Pišem si pismo

Ovdje spadaju teme koje se ne mogu svrstati u ostale forume. SVE privatne prepiske i dogovore vodite u podforumu dnevna soba.
Odgovorite
Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 08 sij 2016 21:31

Ogolila si se i odvikla od svakog pojma luksuza da bi iskusila ranjivost i ustrajnost. Pala si do kraja, slomila si se jednom kad više nije bilo lažnog štita od okrutnog svijeta. A svijet i nije toliko okrutan. Težak i nepredvidljiv, to da, okrutan nipošto. Okrutne su ljudske namjere i želje, ako te ne mogu posjedovati i okusiti, žele te pokopati i skupa sa sobom na dno odvesti.

Tvoje su želje ustvari beskonačne. Tvoji snovi ne daju ti da digneš ruke od svega. Ustvari, dugo vremena živila si u malom balončiću. Ali balončići se rasprsnu. Šutila si i nitko nije znao koliko si zbog tog balončića sebe susprezala. Nisi disala, nitko te nije davio i gušio, to si sama sebi radila. Vjerovala si krivim ljudima, no i tvoja naivnost ima granice, tko bi rekao. Voljela si svoj komfor, uostalom, tko voli oskudnost i nesigurnost.
Ali vidiš, koliko god željela pobjeći od svog puta, put te je konačno sustigao. Smlatio te, išamarao te i oduzeo ti sve u trenutku. Tako si bar mislila. Život je ironičan i hvala nebesima na tome. Došlo je tvoje proljeće i procvjetala si. Negativne misli o sebi i životu počele su blijediti. Shvatila si tuko svoju vrijednost i podigla si se. Blento blentava koliko ti je trebalo...

Povukla si se iz samoće i društvene izolacije. Ti, koja prezireš druženja i okupljanja, počela si cijeniti bliskost među ljudima. Ne onu tjelesnu, već mentalnu. Počela si s ljudima komunicirati i prije nego što bi im uputila prvi zagrljaj i osmijeh. Privukla si ih u svoj život, kažu da ti je energija zarazno dobra i pozitivna. Ljudi se smiju tvojim šalama i provalama, čak i najtvrđi orasi pucaju u tvojoj blizini. Razumiješ snagu svog bića, odbijaš je koristiti kao manipulaciju da bi dobila ono što hoćeš. Ne želiš nikome nauditi, ali shvaćaš da će svi dugovi prije ili kasnije doći na naplatu.
Vjeruješ čak u one koji su tvoje povjerenje izdali. Slutiš da nisu to napravili zbog tebe već zbog sebe. Nisi Majka Terezija ali razumiješ kako će sva govna što su ljudi izbacili kroz usta prije ili kasnije morati sami pojesti.

Ti to najbolje znaš. Srala si brate šakom i kapom. I sve ti se vratilo opet odakle je došlo. Postala si ponizna, ne pred ljudima ni životom, možda je bolja riječ zahvalna. Za svaki sunčani dan, svaki osmijeh i svaku novu priliku koju ti život konačno pruža. A pruža ti to tek sad jer si prije bila usrana mala curica koja se boji života.

Toliko o govnima, o njima je suvišno govoriti, možeš ih staviti pod tepih, ali kao i najbolje čuvana tajna, prije ili kasnije moraju isplivati.
Vjerujem da je prijelomni trenutak bio kad si prihvatila svojih tisuću mana i mušica u glavi. Skontala si da možeš godinama bježati od sebe, ali pobjeći nećeš nikada. Mrzila si gluposti koje si napravila, ne analizirajući uzroke koji su doveli do posljedica. Analiza je super stvar kad kirurški precizno seciraš druge i njihove živote, sebe si se bojala taknuti. Kukavice jedna, ne ponovilo se više.

Došla si do zida, lupala si šakom i glavom, zid nije popustio. Gušila si se godinama u svom kalupu, postala si troma, teška i debela. Onda si se mrzila još više. Tvoje oči više nisu svijetlile, mrzila si svaki dan i sat svog postojanja. To vrijeme ipak nije bilo uzaludno.

Ljudi su trebali uzeti tavu i lupati te po glavi da se probudiš, ali nisu. Bili su obzirni, jebemti obzirnost. Ljubav godinama nisi okusila a bila si kao u sretnoj vezi. Ej mala, nitko ti nije kriv, sama si grob iskopala, bacila se u njega, srećom nisi se živa pokopala. Ispuzala si, oprala se i krenila dalje.
Osjećaš snagu koja izvire iz tebe svaki dan kad odradiš tisuću bitki i pokoji rat. Učiš se konačno finoj diplomaciji, dokle te naravno finoća može dovesti. Više se ne smiješ zatvorenih usta, već grlato i glasno.

To je tek početak. Više ne popravljaš krive drine i ne gradiš druge umanjujući sebe. Ne ispričavaš se nikome jer si to što jesi. Jebote konačno se voliš.
i tako...

Avatar
Kroacija
Postovi: 16674
Pridružen/a: 02 stu 2005 11:37
Spol/rod: ne želim definirati
Ja sam: ne želim se identificirati
Lokacija: Njemačka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la Kroacija » 08 sij 2016 22:54

Najs :)

But why? :D

Avatar
sascha
Postovi: 2260
Pridružen/a: 05 pro 2011 15:51
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka
Status: Solo
Lokacija: Narnija

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la sascha » 08 sij 2016 23:14

ajme. :) evo tuke broj dva, samo sto se ne znam tako lijepo izraziti. BRAVO! :)
U vezi sa slobodom, dok nas ljubav ne rastavi. :D

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 09 sij 2016 20:51

Evo me opet, da ti napišem koju crticu. Malo si mi umorna ovih dana, a šta ćeš, takva je sezona. Promatraš li ljude oko sebe? Jesi skužila koliko im fali odvažnosti i hrabrosti? Ne tražiš od njih da skoče s mosta ili iz aviona, tražiš od njih da vjeruju kako postoji jebena nada i bolje sutra. Želiš vidjeti osmijeh na njihovim licima, a tako škrtare na njemu. Jel kužiš koliko se boje iskoračiti i učiniti nešto za sebe, uljepšati si i olakšati svakodnevnicu? Kažeš im da može biti jednostavnije i lakše, a oni uporno slijede isti uzorak.

