HRFF 2016

Image

Povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj iščitava se kroz privatna svjedočanstva 25 osoba koje su ostale anonimne. Najstariji od njih rođen je 1945. godine.

Prošla godina bila je u znaku globalne 30. obljetnice "rođenja" punka, obilježena sasvim u skladu s pravilima roditeljske kulture muzejskih suvenira i otužnih tuluma, slabih teza i nostalgične samodopadnosti. Još jedna obljetnica mogla se podvući pod egidu važnog društvenog događaja (punk je iz pop kulturnog odavno hipertrofirao gotovo do globalne političke činjenice), ali nije, jer njezina snaga nikada, niti te kultne 1977. godine, nije imala veći društveni radijus.

Dekriminalizacija istospolnih zajednica u Velikoj Britaniji 1967. godine je, koliko god to nepopularno izgledalo, "pripremila" teren svim "drugačijm" (danas bi se reklo "queer") pojavama i događajima 1970-ih, a u Jugoslaviji su SR Hrvatska, SR Slovenija, SAP Vojvodina i SR Crna Gora dekriminalizaciju istospolnih muških (!) osoba, sustavom zakašnjelog, ali pouzdanog refleksa artističke avangarde provele točno deset godina kasnije: 1977. u godini početka punka. Punk i homoseksualnost nisu, naravno, nikada bili  (javno deklarirani) prijateljski životni stilovi, ali su povijesne činjenice, pogotovo ako ih koristimo u obljetničarske svrhe, barem zanimljive.

Dvostruka zaštita
Festival Queer Zagreb, izdavač "Usmene povijesti homoseksualnosti u Hrvatskoj", skromno je, krajem prošle godine kada je knjiga objavljena, naznačio 30. obljetnicu dekriminalizacije muške homoseksualne zajednice (lezbijstvo se uopće ne spominje u tadašnjem kaznenom zakonu), ispravno odbacivši kičaste povode u korist onom afirmativnom - konačno okupljenom svjedočanstvu 25 osoba preko čijih se privatnih priča prelama povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj.

Namjera istraživača (Nataša Bijelić, Amir Hodžić, Karmen Ratković) i izdavača (Zvonimir Dobrović i Gordan Bosanac) nije bila enciklopedijske, nego topografske naravi, što znači da su metodom usmene povijesti (oral history) i takozvanim nestrukturiranim razgovorima prikupljali privatne pripovijesti dobrovoljaca koji se ne smatraju dijelom domaće heteronormativne zajednice.

Onima koji drže da je metodologija usmene povijesti nepouzdano znanstvena metoda, valja preporučiti da dobro razmisle o prikladnijem alatu, jer po završetku ovako vođenih razgovora, zbog "raširenog osjećaja o visokoj razini homofobije u Hrvatskoj", bilo je potrebno autorizirati tekstove i učiniti ih dvostruko anonimnima, da bi govornici uopće pristali na njihovo objavljivanje.

Najstariji sugovornik rođen je 1945. godine, mnogi su drugi rođeni pedesetih godina, a najmlađi sugovonik rođen je 1976. godine. Materijal knjige posložen je logično i pregledno, u pet tema : identitet, intimnost, seks, politički i javni prostor, nasilje. Teorija možda, prema sinkroniji političkih i kulturnih događaja tih godina, može ugrubo protumačiti kako se stvarao, pod kojim utjecajima rastvarao i skrivao identitet homoseksualnosti u socijalizmu i kapitalizmu, ali tek kada pročitate intimna iskustva protagonista i pokušate shvatiti dimenzije kodiranog straha pred nekom, kod svakog govornika drugačijom vrstom javnoga, shvaćate da je knjiga dokument zajedničke povijesti - onog njezina dijela o kojemu većina nikad neće saznati ništa.

O progonima homoseksualaca pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća svjedoči manjina govornika, i to iz "druge ruke". "Ja znam tu jednu stravičnu priču iz 1952. Da su komunisti pohapsili neke gay ljude.. stavili su im vreće na glave, toliko su bili obzirni da im se lice ne vidi, i napisali im "ja sam peder" i tak ih vodili kroz Dubrovnik", svjedoči govornik rođen 1945. godine.

