Kaznene prijave koje ovih dana protiv liberalnih medija počele pristizati s adrese klerikalne inicijative "U ime obitelji" i to zbog, pazite sad ovo, spornih komentara ispod članaka objavljenih na tih portalima, govori više o toj inicijativi nego što se čini na prvi pogled.

Kao prvo, posve je očito da tužbe protiv malih liberalnih medija nisu ništa drugo doli ne naročito suptilan pokušaj zastrašivanja neistomišljenika, a obzirom da je javna tajna da iza inicijative "U ime obitelji" stoji vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj, jasno je da se Crkva vraća provjerenim metodama otvorenog obračuna sa svima onima koji se usude kritizirati njezinu orvelijansku ideologiju prema kojoj su svi ljudi jednaki, ali su neki ljudi jednakiji od drugih.

Zato nije zgorega uočiti krajnje nakaradnu dihotomiju u modusu operandi hrvatskih "obiteljaša". Naime, oni očekuju da se ama baš svi društveni faktori (vlast, mediji, javnost…) prema njima odnose po najvišim demokratskim i civilizacijskim standardima, dok u isto vrijeme cijelo društvo pokušavaju odvući natrag u preddemokratsko doba, kada je Katolička crkva određivala pravila ne samo unutar crkve, nego u cijelom društvu.

"Obiteljaši" posegnuli za prijetnjama i zastrašivanjima

Podsjetimo, inicijativa "U ime obitelji" već gotovo godinu dana vodi bjesomučnu, dobro financiranu i organiziranu kampanju protiv jedne od temeljnih vrednota hrvatskog Ustava opisanog u Članku 3. najvišeg zakonodavnog dokumenta RH – jednakosti svih građana. "Obiteljaši" tako u Ustav žele ubaciti odredbu po kojoj bi se brakom mogla smatrati samo ona zajednica utemeljena na vezi muškarca i žene, čime bi se svima onima koji ne potpadaju u njihovu usku definiciju braka efektivno oduzelo pravo na jednakost s ostalim građanima RH.

Nakon što je postalo jasno da nemali dio javnosti i medija ne gleda sa simpatijama na njihove anticivilizacijske težnje, "obiteljaši" su posegnuli za Crkvi dobro poznatoj metodi obračuna s neistomišljenicima – prijetnje i zastrašivanja. Njihova strategija tako uvelike podsjeća na strategiju najpoznatije američke fundamentalističke crkve – Westboro Baptist Church.

WBC je minorno mala vjerska zajednica koja je svjetsku "slavu" stekla mrziteljskim ekstremističkim porukama utemeljenih na doslovnom tumačenju Biblije, pa su tako najpoznatiji po prosvjednim skupovima na sprovodima američkih vojnika, čije smrti pak slave kao božju kaznu zbog napretka SAD-a po stanju ljudskih prava LGBT osoba(!).

Kako se osjećaju obitelji poginulih kad netko 50-tak metara od njih glasno slavi smrt njihovih najmilijih, možete si zamisliti sami.

Hoćemo li dopustiti vjerskim fanaticima da kroje našu zajedničku budućnost?

No, upravo taj osjećaj gnušanja nad nečijom nepatvorenom mržnjom je ono na što WBC računa, pa tako nisu rijetki slučajevi kad se rodbina poginulih pokuša fizički obračunati s WBC-ovcima. U tom trenutku WBC poseže za tužbama, te se najvećim dijelom financiraju iz novca dobivenog upravo u takvim tužbama. Strategija "obiteljaša" i WBC-a je tako gotovo identična – ekstremističkim i neljudskim porukama izazvati pažnju javnosti, a kad se dogodi reakcija na takvo širenje mržnje, tada slijede tužbe i zastrašivanje.

No, tu prestaje svaka sličnost. Naime, WBC je najomraženija vjerska institucija u itekako religioznim Sjedinjenim Državama, a njihovo članstvo ne prelazi brojku od 50. Nerijetko su njihovi prosvjedni skupovi brojčano uvelike nadjačani kontraskupovima ljudi kojima, ako ništa drugo, dobar ukus ne dozvoljava da šute dok WBC-ovci nose transparente s natpisima poput "Bog mrzi pedere" i "Pederi, gorjet ćete u paklu".

S druge strane, inicijativa "U ime obitelji" je, služeći se doduše pritom svim legalnim i ilegalnim metodama, uspjela prikupiti više od 700.000 potpisa punoljetnih građanki i građana RH, što ponešto govori o niskoj civilizacijskoj razini našeg društva. No, upravo zbog činjenice da se hrvatsko društvo danas nalazi na svojevrsnoj prekretnici, pri čemu s jedne strane stoje podivljali nacionalizam i klerikalizam a s druge tolerancija različitosti i jednakopravnost svih građana, ključno je pokazati da mržnja i zastrašivanje ne mogu proći u 21. stoljeću u jednoj zemlji-članici Europske unije.

U protivnom se nameće jedno vrlo jednostavno pitanje – kako ćemo pogledati svojoj djeci i svojim obiteljima u oči ako vjerskim fanaticima prepustimo da kroje našu zajedničku budućnost?