Jer pazi, što ako zagaze malo u neistražene vode, pa im temperatura ne bude odgovarala. A možda im baš treba hladna voda sa izvora ili topli i ugodni zaljev gdje će se odmoriti i sabrati dušu. Oni to jednostavno ne mogu, ne mogu se otvoriti i prepustiti. Umjesto toga njeguju kult predvidljive i sigurne svakodnevnice. Sanjare o postolovini svog života pod tušem i u krevetu, zamišljaju uzbuđenje i ljubav, žele da ih netko trgne i prodrma, ali kad im se pruži mogućnost nečeg novog, oni ustuknu.

Zalede se, okuju ledom, kalkuliraju i traže odmak. Pokušavaju si racionalno objasniti da novotarije nikad ne zažive, strahovi se probude i žele bijeg. Vraćaju se natrag u onaj krevet i jastuk natopljen suzama i ispunjen čežnjama. Traže kalup koji će odgovarati njihovim potrebama, uzorak za koji smatraju da će im najbolje pristajati. Žele model koji je kao stvoren za njih. Sanjaju o sreći, ali ostvarena sreća ih plaši. Sreću doživljavaju ko nedostižni ideal, ne mogu živjeti sretno.
Neke pokreće bol. Gruba, strašna, sveprisutna bol. Ona ih hrani i drži na životu. Oni pate, jer za drugo ne znaju. Nikad nisu krivi za svoje probleme, oni su produkt drugih. Bol je izvanjski nametnuta i samim time nerješiva. Oni su zapravo dobri, ovi vanjski su loši, oni su bol donijeli sa sobom i nisu je uzeli kad su otišli.

Dobili su prtljagu, koju nose sa sobom kad se sele, umjesto da je ostave kraj kontejnera. Vrte filmove u glavi, većinom crno-bijele, oni su jednostavni. Ne postoje nijanse, ili je ili nije.

Ajmo ovako, mlitavi su. Naliju se ko guzice i pričaju o boli. Eh, da sam bio pametniji, ali nema veze, više nikome ne vjerujem, ti nećeš doprijeti do mene, želiš me iskoristiti za neki svoj cilj, nema šanse da su ti jedine ambicije nasmijati me i ugrijati.
Bivše su ih sjebale, prije stvarno nisu bile takve, sad su osakaćene do kraja života. Emocionalni invalidi i pasivci. Jeli tako teško preuzeti dio odgovornosti i krivnje? Ne daj bože priznati da si nešto skrivila, nekome nanijela bol, nekog možda i nehotice iskoristila da bi se na trenutak bolje osjećala.

Ne, jednom žrtva ostaje žrtva do kraja života. Kad upoznaš neku novu a ona ti kaže da je sjebana, od takve bježi sto na sat. Ona je bila dobra, ali drugi su je iskoristili i povrijedili, stalno je u nekom problemu, iako uistinu pravih životnih problema nema. Promijene sve na sebi i oko sebe, ali perspektiva ostaje ista. Ista mutna i iskrivljena stakla pružaju im pogled na svijet.

Ona koja ti prizna svoje grijehe, koja shvaća da ih je je potom netko drugi njoj naplatio, samo s njom možeš krenuti naprijed. Sa ovim drugima vraćaš se unazad, vrtiš se uporno u istom krugu, nikad ne izlaziš iz čistilišta.
Zamisli koju snagu posjeduješ kad kažeš: gle zlato, nećemo se lagati, nisam svetica. Radila sam sranja, radili su mi sranja, brijem da sam malkice zrelija i odgovornija. Prestala sam tražiti oprost, umjesto toga dala sam ga sama sebi.

Nikad ne pričaj loše o bivšim ljubavima, ispadaš idiot, sama si ih birala, nije te nitko na ništa prisilio. O bivšima, kao i o mrtvima, sve najbolje. Njih više nema. Ali ti si još uvijek tu.
i tako...

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 19 sij 2016 15:05

Žao mi je što se šume toliko brzo uništavaju, ali ova slina iz nosa neće se sama obrisati, a ne mogu s rukavima to raditi jer više nisam dijete.

Otišla do doktorice, lijepo se obukla i otuširala, a nije htjela ni poslušati mi nježna pluća. U ordinaciji provela ravno 3 minute. Doktorica me ne želi pogledati kad dođem, žao mi je jer je prethodna otišla u mirovinu, a baš bi s njom lijepo ćakulala kad bi joj navratila jednom godišnje. U dilemi sam promijeniti doktoricu ili ne. Slutim njenu nježnu toplo- sestrinsku stranu, ali to nije razlog da me pažljivo ne promotri, jeli tako?
Ne tražim poseban tretman, ali jebeš mi sve ako je toliki problem obavljati svoj posao s natruhom osmijeha i topline. Znam, opet tražim previše od ljudi kad zahtjevam da se ponašaju kao ljudska bića.

Jebemti svoj idealizam, hoće li me uskoro napustiti?

Već sam grintava, dva dana ne radim i ludim pod dekom. Trpim se jedva na suho i nije mi lako.
A što pjesnik stvarno hoće reći? Osjećam nedostatak inspiracije ovih dana za bilo kakvu kreativu pa ću pokušati skratiti današnje trabunjanje. U firmi briju na korporativnu kulturu, toleranciju i sukladno tome onaj divni lažni korporativni osmijeh. Osmijeh kojeg prezirem iz dubine duše. Ali dobro, kud svi tu i mali Mujo. Kako da ne, malo morgen.

Možda trebam stati nakratko i uzeti toplomjer, tresem se malkice. Pišem nepovezano, nisam danas skroz reprezentativna, ali ne mogu svaki dan svijetliti ko krijesnica. Ponekad treba malo žuči istresti na zaslon, nesebično podijeliti sa svijetom.

A psovala bi danas, puno puno psovala, kočijaški, neumjereno i sa žarom.
i tako...

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 26 vel 2016 21:59

A što reći, koju posluku porati?

