Coldplay su se probudili iz hibernacije i novim, šestim albumom, zacementirali svoju reputaciju mainstream rock-arhitekata koji ne stvaraju preduboke umjetničke komade. Ali poslušate li ih u pravom trenutku, nešto su najljepše što možete čuti.

Prije nešto više od mjesec dana, izdali su najavnu stvar za album "Ghost stories" (Parlophone/ Dancing bear). To je "Midnight", koju je producirao electro-guru Jon Hopkins i zapravo je riječ o njegovoj nedovršenoj pjesmi "The fourth state II" koju je on nadogradio, dekonstruirao i ponovno konstruirao s Coldplay. Pjesma pomalo vuče na "Bon Iver", a naišla je na odlične kritike i pozdravljen je njihov novi put prema elektronici.

Spot za istu stvar poprilično je minimalistički i sve vezano uz dolazak "Ghost stories" činilo se "malenim": najava da će na albumu biti devet pjesama, spartanski omot s anđeoskim krilima na plavoj podlozi i potpuni nedostatak kostimografije na koju smo od njih navikli.

S obzirom na nedavni rastanak Gwyneth Paltrow i Chrisa Martina, može se reći kako je "Ghost stories" na neki način i album o svršetku jedne ljubavi. U "A sky full of stars" koja je na onom tragu grandioznosti poput "Clock" ili "Speed of sound" imam jedinu zamjerku, a to je jeftin zvuk sveprisutnog i sad već napornog Aviciija koji u toj pjesmi gostuje.

I don't care if you tear me apart, vrišti Martin, pa tako ne samo ova stvar već i cijeli album, Martinova je privatna terapija. Tell me you love me, if you don't, then lie pjeva u "True love", dok u "Another's arms" žali za večerima kad se s voljenom ženom opuštao pred TV-om.

Zapravo, čitav album odiše atmosferom njegove shrvanosti, ali nije zašao u patetiku. "Always in my head" otvara album i u startu vas katapultira među zvijezde s omota. Osim toga, Martin ni ovaj put nije razočarao svojim umijećem da vam svoje tekstove na kraju ureže u pamćenje. Na primjer "Ink".

Bez obzira volite li Coldplay ili ne, njihova glazba ipak rijetko koga ostavlja ravnodušnim. Jedna od najboljih stvari s albuma, "Magic" savršeno opisuje Martinovo beznađe i unutarnji raspad i baš to je naj-trenutak albuma. Prelijepa piano balada koja ga savršeno zatvara.

"Ghost stories" je na dobrom putu da bude najbrže prodavani album ove godine. Sa 105.000 prodanih primjeraka u 48 sati približavaju se trenutno vodećem Paolu Nutiniju koji je u istom razdoblju prodao 109.000. To je konceptualan album koji prati Chrisa Martina na njegovu putu od rastanka do prihvaćanja. Njegovi tekstovi jesu centar priče, ali prava zvijezda albuma jest savršena produkcija. Martin iscrtava misli koja možemo nazvati "sutonom duše", koje nas često obuzmu kad padne mrak, sunce se povuče i svi naši filtri nestaju pa smo gotovo lišeni pozitivnih misli.

Ako dosad niste voljeli Coldplay, ovaj bi album to mogao promijeniti. Definitivno je to jedno drugačije putovanje od onih koja smo s njima već prošli. S "Ghost stories" neće izgubiti stare fanove a mogli bi dobiti nove. Coldplay isto tako neće nikad biti cool band. Oni su nostalgični, melankolični i dobri. "Ghost stories" nije samo kolekcija novih pjesama, to je još jedan osjećaj više.