Nicole Davison zamjenica je šefa misije u Britanskome veleposlanstvu u Zagrebu, diplomatkinja s dugogodišnjom karijerom tijekom koje je boravila na više kontinenata i u više država, od Bangladeša preko Kine pa do Hrvatske. U Zagrebu Davison živi već nekoliko godina, kaže da joj se grad jako sviđa, a jedna od aktivnosti koju svake godine ima na kalendaru jest i dolazak na zagrebačku Povorku ponosa.

Osim što je Nicole Davison vrhunska javna službenica, ona je i lezbijka u dugogodišnjoj vezi sa svojom partnericom, s kojom je sklopila i registrirano partnerstvo. Stoga smo u intervjuu za Crol.hr razgovarali i o političkim i o osobnim temama, u skladu sa starom revolucionarnom krilaticom feminizma da je osobno ujedno političko.

Kako to da je konzervativna vlada Velike Britanije odlučila staviti LGBT prava na vrh agende u svojoj vanjskoj politici? I kakva se to kampanja trenutno provodi od strane vaše vlade, a tiče se i homoseksualnih osoba?
– LGBT prava su jedna od ključnih političkih i vanjskopolitičkih tema za britansku vladu. Radimo s mnogim vladama diljem svijeta na poboljšanju LGBT prava i podizanju svijesti o tom pitanju, a naročito se bavimo zaštitom LGBT osoba. Aktualna javna kampanja britanske vlade bavi se konkretno podizanjem svijesti o temi seksualnog nasilja u konfliktnim područjima, čime se ulazi i u LGBT tematiku, jer seksualno nasilje nije samo ograničeno na kombinaciju "muškarci protiv žena". Organiziramo i veliki summit u Londonu 13. lipnja, na kojem će gostovati i hrvatska delegacija predvođena ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić. To se nadovezuje i na nedavno održanu konferenciju u Zagrebu na kojoj je predstavljen i zakonski prijedlog za kompenzaciju žrtava seksualnog nasilja. To je, dakle, naša kampanja, koja nije specifično usmjerena na LGBT tematiku, ali ne treba zaboraviti da su žrtve seksualnog nasilja u ratu, naročito one skrivene, i muškarci i maloljetnici.

LGBT prava su sada, kako ste sami rekli, jedna od važnih tema britanske vanjske politike. Kako je došlo do toga da se jedna konzervativna vlada odluči tako proaktivno zalagati za LGBT prava?
– Prijašnja laburistička vlada se također u vanjskoj politici bavila LGBT pravima, ali je istina da je sada ta tematika došla na više mjesto u agendi. LGBT prava su već deset godina dio britanske vanjske politike, no sada je toj tematici podignut javni profil. To nam je važno jer je to zapravo tema ljudskih prava, te želimo pomoći da države diljem svijeta razumiju ljudska prava i prednost raznolikosti, da se shvati kako je fundamentalno važno dopustiti ljudima da budu ono što jesu.

Kako to izgleda u praksi kad se Velika Britanija bavi LGBT tematikom u svojoj vanjskoj politici prema Ugandi ili Nigeriji? I što mislite o prijedlozima da se tim zemljama ukine bilo kakva vrsta međunarodne pomoći zbog njihovih homofobnih zakona?
– Kad je riječ o prvom pitanju, Velika Britanija se na više različitih načina angažira o LGBT pitanjima. Uganda je dobar primjer. Nedavno se, primjerice, naš ministar za Afriku, Mark Simmons, susreo s ugandanskim predsjednikom kad je ovaj bio u posjetu Britaniji, te je naša strana pokrenula ovu temu, a o tome smo razgovarali s ugandanskim premijerom i drugim dužnosnicima. S druge strane, surađujemo s civilnim društvom u Ugandi, kao i u mnogim afričkim državama, konkretno i s tamošnjim LGBT udrugama. Pomažemo ih oko zagovaranja, pravnih poslova, radimo s njima na tome da su u zakonodavstva unese zločin iz mržnje. To je praktičniji dio naše politike po tom pitanju. Kad je pak riječ o novčanoj pomoći afričkim zemljama, treba naglasiti da je ona usmjerena u pravcu uspostavljanja dobre vladavine, civilnog društva i napretka, te bi bilo pogrešno uskratiti sredstva civilnim udrugama koje se za to zalažu. Pomažemo u Ugandi naravno i LGBT udruge da izgrade svoje kapacitete za djelovanje. Što se tiče vlade Ugande, imamo jedan paket novčane pomoći koji ide preko njih jer ona jedina ima mogućnost distribucije sredstava. Kad je riječ o ostalim projektima, svi oni se (ne) odobravaju posebno, svaki bude posebno procijenjen od strane ministra, kako bismo bili sigurno da je u skladu s etikom i našom politikom ljudskih prava. Dakle, imamo vrlo jasna pravila za pomoć Ugandi i smatramo da bi bilo kontraproduktivno uskratiti sva sredstva svima s kojima surađujemo.

