Image

Što se gledalo na ovogodišnjem Queeru, tko je izašao iz ormara, a tko ostao u njemu? Zašto Zagreb ignorira Queer?

Završilo je šesto izdanje Queer festivala, a kroz sve te festivalske godine čini se da se zagrebačka publika još uvijek nije poqueerila. Usprkos odličnim filmovima, u udarnim terminima petkom i subotom na projekcijama se moglo vidjeti tek kojih tridesetak posjetitelja. 

Festival je otvoren argentinskim filmom 'XXY' koji govori o Alex, interseksualnoj osobi koja je kao takva obilježena u očima drugih kao nakaza. Iako je cijeli život odgajana kao žensko, Alex se u pubertetu počinje boriti sa preispitivanjem vlastitog identiteta te zajedno s obitelji treba donijeti tešku odluku o operaciji i promjeni spola. Kroz cijeli film se provlači odlučan stav protiv izvođenja takvih operacija odmah po rođenju kako bi osobe postale 'društveno prihvatljive', a sve u svrhu očuvanja heteroseksualnog obrasca i ustaljenog normativnog sistema.

Ono što u filmu djeluje zbunjujuće (i zbog čega je redateljica Lucía Puenzo već bila podvrgnuta kritikama) jest njegov naslov. Naime, oznaka XXY spada u kromosomsku anomaliju koja je vrlo česta i označava muškarce feminiziranog fenotipa, ali nema veze s dvospolnošću, koja je, medicinski gledano, stanje nepotpune diferencijacije spola.


'XXY', trailer

Također igrani, film 'Electroshock' Juana Carlosa Clavera, utemeljen je na istinitom događaju, a odvija se u Španjolskoj za vrijeme Francove diktature kada je homoseksualnost bila zakonom zabranjena. Dvije mlade žene koje rade kao učiteljice u lokalnoj školi otkriju međusobnu privlačnost te počinju živjeti zajedno što je za okolinu dovoljan znak kako bi ih proglasila 'sumnjivima'. Jednoj od njih prijeti i zatvor pa je roditelji kao već odraslu osobu odluče 'liječiti' elektrošokovima te je strpaju u umobolnicu. Unatoč svemu što je pretrpjela, ona ne zaboravlja svoju ljubav te se nakon njenog otpuštanja iz umobolnice dvije žene opet sretnu i nastavljaju svoju vezu. Iako od početka napet poput kakvog trilera, film u više navrata klizi prema sladunjavoj sapunici, baš onakvoj kakve Elvira, drugi glavni lik, u trenucima dokolice sluša na kuhinjskom radiju i to mu je ozbiljna mana.

'For The Bible Tells Me So' Daniela G. Karlslakea dokumentarac je kojeg sam po čitanju press materijala bila sklona svrstati uz bok ortodoksnom 'Jesus Campu',  no iako bi se to možda moglo zaključiti iz nekoliko početnih scena, ovo nije priča o kršćanskim fundamentalistima, već o vjernicima koji su odlučili oduprijeti se nekim od dogmatskih učenja Biblije i, što je još važnije, prihvatiti svoju gay djecu. U filmu je odlično opisana zloupotreba Biblije koju kršćanski fundamentalisti koriste stoljećima, a prema kojima je homoseksualnost grešna. U osudama prednjači radijski voditelj James Dobson koji u svojoj emisiji svakodnevno provodi anti-gay kampanju, a homoseksualce uspoređuje s nacistima koji će uništiti kršćanski rod.

Vjerojatno najpoznatiji sugovornik jest Dick Gephardt, kandidat na američkim predsjedničkim izborima 2004. godine, čija je kćer lezbijka također sudjelovala u njegovoj kampanji, dok je najneobičniji primjer onaj Gene Robinsona, koji je nakon uspješnog braka i dvoje djece postao prvi gay biskup u čitavoj anglikanskoj zajednici na svijetu.


'For The Bible Tells Me So', trailer

Za razliku od njega, dokumentarac 'Be Like Others' /naslovna/ američko-iranske redateljice Tanaz Eshagian bolna je priča o iranskim homoseksualcima koji su, da bi nastavili živjeti kako-tako normalnim životom, prisiljeni na operaciju spola. Islam naime tolerira transseksualnost, ali ne i homoseksualnost koja je kažnjiva smrću. Operacije spola su legalne, ali za njih je potrebna dozvola vlade koja se pak dobija na preporuku psihijatra. Kolika je u Iranu razlika u percepciji ta dva identiteta najbolje govori i činjenica kako većina Iranskih transseksualaca ima negativno mišljenje o svojim homoseksualnim kolegama, a neki navode kako ih ne bi mogli imati niti za prijatelje. U filmu pratimo dvadesetogodišnjeg Anoosha koji želi postati žena kako njega i njegovog partnera Alija ne bi više uznemiravali na ulici. On je imao sreću da ga obitelj nakon tog čina nije odbacila, a nakon operacije postao je Anahita te se zaručio sa svojim dečkom i jedino na što se još mora naviknuti jest nošenje hidžaba.

Na pitanje bi li se, da ne žive u Iranu, podvrgavali tako teškoj operaciji većina ispitanih odgovara da ne bi, već da se operiraju isključivo kako bi dobili svoja prava. Nažalost, nemaju svi tu sreću kao Anoosh – većine ljudi koji promijene spol obitelj se odrekne te se oni kako bi preživjeli prostituiraju po ulicama Teherana. Prije toga se sa svojom mušterijom vjenčaju na sat vremena, budući da je seks u braku dozvoljen te na taj način smanjuju osjećaj kako čine nešto ilegalno. No, s obzirom da smo na queer području znamo da se granice lako pomiču.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.