Ideja da Pariz dobije nacionalni LGBT arhiv nije toliko nova i u raznim se oblicima provlači već petnaestak godina. Za vrijeme mandata (2001.-2014.) bivšega gradonačelnika, Bertranda Delanoëa vjerovalo se da bi se ideja mogla pomaknuti s mrtve točke (valjda zato što je i bivši gradonačelnik bio deklarirani gej), no osim izjava dobrih namjera ništa se konkretno nije zbilo na tom planu.

Proteklog se tjedna napokon pred gradskim vijećnicima pojavio novi prijedlog o stvaranju nacionalnog LGBT arhiva koji ne potpisuju vladajući socijalisti, već njihovi partneri iz stranke Zelenih. Lijeva koalicija na vlasti glasala je za projekt, dok su zastupnici iz konzervativne stranke UMP bili suzdržani.

Istina, Francuska je još 1992. zahvaljujući privatnim donacijama dobila poseban LGBT fond u Gradskoj biblioteci u Lyonu. Druga važna adresa je LGBT centar u Parizu koji također raspolaže znatnom bibliotekarskom građom, no nije organizirani arhiv u punom smislu tog naziva.

LGBT kultura bitan je dio baštine

Kako tvrdi jedan od pokretača inicijative, David Belliard iz stranke Zelenih, LGBT kultura bitan je dio baštine koji je nažalost i dalje slabo poznat među širom publikom. Zapravo, mogli bismo dodati da povijest LGBT pokreta nije dovoljno poznata čak ni među pripadnicima LGBT zajednice. A upravo su ti pokreti u mnogočemu oblikovali društvo današnjice, posebice u pogledu borbe protiv diskriminacije, tolerancije, statusa manjina i ljudskih prava općenito.

Konkretno, u Parizu se pozitivan iskorak nedavno desio s postavljanjem komemorativne ploče dvojici muškaraca koji 1750. završili na lomači zbog homoseksualnosti. Bilo je to ujedno i zadnje pogubljenje zbog homoseksualnosti u Francuskoj.

Platforma za istraživanja pluralne LGBT povijesti

Plan koji je iznesen pred Gradsko vijeće Pariza je sljedeći: u 2015. odrediti mjesto na kojem će se početi sakupljati arhivski materijali vezani uz LGBT pokret. Materijali bi stizali kako iz udruga građanskog društva, tako i od pojedinaca. Među materijalima mogli bi se naći dokumenti vezani uz borbu protiv diskriminacije i borbu za jednakost prava, no isto tako i svjedočanstva pojedinaca, fanzini, primjerci ugaslih gej i lezbijskih publikacija, plakata, flyera… Upravo bi stvaranje novog arhiva dalo LGBT baštini osnovu za institucionalno priznanje.

Prikupljanje bi se odvijalo na dobrovoljnoj osnovi, a gradskim vijećnicima napomenuto je da već niz udruga raspolaže značajnom arhivom i da su od grada tražili samo prikladan prostor za skladištenje. Inicijatori drže da bi pozitivan odgovor grada bio i jasan odgovor na i dalje prisutnu homofobiju u Francuskoj (posebice nakon izglasavanja bračne jednakosti prošle godine). Naravno, budući da arhiv ne bi bio samo mjesto skladištenja, već bi svoju punu svrhu doživio kao mjesto susreta i rasprava te bio postao nezaobilazna platforma za sva istraživanja pluralne LGBT prošlosti.

Kao usporedba često se navodi sada već povijesni GLBT Historical Society of San Francisco koji postoji od 1985., a od 2010. u sklopu njega djeluje i muzej. Inače, u SAD-u je ove godine muzej nacionalne povijesti Smithsonian u Washingtonu i službeno, nakon niza godina prikupljanja akvizicija, predstavio svoju LGBT kolekciju.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.