Konačno opet tišina i mir, konačno opet sve kockice lijepo posložene. Jeli sve zaista na svom mjestu? Ne, naravno da nije. To stanje bi se moglo opisati kao nirvana, a opet ne vjerujem u apsolutan mir i spokoj. Možda je bolje ovo stanje opisati kao sabranost. Kao stajanje na zemlji, koliko jedan zrak može biti na mjestu. Sve je to uvjetovano, sve je to trenutno, jer ništa nije konačno. Pa ni smrt. To definitivno nije konačno stanje.
Nisam nikad brijala na reinkarnaciju, ali došla je i spoznaja na tom polju. Duše se ponovno iznova rađaju, produžuju si agoniju ili je prekidaju. Ne uspijeva to nikome iz prve, u tome je i poanta. Karmički dugovi, karmičke veze i ostali divni pojmovi. Kažu da nećeš opet sresti osobu u sljedećem životu ako si do kraja uspio s njom riješiti stvari u ovom. To znači da će se u sljedećem životu oko mene okupiti slična ekipa, dok ih ne eliminiram, jednog po jednog, i prestanem se opet iznova rađati. Kažu da ljudima u očima vidiš jesu li stare ili mlade duše. Kažu da je znak reinkarnacije ako imaš predosjećaje a oni se pokažu točnima. Kažu oni puno toga. Kažu da su indigo djeca new age bullshit pojam, pa ti biraj između širokog dijapazona znanja i spoznaja. Kažu da se to naprosto ne može znanstveno dokazati, ljubav su sveli na kemijske procese u mozgu, ako to nije bogohuljenje, onda ne znam što je.

Žalosti me što nas o tome ne uče u školama. To znanje nije predviđeno kurikulumom, to je označeno kao strano i okultno. Tamo negdje oko tridesete ljudi se počinju buditi. Krene se nešto kuhati u nama, neki crv koji nam ne da mira. Neki ga pokušavaju cijeli život ignorirati i živjeti dalje po ustaljenim paradigmama, očekujući zasluženu nagradu jer slijepo slijede pravila koja su napisana da bi ljudi ostali male sitne plahe ovčice koje se boje nečeg novog. Takvo znanje nije poželjno u ovom sustavu. Nema nagrade nakon završenog nivoa ove bolesne igrice zvane život. Budi svoj, to ti je jedina i najveća nagrada koju možeš dobiti. Budi uvijek znatiželjna, propituj sve i svakog, ne priznaj polovične odgovore i objašnjenja, idi do kraja. Ako tamo leži ružna i neugodna istina, budi sretna jer ju znaš.

Sve je bolje od neznanja. Neznanje rađa nemoć, a to je najveća bolest koju možeš imati. Ne znaš i vjeruj mi nije ti dobro. Prestani se uvjeravati kako apsolutna istina zapravo ne postoji, ona u nekom obliku egzistira i može se okvalificirati kao univerzalna.
Istina jako često nije lijepa, zato su ljudi i izmislili bajke. Da si podare lijepe misli prije spavanja, nadu koja će ih držati u iščekivanju, nagradu koja im mora pasti u krilo. Ali ništa ti neće pasti u krilo ako to ne zgrabiš.
Uvijek se iznova čudim kako se ljudi međusobno tretiraju. Kao sredstvo, a ne cilj. Provedu život u strategijama i iskorištavanju. Ljudi nisu potrošni resurs, ne služe odbacivanju, ljudi su nježni i ne poznaju svoju snagu i maksimum. Opet će se vratiti na isto mjesto od kojeg su krenuli, opet će živiti usranim životom jer ne kapiraju poantu.

Poanta je da živiš život. Da vrištiš i gušiš se od plača, da se smiješ ko malo dijete, da pokažeš nevinost i suosjećanje, da braniš sebe i sebi drage ljude. Da se digneš nekome u tramvaju i uputiš mu predivan osmijeh. Da nekome uljepšaš dan, jer vjeruj mi i tebi će biti ljepši. Da ne parazitiraš i ne živiš u simbiozi jer je simbioza dosadna. Prokleto dosadna i uguši te ako je forsaš.
A najviše od svega voli. Voli i oprosti, voli i ljuti se, voli i znaj, bit ćeš voljena zauzvrat. Nemoj smatrati ljubav slabošću. Kad se voliš posjeduješ moć i osjećaš snagu svog bića. Ako se mrziš, manji si od makova zrna, svaka glupost ti je smak svijeta, svaki prijeki pogled i riječ ubiju te do kraja. Ljubav prema sebi nije samoljublje, nije egotrip, ne znači da vrijediš više od drugog, znači samo da znaš koliko vrijediš i želiš si podariti sve najbolje što ovaj život pruža.

Jednom, ne tako davno, divna osoba rekla mi je `pogledaj se svaki dan u ogledalo i reci si naglas da se voliš.` U tom trenu njene riječi zvučale su kao nuklearna fizika, kao nešto daleko i nedostižno, krajnje nerazumljivo. Zvučale su kao hokus pokus, kao neki jeftini trik iz rukava. Iskreno, zvučalo mi je bizarno, ali istovremeno upalio se neki kliker u glavi. Sad znam da nam ljudi ne uđu slučajno u naš život i ne izađu iz njega slučajno.
Svatko nas nečemu nauči, bilo to lijepo ili ružno. Najbitnija je poanta koja ostaje iza njih, a uvijek neka poanta ostaje, samo je moraš prepoznati i shvatiti. I zapamti, svaka škola se plaća, ovako ili onako. Račun kume moj, moraš platiti. Novcem, znojem, živcima, suzama, svaka valuta dolazi u obzir. Bitno je da budeš zahvalna na tom znanju, spoznaji, iskustvu, nazovi ga kako hoćeš. Sve je to gradivno tkivo tvoje osobnosti i života. Bogatiji si, mudriji, pametniji, samo pazi da ne izgubiš ono što te čini čovjekom. Ne zatvaraj se u čahuru, baš zbog loših iskustava otvori se svijetu. Jer si sa svakom spoznajom snažniji, sigurniji i možda, ali samo možda, više nećeš raditi iste pogreške. Ako ih opet i napraviš, ništa zato, jednom će ti doći iz guzice u glavu. Cijeni sve koje te nečem novom nauče, koji ti pokažu drugačiju perspektivu, cijeni one koje umiru u svojoj nemoći, koji te zabole i opeku.

Ostani blizu onih kojima oči sjaje, čija te energija hrani i umiruje. Bježi od onih koji te sišu i umaraju, čija se tuga prelijeva i umnaža.
Telepatija apsolutno postoji, razmjena misli bez izgovorene riječi, ali taj poklon rijetko koristimo. Ignoriramo ga misleći da je riječ o unutarnjem monologu. Kad si se povezao s nekim, sinkronizirao makar na tren, uvijek se nađete na toj valnoj dužini. Mogu vas dijeliti daljine, godišnja doba i psihička stanja, ali pozovi ga i on će ti odgovoriti. Osjetit ćeš da misli na tebe, da se ljuti ili da te ljubi, osjetit ćeš nježnost i suosjećanje, dat će ti snage da tjeraš dalje.
i tako...

