Umjetnici Siniša Labrović, Bruno Isaković i Ina Sladić prošlog su tjedna na Cvjetnom trgu u Zagrebu izveli performans svoje nedavno osnovane političko-umjetničke stranke DNO (Desnica novih obećanja). Prizor mladih Roma koji uz Labrovićevo dirigiranje u zboru kliču nacionalističko-šovinističke uzvike "Za dom spremni", "Ubi cigana!" i "Mi Hrvati" hitro se proširio društvenim mrežama i javnim prostorom, izazvavši zapanjenost i šok u javnosti.

O ksenofobiji, rasizmu, fašizmu, homofobiji i ostalom instrumentariju što ga desničarski krugovi sve češće i otvorenije demonstriraju u javnosti govori se i piše sve više, no metoda kojom je Labrović i njegova ekipa zamijenila uloge pošiljatelja ksenofobnih poruka, precizno je razotkrila samu srž mehanizama mržnje prema drugačijima.

U svojem bogatom performerskom booku Labrović ima zanimljive umjetnički angažirane pothvate: pokušao je hodati po vodi, prodavao je dijelove vlastite kože, mokrio na Markovom trgu, izdavao priručnik za kriminalce, svojevremeno je na boksački meč izazvao nekadašnjeg ministra kulture Božu Biškupića. O njegovom najnovijem performansu, fašizaciji Hrvatske, ali i programu umjetničke inicijative DNO, razgovarali smo s Labrovićem, kojeg smo nakon višednevnog lova uspjeli uhvatiti i postaviti mu nekoliko pitanja.

HDZ IDE ZAPALITI NAROD ŠOVINIZMOM, USTAŠOFILIJOM I STRAHOM OD DRUGAČIJIH

Od onih si umjetnika koji u svom radu vrlo brzo reagiraju na aktualna događanja. To najbolje pokazuje i ovaj, najnoviji performans "Za DNO".
– Mislim da većina mojih performansa nije produkcijski prezahtjevna, ali kako mi plovimo na jednoj jako uskoj i jako plitkoj rijeci, to može biti komplicirano. Što se tiče reakcija na aktualne događaje koje spominješ, samo se djelomično slažem. Povodi mogu biti ovi ili oni, možda ja ni ne iščitavam iste povode koje vide neki ljudi koji su gledali performans. Po mojem mišljenju, radi se o puno dubljim kretanjima, koja ne uključuju samo dnevnu politiku, nego ono što bi se moglo nazvati karakterologijom našeg naroda i nekih političkih procesa. Vrlo često nam se promjena sadržaja ili nekog lica događaja skriva. Nešto što se zove komunizam ili socijalizam zamijenili smo takozvanom demokracijom, no činjenica je da je sve zapravo ostalo isto. Stari set političkih pojmova zamijenjen je nizom novih pojmova, no ako ih u bilo kojem trenutku dovedete u pitanje, vi ste odmah narodni neprijatelj. Prije pet ili deset, dvadeset godina društveno-političko stanje je bilo gotovo isto, isti su se procesi događali.

Sebi ne bismo smjeli dozvoliti defetizam, ali ni bezinteresnost, zatvaranje u neke svoje sigurne prostore. Vrlo često sami sebi postavljamo zavjese kako ne bismo vidjeli sve ono što se događa oko nas, to ljudi vrlo često rade iz konformizma ili kukavičluka ne žele vidjeti što se to valja, sve dok taj cunami ne dođe i pozvoni na njihova vrata

Ali u nekim razdobljima nedavne povijesti, primjerice - u posljednjih deset godina, fašizam i rasizam se nisu činili ovako osnaženim i živima.
– Mislim da je fašizacija društva i tada bila prisutna. Meni je najiritantnije kada se o Sanaderovom vremenu govori kao vremenu političke korektnosti i tolerancije. To je bila samo posljedica nekih ucjena, trebalo je doći do europske love i podijeliti je dalje, svojim ljudima i stranačkim poslušnicima. Vlast je i tada "ispod žita" davala hintove i namigivala onom dijelu svog glasačkog tijela koje joj je bilo vjerno i koje se oduvijek historijski pojilo na ustaštvu i NDH-u. Strategija ostaje ista, a taktički pokreti se prilagođavaju situaciji. Vjerojatno sada HDZ ne može navući masku mirotvoraca ili poštenjaka. Ono što sada ide jest zapaliti narod šovinizmom, ustašofilijom, strahom od drugačijih, brigom za čistoću vjere, stabilnost i cjelovitost granica.

