HRFF 2016

Image

Iako volimo misliti da tomu nije tako, mnogi nam primjeri govore kako još uvijek ipak živimo u društvu u kojem je sloboda govora poprlično mrtvo slovo na papiru.

Slijedi jedan od aktualnih primjera koji potkrepljuje ovu konstataciju. 

Iz poslijepodnevnog drijemeža za radnim stolom u mojem uredu u xxxxxx prošli me tjedan trgne lelek mobitela. "Zovu me sa 1 protiv 100!", uskliknuh poluglasno u bunilu, još omamljena snoviđenjem u kojem mi se Tarik zavodljivo smješka s repatim kunicama na mjestu očnih šarenica. No pogled na zaslon mobilnog uređaja brzo me dozove stvarnosti. Bila je to xxxxxx . Dok je ona strpljivo čekala na svojem kraju komunikacijskog kanala, ja se prisjetih našeg posljednjeg susreta – egzotičnog putovanja u dobrosusjedsku nam Bijeljinu, gdje smo na lokalnoj televiziji, pod policijskom zaštitom, sudjelovale u emisiji o ljudskim, pa i homoseksualnim pravima. Neće vas stoga začuditi da je sve od tog izleta njezino ime i prezime u meni pavlovljevim refleksom izazivalo aktivističke impulse i obećavalo uzbudljive prosvjetiteljske misije. Tako je bilo i ovaj put.

– Mima – začujem poznati glas od kojeg me prožmu trnci. – Spremam prilog za Jutarnji. Političarima valja preporučiti lektiru za plažu. Tri prijedloga za njih troje.
– Zvuči super. A kako to točno misliš... Možemo se malo zajebavati? Ono, preporučiti Ixx xaxxxx Berlinski ručnik i to?

– Ha-ha, kako god želiš. Al nek bude pametno, zabavno i ležerno...
– Prodano.

U trenutku kad sam izgovorila tu riječ, osjetim kako svojom oporošću para eter koji nas je dijelio. Prodano? – gorko se nasmijem u sebi, i histerično zabrekećem naglas, ispričavajući se sugovornici Tourettovim sindromom. xxxxxx list mi već 8 (slovima: osam) godina duguje 2000 kn koje mi, sad već znadem, nikad neće isplatiti, a za rečeni propust nikad nisam dobila objašnjenje, ni odgovora na mnogobrojne mi mejlove i upite. Taj ništavni honorar uistinu je mala žrtva, dosjetim se, u usporedbi sa zadovoljstvom koje ću priskrbiti sebi i čitateljstvu podbadajući hrvatsku političku kremu u ultimativnom mainstream mediju! Živeli pluralizam i demokracija, živela sloboda pisane riječi! – groktala sam u sebi.

Zato se brzo i s ushitom latim tipkovnice. Prvi sam prijedlog već imala, izletio je iz mene poput šampanjskog čepa već u samom preliminarnom pregovoru s xxxxxx – a svaki će vam iskusni kvizaš potvrditi da su refleksni odgovori obično oni na koje valja tipovati. Premda sam slutila da bi sparivanje Ixx xaxxxx i prvog hrvatskog gej romana moglo izazvati žgaravicu kod određenog dijela čitateljstva, pa možda i hrvatskog prxxxxxx samoga, prisjetim se istom vlastitih mu riječi izgovorenih u emisiji gospodina Stankovića. Tri njegove misli osobito su mi se urezale u pamćenje: "Mi se u Hrvatskoj zauzimamo svi skupa za punu slobodu pisane i izgovorene riječi", "Ne smije biti nikad nikakve opresije prema slobodi izgovorene riječi", kao i "Svatko ima pravo reći što misli, za to ću se uvijek zalagati". Misao na te odlučne izjave u meni raspiri poznati revolucionarni plam, te vrlo brzo sastavim ostale dvije preporuke, razbacavši ih koliko sam mogla po političkom kontinuumu. Konačna lista prijedloga glasila je:

Za Ixx xaxxxx: Berlinski ručnik (Dražen Ilinčić, Profil, 2006.) - Lagano štivo koje stane pod ručnik za plažu skup je fascinantnih pustolovina glavnoga junaka, knjiga koja će hrvatskom prxxxxxx dati priliku da se odmori od svakodnevnih pritisaka i obveza.

