HRFF 2016

Ove se godine navršava četvrt stoljeća od osnutka prve lezbijske grupe u Hrvatskoj – Lila inicijative, stoga bilježimo i obljetnicu od 25 godina postojanja lezbijskog pokreta koji se s usponima i padovima razvijao unutar šireg feminističkog i LGBT pokreta.

Želeći dati povijesni pregled razvoja ovog pokreta na njegovim počecima u Hrvatskoj, pokušali smo kontaktirati nekolicinu aktivistkinja koje su u to vrijeme bile najangažiranije, no susreli smo se s nekoliko poteškoća. Naime, neke od pionirki pokreta odbile su komunicirati u ovoj temi, ne želeći izlaziti u javnost imenom i prezimenom, pa su umjesto njih morale govoriti njihove kolegice koje su ostale aktivne na lezbijskoj aktivističkoj sceni.

Nametnuo se i problem manjkave arhive iz vremena stvaranja pokreta, pa smo na koncu morali odustati od fotogalerije s arhivskim fotografijama i memorabilijama. Zašto je povijest lezbijskog pokreta manjkavo dokumentirana u medijima i na internetu i kako je došlo do toga da nakon 25 godina pokreta ne uspijevamo pronaći akterice raspoložene za otvoren razgovor o njegovom stvaranju, pitanje je za neku drugu temu koju ovdje možemo tek naznačiti.

U prvom dijelu teksta posvećenog 25-godišnjici lezbijskog pokreta pratimo razdoblje od kraja 80-ih do kraja 90-ih godina prošlog stoljeća i pokušavamo zabilježiti nastanak i aktivnosti lezbijskih aktivističkih prvoborkinja.

Na samom početku valjalo je rasplesti gdje, kako i zašto je pokrenuta Lila inicijativa te što je davne 1989. godine potaknulo žene da unutar feminističkih grupa počnu s osnaživanjem lezbijki, druženjima, umrežavanjem i radom na vidljivosti lezbijskog identiteta?

Probajte zamisliti vrijeme bez interneta i mobitela, nismo svi imali kompjutere u to vrijeme. Nas dvoje-troje smo znali visjeti na jednom kompjuteru, tekstovi su za današnje pojmove nastajali polagano i sporo, ali radili smo s guštom. Sjećam se da je među nama vladalo veliki entuzijazam

1987.: "Trebalo bi organizirati prvi jugoslavenski lezbijski festival"

Lezbijske grupe i inicijative u Jugoslaviji i regionalnim državama osnivaju se krajem drugog i uoči trećeg vala feminizma, dakle – krajem 80-ih i početkom 90-ih godina 20 stoljeća.

Na prvom jugoslavenskom susretu feministkinja održanom od 11. do 13. prosinca 1987. u Ljubljani također se razgovaralo o potrebi i težnji za lezbijskom vidljivošću. "Lezbijstvo treba da postane vidljivo u javnosti, mora se poticati osnivanje lezbijskih grupa širom Jugoslavije, stoga bi trebalo organizirati prvi jugoslavenski lezbijski festival. Zahtijevamo da se ustavnom promjenom garantira jednakost svih žena i muškaraca bez obzira na njihove seksualne izbore."

Unatoč manifestnom zauzimanju za vidljivost lezbijki i gejeva, pozicija lezbijki feministkinja unutar ženskih grupa bila je čest element prijepora. Stoga je sasvim prirodno na izmaku drugog vala feminizma došlo do odvajanja lezbijskih feministkinja u izdvojene grupe i sekcije.

Tako je 1989. godine iz Ženske grupe Trešnjevka iznikla prva hrvatska lezbijska grupa – Lila inicijativa.

lilainicijativa01

O njezinom nastanku govori lezbijska aktivistička veteranka, koordinatorica grupe Kontra i Ženske mreže Hrvatska Nela Pamuković u svojem članku "Croatian Lesbian History".

