HRFF 2016

Pred ulazak u novi milenij društveno politička klima u Hrvatskoj se mijenja, lezbijska i LGBT scena sve se više osnažuje i postaje spremna za nove oblike organiziranja. Pobjedom koalicije na trećesiječanjskim izborima 2000. stvaraju se uvjeti za osnivanjem legalnih lezbijskih aktivističkih organizacija. U listopadu iste godine u Rijeci se osniva lezbijska grupa LORI.

Njihova glavna koordinatorica Danijela Almesberger prisjetila se atmosfere koja je vladala unutar novopokrenute grupe.

"Atmosfera je bila jako pozitivna, prijateljska, a vodila nas je želja da nešto promijenimo u društvu, pokrenemo neke inicijative koje dotad nisu postojale. U početku nas je bilo nekih petnaestak cura i neka prva ideja je bila da želimo stvoriti siguran prostor za našu zajednicu. Razmišljale smo o radionicama, prostoru za druženje i susrete, ali i o stvaranju Infoteke koja je u to vrijeme bila zaista bitan izvor informacija za LGBT populaciju. Neću nikad zaboraviti koliko smo bile sretne kad smo kupile prve kompjutere, uredsku opremu i kakvo je zajedništvo vladalo među nama kada smo opremale prostor. Puno stvari su cure same izradile, stolice, male stolove, donosile smo postere, razglednice koje smo imale kod kuće. Vrlo brzo smo se krenule povezivati s grupama koje su postojale u regiji, a najviše su nam pomogle Slovenke i slovenske LGBT organizacije", prisjeća se Almesberger.

"Morali smo razmišljati hoće li nas institucije odbiti jer smo iz lezbijske organizacije"

Pitamo je na koje su probleme nailazile u prvim godinama rada te kako je izgledao otpor lokalne sredine zbog pokretanja i djelovanja prve lezbijske organizacije u tom dijelu države.

Danijela Almesberger

Danijela Almesberger (lijevo)

"Prije 15 godina je zaista bilo neko drugo vrijeme. Sjećam se da smo radile u zaključanom uredu zbog mogućnosti da nam neko upadne ili da nas provocira. Bilo je tada više neugodnih i uvredljivih telefonskih poziva. Nije bilo nekog "organiziranijeg" pritiska od građana, ali vladala je jedna drukčija atmosfera. U to je vrijeme za nas bio izazov ići na neki sastanak s predstavnicima institucija ili čak i organizacija, uvijek ste morali razmišljati kako će ta osoba reagirati i hoće li će vas u startu odbiti jer ste iz lezbijske organizacije. Velik je problem bio i to što nije bilo lako biti aut, pa čak i odlazak na poštu predati preporučenu pošiljku gdje se zna da ste iz LORI je bio za nas značajan 'coming out', Rijeka ipak nije velik grad i češće se može desiti da nekog poznajete".


Spot "Ljubav je ljubav" koji je HTV odbio emitirati

Aktivistkinje grupe LORI u prvom razdoblju svog djelovanja najviše su radile na senzibiliziranju i educiranju medija. "Od 2000. do 2005. smo pratile medije, reagirale, organizirale edukacije za medijske djelatnike. To smo nekako prepoznale kao prioritetno zbog velikog utjecaja medija na javnost te zbog toga što su tada mediji o pravima LGBT populacije pisali isključivo senzacionalistički i površno. Vrlo brzo smo krenule i s prvom nacionalnom kampanjom 'Ljubav je ljubav' kako bismo pokrenule vidljivost i priču o ljudskim pravima LGB zajednice", kaže Danijela Almesberger o prvoj velikoj kampanji jedne hrvatske LGBT organizacije.

Prije 15 godina je zaista bilo neko drugo vrijeme. Bilo je tada više neugodnih i uvredljivih telefonskih poziva

LORI su u početku najviše podržali strani donatori – Global Fund for Women, Mama Cash i Astraea Foundation for Justice, no već nakon nekoliko godina dobile su i podršku od Europske Unije i Vlade Republike Hrvatske. Vrlo brzo nakon registriranja udruge krenulo se i sa psihosocijalnim programom, pokrenuto je psihološko savjetovalište, radionice u cilju osnaživanja zajednice, predavanja na Odjelu za psihologiju Filozofskog fakulteta.