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 20 kol 2016 19:13

Na poslu svi pričaju o novom Badelovom pelinu sa narančom. I prije nego što sam ga probala već sam ga popljuvala. Pičke jedne, ako ne možete piti čisti sa ledom i limunom, nemojte ga piti uopće.

Onda se kontam, ne možeš pljuvati ono što nisi probala. Da ga jebeš, možeš.

Prvo, da se razumijemo, ja ne podnosim Badelov pelin. Dalmacijavino i Maraska pelin priznajem, Badel ne. Ali silom prilika, budući da boravim u metropoli, rijetko gdje možeš kupiti ili popiti drugi pelin. Aj dobro, pijem ga ipak, jer nužda ne bira.

Danas lipo kupim Badelov i iscijedim narančin sok i ostatak bacim u čašu. To je kao da piješ neku lošu sangriju ili neki mlaki koktelčić. Znači, preloše je. Barem meni, a to je jedini sud koji priznajem.

Danas slušam Harisa Džinovića. Zašto, o pobogu zašto, to si ne mogu objasniti. Točnije, pjesmu Muštuluk. Pitala sam kolege porijeklom iz Bosne što znači ta riječ; oni kažu: to ti je nenadana dobra vijest. Hvala lijepa, sad sam bogatija za još jednu riječ stranog jezika.
Nitko mi ne može podariti muštuluk osim sama sebi. Dugo nisam pisala jer eto čekala sam neko povoljno vrijeme, neki kvalitetan muštuluk, ali muštuluk nije stizao do mene. Ukratko, zajebi muštuluk mala.

Svaki dan se budim sa mišlju gdje i kako dalje. Trenutna životna situacija je okej, ali ja nisam okej simpa cura, pa me okej jebeno ne zadovoljava. Kod mene je ili sve ili ništa, a okej je loša sredina, prosjek, standard, a standard ne podnosim. Okej je miljama naprijed od ništavila u odnosu na minule godine, a opet miljama udaljen od svojih snova i želja koji ne miruju. Okej je dakle ipak okej s obzirom gdje sam bila, a opet tamo gdje želim ići okej ne postoji u rječniku.

Dakle, kad kažem za nekoga da je okej, to nikako nije kompliment, sad već kapiraš. Gledam onaj blentavi RTL maloprije i spomenuli oni Vucu. Ne dirajte mi Vucu. Točka. Pa me to sjetilo kako sam sa nekim drugim kolegom otišla na kaficu nakon poslanog mu životopisa, jer na company partiju kaže on meni biraj cifru koju želiš za radno mjesto koje želiš. Kreten. Ja se kontam, držat ću te za pijanu riječ jer ko te jebe. Ujutro, on friško mamuran pije kafu, vilica mu se trese od mog dubokog glasa, nakon pola sata smogne hrabrosti i pita: jesi ti vegetarijanka? Jer je tolika pizda pa me ne može pitati jel sam lezba.

Ne, kažem ja, daleko od toga, ja sam ti HC Vuco i janjetina. Frajer stane ko ukopan, ja mu se nježno i samilosno nasmijem jer ga mogu samo žaliti, ljutnja je rezervirana za ljude prema kojima gajim emociju. I to bješe to.

Pelin me je uvalio u još koju zgodnu zgodu. Odem sa prijateljicom na kavu (čitaj pelin) i muzika toliko trešti u bircu da ne mogu čuti svoje misli, a kamoli njen glas. A muzika nije bila najglasnija stvar u bircu. Za šankom šestorica kršnih momaka u četrdesetima, velikih kockastih glava i toliko urlaju da pizdim na kubik. Spremim se na wc, trebam proći pokraj njih i već znam, dok sjedim na stolici šta ću im izgovoriti.

Dignem se, došetam do njih i kažem: Momci, toliko ste glasni da je to katastrofa. A oni će meni: mala balavice od 20 godina šta se ti javljaš.
Ja ću na to: kamo lijepe sreće, evo stiže ljeto trideseto.

Kreće serija komplimenata jer sam toliko mladolika i lijepa da je to čudo. Pas mater.
Krenem ja opet: mogu li pogađati odakle ste?
- Ajde da te vidimo.
- Iz Bosne i Hercegovine.
- Pa kako si pogodila?
- Po velikim kockastim glavama.
Tu su malo stali, i prasnuli u smijeh.
- Mala, dođi za naš stol.
- Ne mogu, frendica me čeka.
- Idemo mi po frendicu.

Prvo pitanje bilo je di su nam dečki. Frendica kaže da je friško razvedena, a ja imam curu, računa li se to?!

Long story short: došli smo u 6 popodne, otišli u 2 ujutro. Pokazali su zavidnu razinu uvažavanja, zbog čega ja uvijek pribjegavam druženju sa simple folk, jer su mi jebeno zabavni i prostodušni. Sirovi ali iskreni. Volim kad znam na čemu sam. Od pristojnosti nema kruha, odavno to govorim. Strahujem od prividno simpatičnih i ljubaznih ljudi, oni će te prvi zajebati i zabiti ti nož u leđa, lezbe included also.

Kad te netko popljuje u facu, bar znaš na čemu si.

Jedna mi je poznanica rekla da ću najebati zbog svog dugog jezika, a druga ju je odma presjekla: možda i neće, možda će dobiti sve što hoće.
Samo se trebate jebeno izraziti, verbalizirati svoje misli, ostaviti druge zatečenima, na nepoznatom teritoriju i tankom ledu. Onda nema izmotavanja, ili jesi ili nisi.
i tako...

1962
Postovi: 124
Pridružen/a: 18 ožu 2008 22:40
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la 1962 » 20 kol 2016 19:44

jel se znamo je napisao/la: .. Muštuluk. Pitala sam kolege porijeklom iz Bosne što znači ta riječ; oni kažu: to ti je nenadana dobra vijest. Hvala lijepa, sad sam bogatija za još jednu riječ stranog jezika....
Pogrešno. Muštuluk je nagrada za osobu koja donosi dobru vijest.

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 18 ruj 2016 22:53

Bilo mi je teško mjesecima. Znala sam da je našoj priči došao kraj, razmišljala sam kad ću joj to priznati. Nikada nema povoljnog trenutka, a ona je u zadnje vrijeme slutila da ja više ne mogu dalje. S njom. Osjećala je moj umor i bezvoljnost, osjetila je da je odbijam od sebe. I još se više trudila, udovoljavala svakom mojem prohtjevu.

Prestala me je kritizirati, tako sam znala da me ne želi izgubiti.

