HRFF 2016

Image

Ako se želi razgovarati o queer kulturi u Hrvata, svatko tko se informira o ljudima koji bi zbog svojeg lika i djela mogli reći nešto relevantno na tu temu, neće doći do velikog broja imena.

Jadranka Pintarić i Jagna Pogačnik, voditeljice ciklusa tribina "Grički dijalog", izabrale su Tonija Maroševića, Dražena Ilinčića, Mimu Simić te Gordana Bosanca i Zvonimira Dobrovića.  

Okupljeni su skoro dva sata nažalost malobrojnoj publici priuštili živahnu, informativnu i duhovitu raspravu na ponuđenu temu, bez teškoća se prebacujući s ozbiljnih tema, poput odnosa gay identiteta i umjetnosti pa do onih profanijih, poput neuobičajenih iskustava u internetskoj komunikaciji. Za one koji nisu upoznati s, nazovimo to tako, kvalifikacijama diskutanata kada je riječ o queer kulturi, treba napomenuti kako su Mima Simić i Ilinčić autori romana gay tematike, Dobrović i Bosanac alfa i omega festivala Queer Zagreb, a Toni Marošević urednik i voditelj legendarne emisije Radija 101 "Frigidna utičnica", koja je još 1984. godine obrađivala ovu tematiku. Zato se i krenulo od početka, te se Marošević prisjetio kako je "Frigidna utičnica" nastala nakon ljubljanskog gay festivala Magnus, a prva je emitirana 08. svibnja 1984. s, između ostalog, rubrikom "Za dečke koji nose kečke".

 
činjenica da je ova emisija započela emitiranje na dan partizanskog oslobođenja Zagreba se, očekivano, nije baš svidjela Centralnom komitetu i drugovima, tako da je imala tek četiri izdanja, no to je bilo dovoljno da se otvori javni diskurs o gay tematici. S prethodnom iznimkom Poleta i Starta, nitko se nije uopće obazirao na postojanje seksualnih manjina, a uskoro su o tome počele afirmativno pisati i ugledne autorice poput Slavenke Drakulić.

Kao što to često u životu biva, nakon početnog oslobađanja u osamdesetima, došlo je ledeno doba nacionalno-konzervativnih devedesetih, kada su gay teme ponovno potpuno potisnute iz javnog prostora, pa i onog kulturnog, što se promijenilo tek pokretanjem Queer Zagreba 2003. godine. Zvonimir Dobrović ističe revolucionarnost prvog Gay Pridea kao nešto što je otvorilo vrata i pokretanju ovog festivala, koji pak umjetničke korijene ima u Eurokazu, gdje su prikazivane mnoge predstave queer tematike, ali nisu prepoznavane kao takve. Zato je Dobrović, uz pomoć Gordana Bosanca, odlučio pokrenuti Queer Zagreb, a jedan od velikih problema bio je uopće objasniti ljudima što queer predstavlja.

Nadovezujući se na definiranje i pozicioniranje pojma "queer", Mima Simić, inače i suradnica Queer Zagreba, ističe ipak jedan aspekt ove manifestacije koji joj baš i nije po volji, a tiče se određene vrste straha velikog broja gay ljudi da budu prepoznati od drugih kao takvi: "To nije bila želja organizatora, no gay ljudi masovno dolaze na Queer Zagreb, a nikada ne bi došli na Pride, jer se misli kako je festival apolitičan, što nije slučaj, a to se može i jasno vidjeti u njegovom programu. Ljudi su se tako sakrivali iza kulise queera. Da živim u, recimo, Americi, možda bih za sebe i mogla reći kako sam queer, no ovdje sam uvijek lezbijka, jer nema drugih lezbijki u javnosti."

Problem nedostatka gay ljudi u javnom prostoru i medijima je nešto što primjećuje i Dražen Ilinčić, koji je naciji obznanio svoju homoseksualnost u emisiji "Otvoreno" Hloverke Novak-Srzić. Ilinčić je bio šokiran podatkom koji je pročitao u novinama u vrijeme pred prošle predsjedničke izbore kako 77% Hrvata ne želi šefa države koji se zalaže za prava seksualnih manjina, te je, kako kaže, kao građanin želio upozoriti na tu poražavajuću činjenicu. Nakon toga su ga pak zvali svi mediji kada bi se trebalo komentirati nešto homoseksualno.