Steven iz Dinastije
Osamdesete su, nakon Titove smrti, znak unikatno jugoslavenske "tolerancije socijalističkog sustava" prema kulturi svih naraštaja i žanrova, što jedan govornik naziva "srećom odrastanja uz velika imena literature, filma i kazališta : Geneta, Cocteaua, Foucaulta, Manna, Fassbindera, Warhola, Almodovara - jer su bili prevođeni i distribuirani bez obzira na homoseksualne sadržaje". "Osamdesetih se atmosfera svakako više opuštala: polako se pisalo i o biseksualnosti i homoseksualnosti, pozivalo se na znanost, psihoanalizu", tumači govornik/ca rođen/a 1965. godine.

Sredinom osamdesetih, u nekovrsnoj dekadenciji kulturnjačke ponude i proizvodnje u SFRJ, stekli su se uvjeti za povijesne događaje: u Ljubljani je otvoren prvi gay klub i počeo je izlaziti prvi "Gayzine", na stranici zagrebačkog Poleta osvanula je fotografija gay para. Seksolog Marijan Košićek je u redovitoj rubrici Starta "Evin notes" odgovarao na pitanja o problemima homoseksualnih parova; pokrenuta je kultna "Frigidna utičnica" Tonija Maroševića, prva domaća radioemisija koja se bavila homoseksualnim iskustvima, tada na zagrebačkom Omladinskom radiju.

Mlađi govornici u knjizi veselo svjedoče i o prvom televizijskom "outanju" Stevena iz serije "Dinastija". Oni rođeni 1960-ih govore o primjerenom ponašanju domaće "milicije" koja je branila homoseksualce od nasilnika jer je "milicija bivše YU jedino sebi dopuštala da nekoga može premlatiti". Tu su i bizarne činjenice o takozvanom strukturalnom nasilju: "Ja sam imao zabranu ulaska u HNK skoro godinu dana jer sam u Startu napisao da se na tulumima baleta skupljaju pederi", svjedoči govornik rođen 1945. godine.

Početkom 1990-ih i u ratnim devedesetima situacija se u svakom pogledu u Hrvatskoj pogoršava: homofobno nasilje, kao i nasilje prema svim manjinama, onemogućuju normalan život, čak i onim prividnim zonama prihvaćenosti.

Paradoksalno, te 1991. godine, kad je prvi put objavljen časopis "Erotica M" s prvim opsežnim popisom mjesta sastajanja homoseksualaca u gradovima Jugoslavije, zainteresirani čitatelj ga je "otišao kupiti na drugi kraj grada na kiosk", da ga trafikantica ne prepozna.

"Znam da neki ljudi govore da je u doba Juge bilo mnogo lakše živjeti nego u doba Tuđmana kao gay. U doba Tuđmana je stvarno bio progon. Bio je taj jedan jedini klub u Zagrebu u koji je svake subote dolazila policija i popisala osobne cijelom klubu", kaže netko rođen 1973. godine. A drugi glas, rođen 1956., u svojoj pripovijesti tvrdi da se "do devedesete nije o tome mnogo govorilo, nije se problematiziralo.

Pionirska povijest
Samim time, nisu bili mogući ni konflikti. Sada se o tome priča, pa postoje i konflikti". Kako se u javnom diskursu mijenjao položaj seksualnih manjina, desetljećima javno nevidljive i prešućivane populacije od 2000. godine nadalje, znamo mnogo više i detaljnije.

U ovoj knjizi, prijelomnom dokumentu i/ili pionirskoj usmenoj povijesti (ne samo) homoseksualaca u Hrvatskoj, govornici se u smislu suvremenih problema rodnih studija 21. stoljeća bave temama getoizacije homoseksualnosti i njezine medijske prezentacije, što je već dobar materijal za drugačiji tip javne diskusije.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.