Sanja Juras – meta mržnje desničarskih političkih perjanica

Početkom dvijetisućitih LGBT aktivizmom počela se baviti i Sanja Juras, jedna od pionirki hrvatskog lezbijskog pokreta, zaslužna za stvaranje pravnog tima Iskoraka i Kontre, izglasavanje Zakona o istospolnim zajednicama 2003. i mnoge druge akcije kojima se u zakonodavstvo pokušavalo, ali i uspjelo implementirati odredbe protiv diskriminacije na temelju seksualne orijentacije.

Sa svojim timom Juras se godinama zalagala za žrtve zločina iz mržnje, istupajući u ime LGBT zajednice koja je zahvaljujući njenom zalaganju dobila odredbu o Zločinu iz mržnje, implementiranu u Kazneni zakon 2006. godine.

Sanja Juras

Sanja Juras

Zbog svojeg javnog djelovanja i sudjelovanja u organizaciji kampanja, povorki ponosa, lezbijskih festivalima i različitim gerilskim akcijama, Juras je godinama bila metom mržnje desničarskih političkih perjanica, ali i dijela homofobne javnosti nesklone jednakopravnosti LGBT populacije u društvu. Danas je koordinatorica Pravnog tima Kontre, jedna od članica Koordinacijskog odbora Kontre, a aktivna je i u Izvršnom odboru najveće i politički najutjecajnije LGBT organizacije u Europi – ILGA Europe. Njezino svjedočanstvo o godinama koje je provela zagovarajući u javnoj sferi prava LGBT osoba nažalost nismo mogli dobiti zbog prezauzetosti.

Negdje u isto vrijeme u LGBT aktivizam ulazi i Jelena Poštić, osoba važna za pokretanje brojnih LGBT inicijativa u godinama koje su uslijedile.

S LGBT aktivizmom Poštić se susreće još krajem 90-ih, ali s aktivnijim radom započinje u udruzi Kontra, u vrijeme planiranja i osmišljavanja prve Povorke ponosa. Pitamo ga čega se sjeća sa sastanaka koji su prethodili povijesnom prvom zagrebačkom Prideu održanom 2002.

Velik dio LGBT zajednice 2002. bio je protiv održavanja povorke

"S obzirom da se godinu dana ranije dogodio krvavi beogradski Pride, znali/e smo da nam sigurnost sudionika mora biti početna točka. Da smo kojim slučajem bili/e prvi, ponovio bi se isti scenarij. Važno je reći da nitko od nas do tada nije imao iskustva s javnim okupljanjem takve vrste, sve to bilo nam je potpuno novo", kaže Poštić koji pamti kako je velik dio LGBT zajednice u to vrijeme bio protiv održavanja povorke.

"Na forumu Gay hr-a redali su tih mjeseci negativno intonirani komentari, ljudi su bili skeptični, bio je u pitanju strah i internalizirana homofobija. Ali nismo se dali/e smesti i insistirali/e smo na važnosti održavanja prvog Pridea. Kao grupa smo bili/e jako homogeni, povezani/e i odlučni/e. Mi smo jedni/e drugima zajedno pisali/e govore i vježbali/e ih, trema i velik motiv su se izmjenjivali", kaže Poštić o zajedništvu organizacijskog odbora prvog Pridea.

Jelena Poštić

Jelena Poštić

Jedan od problema s kojim su se suočili/e organizatori/ce prvog zagrebačke povorke bila je i suradnja s policijom.

"Krenuli smo tražiti dozvole, išli/e na sastanke s policijom i osiguranjem. Naime, potrošili/e smo jako puno novaca za privatno osiguranje jer je policija tražila da sami osiguramo skup iznutra. Naravno da su strahovali od različitih scenarija i mogućih nasilnih incidenata, prva povorka i njima je bila organizacijski velik izazov. Sjećam se da je na prve pregovore s policijom išla Hela Liverić koja se sa sastanka vratila s detaljnim rasporedom Zrinjevca i skicom rute i kretanja. Taj dio uvijek je kasnije bila stvar policijske diskrecije, a plan koji je ona tada uspjela izvući je do danas najveći broj informacija koji smo ikad dobili/e."

Policija je, tvrdi Poštić, jako dugo imala velik utjecaj na javno mnijenje zbog načina na koji su bili vidljivi na ulicama za vrijeme održavanja Pridea.

