je imao jednog body garda i to niti malo uklopljenog u masu, imao je plavi suskavac sa natpisom osiguranje ili obezbedjenje (nesto tako). Jedini od osiguranja je bio visok, ostali su bila niski. Meni je u glavi jos od bivse Juge ostalo da vojnici sto su visi to su bolji. Ocito su se kriteriji promijenili. Zbog tih zgodnih tipova pomislih “Bas bi bio paradoks da se sada zatresakam u jednog i jednog dana pripovjedam kako sam se u sred parade zaljubila u muskarca i otkrila da je on taj.” To ne bih podnijela, pa se prabacujem na misao “ da je sada par prijateljica tu sa mnom imale bi dobar izbor ili das u one tupson zene sto naricu kontra parade tu, mozda bi se i usrecile”. Kako god, lijepo smo prosetali. Bilo je puno stranaca i ljudi su bili veseli. I ja sam bila vesela. I potpisala sam CROLHR na veliko bijelo platno ili plastiku. Tamo je netko poptisao medjuostalim i Mostar, tko god da jeste mora da ga Shizz zna. Potpises grad, ali ne svoje ime. Srkijes se iza neceg opcenitog. Nisam vidjela osobna imena i prezimena. Mislim da je to zato sto smo toliko naucili cuvati svoje identitete da ne nagrabusimo da i dalje niti na kraj pameti nije bilo da bismo mogli/e napisati svoje ime i prezime. I to je bila parada jucer.
Crta par linija policajaca koji kao zidine utvrde cuvaju proctor u kome slavimo pocetak necega dobrog. Medjutim plasljivo to dobro poprimi staklene nozice pod pitanjima i pred zivotom. NGO aktivan cijele godine? Ne bi se reklo. Samo par sati kasnije par tisuca ljudi “dezinficira prostor kojim je povorka prosla i oper smo u iracionalnom. Cini se da ovo bjese vazna stvar, ali je isto vidljivo da mladi ljudi koji se daju do kraja vjerujuci da mogu mijenjati svijet na bolje cesto zanemare da oni koji ga mijenjaju tu s njima imaju veze sa inostranstvom, imaju gdje pobjeci, imaju pozadinu i dobro barataju pravnim okvirima. Ucinilo mi se das am i to vidjela jucer i malo mi je bilo zao djece koja ce puno puta dobiti batine prije nego to shvate. Ne nismo isti, kao pederi i lezbijke i transeksualci nismo isti. Nismo isti niti po ponasanju na toj povorci, neki pjevaju i plesu i ponasaju se kao da okolo nas nisu u full spremi s gas maskama, nekakvim puskama, oklopnim vozilima, cesto zakamuflirani maskama policajci stigli iz cijele Srbije jer moraju biti tu. Po meni lice na budale. Zato kazem INTER NOS. Ne smetaju mi, da nije takva situacija bili bi mi simpaticni i plesala bih s njima. Meni grc u stomaku nije dao da se maknem. Toliko je toga bilo za vidjeti. I nisma zadovoljna, malo je vidjeno. Bilo je puno fotoaparata, puno kamera. Zabiljezeno je sve iz svih kuteva, bas sve sem onoga sto bi moglo biti vazno za vidjeti. “Proklet ja sto sve vidim”- jos jednom mi Lausevic odzvanja u glavi.
Pricali su ljudi stotsa, bilo je dirljivo. I jedan od organizatora pridea je pogodio smisao, poljubio je decka da pokaze kako to nije strasno, zakljucio je d ace on kuci ipak taksijem. Ne samo on, mnogi koji se godinama bore da Srbije bude slobodna, a ne policijska zemlja, sto sada jeste- kuci su isli najcesce maricama. I pored svih mojih zapazanja koja jesu ili nisu kriva, nebitno mi je...cini se da se jucer desilo nesto vazno i ako se radi o interesima.. neciji interes je meni donio rasterecenje, jebala sam majku sovinistickom policajcu, bilo mi je lijepo, uputila sam novinare iz bosne na gradonacelnika bga zahvaljujuci redarima koji su uputili mene, fotografirala se sa nekom zenom iz hrvatske koja je bas od svih nabasaka na mene da se fotografiramo. I jos mi nije jasno da li je to neki novi trik ili neka tradicija da pridjes nekom i pitas da se fotkate? Kako god fotkala sam se s nekom zenom. Bila je pristojna i simpaticna, ali mi je i dalje enigma zasto se s nekim fotkas koga ne znas. Mozda sma opet zaostala.
Helihopteri su jos dugo nedljetali grad. Podsjetilo me je to malo na bombardiranje izbjeglickih koliona i prica o miru i ljudskim pravima pod propelerima bila je malo zaglusena. Bilo je lijepo, ali puno toga je brujalo da bi mi bilo prestvarno...crkvena zvona, helihopteri, mrznja policije. Puno je toga da bi se Pride proglasio uspjesnim po meni.
Maricom cu kuci odlucih, da se ne gubim po ulicama i kvartovima Bga. Udjem u maricu u kojoj je jako nezgodno i nije prijatno unutra sjediti. Medjutim tu sjedam do novinarke iz Danske. Prepoznajem tik, ona snima sve. Trudi se da se ne vidi, ali ja vidim da ona snima sve. Ne zna da u komviju s njom sjedi par aktivistica. U kombijima su aktivistice i mislim da je nemoguce uci u neki kombi i nekoga ne prepoznati. Zna se tko ce nakom pridea maricom kuci. Ta maricu vozi pogubljeni policajac rastrzan izmedju naredbi i zahtjeva zena. Izbacio nas je na dijametralno suprotnom dijelu grada, jer je morao nazad, kolega mu je bila u nevolji, negdje su izbili neredi. Tada sam shvatila koliko je taj dan bilo napeto biti na duznosti i da su policajci odradili svoj posao ma koliko da nas voljeli ili nevoljeli. Dok je pizdila sto silazi iz marice ne znajuci gdje je, neka mlada i glasna mlada dama, jedna od onih zbog kojih su prostesti i pobune moguci, podsjetila sam je da je netko u nevolji i da sada nema vremena za prigovore.
Taksije nazad do grada i vec smo bile uklopljene u masu, neprepoznatljive, bez zelenih traka i tockica na sebi, gledale smo one koji nas ne prepoznaju. Natpisi “ne zelim tatu i tatu” “parade nece biti” sada nisu bili mocni, bili su porezeni . Da li je drzava porazila huligane ili ne? Rekla bih prije da se dogovorila sa huliganima. Oduvijek oni tako “saradjuju”. Medjutim i taj dogovor je prilika za uspon ljudkih prava daleko od buke alisa helihoptera i puski.
Sirene su se cule negdje do 20 sati na Novom Beogradu. B92 je bio razlog zasto smo zavrsile na Cukarickoj padini, a ne tamo gdje smo trebale biti. Lijepo je vidjeti da policija obradjuje napadace na ulici. Napokon neki posao i nema veze s Prideom, nego osjecajem pravde i ispravnosti. Zato je jucer bilo lijepo biti u Beogradu. Drzava je funkcionirala i koliko god da je strasna svakodnesvica, ima momenata kada vidim kako bi stvari trebale izgledati. Klaj, klaj...svatko ima neki svoj kut gledanja. Tako se meni pricinilo jucer...