Za Vesnu Pusić: Na mom Ikea kauču (Luka Marić, Celeber, 2008.) – (Senti)mentalno putovanje jednog konobara rasvijetlit će dr. Pusić zagonetke muškoga uma i mirakulozno je katapultirati u najuzbudljivije razdoblje njezine političke karijere.

Za Branimira Glavaša: Uho, grlo, nož (Vedrana Rudan, AGM, 2002.) – Kontroverzni bestseler čija je junakinja svojim ubojitim jezikom zavela čitateljsku publiku širom zemlje i inozemstva prava je poslastica za čitatelja gladnog istine.

Svaki od triju prijedloga, bilo mi je jasno, posjeduje određen kontroverzni potencijal, dira se u stvari u koje nije uvijek uputno dirati u zemlji u kojoj je lov na satiru vječno otvoren. No znala sam da me štiti beskompromisni javni zavjet našega prxxxxxx i glave vladxxxxx xxxxxxe, taj junački poklič u borbi za slobodu pisane riječi. Odašaljem stoga prijedloge, veseleći se objavi članka koji će pokazati da hrvatski književnici, publicisti, intelektualci, u neovisnoj i demokratskoj Hrvatskoj smiju reći što misle – i ostati živi.



Image
 

Međutim, nedavno me buđenje neugodno iznenadi. U internetskom izdanju Jutarnjeg lista zjapila je bolna praznina na žurnalističkoj plaži gdje je još do jučer ležao Ixx xaxxxx s Ilinčićevim hrabrim romanom u rukama. Kamo li se skrio?

Jedan poziv razjasnio je stvari. Moj omiljeni prijedlog ostao je visjeti na bodljikavoj žici uredničke cenzure. O tome me pritom, kao autoricu, do objave krnjega teksta nisu obavijestili, povrijedivši pritom jedno od glavnih načela komunikacije sa suradnicima – pravilo autorizacije. Da sam znala da je Berlinskom ručniku zabranjen ulaz na hrvatsku plažu, bogami na nju ne bi išetali ni ostali prijedlozi, koji bez svojega apeksa imaju vrlo malo subverzivnog naboja. Pravno potkovani kolege rekli su mi da imam razloga i za tužbu... Za povredu autorskog integriteta. Mogu tražiti odštetu. Pisati novinarskom vijeću časti! (Ili ipak vansudska nagodba? Zadovoljit ću se s 2000 kn).

No istina je da me moj autorski integritet u cijeloj priči najmanje brine. Brine me prije to što je uredništvu Jutarnjeg lista sasvim prihvatljiva neuvijeno mizogina referenca na "Aferu madrac", da im je krajnje neproblematična brutalna šala na račun saborskog zastupnika, kojom se insinuira njegova krivnja za ratne zločine (premda ga valja smatrati nevinim dok/ako se ne dokaže suprotno), no cenzorska sablja bez upozorenja odsijeca ruku onoga koji se usudi referirati se na priču koja je godinama dio popularnog folklora (i koju je relativno diplomatski povukao i sam Staxxxxxx u spomenutoj emisiji), pitanje prxxxxxxx seksualnosti, ili makar tek homofobne i diskriminatorne politike stranke koju vodi.

Neka pametna glavica među vama možda će se zapitati i ovo: Zašto uredništvo Jutarnjeg lista štiti prexxxxxx i njegovu seksualnost ako je ista neupitna? Ne prokazuje li uredništvo upravo tim činom zaštite Ixx xaxxxx kao homoseksualca, pa i pedera?

Kakva glupost. Mediji se samo brinu za duševno zdravlje svojih konzumenata koji bi pretrpjeli neslućene mentalne traume na samu sugestiju da bi neki političar mogao biti – licemjer. Zato hrvatskim medijima možemo samo zahvaliti, ponosno u zrak podignuti desnicu stisnutu u pest, slijedeći omiljenog nam stjegonošu za slobodu pisane i izgovorene riječi u povorci što nezaustavljivo maršira prema najmodernijoj od sviju demokracija

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.