HRFF 2016

Bio je to doista divan i sretan događaj. Prvi istospolni par u državi je, nakon usvajanja odgovarajućeg zakona, imao priliku sklopiti životno partnerstvo (ili ući u brak), konačno i formalno ozakonivši svoju višegodišnju ljubav i suživot, sa svim pravima i obavezama koje to podrazumijeva.

Osim zaljubljenog para prisutni su bili obitelj i brojni prijatelji, kolege s posla i susjedi, ali i mediji, čiji je zadatak bio da za vječnost zabilježe taj povijesni čin, taj trenutak kada je istospolna ljubav dobila i svoje zakonsko prepoznavanje i legitimaciju. Oni koji nisu bili pozvani na spomenuto gej vjenčanje su tako mogli vidjeti fotografije i/ili snimke ozarenog para, prijatelja očiju orošenih od suza radosnica, dostojanstveno držanje matičara ili matičarke primjereno takvom svečanom i važnom činu, te na kraju i taj prelijepi poljubac dviju žena ili dvojice muškarca, nakon čega bi uslijedio gromoglasan pljesak i povici oduševljenja.

Upravo vjenčani istospolni par bi onda dao par izjava za okupljene medije, naglašavajući skoro pa uvijek kako je njihovo vjenčanje rezultat duge i ponekad krvave borbe generacija LGBT ljudi protiv homofobne diskriminacije, a za društvenu i zakonsku ravnopravnost, u kojoj je životno partnerstvo neizostavan i veliki korak naprijed. Nakon toga bi uslijedio, kako i treba, party. Ili svadbeni pir, ako ćemo biti građanski pristojni.

Otprilike tako su izgledala prva sklapanja životnih partnerstva ili istospolnih brakova diljem svijeta, manje-više skoro pa isto u svakoj od država koja prepoznaje i štiti prava istospolnih parova, od Njemačke do Argentine. Tko ne vjeruje, može guglati.

Opravdan strah od okoline

Hrvatska je u toj priči, u međuvremenu se nažalost pokazalo, potpuni izuzetak. "Povijesni čin" sklapanja prvog životnog partnerstva u Hrvatskoj vizualno je obilježen fotografijom dijela formulara koji se mora ispuniti, dok o mladoženjama javnost nije saznala ništa. U protekla tri tjedna je sklopljeno šest životnih partnerstava, čak je i u Splitu probijen led, ali se cijela stvar i dalje odvija u priličnoj konspiraciji. Cinik u meni bi rekao da se očito nismo izborili za Zakon o životnom partnerstvu nego životnom ormarstvu.

Koji su, dakle, razlozi zbog čega se sklapanje životnog partnerstva istospolnih parova u Hrvatskoj odvija u tajnosti i što se iz toga može zaključiti?

Prvi razlog je, neupitno, potpuno opravdan strah. U Hrvatskoj njezini LGBT građani na javnim mjestima – od ulica do ureda državne uprave – ne mogu još uvijek biti sigurni, kao ostali, da se neće naći netko tko bi im šakama i cipelama objasnio da je "brak zajednica muškarca i žene a sve ostalo je nešto drugo", da su bolesni, da ih treba liječiti ako ih se već ne može uspješno istrijebiti (heteroseksualci nikako da nas prestaju rađati!), da svoje životno partnerstvo ne smiju nazivati gej brakom (za "U ime obitelji" verbalni delikt izgleda nije nestao s komunizmom?), da su pedofili i da nisu u stanju odgajati djecu itd. Znamo cijeli repertoar, slušamo ga godinama.

Cinik u meni rekao bi da se očito nismo izborili za Zakon o životnom partnerstvu nego životnom ormarstvu

Da, živimo i dalje u prilično homofobnom i još više nasilnom društvu, ali to je samo jedna varijabla (možda ipak konstanta) u cijeloj računici. Kao što je rekao Gandhi, od straha ima koristi ali od kukavičluka nikakve, a sav je napredak u LGBT pravima u Hrvatskoj postignut zato što se sa strahom suočavalo, ne jer mu se pokoravalo, zato što se igralo na hrabrost a ne kukavičluk. Ako je opravdan strah od nasilja i neugodnosti toliko nepobitan i neupitan razlog da se nešto nije trebalo učiniti, onda se definitivno nikad ne bi učinilo ništa. Ne bi bilo niti jedne Povorke ponosa, niti bi bilo Zakona o životnom partnerstvu. Ne bi bilo ničega.