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 01 lis 2014 11:00

bilo je slatko...:)


Ukradeni smjesak

Trazi se mjesto vise,
I nikada ga nema.
Sviraju stari,
Nemaju vremena...
A vremena nadju,
Svi koji dodju..
Slusati taj jazz
I gledaju ih s nogu.
Sjedila je na stolici privilegije,
Uz muzicare s bocne strane...
Dosla je Ona i donijela joj je nesto u kartonu.
Licilo je ne smotuljak trave.
Sa smijeskom na licu,
Zena od svoji 55.
Odmotala je smotuljak i izvadila magnet.
Ustala se i uzela je za ruku,
Ozarena lica.
Bila je to jedna lijepa
U jazz svijetu lezz prica.
Na pomolu u koracima,
U osjecaju srece,
Pokoja romansa sleti...
I besmislu preti.
Dok zajedno plesu sa svima u ritmu,
Ta vecer je dobila notu bitnu.
Ukrala sam smijesak prije poziva na ples
i nije primjetio nitko,
koliko je to za njih dvije bilo bitno.
Zapazanje nekada ozari kao aureola,
Rasiri osmijeh u korist bora...
Iako sa mnom nema veze,
Moju ustajalost i pasivnost zezne.
I kao da se dogadja meni,
Uhvati me neki smijesak sneni...
Zarazih se smijehom,
Jer ga ukradoh nekom.

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 01 lis 2014 15:33

reakcija...


pretjerano kurcenje u javnom prostoru o super sretnosti sa nekim znaci da ce to skoro roooknuti u materinu- ne nuzno, neki ljudi imaju takta..ali neki se kurce...

i tako ponekada kao na filmu skuzim da je necija veza gotova, jer se vidi da netko sere...i tuzno je stovise vidjeti da netko radi epopeje od kraja.

i onda opet mislim da sam baba roga, ali to je pravilo. kurcenje srecom nosi samo jedno, nesrecu!

blah...smaranje...

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 02 lis 2014 10:04

carape broj 43-46

stoji baka iz obliznjih zgrada pred ulazom u maxsi,
jer se boljoj prodaji carapa, gaca i cudnih stvari nada.

u pocetko sve sem carapa vidim,
priupitah bez da se stidim:
"imate li carapa,
onih za zimu?"
a baka se odmah sa zidica dignu.

"imam carapa, imam..."
Izvadi one kratke, do zgloba,
ne ja nisam trazila nista od toga..

a vidi koje su boje,
pomislih...
ne, te boje nisu moje.

"imate li zimskih, debljih, one sto su vise?"
Onda smo carapama muskim i debljim prisle.

"Ima, ima carapa..."
I tako na kraju kupih one carape od 40-42

One prave za zimu da u njima plivam,
kada ne vidjeh ljeta.
Cisto da baka nesto proda,
a ja cu u kojim god carapama pogubljeno i dalje da hodam...