Prvi Pride dao je krila LGBT pokretu, mislim da je to jedna od najvažnijih godina za hrvatski LGBT aktivizam

"Godinama su postavljali pregust kordon oko rute kojom se kretala povorka. Mi nikad nismo tražili/e toliki raspored policijskog osiguranja, a upravo on je bio dio najvećih javnih prijepora oko smisla održavanja Pridea i novca koje se za to izdvaja". Tjednima prije aktivisti iz Kontre i Iskoraka pozivali/e su istomišljenike/ce da im se pridruže na povorci.

"Umrežavali/e smo se doslovno sa svim skupinama s kojima smo imali/e dobre odnose, slali/e pozive i tražili/e potvrde o dolasku. Računali/e smo na sve s kojima smo bili/e solidarni, koristili/e smo široku frontu savezništava. Za Pride je bila važna velika podrška feminističke scene, ona je bila ta koja je dala resurse, CESI, Centar za ženske studije, Centar za žene žrtve rata, brojne feminističke skupine i organizacije, svi oni uglavnom su sačinjavali tu povorku, nas koji smo bili queer u povorci je bilo tek 30-tak." Poštić je jedna od tri osobe koji su na Prajdu 2002. nosili prvi transparent. Pitamo ga kako se tada osjećao.

"Svašta je letjelo na nas, a onda je pao i prvi suzavac"

"Na prvom transparentu nas je bilo troje i svi smo bili rodno nenormativni. Nismo se prije dogovarali oko toga, imao sam osjećaj da se nitko nije baš gurao oko toga da uzme taj transparent. Ispostavilo se da smo svoje troje bili na neki način na margini, s obzirom na svoju rodnu nenormativnost i rekao bih da smo zato manjim intenzitetom doživljavali/e strah od javnog izlaganja i mržnje usmjerene protiv nas. Sljedećih par godina uključivali su se i ostali/e na prvi transparent. Sjećam se da nas je bilo strah jer kad si prvi, ti prvi skupljaš svu tu energiju u javnom prostoru, nisi zaštićen u grupi, hodaš i malo se treseš iako znaš zašto si tu. Sjećam se da nas je tada neki policajac u civilu bodrio i govorio nam da će biti sve u redu."

Usto, Poštić smatra da je indikativno da su prvi transparent nosili ljudi koji su unutar pokreta bili najizloženiji izljevima netrpeljivosti i mržnje. "Margina uvijek nosi stvar", tvrdi i teško je ne složiti se s tim.


Prvu zagrebačku Povorku ponosa 2002. obilježili su nasilje i brojni incidenti

Prisjeća se i nasilnih reakcija koje su pratile prvu Povorku.

"Lijepo je bilo da nam je par ljudi mahnulo, ali svašta je letjelo na nas, vratili/e smo se na Zrinjevac i imali/e smo osjećaj da smo uspjeli/e. Kad smo se tamo okupili/e, trebao sam krenuti na pozornicu i onda je pao prvi suzavac, bilo je jako reći nešto u tom trenutku. Nastavili/e smo govoriti, a masa izvan povorke je hučala, vikali su i zviždali. Nismo znali/e da ćemo biti tako nadglasani/e, imali/e smo tek jedan ili dva mikrofona."

"Prvi Pride dao je krila LGBT pokretu, iste godine su LORI imale kampanju 'Ljubav je ljubav', mislim da je to jedna od najvažnijih godina za hrvatski LGBT aktivizam. To je definitivno osnažilo i Kontru, dovelo nove ljude u pokret, krenulo se s akcijama, radionicama, tribinama. Znale smo da je najvažniji kontinuitet te da će sama činjenica da se Pride organizira iz godine u godinu održati kredibilitet pokreta, ideja i poruka koje je smo slali/e", kaže Poštić koji smatra da se kroz organizaciju povorki ponosa lezbijski pokret znatno osnažio.

Kontra nije iskoristila svoju snagu i kapacitete za daljnji razvoj lezbijske i queer zajednice

Danas, s vremenske distance Poštić smatra kako u godinama koje su slijedile Kontra nije iskoristila svoju snagu i kapacitete za daljnjim razvojem lezbijske i queer zajednice. "Postala je s vremenom zatvorena u samu sebe, ljudi su krenuli izlaziti iz Kontre između 2004. i 2006. Organizacija se prestala baviti interesima LGBT populacije, već su se njom počele služiti pojedinke za vlastite interese."

Iskustva i lekcije stečene u Kontri Poštić je prenio u Zagreb Pride.