"Početak feminizma u Hrvatskoj datira iz ranih 80-ih godina. U tim godinama postojanje lezbijstva u Hrvatskoj moglo se samo pretpostavljati. U drugom valu feminizma lezbijke su igrale marginalnu ulogu i nisu uspijevale jasno kreirati vlastiti identitet. Krajem 80-ih godina počele su se organizirati, ali još uvijek pod kapom feminističkog pokreta. Proces podizanja razine svijesti lezbijki nije bio lagan, zato što je sâm feminizam bio tretiran kao pokret "čudnih, ekscentričnih žena, lezbijki i mrziteljica muškaraca". Upravo zato, lezbijke nisu bile u potpunosti prihvaćene unutar feminističkih grupa, bila je to prilično komplicirana situacija. Za mnoge žene pridruživanje feminističkim grupama je bio sâm po sebi velik korak, ali ozbiljno razmišljanje o lezbijstvu im je bilo previše. Također je postojao strah da će sve ženske organizacije biti označene kao lezbijske."

Zanimljiv pogled na početke djelovanja Lila inicijative pronašli smo i na stranicama knjige "Usmena povijest homoseksualnosti" u izdanju Queer Zagreba..

Koncem osamdesetih javni prostor se činio poticajnim za mnoštvo novih inicijativa

"Tada se upravo radilo na osnivanju SOS telefona za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja. U toj su grupi bile žene koje su otvoreno govorile o svojim iskustvima žrtava nasilja. Odmah sam se javila za svoju prvu instruktažu za volonterke za rad na SOS telefonu, pa smo počele dežurati u smjenama. Počela su se stvarati vrlo intenzivna prijateljstva među nama. Mnoge od nas prepoznale su jedne druge kao lezbijke, tako da smo se s vremenom odlučile i odvojiti od te ženske grupe. Ne zato što smo mi imali toliko intenzivnu potrebu za separacijom, nego smo kod dijela grupe osjetile nelagodu upravo oko toga što smo lezbijke i mi smo zapravo njih zaštitile od neke njihove nelagode, a i da bismo se mi međusobno osjećale bolje. Neke su žene javno iznijele da im smeta što je dio članica lezbijski, pa smo svake druge srijede održavale lezbijski susret, a u ostalim terminima sastajala se Ženska grupa Trešnjevka.", kazuje jedna od tada aktivnih lezbijskih aktivistica.

Unatoč manifestnom zauzimanju za vidljivost lezbijki i gejeva, pozicija lezbijki feministkinja unutar ženskih grupa bila je čest element prijepora. Stoga je sasvim prirodno na izmaku drugog vala feminizma došlo do odvajanja lezbijskih feministkinja u izdvojene grupe i sekcije

O kratkom, ali formativno važnom djelovanju Lila inicijative svjedoči ponovno Nela Pamuković.

"Aktivnosti Lila inicijative potrajale su tek godinu dana. Za svojeg kratkog postojanja grupa nije uspjela postići u promjeni stava javnosti prema lezbijkama. Bez mjesta u kojima su se lezbijke mogle slobodno susretati, teško je bilo organizirati ikakvu ozbiljniju aktivističku platformu". 
Kratkoročni entuzijazam i polet Lila inicijative naša sugovornica objašnjava specifičnom društveno-političkom klimom koja je u Hrvatskoj vladala koncem 80-ih.

"Atmosfera je bila relativno ispunjena slobodom, tolerancijom i ekonomskom stabilnošću. Izuzevši manji broj centralističkih i nacionalističkih tendencija i političkih grupacija, javni prostor se činio poticajnim za mnoštvo novih inicijativa." No, s dolaskom ratnih zbivanja 1991. godine, mijenja se i kadrovski preslaguje fluidno članstvo domaće lezbijske i aktivističke scene.

Nela Pamuković (Foto: Portal Novosti)