Dok smo svaki dan imali maratonske rasprave oko bilo čega, rekla sam joj da ću se jednom umoriti i više neću htjeti dalje s njom. Rekla je tad da blefiram. Pokušala sam joj objasniti da moja blagost i nježnost nisu slabost ni blef, ali da će se potrošiti s vremenom.
Na tome je ostalo.

Pomisao da bi mogla ostati u vezi da je ne povrijedim ili jer se bojim biti sama više nije bila prihvatljiva, ni pod razno. Postavila sam si pitanje vidim li se s njom za pet godina, a odgovor je bio negativan.

Zamolila sam ju da ovaj put naše prekidanje ne bude ispunjeno scenama i dramama, da zaslužujemo ovu priču privesti kraju u mirnom tonu, koliko prekid i kraj suživota može biti miran. Nisam ju prevarila, ali sam shvatila da želim biti s drugim ženama. Da me privlače.

Da želim novu stranicu u svom životu i nove horizonte koji ne uključuju nju.

Ruku na srce, naučila me je toliko toga. Najviše od svega da se moram izboriti za sebe i prestati pričati kako ću nešto napraviti. Cijenila je samo djela, riječi i želje nije doživljavala. Prisilila me je da budem jača i odlučnija, da ne odustajem ako mi ne pođe za rukom iz prve.
Naučila me strpljenju i samokontroli i kako istinski cijeniti male stvari u životu. Grijala me je u hladnim noćima, bila je moja partnerica i potpora.

Na tome ti malena od srca hvala. Bila si izvanserijska i originalna, tvrdoglava ko mazga. Skromna i vrijedna. Bila si i ostala svoja, ali ja više nisam tvoja.

Kako znaš da je odluka koju si donijela ispravna? Onda kad je teška. Kad znaš da se moraš maknuti iz sigurnog zagrljala jer tražiš onaj pravi zagrljaj. Ostajanje u sigurnosti je lagana odluka, ne traži od tebe baš ništa. Samo malo više samozavaravanja.

Ispravna odluka te tjera da se makneš od osobe ako shvatiš da joj ne možeš dati sve od sebe. Jer to jebeno nije fer. Prvenstveno prema sebi, tražiš nešto što znaš da ta osoba nikada neće biti.

Zahvalila mi je jer nisam čekala da se priča razvodni do kraja i jer nisam pribjegla metodi prevare kao načina otpuštanja partnerice iz svog života.

Prevara je esencijalno gubitak kontrole nad svojim životom, prepuštanje struji i bježanje iz stvarnosti. Samo zajeb leži u tome da od stvarnosti nikada ne možeš pobjeći. Bježeći od problema srljaš u nove probleme i očekuješ da se oni riješe sami od sebe.
Kad si priznaš da maštaš o drugim ženama, nemoj se tješiti da to nije prevara. To ti je zadnje zvono za uzbunu prije nego kreneš raditi sranja. Nemoj raditi sranja jer iz sranja nastanu samo veća sranja, a većina sranja ostane u tebi. I onda budeš pun govana.
i tako...

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 20 stu 2016 21:17

Danas sam napravila generalku. Ne, kod mene generalka ne znači isto kao i kod ostatka čeljadi.
Prvo sam skupila nekih 20 kila robe, posteljine i ručnika i mislim se kako to oprati i osušiti. Nisam šporkulja da ne perem robu, ali stara podstanarska mašina pere max 4 – 5 kila. Dvije mašine tjedno i opet nije dovoljno za mene. Otišla u praonu i oprala i osušila sve za sat vremena i 100 kuna. Savršenstvo.

Bacila sam danas i stari novčanik kojeg vučem od 2. srednje, jer nijedan poslije toga nije bio dovoljno dobar za mene. Jebeni shoo be do. Dobila sam neki crni kožni koji je kao muški ali zapravo je ženski jer ima stražnji pretinac za sitniš... dimenzije mu nisu pola metra sa pola metra kao ostali ženski novčanici... stare slike sam poderala ( prvi put u životu) i na kraju skontala da najviše uspomena nosim u novčaniku. Business as usual.
Prekopala ladice i našla originalni dvostruki CD „ Magazin platinum collection “, pa guess what sada svira na laptopu. (oko nas je suton, miriše na smolu...)

To je moja generalka za nedjeljno popodne. Skuvala zdravi obid da imam i sutra poslije posla šta pojest, kupila 5 kila voća za ovaj tjedan, i dva mala pelina da preživim period do ponedjeljka ujutro. Pitao me tata jednom zašto kupujem male peline, ko najveći mogući alkoholičar, a ja njemu ako kupim bocu kako ću se kontrolirati. Pa je ušutio.
Za svoj glazbeni ukus krivim jednako mamu, tatu i babu. Baba je u mojoj ranoj dobi forsirala na liniji Lepu Brenu, Elvisa i Janis Joplin, tata i mama brijali na Merlina i sve dalmatinsko šta postoji, mama je slušala strani rock 80-tih, tata i rat krivi su za domoljubne i rodoljubne pjesme koje slušam na Youtubeu.

Tata me je sredinom ranih devedesetih odveo na koncert Doris Dragović na Gripama, moj prvi koncert u životu. Ja imam najbolje roditelje na svijetu. Doris je presvukla 5 haljina i hodala među tribinama. Šteta zbog crnogorske epizode, da nije toga ona bi još uvik bila kraljica Torcide. Rekli bi doli – pojia vuk magarca. Iako taj put nisu ubili glasnika, da ne kažem glasnicu. Katastrofa.

Generalno govoreći, imam velikih problema sa jednom ljudskom karakteristikom – licemjerstvom. Baš me jebe u glavu licemjerje. Mogu prihvatiti homofoba, ali ne i autohomofoba. To mi diže džigericu na najjače. Zato od takvih bježim, srećom, bježe i oni/one od mene. Sreća pregolema.
Dala bih tisuću eura kad bi neka pametna curka zavela Željku Markić i to ovjekovječila sa pokojom slikicom, ne daj bože i filmićem. Brijem da toliko mržnje prema pederima i lezbama imaš samo ako te je neka ženska gadno odjebala, a to je bojim se točan uzrok njene dijagnoze. Draga Željka, iako ti mene organski ne podnosiš, ja tebe zaista volim, jer treba voliti i one izgubljene crne ovčice u stadu, kao što ste ti i tvoja divna malenkost. Molim se za tvoju dušu onako strasno kao što ti moliš za divnu nerođenu čeljad (možda su baš krive tvoje kontracepcijske pilule), nikad nećemo znati.... je li tako Željkice draga???