"Za Zagreb Pride bilo je, smatra Jelena, ključno organiziranje prema feminističkim principima i prije svega uključivost ljudi različitih identiteta i orijentacija u organizacijski odbor. "Bilo je i ostalo važno da se Prideu moraju moći priključiti novi ljudi", smatra naš sugovornik, ujedno i član koordinacijskog odbora Zagreb Pridea.

Jedna od naših sugovornica je i Sanda Brumen, organizatorica "kriznog" četvrtog Pridea, danas jedna od koordinatorica Kontre. Pitamo je da se prisjeti vremena u kojemu se počela baviti LGBT aktivizmom.

Sve što smo stigle u tri tjedna napraviti je da povorka te godine prođe kroz grad i da se Pride održi. Nas organizatorice je bilo strah i nije nam bilo svejedno jer smo znale da nosimo odgovornost za cijelu povorku i ljude koji su došli

"U aktivizam sam nesvjesno ušla kad sam 2004. na Ženskim studijima upoznala značajan broj žena s kojima sam dijelila strast prema feminizmu i aktivizmu. U našim druženjima izrasla je neformalna feministička skupina Epikriza, a dio te ekipe odlučio je organizirati Zagreb Pride 2005. Sve je to bilo nadobudno, nabrijano, neformalno, s vjerom u bolju budućnost, van projektnog aktivizma; i to pamtim kao meni najdraži period aktivizma. Nakon toga sam počela raditi u Kontri i ostala do danas."

Pitamo je i da se prisjeti okolnosti u kojima je neformalna organizacija Epikriza spasila Pride.

Screenshot

Sanda Brumen

"Da, te godine se skoro desila situacija da nema Pridea. Mi u Epikrizi smo bile mlade i nabrijane, i nikako nismo pristajale na takvu situaciju. Sve se ispočetka činilo potpuno nerealnim, jer nijedna od nas nije imala aktivističkog iskustva, ali odlučile smo pokušati. Najprije smo se našle s aktivistkinjama koje su organizirale dotadašnje povorke. One su nam dale mnogo korisnih savjeta, podršku te smo se primile tog vrućeg kestena. Totalno smo bile svježe aktivizmu, ali obavljale smo sve: pisanje dopisa, razgovore s gradom, policijom, zaštitarima. Nailazile smo na bezbroj prepreka; policija koja nije bila oduševljena još jednim Prideom dala nam pristanak tek dan prije održavanja, mučio nas je nedostatak novčanih sredstava. Na kraju smo dobile financijsku podršku od Kontre i Ženskih studija i time smo pokrile troškove zaštitara koje smo bile dužne unajmiti. Nije bilo nikakvog programa na kraju povorke jer nismo imale ni vremena ni novaca. Sve što smo stigle u tri tjedna napraviti jest da povorka te godine prođe kroz grad i da se Pride održi. Nas organizatorice je bilo strah i nije nam bilo svejedno jer smo znale da nosimo odgovornost za cijelu povorku i ljude koji su došli. To su bila tri intenzivna tjedna, radile smo od jutra do navečer a onda bi noću sastančile i određivale akcije i poslove za idući dan."

Kad se u sve umiješa POA

Sanda Brumen je vjerojatno jedina LGBT aktivistkinja u nas koju su ispitivale tajne službe. Naime, nekoliko dana prije Pridea 2005. na "neformalni" razgovor u kafić Atrij pozvala ju je stanovita Višnja, agentica POA-e koje ju je ispitivala o stavovima organizatora povorke, a pokušala je dobiti informacije i o njezinom privatnom životu.

"Pitala sam je za razlog našeg razgovora, odgovorila mi je da je zanimaju naši stavovi. Sjećam se da je to objasnila na pomalo čudan način, da točno želi znati kakvi su naši stavovi da bi nas mogla razlikovati od drugih koji bi možda lažno istupali pod našim imenom. Rekla je i da razgovor ne snima, jer za snimanje treba imati dozvolu", rekonstruira Sanda Brumen razgovor s POA-inom agenticom.

Agenticu su zanimali razlozi zbog kojih se te godine organizacijom Pridea nisu pozabavili Iskorak ili Kontra. Sandi Brumen je kazala i kako su "osobe koje su organizirale Pride godinu ranije (dakle 2004.) slale izvješća međunarodnim tijelima u kojima su iznosili subjektivne stavove, pa se dobila kriva slika o ljudskim pravima u Hrvatskoj. Zanimalo ju je li svjesna takvih istupa i zna li i neke druge nevladine organizacije pišu izvješća o ljudskim pravima koja prosljeđuju međunarodnim tijelima.