Društvena i povijesna odgovornost

U LGBT zajednici se voli naširoko pričati o homofobiji u Hrvatskoj, repetitivno i preko svake mjere (znamo sve!) jer se tako izbjegava pričanje o samoj zajednici. A to je druga varijabla u priči oko životnog partnerstva, zapravo daleko važnija od opravdanog straha i homofobne okoline. Pričat će se o tuđoj homofobiji ali svako se potezanje teme internalizirane homofobije iliti autohomofobije dočekuje na nož. Pričat će se o nasilju huligana ali ne i o nasilju koje predstavlja život u ormaru. Pričat će se uvijek radije o vanjskih faktorima, koje se itekako može kriviti za štošta gadnoga, ali će se prešućivati unutarnji faktori koji su prepreka borbi za ravnopravnost LGBT osoba u Hrvatskoj.

Zato mi se čini da konačno treba početi pričati o svemu tome o čemu se i ne priča, baš jer nije ugodno i jer nam ne nudi najdivniju sliku o nama samima kao ni o hrvatskoj LGBT zajednici. U tome o čemu se ne priča se krije odgovor na pitanje – a gdje su fotke?!

Napredak u LGBT pravima u Hrvatskoj postignut je zato što se sa strahom suočavalo, ne jer mu se pokoravalo, zato što se igralo na hrabrost a ne kukavičluk

Naravno, vjenčanje nije nužno medijski događaj, nego prvenstveno nešto intimno, pa čak i kad se pozove stotine gostiju. No, činjenicu da je danas u Hrvatskoj moguće imati gej vjenčanje i sklopiti životno partnerstvo se može zahvaliti baš suprotnom stavu i djelovanju od onoga "ne bi se štel mešati" – suočavanju s prijetnjama, odgovaranju na izazove koliko god veliki bili, javnom i medijskom borbom, izlaganju riziku i, najvažnije od svega, preuzimanjem odgovornosti i vođenjem primjerom.

Istospolni parovi koji sada sklapaju prva životna partnerstva u Hrvatskoj, opravdano opisana kao "povijesni čin", imaju i jednu društvenu i povijesnu odgovornost, htjeli to ili ne. Da odmah bude jasno, povijest je prepuna ljudi koji nisu htjeli ili mogli preuzeti odgovornost kad je to trebalo i nije to u konačnici ništa toliko strašno ako čovjek s time može živjeti. Vjerujem da većinu ljudi općenito, pa i onih iz LGBT zajednice, takve kategorije uopće ne zanimaju niti ih promišljaju, nego jednostavno žele živjeti nekakav normalan život ili ono što takvim zamišljaju. Ali za nas pedere, lezbijke, biseksualne i trans osobe život je priredio jedan paradoks – ako želimo normalan život, onda nikako ne možemo zaobići pitanje vlastite društvene odgovornosti, jer ona je jedini put za postizanje tog normalnog života. (Tu je uvijek i konverzivna terapija i molitvom do heteroseksualnosti, pa tko voli...)

Zakona ne bi bilo da drugi nisu riskirali

Da se u proteklih petnaestak godina stotine, pa i tisuće ljudi iz LGBT zajednice i heteroseksualnih podržavatelja nije angažiralo i nije riskiralo sve one pepeljare, pivske boce, kamenje i molotovljeve koktele u glavu, danas u Hrvatskoj ne bi bilo životnog partnerstva. Ne bi ga ni bilo da se aktivisti Zagreb Pridea njime nisu bavili godinama, s jedne strane tjerajući poslovično nezainteresiranu Vladu da ispuni svoje obećanje, s druge utječući na konkretna rješenja i pisanje zakona, s treće slušajući od dijelova LGBT zajednice kako su izdajnici i prodane duše jer ne mogu čarobnim štapićem proizvesti bračnu jednakost u Hrvatskoj, i to često baš od ljudi koji sami nisu prstom makli da se situacija za LGBT zajednicu poboljša. Ne bi bilo životnog partnerstva da netko nije preuzeo odgovornost da ga bude. Ironija sudbine u toj priči jest da su za životno partnerstvo "ginuli" većinom oni koji ne vjeruju u instituciju braka i koji osobno baš i nemaju namjeru stupiti u životno partnerstvo niti im treba, ali su znali da ima dobar dio LGBT zajednice kojemu to treba i kojemu će to pomoći, pa čak i ako oni sami nisu spremni učiniti nešto da se ta želja ostvari. Sada zato imaju priliku učiniti nešto važno, pustiti fotografijama sa svojeg vjenčanja da govore tisuće riječi nade, ljubavi, ponosa, hrabrosti i ravnopravnosti.