Relevantan je slab odaziv na referendum koji mnogima očito nije bio bitan

Kad kažete da predstavnici britanske vlade razgovaraju o LGBT tematici s kolegama iz Ugande, kako to zapravo izgleda? Službeni stav u Ugandi jest da su homoseksualci zli i da im je cilj "zaraziti" djecu homoseksualnošću. Kako se o tome uopće može konstruktivno razgovarati?
– Vjerujem da je vrlo teško, no nama je važno da izrazimo svoj stav i da tema ne ostane u zapećku. Za korjenitu promjenu stavova u stvarnosti treba naravno mnogo više od toga, ali ne bismo bili vjerni sebi ako bismo šutjeli i ako ne bismo jasno izrazili zabrinutost zbog stanja u Ugandi.

A kakvo je stanje LGBT prava u Hrvatskoj po vašem mišljenju?
– Tu uvijek imamo više nivoa. Jedan je zakonodavstvo, ali tu je riječ i o drugim temama kao što je vršnjačko nasilje u školama, reakcija policije na zločine iz mržnje. To su teme koje u svakoj demokratskoj zemlji trebaju biti na agendi. Ohrabrujuće je vidjeti što se, recimo, Split Pride odvija u mirnoj atmosferi, iako još uvijek treba veliko policijsko osiguranje. Surađujući s Uredom pravobraniteljice za ravnopravnost spolova povezali smo se i s nekim lokalnim LGBT organizacijama, čije smo predstavnike onda odveli u Britaniju da upoznaju kolege iz Stonewalla, naše najveće zagovaračke LGBT organizacije, kako bismo ih educirali da u Hrvatskoj bolje zagovaraju svoja prava.

Kako komentirate referendum o definiciji braka i njegov rezultat?
– Ono što nam se učinilo relevantnim jest vrlo nizak odaziv građanstva, samo 38 posto. Dakle postojala je jedna skupina koja je od toga htjela napraviti veliku temu ali to nije bilo tako važno običnim ljudima. Rezultat referenduma je demokratski, ali treba se i zamisliti nad činjenicom da većina ljudi nije imala potrebu izaći i glasati, niti za niti protiv.

Spomenuli ste nekoliko puta da se ljudima stavovi s vremenom mijenjaju. Sjećate li se vi, recimo, osamdesetih godina prošlog stoljeća kad je u Velikoj Britaniji izglasan zloglasni Section 28. Kako su se stavovi promijenili u odnosu na to vrijeme?
– Naravno da se sjećam, Section 28 je bio strašan. Danas sve to izgleda malo nadrealno. Zato je fantastično koliko smo u Velikoj Britaniji napredovali u proteklih 20-30 godina. Dovoljno je obratiti pažnju na društvene stavove – osamdesetih godina je 50 posto ljudi u anketama izjavljivalo kako istospolne odnose smatra pogrešnima, dok je u najnovijoj anketi taj broj pao na 22 posto. Naravno, uvijek će biti takvih, ali da se taj broj u samo dvadeset godina spustio za više od 25 posto je više nego dobro. Većina ljudima pak smatra da to uopće nije tema te da svakoga treba pustiti da živi kako želi. Imamo i registrirano partnerstvo i istospolne brakove sada, a londonski Gay Pride je postao kao karneval u Riju, jednostavno je postao dio gradskog kalendara. Ono na čemu se još treba raditi jest sprječavanje i prijavljivanje zločina iz mržnje, čiji je broj proteklih godina porastao pa policija provodi kampanju za prijavu takvih napada. Činjenica je da je ILGA izabrala Veliku Britaniju kao europsku zemlju u kojoj je najbolje biti gej govori sve o tim promjenama koje su se desile u samo 20 godina.