Agentica POA-e rekla je da točno želi znati kakvi su naši stavovi da bi nas mogla razlikovati od drugih koji bi možda lažno istupali pod našim imenom

Agentica je Sandi uputila i nekoliko pitanja vezanih za njezin privatni život. Naime, nekoliko puta pitala ju je živi li u lezbijskoj zajednici. "Odbila sam odgovoriti s obrazloženjem da je to moja privatna stvar koja nema nikakve veze s organizacijom Pridea kao temom našeg sastanka.

Kontra je tijekom godina radila na brojnim projektima, uspjela izgraditi knjižnicu Lezbib (koja je mnogim lezbijkama bila prvo mjesto susreta i druženja), SOS telefon i Savjetovalište za lezbijske i biseksualne žene.

"Još uvijek nismo prerasli diskriminaciju žena i lezbijke su nevidljiva skupina unutar LGBT zajednice i cjelokupnog društva, stoga je važno organizirati aktivnosti samo za lezbijke. I dan danas kada organiziramo neki događaj koji je samo za žene, uvijek dobivamo ista pitanja, negodovanja, negativne kritike te čuđenja o separaciji žena, najčešće od muškaraca. Dokle god ima čuđenja, znači da su ženski prostori potrebni. Ono što je meni osobno najvažnije, je da postoji baš lezbijska grupa koja to nosi u svom imenu, čineći lezbijke vidljivima. Tada se možemo koncentrirati baš na specifične probleme i položaj lezbijki. Čini me da danas nije trendi koristiti riječ lezbijka u aktivizmu, već se radije koriste LGBT, queer i slično, no smatram da je baš zbog patrijarhalnog društva u kojem živimo važno koristiti tu riječ. Ona je moćna, politična, jaka i odzvanja kad je naglas izgovorite u heteronormativnom i patrijarhalnom okruženju", podvlači Sanda.

Čini me da danas nije trendi koristiti riječ lezbijka u aktivizmu, već se radije koriste LGBT, queer i slično, no smatram da je baš zbog patrijarhalnog društva u kojem živimo važno koristiti tu riječ

Nova generacija aktivistkinja

Priču o četvrt stoljeća lezbijskog aktivizma zaključit ćemo s novom generacijom aktivistkinja iz redova Zagreb Pridea: Mateom Popov i Anom Brakus.

Matea Popov svoje je aktivističko djelovanje započela snimanjem promo-spota "Imaš hrabrosti" za Zagreb Pride 2008.

"Te iste godine trebala sam otići na svoju prvu Povorku ponosa, ali ironično s obzirom na slogan Povorke 2008. 'Imaš hrabrostI', nisam imala hrabrosti. Ostala sam kod kuće i preko medija pratila što se događa, a nakon sam otišla na post-Pride party. Beskrajno mi je bilo žao što nisam otišla i nekako sam se tada sama sa sobom dogovorila da je to zadnji Pride na kojem nisam bila. Godinu nakon toga pratila sam sve što Zagreb Pride radi i volontirala, ali tek na izradi transparenata i nekim sitnim poslovima pred samu Povorku. Vrlo brzo sam počela raditi i baviti se aktivizmom u puno većem obimu no što sam sama od sebe očekivala. Ispunjavao me taj osjećaj borbe za nešto u što vjerujem i svi rezultati koji su meni bili vidljivi iz dana u dan – od osnaženije zajednice, žurki gdje se svi bondaju do toga da sam i sama postajala sve slobodnija za živjeti svoj identitet. 2010. godina po meni je najznačajnija po tome što sam te godine pokrenula Queer2Queer – peer grupe podrška za mlade LGBT osobe koje evo, baš za nekoliko dana, slavi četiri godine postojanja, sada pod vodstvom Marine Milković", kaže Popov koja se Zagreb Prideu snažnije aktivirala godinu dana kasnije nakon što se zaposlila na EU projektu Zagreb Pridea.