Kako mi je online youtube horoskop i predvidio, mjesec studeni je moj mjesec otpuštanja svega negativnog i bespotrebnog u životu. Živa istina, saljem odjebe na najjače. Ako mi se još tko nije obratio ovaj mjesec još stigne dobiti generalni odjeb iz mog života, pa samo navalite. Još nije kasno, akcija još uvijek traje. ( tiha, tiha se čuje violina, i moga srca strune dira, preko mora i planina, svira mi svira.....)

„ imaj cvijetak u reveru, a u ruci bombonijeru, kad ponese me romantiku. Za dan kada pjesmom me bude, za nas i za najdraže ljude, za dan kad se ostvare snovi, i svi tvoji budu moji, a svi moji budu tvoji, kad ponese me romantika ja sve bi zvijezde s neba ubrala...“ (To pjeva kanita beba sa magazinom, to su te devedesete i turbo limach show).

Uglavnom, ajmo natrag u stvarnost. Stvarnost je ovih dana zaista divna. Ova dva mjeseca nakon prekida loše veze meni su divna. Ja guštam ko mala beba. Najveća promjena, nikome ne polažem račune, na to se fakat treba naviknuti. Curke moje odoh ja odbrojavati par dana do godišnjeg, a vi mi budite lipe pametne i malo sjebane ( baš kakve Vas volim )...
i tako...

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 04 lip 2017 17:55

Blažena nedjelja. Blaženo ljeto koje stiže. Blažena zima jer je više nema. Najviše od svega, blaženo strpljenje moje i sve one divne uslišene molitve.

Tako je lijepo okrenuti se u zadnjih godinu dvije i vidjeti dokle sam došla. A opet, tek se zagrijavam. Lijepo je vidjeti da su moje odluke u zadnjih godinu i nešto bile više nego ispravne, da sam sa lišinama u rukama odigrala tako dobre partije. Nisam dobila u startu ni dame, ni kraljeve, ni aseve, već male karte, one bez punata. Baš su se te male karte pomalo skupljale, same po sebi bez ikakve vrijednosti, skupljale pomalo u mom rukavu. Te lišine su bile iskustvo, proteklo vrijeme, ništa opipljivije od toga. Uzimala sam ih malo po malo, kombinirala kad ih je najbolje baciti. Dvi godine iskustva, onog brutalnog koji te gazi svaki dan. Puno izazova (prestala sam govoriti problema – to mi je promijenilo percepciju u cijelosti) dovelo je do nešto utakmica u nogama. Baš te utakmice sa silnim lišinama čekale su sa strane dok ne dođe mojih 5 minuta.

A onda se sve počelo slagati, malo po malo. Sav stres, znoj i suze (zvuči patetično), ali je istinito i ne zaslužuje nimalo podsmijeha, bacile su klicu i korijenje. Molila sam se za čudo, vjerovala sam u sebe i guess what – kamenje se počelo kotrljati.
Jedna promjena pokrenula je drugu, ona druga treću i tako dalje. Malo fokusa i ustrajnosti, malo drskosti da uzmem dio kolača koji mi pripada i eto kolač se peče. Još ću malo kreme i šlaga staviti, a onda ću ga pojesti.

Ali neću stati na kolaču. Jedan cilj ostvaren, idemo polako prema drugom. Ili ću uspiti ili neću. Treće nema, treću soluciju ne želim. Ne želim prosjek, želim izvrsnost. Kriteriji mi nisu nametnuti izvana, oni su u meni cijeli život. Nisu čučali u meni, uvijek su htjeli iskočiti, preskočiti, ali ne ide preko reda. Ne ide bez iskustva. Ne ide bez strpljenja. Ne ide bez takta.

Ali takt ko takt nisam previše cijenila, više volim slobodnu improvizaciju, kreativnost. Slijediti utabane puteve dovest će te do ustaljenih predvidljivih ciljeva, a ja ne volim predvidljivo. Improvizacija, odnosno sposobnost snalaženja u situacijama koje prije nisi iskusio, je divna stvar. Uz improvizaciju dodam malo intuicije i hrabrosti, sve fino pomiješam i čekam da se digne.

Prethodni mjeseci bili su dakle izazovni i tjerali su me na predaju. Svaki dan dođeš do kraja, ne možeš više, ne želiš više. Prestaneš se smijati, veseliti, prestaneš disati dok se probijaš kroz šumove, kroz granje i blato. Tijelo ti želi pokazati u kojem si stresu, tijelo te baca na krevet i tjera te da razmisliš - nije li vrijeme započeti nešto novo?

Ali količina uloženog truda i predanosti ipak ti ne dozvoljava da digneš ruke. Znaš da stres nije vrijedan tvog zdravlja, ali s druge strane od stresa jedino možeš pobjeći tako da odeš čuvati ovce i okopavati krumpire. Najvažnije je promijeniti način na koji reagiraš na stres. Trenirati svaki dan dok jednom ne kažeš: e nećeš više. Nakon što sam se pomirila sa stresom i odlučila da me isti neće omesti dok pokušavam napraviti nešto za sebe, stres se počeo topiti.

Ili je koža nešto odebljala pa nije toliko porozna.

A onda dođu ljudi koji te ne doživljavaju kao prijetnju pa te degradiraju, nego oni koji vide potencijal i kažu, ajde ti u prve redove. Ajde da vidimo što ti mala znaš. A sve što sam napravila bila je zamolba da me se iskoristi na prave načine, da ne da čamim na istom mjestu skupljajući frustracije i nervozu.

Molila sam se zapravo za priliku, samo za priliku da pokažem što mogu. Ništa više mi ne treba. Poseban je osjećaj kad nemaš ništa servirano ispred sebe, već sama sebi serviraš kako ti dođe. Samo bacaj sloj po sloj, kombiniraj boje koje želiš, stvaraj svoju kompoziciju i shemu. Ne predaji se nikada, čak i kad vidiš da drugi idu preko reda. Stvaraj si pokriće – odnosno znanje i iskustvo, jer kad se popneš na drugu stepenicu, bit ćeš sretna što imaš baš takvo zaleđe.

Pusti one koji laju da laju i dalje, oni bolje i više od toga ni ne znaju. To je njihov doseg, crniti sve ostale da bi sebe izdignuli. Ti samo digni gordu ponosnu glavicu i baci im kost da imaju šta žvakati. Daj im malo materijala, njima dovoljno, a tebi tako malo i beznačajno.
i tako...