O tome jesu li se vremena promijenila na bolje ili na gore, okupljeni se baš i nisu mogli složiti, jer su neke stvari doista unaprijeđene, a druge su prilično unazađene. Ipak, vrlo realna i česta pojava fizičkog nasilja rezultat je, složili su se diskutanti, i nakaradnih elemenata obrazovnog sustava koji sada pak predviđa uvođenje u škole programa seksualnog odgoja u kojem se može čuti kako je homoseksualnost izlječiva, iako naravno nije riječ ni o kakvoj bolesti, a kao vrhunac bizarnosti se spominju i vjeroučitelji u celibatu koji hrvatsku mladež trebaju podučavati seksu. Zbog svega toga se, koliko god netko mislio da su prava homoseksualaca ostvarena, i dalje treba aktivistički angažirati, a Gordan Bosanac je naglasio kako su svi načini legitimni te da se do željenog cilja dolazi sinergijom, iako je njemu najdraža metoda provokacije obrnutim diskursom.

Značajan dio svake queer kulture neupitno je i književnost, a autori poput Jeana Geneta, Oscara Wildea ili Jamesa Baldwina danas se smatraju klasicima. Hrvatska se nažalost ne može pohvaliti velikim brojem djela koje se bave istospolnim temama, a jedan od svježijih primjera jest i roman Damira Radića "Lijepi i prokleti", koji je više izuzetak koji potvrđuje pravilo. Zbog toga Mimi Simić nije bilo do kraja jasno kako se queer književnost treba, to jest može li se uopće, definirati u domaćem kontekstu: "Je li queer ako je autor ili autorica gay, pa se igra na tu kartu? Ili ako je tema romana homoseksualnost? Po tome je i Radićev roman queer, jer se u njemu svi slobodno seksaju. S druge strane, jedino smo Dražen Ilinčić i ja otvoreno gay od ljudi koji su objavili knjige."

Naravno, teško je vjerovati da u hrvatskoj književnosti nema još gay ljudi, posebice ako se u obzir uzmu otkrića Deana Vuletića, koji je u svojoj disertaciji iznio, na osnovu njihove prepiske, poprilično intiman odnos Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića, no glavno obilježje većeg dijela LGBT zajednice i dalje ostaje strah. Dražen Ilinčić je naveo i primjer koji pokazuje koliko daleko sve to može kod nekih otići. "Razmjeri tog straha su jezivi", zgrožen je Ilinčić, "neki ljudi se plaše ne biti viđeni sa mnom u gradu na kavi, nego se plaše i doći u privatan prostor, jer kažu kako ću ih ja onda vidjeti i znati za njih. Sama pomisao o susretu je za njih nepodnošljivo razotkrivanje. Ljudi sami u sebi povećavaju taj strah jer se plaše suočiti s istinom."

Sve to se može činiti pomalo pretjeranim, ali neka vrsta potvrde za Ilinčićeve riječi jest i to što se na ovo izdanje "Gričkog dijaloga" pojavio iznimno mali broj ljudi, tek njih desetak. S jedne strane izostala je uobičajena, za pretpostaviti, heteroseksualna ekipa od dvadesetak ljudi koji inače posjećuju baš svaku od ovih tribina, što se može tumačiti i kao strah, ali i kao nedostatak interesa za queer kulturu, koja je danas u svijetu najuobičajeniji dio kulturne ponude. S druge strane, nije se pojavio ni veći broj novih posjetitelja, koji bi možda bili zainteresirani baš za ovu specifičnu temu. Zbog svega toga se može zaključiti kako u cijeloj priči oko seksualnih manjina još uvijek ima previše straha sa svake strane, a svi koji su propustili ovu tribinu itekako imaju razloga za žaljenje, dok se diskutantima i moderatoricama mogu uputiti samo pohvale.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.