Gej klincima bi fotografija događaja poput onoga opisanog na početku mogla otvoriti cijeli novi svijet, dati nadu i snagu, pokrenuti ih na put emancipacije, čak im i spasiti život

Toga bi trebali biti svjesni istospolni parovi koji sada planiraju svoja gej vjenčanja u tajnosti i opravdanom strahu od reakcije okoline, ali to nije ključni razlog zašto je potrebno da konačno u medijima vidimo barem jednu jedinu fotografiju istospolnog para na ceremoniji sklapanja životnog partnerstva. Ne, ključni razlog nije ni senzibiliziranje (heteroseksualne) javnosti o istospolnoj ljubavi i našim pravima, iako je praksa pokazala da nema efikasnije metode nego da ljudi jednostavno vide sreću tek vjenčanog para i postide se svoje netrpeljivosti ili zaključe da su svi njihovi strahovi i brige oko dopuštanja da se "pederi žene" bili glupost.

Sjetite se svoje mladosti

Ključni razlog zašto se nadam da će se neki istospolni par odlučiti dio svoje sreće podijeliti s javnošću zapravo su – djeca. Svi oni gej klinci i klinceze koji upravo odrastaju u obiteljima koje će ih možda odbaciti kad saznaju da vole isti spol, koji ne mogu ni zamisliti da će naći nekoga koga vole i s kim će živjeti zajedno u ljubavi i podršci, koji se plaše i da budu što jesu, koji možda već pod utjecajem okoline vjeruju da život homoseksualaca nema smisla i koji su popušili priču, naročito nametnutu gej muškarcima, kako "u gej svijetu nema ljubavi". Njima bi fotografija događaja poput onoga opisanog na početku teksta mogla otvoriti cijeli novi svijet, dati nadu i snagu, pokrenuti ih na put emancipacije, čak i spasiti život. Ponekad je razlika između biranja nastavka života i okončavanja istog samoubojstvom baš to da svoju budućnost možeš zamisliti kao nešto što vrijedi doživjeti.

Ako hrvatski LGBT tinejdžeri mogu vidjeti kako se neki njima nepoznati i stariji pederi i lezbijke vjenčavaju i ljube i vole, to im govori da njihov život ne moraju biti lažni heteroseksualni brakovi i/ili potiskivanje sebe i/ili tajno hodanje štajgama, bile one stvarne ili virtualne. To im govori i o vrijednosti istospolne ljubavi i o vrijednosti njihovih života, za koje im inače mnogo drugih ljudi u ovoj državi govori da su bezvrijedno smeće. Ne bi bilo loše da se istospolni parovi koji sada ulaze u životna partnerstva prisjete svoje mladosti, kad nisu mogli ni zamisliti da će se jednog dana vjenčati s osobom koju vole, te svih onih muka odrastanja u homofobnom društvu koje inficira svojom patologijom izvana i iznutra. Ne bi li im tada bilo lakše da su mogli otvoriti novine i vidjeti istospolni par iz svojega grada ili države kako se sada i tu vjenčao, da se grli i ljubi i voli?

Ako hrvatski LGBT tinejdžeri mogu vidjeti kako se neki njima nepoznati i stariji pederi i lezbijke vjenčavaju i ljube i vole, to im govori da njihov život ne moraju biti lažni heteroseksualni brakovi i/ili potiskivanje sebe

Zato se nadam da će se netko od parova koji su sklopili ili će sklopiti životno partnerstvo odlučiti s javnošću podijeliti barem tu jednu jedinu fotografiju svoje sreće. Odnosno, kako bi to rekla Sigourney Weaver u filmu "Molitva za Bobbyja" na koji LGBT zajednica obožava plakati: "Razmislite i ne zaboravite – dijete vas sluša."

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.