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 06 kol 2017 19:10

Prošlo je nešto više od godinu ipo dana od kad sam napisala prvi post.

Sve je počelo kao oblik samoterapije, kao način da iz sebe izbacim neke stvari. Pod stvari mislim emocije. Emocije, odnosno javno iskazivanje emocija oduvijek sam doživljavala kao slabost.

Pisala sam i prije, ali sve što bi napisala prije ili poslije završilo bi u smeću. Ono što bi izašlo na papir nikad nije bilo dovoljno dobro za mene. Moje ruganje savršenstvu završilo je spoznajom da ono što napišem nikad nije dovoljno dobro za pokazati ikome. Da ipak, nažalost, težim onom nemogućem – savršenstvu. Za vanjski svijet uvijek sam njegovala jedan gard, tako opipljivi stav – fuck off. A kad bi krenila piskarati, ono što je izlazilo iz mene bilo je dijametralno suprotno onome što izbacujem u javnosti. Pokazati ranjivost pred publikom, pokazati da sam ljudsko biće kojem uvijek ne cvjetaju ruže nije imidž kojem sam težila.

Dok me smatraju bahatom, drskom, hladnom, umišljenom, flertušom, sve štima. Paše mi bilo koja uloga osim uloge žrtve. Prezirem one koji izigravaju žrtvu i one koji kriju svoje emocije ko zmija noge. Hahahaha, koji fakin paradoks.
Emocije su oduvijek bile rezervirane za usku publiku, a moj najveći problem – doziranje emocija - više ne smatram problemom. Od mene zaista možeš dobiti sve ili ništa. Dovoljno mi je godina u guzici da znam da nikad neću biti u stanju dozirati emocije, niti to više želim. Radi se o svojevrsnom grubom filteru, ako moš hendlati sa mnom na prvu, moći ćeš i na drugu loptu. U startu otpada veliki broj ljudi, a eliminacija bez puno truda je divna stvar.

E sad, dogodilo se nešto što nisam predvidjela niti uračunala u svoju jednadžbu. Dogodilo se da su me na poslu skužile neke curke. Skužile su me mjesecima prije nego što je meni došlo iz guzice u glavu da me kuže. Gaydar se nije upalio ni najmanje, baš ni zericu. A onda mi više pisanje o nekim svojim doživljajima nije bilo napeto, uzimajući u obzir da se informacija o tome tko piše može nekontrolirano proširiti. To je bio glavni razlog zašto nisam pisala pod svojim originalnim nadimkom na crol-u. Nisam željela da ono malo lezbijske populacije koje me zna vidi moje drugo lice, drugu stranu koju tako brižno čuvam od većine.

Pisanje ovog topica na forumu bio je način da se suočim sa svojim strahom – javnom kritikom onoga što pišem, a istovremeno način da kanaliziram svoju energiju. Kreativnost sam na dugo godina duboko potisnula pokušavajući od sebe napraviti robota. Sad je došlo vrijeme da se taj robot makne sa mog repertoara i umjesto toga na vidjelo dođe mlada žena. Od krvi, mesa i emocija. Bez emocija više ne idem, ne pokušavam ih baš uvijek sakriti i zatomiti. Emocija nije slabost već jebačka snaga. Kad ti se mogu pokazati onako kako mi taj tren dođe, ne brinući što ćeš poslije misliti o meni. Prihvaćajući svoje mane i uvidjevši svoje vrline probudila se davno potisnuta snaga.

Snaga je ključ svega. Lomi me - lomi me, ali slomiti me nećeš. Past ću, zaplakat ću, ali sutra je opet novi dan sa bezbroj mogućnosti.
Ožiljke koje sam skupila u sebi više mi ne predstavljaju tramak – već iskustvo. Svako od nas pun je ožiljaka, a način koji hendlaš sa iskustvom/ožiljcima govori sve što trebaš znati o osobi.
Jesi borac ili patnik pitanje je sad?!

Ako si patnica bježi od mene trista na sat, isto vridi i za agresivne ličnosti.

S protekom godina preference u ženama su se promijenile. Bile su mi napete one koje bi mi rovarile po mozgu i izazivale tihu bol i patnju. Sad, sve što me zanima je da si dobra, nježna i blaga osoba. Pokazuj stav koji hoćeš, ali iz očiju uvijek neka ti teče toplina i blagost karaktera. Inati se zlato koliko hoćeš, samo nemoj se meni inatiti, jer ti to kruva neće doniti.

Hladnoća i grubost su takav turn off . Moja divna prijateljica rekla mi je prije deset godina da bi mi tako lipo stajalo da sam nježna i mekana, ali opet, to reći nabrijanoj curici od dvadeset godina sigurno nije moglo polučiti instant uspjeh. Evo nakon toliko vremena ta osobnost se konačno manifestira.

Žao mi je jer sam neke osobe upoznala premlada i prenabrijana, a opet, sve se u životu događa s razlogom. Stav je bio rezultat činjenice da sam u Zagreb došla solo prije 12 godina. Nitko od mojih prijatelja ni kolega iz srednje škole nije u ZG-u upisao faks. Došla sam sama, bez pripremljenog terena, a grubi stav bio je način samoodržanja. Bez njega, uvjerena sam, pojeli bi me za marendu. Bez ikoga svog morala sam peterostruko paziti na sebe i pritom se boriti sa unutarnjim strahovima i nesigurnostima. Sama sebi dajem ocjenu, evo ti mala čista petica. Zašto petica pile moje? Zato što znaš svoje falinge, znaš di si i kad si zajebala, i onda kad su tebe zajebali i o tebi srali nisi rekla riječi.

Kad su te optužili da se uplićeš u tuđe veze i odnose, nisi se branila. Šutila si i čekala da se sranja sama od sebe raspadnu, ne radeći scene i drame. Otišla si, ali ne zato jer su te porazili, već zato što to nisu bile tvoje bitke. Optužiti treću stranu za sranje uvijek je lakša opcija, jer ne moraš priznati da stvari nikada ni štimale kako su trebale u vezi.

Još prije Zagreba, bila sam označena kao ona koja se upliće u savršenu vezu, vezu bez mana. Curi je govorila da je na misi, a u stvarnosti je pila kavu sa mnom. I vidi čuda, nikad nisam opovrgla svoju reputaciju. Ja ti mila ko fol stokam curu, a ona sa mnom šeta, ispija pića i dovršavamo si rečenice. Ona ne može prekinuti s tobom jer si ti bila s njom kad je bila bolesna i ona ti „duguje“ da bude s tobom. A ti mi ju poslije nudiš i posuđuješ jer si liberalna, dok kraj mene sjedi moja tadašnja cura. Aj ti reci ko je tu lud, ko zbunjen, a ko normalan.