Slavni uzori imaju važnu ulogu u prihvaćanju LGBT mladeži

No, kako objašnjavate te promjene? Mnogi će reći da su veliki utjecaj imali ljudi poput Iana McKellena, poznatog glumca koji se autao u medijima. Mislite li da gej ljudi na pozicijama moći imaju posebnu odgovornost u tom kontekstu?
– To je osoban izbor, pa i za slavne osobe. No, bez obzira na to, ne možemo biti slijepi na činjenicu da su gej uzori za mlade odigrali veliku ulogu u prihvaćanju LGBT osoba u društvu, kao i samoprihvaćanju LGBT osoba. Pop kultura tu igra važnu ulogu; u Britaniji smo imali narativne linije gej tematike u popularnim sapunicama, primjerice u "Coronation Street" i "Hollyoaks", a tako se isto izaziva suočavanje s predrasudama. Na TV-u imamo mnoge voditelje koji su gej i to ne kriju, te su dio mainstream zabave. S političke strane imamo aktiviste koji su napravili veliki posao, te provode brojne uspješne kampanje, poput one s porukom "Some People Are Gay, Get Over It".

A britanska LGBT zajednica, jesu li ljudi više aut nego prije?
– Naravno. U osamdesetima nisam poznavala nikoga tko je gej, a sada imam veliki krug prijatelja među kojima su mnogi i gej. Uostalom, i ja sam sada u registriranom partnerstvu sa svojom partnericom, i naš život u Velikoj Britaniji izgleda tako da naša seksualna orijentacija nije neka velika tema. To nije ništa egzotično, nego je ono što jest i to je to. Teško mi je zapravo objasniti tu veliku promjenu.

U Velikoj Britaniji za istospolne parove je prvo uvedeno registrirano partnerstvo, a odnedavno i istospolni brakovi, što je učinila konzervativna vlada Davida Camerona. Kako gledate na tu dinamiku?
– Mislim da su se mnogi ljudi osjećali neugodno zbog činjenice da se istospolna veza naziva brakom, te je zato bio prirodan prvi korak uvesti registrirano partnerstvo. No, kad su ljudi vidjeli da se svijet nije urušio zbog toga, istospolni brak je postao tema o kojoj se moglo lakše pričati. Kad je riječ o istospolnim brakovima, postoje neki religijski izuzeci, pa svećenik ne mora obaviti takvu ceremoniju ako ne želi. To ima smisla i za istospolni par koji se vjenčava jer zašto bi netko želio stupiti u brak uz službenu osobu koja je protiv toga. Otkako je uveden i istospolni brak, neki parovi su iz registriranog partnerstva prešli u tu instituciju, a neki nisu, to je osobni izbor svakog para. Važno je da postoje sve opcije.

Kako vi kao gej osoba gledate na instituciju braka? Recimo, meni je u kontekstu bračne jednakosti važnija jednakost od braka. Mislite li da je dobro što je tema braka postala ključna u LGBT pokretu na Zapadu?

– To je dobro pitanje. Čini mi se da je bio izabran pravac jer je bračna jednakost tema koja se dotiče mnogo toga, mnogih osobnih situacija, od posjeta u bolnicama do nasljeđivanja, s čime se mogu svi identificirati.

Kad je pak riječ o utjecaju kulture u kojoj živimo, spomenuli ste da je gej mladima važno imati uzore. Tko je to bio vama?
– Za mene je definirajući trenutak bio coming out Ellen DeGeneres u njezinoj seriji "Ellen". Koja je onda, vrijedi podsjetiti, ubrzo otkazana, no Ellen je danas vjerojatno najpopularnija voditeljica talk showa u Americi, koja vodi i Oscare, duhovita je, vjenčana i živi svoj život. To zapravo govori o tome koliko su se stvari promijenile.

Za kraj moram naravno pitati - kako gledate na pobjedu Conchite Wurst na Eurosongu, ima li to neko dublje društveno značenje?
– Mislimo da to govori dosta o tome koliko smo otišli naprijed u toleranciji i prihvaćanju različitosti. Naravno, prije više godina pobijedila je i Dana International, ali Conchita ima tu bradu, koja je zapravo izazov za mnoge ljude. To što se ljudima svidjela njena pjesma i što je izglasana za pobjednicu je značajna poruka. Conchita mi se i čini kao osoba čije poruke vrijedi saslušati, jer ono što je rekla nakon pobjede o toleranciji i puštanju ljudi da žive svoj život kako žele itekako ima smisla. Poslala je dobre poruke, a vidjet ćemo što će onda biti sljedeće godine u Beču.