Nela Pamuković

Ratne godine i "umirovljenje" od aktivizma

"Kad se 1990. društvo drastično promijenilo s raspadom Jugoslavije, s dolaskom na vlast desne nacionalističke vlade i s nestankom socijalističkog društva, Lila inicijativa je izgubila svoj centar za sastajanje. Posljedica ove nesigurnosti na svim razinama dovela je lezbijski aktivizam u slijepu ulicu. Raspad društva pogodio reflektirao se i na lezbijsku zajednicu koja se tek počela izgrađivati. Neke lezbijke identificirale su se s desnom nacionalističkom političkom vlašću, ostale su postale pasivne, umirovile se od aktivizma i "zaključale" u svoje obiteljske živote. Kao rezultat sveprisutne ekonomske nesigurnosti, mnoge žene dovedene su do ruba siromaštva, pa je očuvanje egzistencije i zaposlenja (za one koje su ga uopće imale), postalo mnogo važnije nego ranije. Eksponiranje u medijima postalo je rizično, ne samo zbog naglog rasta utjecaja katoličkog fundamentalizma, već i zato što su ljudi čuvali svoje egzistencije, mediji su stalno bili u potrazi za moralno ispravnim i čistim pojedincima i skupinama".

svijet

Članak iz ženskog tjednika "Svijet" od 3. studenog 1989.

Nela Pamuković pojašnjava razloge zašto su lezbijske aktivistkinje iz Lila inicijative prividno nestale sa scene.

"Kad je počeo rat neke su žene povukle iz osobnih razloga, neke zbog ratnih uvjeta koji su tada vladali. Naprosto nije bilo mogućnosti za takvu vrstu političkog aktivizma, a neke od žena su bile aktivne u drugim organizacijama i aktivirale su se u drugačijim inicijativama. Unutar Centra za žene žrtve rata koji se također razvio iz Ženske grupe Trešnjevka i Autonomne ženske kuće Zagreb dolazilo je mnogo stranih feministkinja, ali i lezbijki koje su nas educirale za pružanje pomoći ženama. Dobile smo mnogo opće edukacije, učile smo kako raditi individualno savjetovanje, organizirati grupe podrške. Tako da smo mi za vrijeme rata imale malu lezbijsku zatvorenu zajednicu sa svim tim ženama koje su dolazile izvana i družile se s nama. Naučile smo u međuvremenu mnogo o samom pokretu. Dakle, iako je došlo do zastoja u djelovanju aktivistice iz Lila inicijative ponovno su se nakon nekoliko godina vratile u lezbijski aktivizam 1997. i aktivirale se. Tada se uočava potreba za osnivanjem SOS telefona za lezbijke, a budući su žene iz Lila inicijative za vrijeme rata stekla mnogo znanja i vještina jer su za vrijeme rata volontirale na SOS telefonu za žene žrtve nasilja", govori Pamuković o razdoblju iz sredine devedesetih u kojem je javno djelovanje većeg dijela hrvatske lezbijske scene bio nevidljivo.

Aktivnosti Lila inicijative potrajale su tek godinu dana. Za svojeg kratkog postojanja grupa nije uspjela mnogo postići u promjeni stava javnosti prema lezbijkama. Bez mjesta u kojima su se lezbijke mogle slobodno susretati, teško je bilo organizirati ikakvu ozbiljniju aktivističku platformu

Za Kontru je bio formativan legendarni lezbijski regionalni skup na Pohorju, nakon kojeg je Kontra nastala kao neformalna grupa u ljeto 1997. Na svojim počecima grupa je koristila prostore i kapacitete Centra za žene žrtve rata i Ženskog savjetovališta. U Centru za ženske studije Kontra je počela s prikupljanjem fundusa lezbijske i feminističke knjižne građe koja je nekoliko godina kasnije prerasla u knjižnicu LezBib i osamostalila se na novoj Kontrinoj adresi, ali tamo su se održavale i neke od radionica jer savjetovalište nije bilo pogodno mjesto za to.

LIGMA – nova inicijativa na aktivističkoj sceni

"U javnost se izlazilo s oglasima SOS telefona 'za žene koje vole žene'. On je radio srijedom, ali žene su nazivale stalno. Taj telefon je u to vrijeme bio dosta važan jer nije bilo interneta i drugih sredstava komunikacije koji bi ženama koje su to željele sačuvao anonimnost. U taj prostor dolazilo je dosta žena koje su i danas aktivne u Kontri. Organizirale su se akcije, radionice na koje su dolazile žene iz raznih krajeva Hrvatske", prisjeća se Pamuković Kontrinih početaka krajem 90-ih.

