HRFF 2016

Image

Usprkos blagom i civiliziranom tonu same emisije u kojoj se diskutirao prijedlog Zakona o registriranom partnerstvu, razjareni komentari gledatelja kretali su se od "vratite se u Zagreb, u Splitu nema pedera", do "ja bih vas tukla", "tko bi tebe jebao" i "treba vas staviti u jamu s gubavcima".

Prošli tjedan na splitskoj lokalnoj Televiziji Jadran u emisiji "Cenzura", voditelj me pitao kako izgleda moja veza s djevojkom. – Pa – rekoh – baš kao svaka druga "normalna" veza, osim što, ako se poljubimo na javnom mjestu, mi riskiramo batine. Da sam imala više vremena, bila bih mu objasnila i to kako ona, kao tek diplomirana profesorica biologije, teško da će naći posao ne bude li šutjela o ovoj komponenti svog identiteta, da su njezini roditelji u panici da će još tko saznati to što im je tek nedavno priznala (zato joj ovdje ne navodim puno ime i prezime!), da ćemo, kad se uskoro bacimo u podstanarstvo, teško naći stanodavce koji će biti puni razumijevanja, pa ćemo najvjerojatnije prirodu našeg odnosa prekrstiti u prijateljstvo. E, sad, to ne zvuči kao velika žrtva, je li. Ali što kad se ja za za koju godinu obogatim svojim spisateljskim radom i/ili na Milijunašu i pregazi me krdo bijesnih obožavatelj(ic)a, pa završim na Traumi u Draškovićevoj? Ona me neće moći posjetiti, a kad me poželi ostaviti zbog ožiljaka koje sam zadobila u susretu s fanovima, neće moći sa sobom odnijeti polovinu zajednički stečene imovine. S djecom, hvala bogu, problema nećemo imati, jer ih ionako nismo smjele usvajati ni rađati.

Koliko lezbijki poznajete? Dok sam odrastala u Zadru u osamdesetima, ja nisam znala ni za jednu. Zapravo, da mi je tko u to vrijeme sugerirao da bi se dotična etiketa i meni mogla prilijepiti, slutim da bi došlo i do fizičkog obračuna.

Identitetske odrednice
Ono što je najneobičnije od svega jest činjenica da osjećaj srama koji je išao uz etiketu za mene nije došao ni iz obitelji, ni iz crkve; u prvoj instituciji ništa loše o tome nikad nisam čula, a za drugu nisam ni najmanje marila. Bila je to jedna od onih stvari za koje se jednostavno zna da je odvratna, makar se ne zna točno zašto. Onda je počeo rat, pa su mi neke druge sramotne identitetske odrednice iskočile u prvi plan. Ni o tome se nije previše otvoreno govorilo, ali znalo se što je dobro, a što loše. Prezime je, doduše, bilo malo teže sakriti od seksualnog opredjeljenja. Onda se rat preselio, a bogme i ja. U dalekoj zapadnoj Europi moje prezime i seksualno opredjeljenje konačno nisu predstavljali problem ni meni, ni okolini.

Spoznaja da postoje mjesta gdje seksualne manjine vode sasvim normalne živote, da ih nitko ne prebija na ulici, da ih ne otpuštaju i ne maltretiraju, poslužila je kao izvanredan poticaj da se i sama primim duginog barjaka i pohitam ga zabiti na vrh Sljeme-gore. Uspon se, međutim, pokazao težim nego što sam se nadala. Pet godina nakon što je rasprava o pravima homoseksualnih osoba postala dijelom javnog diskursa, većina hrvatskih političara još uvijek se nije potrudila informirati o statusu homoseksualnosti na polju medicine, još manje ljudskih prava. Sad već antologijska saborska rasprava, kojoj sam, avaj!, vlastitim osjetilima svjedočila, ukazala je na tragediju sistema u kojemu gerijatrijska klika ovjenčana zahrđalim akademskim ordenjem donosi odluke o sudbini čitavih 10 posto populacije, netrpeljivost prema građanskoj manjini podupirući i samim Svetim pismom.

Splitski izlet
No, možda još gore od činjenice da u Saboru sjede neempatični i netrpeljivi ljudi, jest to da su uz to i loši političari. Kao da ih Vođa ničemu nije naučio, u ring ulaze bez rukavica, iskeženih zubi i s pjenom na usnama. Osim nepoznavanja tematike, demonstrirali su i iznimno loše političke manire, čitavo vrijeme dobacujući, vrijeđajući govornike na osobnoj razini, ne hajući preveć za osnovna pravila diskusije i lijepog ponašanja. Saborski nezavisni šaljivdžija Ivo Lončar nije prestajao dobacivati kolegama s one strane političkog kontinuuma, a što se tiče problematike samih homoseksualaca ponosno je izjavio da "je za to da ih više ne čuva policija". A onda, nek se čuvaju Ive, tako mu Staroga zavjeta...

Nakon ovakve uzbudljive pustolovine u panteonu hrvatske političke misli, izlet s Pravnim timom Kontre i Iskoraka u Split činio se kao divna prilika da se s lokalnim gledateljstvom podijeli iskustvo borbe za ljudska prava i osnaži poneki gledatelj/ica koji se, baš kao ja nekoć u Zadru, muči s vlastitim istospolnim porivima. Domaćini emisije bili su nevjerojatno susretljivi i toliko puni podrške da sam vrlo brzo postala sumnjičava. čemu toliko zahvaljivanja što smo došli? Ta, sami su nam platili put! Kad su se gledatelji počeli uključivati, brzo nam je postalo jasno ono što su domaćini pokušali unaprijed amortizirati riječima podrške. Usprkos blagom i civiliziranom tonu same emisije u kojoj se diskutirao prijedlog Zakona o registriranom partnerstvu, razjareni komentari gledatelja kretali su se od "vratite se u Zagreb, u Splitu nema pedera", do "ja bih vas tukla", "tko bi tebe jebao" i "treba vas staviti u jamu s gubavcima".

Ono što me na osobnoj mikroaktivističkoj razini muči daleko više od činjenice da Zakon o registriranom partnerstvu nije prošao (pa ni u drugo čitanje) jest spoznaja da naš posjet splitskoj televiziji, mojim nadanjima i željama usprkos, teško da je mogao djelovati osnažujuće na lokalno prikriveno homoseksualno stanovništvo. I oni koji imaju potrebu nešto mijenjati teško da će nakon susreta s tolikom količinom otvorene agresije to poželjeti raditi u svom rodnom gradu. Slijedit će miris civilizacije, prema zapadu, ili nešto bliže, na sjever Hrvatske. Oni koji to ne mogu, ili se ne usude, o svom će opredjeljenju šutjeti i biti nevidljivi dokaz da pedera nema u Zadru, ni Splitu – ni u Saboru.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.