Za Mayera Hawthornea neki će reći da "fura" modernizirani soul kao i mnogi drugi. Možda jest tako, ali mene je osvojio, pa će ova recenzija možda biti i pomalo subjektivna.

Hawthorn se profesionalno bavi glazbom od 2006., a zamjetan je utjecaj Curtisa Mayfileda i Smokeya Robinsona.

Album "Where does this door go" uistinu je divan, a njegov najavni singl, "Her favorite song", može se pohvaliti vokalom Jessie Ware, dok je u pjesmi "Crime" ugostio Kendricka Lamara. Osim spomenutih, među favoritima su "The innocent" i "Wine glass woman".

Međutim, Hawthornea već niz godina prati svojevrstan problem. Zbog njegova Motown stila, falsetto vokala i štreberskog izgleda mnogi ga kritičari ne shvaćaju ozbiljno. No, njegov treći studijski album mogao bi to promijeniti jer zaslužuje poštovanje.

U njega je uloženo puno truda i daleko je dinamičniji i zanimljiviji od prva dva. Čitav album odlikuju odlične ritam-sekcije i dobri elementi brass-sekcije. Sve to zajedno njegov falsetto prikazuje u savršenom svjetlu.

Osim retro-soula, Mayer eksperimentira i s funkom i modernijim popom. U pjesmi "Allie Jones", koja "miriše" na reggae, do izražaja dolazi kompleksan vokalni aranžman i hip-hop beat. Neki će ga usporediti s Justinom Timberlakeom ali Mayer nije tip koji pjevuši o curama, seksu i partijanju što Timberlake čini već deset godina i već postaje pomalo dosadan.

Album "Where does this door go" osvaja na prvo slušanje i te 52 minute glazbe zasigurno su najbolje što je Mayer dosad ponudio publici.