S registracijom udruge Kontra je započela tek onda kada su se stvorili povoljni politički uvjeti za to, nakon trećesiječanjskih izbora i odlaska HDZ-a s vlasti. U međuvremenu, lezbijski i gej pokret u javnosti predstavlja LIGMA, nova inicijativa na aktivističkoj sceni čija aktivnost u ratnim 90-im godinama također osnažuje dio lezbijske populacije

Andrea Špehar bila je, uz Amira Hanušića, pokretačica Grupe LIGMA, prve hrvatske udruge koja se borila za vidljivost i prava lezbijki i gejeva. Andrea, koja već dvadeset godina živi i radi u Švedskoj ispričala nam je kako je započeo njezin angažman u lezbijskom pokretu.

20 godina

Nela Pamuković, Lepa Mlađenović i Andrea Špehar na obilježavanju 20 godina lezbijskog pokreta

"U vrijeme kad sam ušla u Grupu Trešnjevka i Lila inicijativu, bila sam vrlo mlada, imala sam 15, 16 godina. Većina žena u ranim lezbijskim grupama nije bila aut i to me prilično frustriralo. Onda su me kolegice odvele u Ljubljanu i kad sam upoznala njihovu lezbijsku scenu, koja je tada već bila prilično dobro organizirana, to mi je bila jedna vrsta inicijacije, dobila sam novi polet. U Zagrebu sam početkom krajem 80-ih uglavnom tražila gay ljude. Čula sam da se okupljaju u kafiću Bacchus, trebalo mi je nekoliko mjeseci da se odvažim tamo ući i još toliko da se uklopim. S vremenom sam upoznavala sve više gay ljudi iz kulture, umjetnosti i onda sam upoznala Amira s kojim sam se sprijateljila. To mi je bio dobar period, svi smo se okupljali u Točkici, družili smo se u pozitivnoj atmosferi. Civilno društvo se taman počinjalo razvijati. Kad sam 1991. počela studirati na politologiji, rat je počeo, mislim da je bilo proljeće 1992, a Amir i ja smo počeli razmišljati o načinu da napravimo nešto za lezbijke i gejeve, osjećali smo se dezorijentirano i potisnuto, potpuno nevidljivo. Stvarnost za lezbijke i gejeve, ali i sve ostale manjine je bila uznemirujuća. Do Bacchusa je bio ured stranke HSP-a, u kafić su počeli dolaziti naoružani vojnici. U nama je rasla želja da se organiziramo, i makar je od početka to više bila ideja za koju smo bili svjesni da je utopistička, nismo odustajali", pripovijeda Andreja o vremenu ranih 90-ih.

U javnost se izlazilo s oglasima SOS telefona "za žene koje vole žene". On je radio srijedom, ali žene su nazivale stalno. Taj telefon je u to vrijeme bio dosta važan jer nije bilo interneta i drugih sredstava komunikacije koji bi ženama koje su to željele sačuvao anonimnost

Ona i Amir Hanušić tražili su tada prostor za udrugu koja bi se bavila pravima i vidljivošću lezbijki i gejeva. Andrea je došla na ideju da se za pomoć obrate predstavništvu talijanske Transnacionalne radikalne stranke. Bila je to je talijanska liberalna stranka koja se u to doba zalagala za europske integracije, bavili su se ljudskim pravima nakon pada Berlinskog zida, imali su hrvatsku podružnicu u Radićevoj ulici u Zagrebu, a njihov je cilj bio rad na promicanju ljudskih prava u zemljama tranzicije.

Poletno razdoblje zaustavili međusobni animoziteti

"U Transnacionalnoj stranci su nam rekli da će nam dati korištenje ureda, telefona i kompjutora. Registrirali smo se kao udruga, a u Večernjaku je izašao članak s našim slikama i imenima. Naime, to je bila jedna od naših temeljnih odluka, predstaviti se imenom i prezimenom, o nekom skrivanju nije bilo ni govora", pojašnjava Andreja i dodaje kako su zbog te odluke najviše problema imali sa svojim obiteljima.