Da se zaustavim na ovoj ispovijedi, jer dalje mi se ne da. Brzo se umaram kod tematike ko je kome što napravio i što rekao. Slonovsko pamćenje iskoristit ću u neke druge, kreativnije svrhe.

Nekidan se Justin Bieber povukao svojim pisamcem, a najvjerojatnije povlačim se i ja sa pisanjem ovog topica.
Svakako ću nastaviti pisati jer za to osjećam živu potrebu ali ne na ovaj način i ne na ovom forumu. Doduše, to ne mogu garantirati sto posto, jer ne znam koji će mi film doći u glavu za par mjeseci.

Sidim na balkonu i gledam kišu koja pada po Zagrebu. Hladi mi um i priprema me za sutrašnji radni dan nakon godišnjeg odmora.
Zahvalna na svemu i spremna na sve.... pusa bok....
i tako...

Avatar
jel se znamo
Postovi: 11
Pridružen/a: 08 sij 2016 21:23
Spol/rod: žensko
Ja sam: lezbijka

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jel se znamo » 08 vel 2018 00:14

maska.

maska koju nosiš pred drugima i maska koju nosiš u sebi da bi se opravdala i noću mirno spavala.

maska koja ti služi kao utjeha jer nisi krenula naprijed kad se upalilo zeleno svjetlo. Kad je gorilo i treperilo, kada te je pjesmom dozivalo.

Kad je pjesma vrištala tvoje ime, ti nisi došla.
Moja pjesma hranila ti je ego, ali moja pojava te plašila.

Nisam bila dio jednog kalupa, već sinonim za sve kalupe istovremeno.
Zašto sve to nije bilo dovoljno? Jer je bilo prenaglašeno???

Pa ste čekale. Da boje izblijede ili da odaberem onu meni najdražu boju. A što ako ja volim cijelu jebenu paletu boja simultano???

Za tren me definiraju, zaokruže i donesu mišljenje. Ja sam nepouzdana.
Onda odaberu sigurno i pouzdano, ziherašice moje drage. Pa donesu petoljetke u glavi. Onda si ispune te petoljetke, okružene divotom i pouzdanošću.

A kreativno je nepouzdano, pa me guraju od sebe, do sljedeće koja će položiti pravo na mene...

Vide me u nekom kontekstu, izvrću moje riječi i djela da bi svojim riječima pričale moju priču.

Ponekad im uspijem spustiti gard i oči im zasvijetle. Pa ih bude strah tog sjaja u našim očima. I opet odu dok ih ja iznova dozivam da popričamo.

Čekam da priđu i upute mi riječ ili dvije. Ali tu je uvijek publika, koja čeka novi performans i novu priču za prepričati.

E tako nećemo više...
Koliko puta sam prišla bez skrivene namjere i želje pa se to pretvorilo u namjeru i želju, ali opet, za ples je potrebno dvoje.

Više ne prilazim. Ako te zanima pitaj, odgovore više ne dajem sama od sebe.

Lažite o meni, samo vas molim da barem jednom prestanete lagati sebe.
Svima će život biti jednostavniji i sretniji. Opet puno tražim, šta ću, takva sam.

Nisam napušteno štene koje treba udomiti i zbrinuti, dapače, većeg čuvara, pazitelja i control freaka od mene teško ćete naći.

Sve sam to ja, do sada to već znate jer sam vam dala da me čitate ko otvorenu knjigu.

Moje pitanje glasi: tko ste Vi ispod te maske???
i tako...

Avatar
jpeg
Postovi: 5413
Pridružen/a: 02 stu 2005 00:10
Spol/rod: žensko

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la jpeg » 09 vel 2018 01:21

Svi smo svi i svi smo ja. Ja smo svi.
Maske su za neka prosla vremena.

Zasto je borac nesto dobro. Zasto je zrtva nesto lose.
Zasto (jos uvik) imas potrebu da te shvate. Ka da je to mjerilo kolika si.
Ka da si nabrojala persone koje pocinju i zavrsavaju recenicu sa "ja sam osoba koja..".
Ne da nisu vazne nego nije mjerilo.

Nema upitnika jer u ovom kontekstu je to zakljucak. Proslo je dvanajst godina.

Ma briga te sta ko kome di. Pusti se od njih. Ne tribas se borit, to je u glavi i oni te ne cuju.

Vrati se doma, zagreb nije sta je bija.

adamzyan

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la adamzyan » 03 lip 2018 08:33

Draga djevojko, ne znam tko si i ne znam gdje si.
Ono sto ti zelim savjetovati je da napises pismo sebi ali onoj malenoj sebi. Onoj curici koja je ostala ranjena, zatocena u ne znam kojoj godini svog djetinjstva. Pusti je van. Toliko je borbe izmedu tebe i nje u ovim redovima koje pises. Tvoja borba s svijetom samo je odraz tvoje unutarnje borbe. Budi dobro....

Avatar
grlica
Postovi: 4486
Pridružen/a: 29 lip 2016 20:16
Spol/rod: žensko
Ja sam: ne želim se identificirati
Status: Solo

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la grlica » 08 lip 2018 23:19

Usnula ljepotice :pokes: ,

probudi se. Odrasti, uozbilji se i živi. Otpusti te svoje kočnice, aktiviraj se! Poduzetnički duh ti je zaspao ako ga je ikada prije i bilo. Stižeš na vlakove životnih postaja uvijek DA al' sve uz silnu strku i zbrku. Otkači se. Daj se smisli i puno zamisli te daj svom životu smisao. Ne lutaj. Dođi do odgovora koji će ti duša prepoznati kao istinu. Opusti se, uživaj i ne brigaj.

Sretno ti bilo, bye :giveflower:

Avatar
Coffeemug
Postovi: 4320
Pridružen/a: 02 lis 2018 16:12
Spol/rod: žensko
Ja sam: ne želim se identificirati

Re: Pišem si pismo

Post Postao/la Coffeemug » 27 lis 2018 13:50

Ne znam zasto te toliko strah... necu te povrijedit. Nikad nisam,a znas da se uvijek drzim svoje rijeci. Tvoji osjecaji si sigurni u mojim rukama, tvoje tajne su sigurne ...

Odgovorite