Čini mi se da je ovaj umjetnički akt htio pokazati da je ponekad, u nekom zlom, beznadnom trenutku u kojemu se osjećamo paralizirani, važno pronaći energiju za djelovanje i kontra-reakciju.

– Nikad ne treba dozvoliti da nastupe beznadna vremena. Moja supruga upravo u školi u kojoj radi priprema predstavu po motivima iz knjige "Dnevnik Ane Frank". Nevjerojatno je koliko je ta djevojčica insistirala na optimizmu i dobroj volji. Ni mi sebi ne bismo smjeli dozvoliti defetizam, ali ni bezinteresnost, zatvaranje u neke svoje sigurne prostore. Vrlo često sami sebi postavljamo zavjese kako ne bismo vidjeli sve ono što se događa oko nas, to ljudi vrlo često rade iz konformizma ili kukavičluka ne žele vidjeti što se to valja, sve dok taj cunami ne dođe i pozvoni na njihova vrata. Da ta sila ne bi pozvonila na naša vrata i priupitala nas za junačko zdravlje, dobro bi bilo da otvorimo oči i povjerujemo da smo važni i djelujemo javno u onom smjeru za koji vjerujemo da je ispravno. Bilo bi dobro da ti smjerovi uključuju jedan set humanističkih, a kako živimo u takvoj sredini – i kršćanskih vrijednosti.

ROMI SU VRLO PLAHA POPULACIJA KOJA VOLI BITI ŠTO MANJE VIDLJIVA

Je li ovo dovođenje ekstremnih društvenih i političkih opcija do apsurda pravi način borbe s nasiljem, homofobijom, rasizmom?
– Ja mislim da je apsurd jedna od strategija koja je legitimna u umjetnosti. S druge strane, sama situacija i stanje u društvu je, rekao bih – tragično. U apsurdu ja osobno vidim čak i izlaz, određenu vrstu smjera za budućnost. Druga strategija je mimikrija, koja je milijunima godinama korištena od svih oblika živog svijeta, pa tako i ljudi koji se prave da stvari nisu svjesni. Ljudima ona omogućava opstanak u neprijateljskom okolišu. Ovim sam performansom za jednu grupu ljudi i za samoga sebe ponuditi eventualnim budućim vladarima Hrvatske jednu mogućnost za moguće milosrđe. I to je bila jedna od ideja, da nas prime k sebi na koljeno i da se eventualno "uštipnu" i priznaju nas za svoje.

Meni je najiritantnije kada se o Sanaderovom vremenu govori kao vremenu političke korektnosti i tolerancije. To je bila samo posljedica nekih ucjena, trebalo je doći do europske love i podijeliti je dalje, svojim ljudima i stranačkim poslušnicima. Vlast je i tada "ispod žita" davala hintove i namigivala onom dijelu svog glasačkog tijela koje joj je bilo vjerno i koje se oduvijek historijski pojilo na ustaštvu i NDH

Bilo je hrabro i od izvođača u zboru Roma što su došli i pristali sudjelovati u performansu i tako su na neki način, barem nakratko, umjesto žrtava postali akteri. Zanimljivo bi bilo znati i jesu li, budući su se našli u ulozi izvođača, dobili za to i honorar?
– Za honorar morate pitati ljude iz produkcije, ja sam bio zborovođa i motivator. Preko prijateljskih kanala smo došli do njihovog naselja, razgovarali smo i ja sam svih njih devetnaestoro vidio tek ujutro, na dan performansa. U kinu Europa smo imali probe koje su uključivale glazbeni i tekstualni dio, ali trebalo im je objasniti zašto sve to treba izvesti jer naravno da su u početku bili iznenađeni tom strategijom. Oni su vrlo plaha populacija koja voli biti što manje vidljiva, što manje javno prezentna. Nakon što smo i o tome svemu razgovarali i nakon što sam ih upozorio na šire implikacije tog rada, oni su dobrovoljno pristali na tu izvedbu. Honorar njima nije bio presudan za motivirajući faktor. DNO ne dijeli novac kao što dijele neke druge naše partije, naša vrijednost je drugarstvo, uzajamno pomaganje i zajedništvo.