"Začudo, nisu nam prijetili u javnosti, mislim da mi nikome od "velikih igrača" u to vrijeme nismo bili važni, vlast nas je jednostavno ignorirala, imali su drugih, "važnijih državnih neprijatelja". S druge strane, mi smo pokušavali uspostaviti suradnju i komunikaciju s Ministarstvom zdravlja, radili smo kampanje oko AIDS-a. Uspostavili smo kontakte s nekim liječnicima koji su također smatrali daje to pitanje važno. Održavali smo sastanke u uredu, dobili smo nekoliko aktivnih članova, dosta smo u to vrijeme putovali, učlanili smo se U internacionalne lezbijske i gej organizacije IGLYO i ILGA-u. Nismo se bavili političkim zagovaranjem prava, to se na tom nivou tada nije radilo. Glavni cilj nam je bio izlaziti u javnost i uopće pokazati da postojimo", prisjeća se Špehar.

Začudo, nisu nam prijetili u javnosti, mislim da mi nikome od "velikih igrača" u to vrijeme nismo bili važni, vlast nas je jednostavno ignorirala, imali su drugih, "važnijih državnih neprijatelja

LIGMA je u to vrijeme odlučila uspostaviti suradnju s časopisom Antiratne kampanje – Arkzin. Izašla su tri broja podlistka "Speak out"* u kojemu su se mogli naći tekstovi o queer kulturi i umjetnosti, stanju na međunarodnoj LGBT sceni, AIDS-u i ostalim tada aktualnim temama.

speak out cover 1

"Nakon tog poletnog razdoblja koje je trajalo dvije ili tri godine počeli su naši međusobni konflikti. Sporili smo se o načinu izlaska u javnost, meni se činilo da oko nekih tema istupamo prebanalno i preosobno. Bilo je vrlo teško raditi nakon stvaranja tih animoziteta u jezgri udruge, a dodatno nam je otežavala činjenica da je Transnacionalna stranka otišla iz Hrvatske, pa smo dio administracije prebacili u udrugu B.A.B.E. Ligma se ugasila negdje 1997. godine, a ja sam Iz Hrvatske sam otišla u proljeće 1995., ali sam iz Švedske još neko vrijeme zajedno sa Zdenkom Radićem vodila LIGMA-u."

Špehar iz Hrvatske nije otišla zbog političkih pritisaka nego zbog egzistencije i obrazovanja

Andrea Špehar ovom je prilikom željela objasniti i razloge zbog kojih je iz Hrvatske preselila u Švedsku.

"Postoji mit da sam ja odselila u Švedsku zato što sam ovdje trpjela neke političke pritiske, ali to nije istina. Moja frustracija je bila više egzistencijalna, htjela nastaviti razvijati svoj identitet, uložiti u vlastito obrazovanje, a sami povod odlaska bio je intimne prirode – zaljubila sam se. Tamo sam nastavila studirati na fakultetu za politologiju u Göteborgu i 2000. godine sam već počela s doktorskim radom. Radilo se o politici ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj i Sloveniji, razvoju od početka 90-ih s fokusom na ženski pokret i njegov utjecaj na politike ravnopravnosti spolova. To sam završila i onda sam dobila posao na fakultetu političkih znanosti. Bavim se i dalje politikama ravnopravnosti spolova u srednjoj i srednjoistočnoj Europi, mnogo putujem", kaže Andrea koja priznaje da prati događanja na regionalnoj društveno-političkoj, ali i LGBT sceni.

Nakon poletnog razdoblja koje je trajalo dvije ili tri godine počeli su naši međusobni konflikti. Sporili smo se o načinu izlaska u javnost, meni se činilo da oko nekih tema istupamo prebanalno i preosobno. Bilo je vrlo teško raditi nakon stvaranja tih animoziteta u jezgri udruge

Pitamo je da za CroL prokomentira aktualna postignuća hrvatskog LGBT pokreta.

"Što se tiče Zakona o životnom partnerstvu, u zakonskom je smislu to veliko postignuće, ja u Švedskoj također živim u registriranom partnerstvu, a ovdje je moguć i brak, no ja se kao aktivistkinja nikad ne bih mogla zalagati za brak, smatram da bi to na neki način bila izdaja ciljeva za koje sam se nekoć borila", tvrdi Špehar.

Zanimao nas je i njezin stav o prošlogodišnjem referendumu o ustavnoj definiciji braka.

