HRFF 2016

Image

Gay osobe nepobitno postoje, čak i u tako čednoj i katoličkoj Hrvatskoj. Ustaju ujutro, peru zube, voze se tramvajem, odlaze na posao, rade.

Možda nekome zvuči nevjerojatno, ali oni su i porezni obveznici: iz plaće im dobar dio novca odlazi u državni proračun, obveznici su zdravstvenog osiguranja, a nisu lišeni ni plaćanja PDV-a u obližnjem kafiću. Međutim, njihova se građanska punopravnost obično očituje samo u obvezama.

Vozio sam se krajem prošlog tjedna na novinarski zadatak u jedan slavonski gradić. Na autocesti uključim Radio 101 i upadnem u temu zakona o registriranom partnerstvu, kojeg bi ujesen u Hrvatskom saboru trebali predložiti zastupnici Šime Lučin i Ivo Banac.

Da bi rasprava bila što zanimljivija, urednica emisije je, između ostalog, za komentar te "gay" inicijative posegnula za saborskim zastupnikom Hrvatske stranke prava Miroslavom Rožićem, gotovo potpuno anonimnom zastupnicom HDZ-a Lucijom čikeš (dotična je, čisto ilustracije radi, Splićanka i ravnateljica doma za djecu s teškoćama u razvoju u Kaštelima, i dosad sam nekoliko puta komunicirao s njom – odavala je dojam razumne i trezvene osobe), zastupnicom Hrvatske seljačke stranke Ljubicom Lalić te fundamentalistom Jutarnjeg lista Živkom Kustićem.

Priznajem, ne iznenađuje me njihovo apriorno odbijanje takve zakonske inicijative. Uostalom, u demokratskom društvu pluralizam mišljenja jedna je od najvećih vrednota, a mišljenje drugačije od vlastitog valjalo bi poštovati pa makar u nama izazivalo krajnje zgražanje. Ono što me, međutim, u toj kratkoj radijskoj emisiji najviše iznenadilo jest razina argumentacije kojom se služe protivnici spolnih sloboda.

Naime… gay osobe nepobitno postoje, čak i u tako čednoj i katoličkoj Hrvatskoj. Ustaju ujutro, peru zube, voze se tramvajem, odlaze na posao, rade. Možda nekome zvuči nevjerojatno, ali oni su i porezni obveznici: iz plaće im dobar dio novca odlazi u državni proračun, obveznici su zdravstvenog osiguranja, a nisu lišeni ni plaćanja PDV-a u obližnjem kafiću. Drugim riječima, barem na papiru, punopravni su građani Republike Hrvatske. Međutim, njihova se građanska punopravnost obično očituje samo u obvezama, dok su Ustavom zajamčena prava počesto gurnuta u zapećak ili jednostavno srezana. Doduše, mnogo je toga po pitanju gay osoba učinjeno u posljednjih nekoliko godina u Hrvatskoj: netko se dosjetio treće glave hrvatskog Ustava koji govori o ljudskim pravima i temeljnim slobodama i logički zaključio da i spolno usmjerenje potpada pod kategoriju tih ljudskih prava i sloboda. Iz toga su proizašle promjene određenih zakona u koje su ubačene antidiskriminacijske odredbe (poput Kaznenog zakona, Zakona o radu, Zakona o ravnopravnosti spolova, itd.) ili čak potpuno novi zakoni, poput onog o istospolnim zajednicama, izglasan u ljeto 2003. godine.