O čemu ste ti i ostali članovi umjetničkog tima razgovarali s njima kasnije? Jeste li saznali nešto o njima i problemima njihove mikro zajednice?
– Problemi su razni, ali ono što se iskristaliziralo jest ta jedna vrsta uzaludnosti obrazovanja. Oni kada i dođu do određenog stupnja obrazovanja, prijavljuju se za posao i sve je u redu do onog trenutka dok se ne pojave na razgovoru za posao. Ako imaju neka fizička obilježja koja bi ih mogla definirati kao Rome, istog trenutka bivaju odbijeni za posao. Zbog toga ih je jako teško motivirati za školstvo. Također i neke blagodati civilizacije jako sporo dolaze do njih, tek nedavno su u svom naselju dobili jednotračnu asfaltiranu cestu, sada im je velik problem sa strujnim instalacijama na svakoj kući, imaju zajednički kontroliranu potrošnju. U nekim stvarima su na civilizacijskom minimumu, da ne govorimo o ostalim vidovima diskriminacije koja ih kače. Pitanje je i što to svima njima znači. Trebali bismo i njih pitati što žele.

AKO POSTANEMO RELEVANTNA SNAGA NA HRVATSKOJ POLITIČKOJ SCENI, MISLIM DA ĆEMO BITI SPREMNI ZA PRODAJU

Kad smo kod želja i nagnuća, kaži nam nešto o političkom programu inicijative DNO?
– Naš predsjednik Zvonimir Dobrović je odmah dan nakon izvedene akcije otputovao u inozemstvo. Nadamo se da nije pobjegao, već da je otišao ostvariti neku presudnu suradnju ili savezništvo i tako nas uvezati s internacionalnom scenom. DNO je za sad mala, ad hoc inicijativa, koja je bila ograničena samo za ovu akciju na Cvjetnom, no kako smo u međuvremenu uvidjeli da je polučila određeni uspjeh i stekla određen broj simpatizera – možda se odlučimo i za formaliziranje, osnivanje političke stranke, okupljanje članstva i izradu iskaznica. Vidjet ćemo što će biti dalje. Ono za što se mnogi bore je medijska vidljivost u političkom prostoru, a tu smo se uspjeli nametnuti već svojim prvim istupom. Imamo neku vrstu ideološke i političke prepoznatljivosti, a uspjeli smo na scenu unijeti i nešto konfuzije i zbunjenosti, što je vrlo važno za mladu stranku.

Kad Romi i dođu do određenog stupnja obrazovanja, prijavljuju se za posao, sve je u redu do onog trenutka dok se ne pojave na razgovoru za posao. Ako imaju neka fizička obilježja koja bi ih mogla definirati kao Rome, istog trenutka bivaju odbijeni

Hoće li DNO koalirati s nekima od aktera u političkom prostoru?
– Mi zasad nismo mislili ići u neke koalicije, makar je dosta ljudi dobre volje, više nego članovi političkih grupacije. Otvoreni smo svima koji se prepoznaju u našim akcijama, da nam pristupe, a mi ćemo ih dočekati otvorenih ruku, srca i blage duše. Što se tiče zbiljskih koalicija, ako u nekom trenutku postanemo relevantna snaga na hrvatskoj političkoj sceni, mislim da ćemo biti spremni za prodaju. Mi smo vaši budući izdajnici!

Dirljivo je što ste nam to priznali. No, ako se dogodi da se na predstojećim izborima DNO uspije nametnuti kao pobjednička politička opcija, kako ćete vladati Hrvatskom?
– Reći ću to metaforički, vladali bismo peruškom, perom i motikom! Peruškom bismo nastojali počistiti svu historijsku prašinu koja je nalegla na ovu zemlju. Peruška je nježna i tiha, i što je najbolje - čisti optimalno. Pero nam predstavlja znanje na kojemu bismo insistirali, riječ je o vladavini znanja koju ne treba apsolutizirati, ali treba ostaviti ljudima da u svojim područjima podignu razine i služenje znanjem. Motika je rad. Ona je za mene osobno najvažnija karika našeg programa, jer nisam vješt s peruškom i perom, ali motika mi je najjače oružje. To su tri važne točke, tri metaforička kralješka našeg DNA.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.