HRFF 2016

Proteklu godinu može se svakojako pamtiti. LGBT mediji najčešće sumiraju godine na izmaku po napretku postignutom u zakonodavnoj zaštiti ili borbi protiv diskriminacije. Također, redovito se spominju coming outovi slavnih te, općenito, način na koji su LGBT tematike prisutne u široj javnosti.

Daleko od toga da ti parametri nisu bitni, no jednako prikladnim čini se iskoristiti neizbježni žanr rezimea godine kako bismo podsjetili na teme koje inače teško mogu računati na naslovnice.

Tako je 2014. godina bila, među ostalim, i godina Dereka Jarmana, u kojoj je britanskom redatelju posvećen niz projekcija, izložbi, predavanja,... Jer Derek Jarman (1942. – 1994.) je redatelj koji je svojim opusom zadužio ne samo povijest europskog autorskog filma, već je i jedan od najuspjelijih i najosebujnijih interpreta queer tematike na filmu. Pamti se ga istovremeno kao iznimno talentiranog redatelja, aktivista i slikara.

Slijedi kratak izbor filmova Dereka Jarmana.

Sebastiane (1976.) je njegov prvi cjelovečernji film, a obično ga se predstavlja kao homoerotsko čitanje mučeništva Svetog Sebastijana. Svi dijalozi odvijaju se na latinskome.

Jubilej (1978.), čiji se naslov odnosi na srebrni jubilej kraljice Elizabete, no film je prije svega nadahnut subverzivnom punk-estetikom koja je, u tipičnoj Jarmanovoj maniri, obogaćena brojnim povijesnim i literarnim referencama. U filmu se pojavljuju glazbenici Adam Ant i Toyah. Danas ga se voli predstavljati kao prvi britanski punk-film, a njegovo radikalno propitkivanje monarhije i kapitalizma odlično je ostarjelo.

Caravaggio (1986.) je vjerojatno najpoznatiji Jarmanov film koji bi se mogao konvencionalno predstaviti kao fiktivna autobiografija talijanskog baroknog slikara. Film donosi i prvu suradnju redatelja s glumicom Tildom Swinton koja je dio ljubavnog trokuta kojeg još čine slikar (Nigel Terry) i slikarev ljubavnik (Sean Bean). Iako su neki povjesničari opovrgnuli teze o slikarevu životu koje se pojavljuju u filmu, Caravaggio ostaje jedan od uspjelijih hommagea Michelangelu Merisiju da Caravaggiu i vrsna evokacija barokne umjetnosti.

Edward II (1991.) je adaptacija komada Christphera Marlowea. Priču o kralju Engleske, njegovoj homoseksualnosti i ubojstvu smješta u 20. stoljeće i okvir moderne homofobije. Jedan od hvaljenijih filmova u njegovu opusu, a posebice se pamti interpretacija Tilde Swinton kao kraljice Izabele.

Blue (1993.) je zadnji autorov film nastao prije njegove smrti slijedom komplikacija od AIDS-a. Film se predstavlja kao njegovo možda najradikalnije ostvarenje. Kao jedinu sliku film ima plav ekran, a dijalozi govore o autorovom gubitku vida (posljedice bolesti), nadolazećoj smrti te donose sjećanja o bivšim ljubavima. Soundtrack potpisuju Simon Fisher Turner i Brian Eno, a unatoč prividnoj nepristupačnosti, radi se o iznimno dirljivom oproštaju od života.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.