"Sve sam pratila i to mi se referendumsko pitanje stvarno činilo mučnim, no s druge strane cijeli je taj referendum je doveo do neke katarze i rezultati su na kraju bili iznad mojih pesimističnih očekivanja. Stvorio se dijalog između različitih aktera civilnog društva, ali i unutra društva u cjelini".

Medijski počeci: cro-lesbians.com i fanzin "Just A Girl"

Koncem 90-ih na sceni se pojavio i prvi hrvatski lezbijski fanzin nazvan "Just A Girl", u čijem uredništvu su se našle tada mlade lezbijske aktivistkinje Sunčana Špriovan, Sanja Sagasta i Branka Juran.

Fanzin je izdavala grupa Because Press, bio je besplatan, distribuirao se uz pomoć Autonomne tvornice kulture ATAK i nevladinih udruga diljem Hrvatske, a njegov treći i ujedno posljednji broj promoviran je na u ožujku 1998., na Dan žena u klubu Močvara. "Just A Girl" financiran je uglavnom privatnim sredstvima, uz manju pomoć Otvorenog društva. Osim izdavanja fanzina, Because Press u to je vrijeme tiskao i prvu hrvatsku lezbijsku knjigu poezije "Igre ljubavi i ponosa" Sanje Sagaste.

U časopisu su se našli prijevodi iz stranih listova, najviše iz "Curvea". Redovite teme koje se obrađivale bile su domaći i strani filmovi i književnost, psihologija, predstavljanje udruga, šaljivi kutak, a svaki broj obavezno je imao i jedan intervju. U spomenutom trećem broju fanzina mogli su se pročitati prevedeni intervjui s Kimberly Peirce, redateljicom filma "Boys don't cry" te intervju s Ericom Fischer, autoricom kultne lezbijske knjige "Aimee i Jaguar".

"Kao nekakva redakcija skupilo se nas desetak cura, nazvali smo se Because Press, a koristili smo biblioteku Ženske infoteke i njihov prostor koji nam je ustupila Đurđa Knežević", prisjeća se jedna od akterica ove priče, i danas aktivistkinja i pjesnikinja Sanja Galeković, poznata pod literarnim imenom Sanja Sagasta.

Ona nam priča i o atmosferi u kojoj je nastajao ovaj fanzin koji je među lezbijskom i gej populacijom u to vrijeme bio prilično tražen.

prvicrol

cro-lesbians.com iz svibnja 1999.

"Probajte zamisliti vrijeme bez interneta i mobitela, nismo svi imali kompjutere u to vrijeme. Nas dvoje-troje smo znali visjeti na jednom kompjuteru, tekstovi su za današnje pojmove nastajali polagano i sporo, ali radili smo s guštom. Sjećam se da je među nama vladao veliki entuzijazam, jedva smo se čekale sresti i raditi."

Fanzin "Just A Girl" ugasio se nakon izdavanja trećeg broja, zbog nedostatka novca za tisak.

"Problem je bio u tome što se nikad nismo registrirali kao udruga, sve to je zahtijevalo veliku odgovornost, a nitko od nas tada nije imao takav prioritet. Bili smo klinci, da smo bili stariji, možda bi stvari izgledale drukčije", objašnjava Galeković.

U svibnju 1999. starta i prvi online medij za lezbijke, cro-lesbians.com, današnji LGBT news portal crol.hr, čije su pokretačice organizirale prvi lezbijski party u tadašnjem jedinom gej klubu "Bad boy" na zagrebačkom Ksaveru. Cro-lesbians.com u početku je funkcionirao kao društvena mreža za lezbijke.

badboy1999

 Letak za prvi "Ladies Night" u organizaciji CroL-a

Kako se hrvatski lezbijski pokret razvijao početkom 2000-tih i kasnije, pročitajte u drugom dijelu ovog teksta koji će na stranicama crol.hr.a biti objavljen u prosincu.

* Podlistke "Speak out" možete preuzeti na poveznici 1 i poveznici 2 (Izvor: "digitalna arhiva Arkzina". Izdavači: Arkzin & Multimedijalni institut (http://arhivzaljudskaprava.org i http://monoskop.org/Arkzin#Issues_.28PDF.29)

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.