Ovaj potonji, ma koliko bio simpatičan svim borcima za ljudska i seksualna prava, osim svoje nominalne vrijednosti u smislu svojevrsne afirmacije gay osoba istima nije donio mnogo: netko je pobrojao koliko prava i pogodnosti imaju bračni parovi temeljem novog Obiteljskog zakona, a koliko istospolni parovi temeljem Zakona o istospolnim zajednicama. Omjer je bio 27 naprama 3. Da bude posve jasno, gay osobe nisu tražile porezne olakšice ili dotacije iz državnog proračuna kao svojevrsnu naknadu za život u šovinističkom okruženju. Većina prava koja su tražili gay aktivisti tada, kao i danas pod egidom Zakona o registriranom partnerstvu bile su stvari koje ne zahtijevaju nikakav novac iz državnog proračuna, a kad ih se izvadi iz pravnih formulacija, zvuče kao nešto što bi u modernom, civiliziranom i demokratskom društvu bilo samorazumljivo pružiti dvojici građana ili dvjema građankama koji se vole. Recimo, često spominjani primjer 'prometna nesreća': vaša bolja polovica (s kojom ste u izvanbračnoj ili bračnoj zajednici već pet, deset ili trideset godina) strada u prometnoj nesreći. Saznavši tu tužnu vijest, hitate u bolnicu posjetiti voljenu osobu. Ako ste hetero usmjerenja, bez ikakvih ćete problema svojoj boljoj polovici donijeti mandarine, dati poljubac i popričati s njom. U slučaju da ste, ne dao vam Kustićev bog, slučajno gay par, osoblje bolnice uskratit će vam posjetu unesrećenoj voljenoj osobi riječima da su na odjelu intenzivne njege dopušteni posjeti samo najužim članovima obitelji. činjenicu da je unesrećena osoba, ako je gay, svojom obitelji vjerojatno proglasila osobu istog spola bolničko osoblje neće nimalo impresionirati. Istini za volju, ni ne mora, osim ako nije posebno tolerantna i meka srca, no odgovornost za rješavanje takvih životnih situacija leži na zakonodavcu – hrvatskim sabornicima.

Oni, međutim, da se konačno vratim i na njih, pokazuju nerazumijevanje, neznanje ili posvemašnju rigidnost koja počesto nema nikakvog logičkog uporišta. Kao izabrani predstavnici naroda, oni su plaćeni da osluškuju želje naroda, proučavaju radne materijale, diskutiraju i – to obično dolazi na kraju – donose zakone. Iz njihovih se izlaganja koje reprezentiraju poneki od njih vrlo često može zaključiti da nemaju ni trunke poštovanja prema vlastitim građanima. Naime, taj famozni prijedlog Zakona o registriranom partnerstvu (koji bi regulirao stvari poput moguće ostavinske rasprave u slučaju smrti partnera, diobu imovine nakon raskida veze, mogućnost zajedničkog dizanja kredita – jednom rječju – priznavanje i dopuštanje naoko malih, ali u životu prosječnog čovjeka vrlo velikih stvari) predložila je skupina građana. Koji plaćaju poreze, izvršavaju svoje obveze prema državi, iz čijih plaća odlazi novac i za nemale zastupničke plaće. Taj se zakon bavi drugim hrvatskim građanima, koji također plaćaju poreze, izvršavaju svoje obveze prema državi i traže minimum prava koji ima većina drugih građana. Arhetipski reprezenti prosječnog saborskog zastupnika, Miroslav Rožić, Lucija čikeš i Ljubica Lalić, međutim, u svojim izlaganjima pokazuju da o željama i potrebama jedne skupine svojih građana ne znaju baš ništa. Kad govore o tome, oni čak i sa dozom svojevrsnog ponosa pokazuju da se baš nikad nisu pomnije udubili u problematiku gay populacije, a svoje golemo neznanje čak ni ne pokušavaju sakriti rečenicom poput 'nisam još stigao/la proučiti materijale i prijedlog zakona', već počnu redati sentence koje variraju od diskriminatorskih tvrdnji, pozivanja na Boga, vjeru, crkvu ili nešto četvrto, a nije im mrsko dobaciti i pokoju očitu logičku besmislicu.