Sta ima veze ako su 5 brojeva vece?
Bolje u carapama nego bez njih da se krecem...



....jednoj slatkoj baki ispred maksija, koja nikako ne razumije da se ne radi o bojama, nego o velicini....

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 02 lis 2014 11:08

Obecala sam ti...

Obecala sam ti jos jucer,
doj je sunvce pored arene,
stvaralo od ulicnih svjetiljki sjene.

U sebi obecala sam ti nabaciti par rijeci,
da izgleda ljepse nego sto jeste...

Nekada je namjera put u ponor,
a nekada je namjera glet za rupe...
kada te vidim,
sve moje brige su glupe...
dok sjedis na daskama klupe.

Sta ne tebi sjedi,
mozda gledati niti ne vrijedi,
ali kaze ti tijelo,
da nicije to ne bi htjelo.

vanredna si na sred ulice,
i tko god pored tebe prodje,
pravi se da je sve u redu...
a ja sam dala pravo svom pogledu da ode maljo dalje.

masnice na nogama od pedala bicikla,
zasto ga imas naslonjenog na sebe dok sjedis nece nitko da te pita.
a ja znam da je tebi svejedno da li je na tvojoj nozi,
i da si ti davno nekom vikala "daj mi pomozi"
i sada vise ne mozes niti da pricac.

drugi se moraju skrivati da te vide,
a ti ne vidis nikog,
ne osjeas vise sto je a sto nije bitno.

ne cujes niti da ti biciklo skripi,
dok pedale stiscu noge preko bijelih patika,
a skripa jos vise na tebe skrece paznju,
tebe nitko ne dozivljava kao vaznu.

i od svih boja u okolini,
najvise je uocljiva crvena kozna jakna...
i vidim da imas silikonske usne,
i vidim farmerke...
i vidim da si prostitutka...
i to nitko ne zeli da vidi,
jer se sam sebi vise nego tebe stidi.

i vjerovatno si junky,
pa te jebu primitivno tipovi laki...
cak ne ljigava bagra...
nego baustela...
od spreda od straga.
bez da si im iti malo draga.
i sve je to ostavilo traga.

i zbog toga ostavljas trag,
da nemas nikog tko ti je drag...
odsutna na potenciju spermatozoida na tvome tijelu...

i pstaje mi ta slika...
pedaliranje i neugodna skripa...
koja previse toga pita.

i sada je vec kasno,
da ti u zivotu bude krasno.

tebe izvuci nece nitko...
ali eto ti par rijeci...
moralno je moralno,
zato ce preko tebe zive jos pokoji put preci.

da li je tebi iti jedan refren jos znan,
koji te na ljubav sjeca,
koji zivot zvoni kao izgubljenu teznju,
jer placas nesto,
ocito pretesko.

i moja ruka je daleko od tvog sluha,
a moj sluh je isto poprilicno gluh.

zato te vidim
i osjecam jos...
i zato eto par rijeci...
mozda ce moja osjetljivost sljedece lose u nizu sto te ceka da spreci.


zeni sa klupe ispred arene na novom beogradu. 01.10.2014.

Ooh

Re: dnevni boravak u kom je off dignuo noge na stolicu i coo

Post Postao/la Ooh » 02 lis 2014 19:43

dilema zivota


jos jedan dan starenja u uredu,
i to stvarno nije uredu.

mozda je jadno,
a mozda je gadno...
da mi se svidja suton kada pogledam kroz prozor,
i da mi pasu neonske reklame,
pomislim kako je lijepo.

i vise ne znam da li je to poremecej posla,
niti kada je dosta,
ali nekada se desi...

zabusavam jer ne ide,
ne vidim papire,
niti sta na njim pise..
moram telefonirati,
a jedva mi se dise...
i odna cekam tu navalu inspiracije..
da zavrsim sve u jednom dahu
i shvatim da sam duboko u mraku...
i da presisah dobrano radno vrijeme,
i kazem...
evo sada cu da krenem.

i taj feeling kada izlazim zadnja,
na ulice grada koji drugacije od jutros dise...
nesto je lijepo kada puno radim...
do granica nebuloze...
smiri me i nestane nervoze.

osjecam se mirnom i sretnom,
i sve svjetilje preko zjenica oka,
podsjete me da nema toka...
koji me nekuda vodi
i da se sreca ipak na trud svodi.

mozda bi trebalo da me netko ceka,
ili da me nesto veze,
mozda bi trebalo da sam prazna,
ali to bi moglo da me steze.

i taman u pravo vrijeme stizem
kada god i gdje god da krenem...
i skuzim da poslije posla,
ja pozelim negdje sjesti medju ljude...
samo da dinamicnije bude.
i da se spustim tokom jutra,
nekada ljuta...
sto alarm rano zvoni,
i sto brzo padne mrak...
ali samo zato jos vise cijenim zrak,
i forsiram umor do krajnjih snaga.
jbga, zivim dok ide...
jos uvijek mogu podnijeti jer sam mlada...
i neka ide kojim god tokom...
ja imam samo sada...
i u tom trenutku volim ulice i svjetla ovog grada.

Odgovorite