Da bude jasno: osobi, pa bio ona ili on i saborski zastupnik, sama pojava manjinskih seksualnih usmjerenja ne mora biti simpatična. Možemo, dakle, gay osobe smatrati drugačijim, ludim, neprirodnim, bolesnim ili što već. U modernom, civiliziranom i demokratskom društvu pritom bi trebalo voditi računa barem o jednoj stvari: i gay osobe su hrvatski građani. Kao takvi, imaju sva prava koja im jamči Ustav, najviši zakon u zemlji. Kad, dakle, gay građani nešto traže od te iste države čiji su konstitutivni element, saborski zastupnici trebali bi se voditi s tek nekoliko misli: osim one koja progovara o jednostavnosti politike na način da se za svaki prijedlog treba upitati samo 'A koliko će to stajati državni proračun?', valja razmisliti hoće li pravo koje damo jednoj skupini ugroziti prava drugih skupina ili društva u cjelini. A tu onda dolazimo na teren u kojem su bezrazložni diskriminatori razoružani.

Zamislite sljedeću raspravu u Hrvatskom saboru: saborski zastupnik iz đurđevca podnosi amandman kojim iz državnog proračuna traži, recimo, dva milijuna kuna za izgradnju vrtića u svom gradu. E sad, zamislite premijera ili ministra financija koji bi taj amandman odbacio riječima: "Ma kaj god. Ako im ove godine damo novce za izgradnju vrtića, đurđevčani će sljedeće godine tražiti da im damo i za izgradnju škole. Ne daj bože, za tri godine bi mogli poželjeti čak i gimnastičku dvoranu!". Premda nas, kad su u pitanju hrvatski sabornici, doista ništa ne može iznenaditi, do ovakvih logičkih besmislica za saborskom govornicom još nije došlo. Međutim, do gotovo istovjetne došlo je u eteru Radija 101 prošlog petka: "Ako homoseksualcima sad damo da registriraju ta svoja partnerstva, dogodine bi nas tražili i da usvajaju djecu", grmili su Miroslav Rožić i Ljubica Lalić.

Njihova kolegica iz saborskih klupa, HDZ-ovka Lucija čikeš priklonila se stavovima Živka Kustića koji je besjedio o tome kako je homoseksualnost neprirodna. I dok Živko Kustić kao neznanstvenik ima pravo iznositi svoje laičke i vjerske stavove o homoseksualnosti, Lucija čikeš bi kao političarka i zakonodavkinja ipak trebala biti pažljivija u svojim istupima: osim što ju demantira suvremena znanost i medicina, pokazuje da nije najbolje upućena ni u ono što je njezin posao, odnosno za što je plaćena: donositi zakone na temelju Ustava. A u Ustavu lijepo piše da je zabranjeno diskriminirati hrvatske građane. Još kad tome pridodamo antidiskriminacijske odredbe Kaznenog zakona, vrla se političarka u tren našla s krive strane zakona.

Meni su tetovaže i piersinzi izrazito odbojni. Prema slastičarskim kolačima s mnogo margarina osjećam veliku odbojnost. Duboki prijezir njegujem i prema momcima koji subotom uvečer automobilima sa spuštenim staklima prolaze gradom a sa zvučnika im odjekuju narodnjaci najgore vrste. Na vrh glave mi se popne gospođa koja mi ponedjeljkom ujutro zvoni na kućna vrata i nudi jeftine pidžame ili Jehovini svjedoci koji mi u nedjelju poslijepodne žele uvaliti 'Kulu stražara' i zapodjenuti sa mnom razgovor o smislu života.

Meni, međutim, ne pada na pamet tražiti zakonsku zabranu tetovaža, zatvorsko kažnjavanje slastičara koji izrađuju nejestive kolače, a ne razmišljam ni o prijedlogu uskraćivanja zdravstvenog i mirovinskog osiguranja za pripadnike Jehovinih svjedoka. Na kraju, pitam se samo kad će hrvatski političari usvojiti činjenicu da moderno, civilizirano i demokratsko društvo traži moderne, civilizirane i demokratske političare?

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.