Te iste godine trebala sam otići na svoju prvu Povorku ponosa, ali ironično s obzirom na slogan Povorke 2008. 'Imaš hrabrostI', nisam imala hrabrosti

"Tih godina koordinirala sam i udrugu. Imala sam priliku raditi stvari koje OOPP sam po sebi nije sadržavao: edukaciju policijskih službenika, gostujuća predavanja na fakultetima, pravosudnoj akademiji i slično. Ipak, meni omiljena akcija te godine je osnivanje grupe podrške za LGBT roditelje i one koji to žele postati. Tako se nekako 'zarolao' moj aktivistički rad, počela sam raditi i PR, koordinirati udrugu, sudjelovati u najrazličitijim akcijama – od onih uličnih do nekih visoko političkih. Godine 2012. i 2013. koordinirala sam OOPP i mogu reći da je to dio koji me čini najponosnijom - stvoriti nešto od nule, s ljudima koji se međusobno niti ne poznaju i napraviti toliko kreativne događaje koji okupe od nekoliko stotina do desetak tisuća ljudi.


Zagrebačka Povorka ponosa 2012.

"Izišla sam iz Zagreb Pridea zbog hijerarhijske i patrijahalne strukture"

No, Mateinom angažmanu u Zagreb Prideu nedavno je došao kraj. Zamolili smo je da komentira okolnosti koje su do toga dovele.

"Sa žaljenjem moram reći da nisam izašla iz aktivizma niti iz Udruge jer nisam imala želje, volje ili inspiracije za više raditi, niti da sam izašla jer sam se posvetila svojoj karijeri – uvijek sam nekako mislila da ću sebe kao psihologinju i sebe kao aktivistkinju unutar Zagreb Pridea ostvariti kroz razne programe kroz koje je to moguće. Izašla sam iz Udruge zbog hijerarhijske i patrijahalne strukture koja ženama i mladim osobama naprosto postavi 'stakleni strop' iznad kojega ne mogu ići. Naravno, postoji uvijek mogućnost da uđeš u borbe moći i pokušaš se izboriti za svoje mjesto. Teško je objasniti te strukture moći i koliko su one čvrste, a nekako na kraju (kao i svugdje) dođe na to da eto baš slučajno žene odlaze, a muškarci ostaju, da se programi koje rade žene tretiraju kao 'tamo neke radionice i neka druženja', a programi koje rade muškarci kao 'spašavanje svijeta i visoka politika', tvrdi Matea koja priznaje kako još u potpunosti nije posložila dojmove svog odlaska. Razočaralo ju je, kaže, to što je mislila da je Zagreb Pride dio svemira u kojemu su stvari malo drugačije i u kojemu takvo nešto se neće dogoditi.

Marta, Tea, Matea

Nova generacija: Marta Šušak (lijevo), Tea Jakaša (u sredini) i Matea Popov (desno)

"No, događalo se to i prije mene (kad sam to odbijala vidjeti), događa se sad, a vjerojatno će se i nastaviti događati. Unatoč rečenome, mislim da su lezbe prava snaga i bogatstvo našeg pokreta i sasvim sam sigurna da se ta snaga ne može zaustaviti niti jedim sustavom", podvukla je Popov.

Uvijek dođe na to da eto baš slučajno žene odlaze, a muškarci ostaju, da se programi koje rade žene tretiraju kao "tamo neke radionice i neka druženj", a programi koje rade muškarci kao "spašavanje svijeta i visoka politika"

Tekst o 25 godina lezbijskog pokreta završavamo kratkim razgovorom s Anom Brakus, prošlogodišnjom koordinatoricom Povorke ponosa.

Prijelomnu točku u promišljanju LGBT aktivizma za nju je, tvrdi, predstavljalo održavanje prve splitske Povorke ponosa.

"Uvijek treba mijenjati stvari nabolje i težiti ravnopravnijim odnosima moći unutar naše zajednice, ali i šire"

"Na samoj Povorci, nažalost, nisam sudjelovala, ali sasvim sigurno me u potpunosti osvijestila i na neki čudnovat način ohrabrila. Neposredno nakon toga volontirala sam na raznim aktivnostima Zagreb Pridea u sklopu Tjedna ponosa, a godinu dana kasnije 2013. godine, uključila sam se u Organizacijski odbor Povorke ponosa, gdje sam spletom okolnosti djelovala kao PR koordinatorica. Nakon službenog primanja u članstvo udruge, koju sam tijekom 2014. godine i koordinirala u sklopu udruge organizirala sam različite tribine i edukacije, sudjelovala u Inicijativi za životno partnerstvo i još nekim aktivnostima te koordinirala Organizacijski odbor Povorke ponosa 2014. godine. Obje godine sudjelovanja u organizaciji Povorke predstavljaju nezaboravno i formirajuće iskustvo u mojem životu."

O svom bavljenju LGBT aktivizmom Ana govori s mnogo žara.

"Teško je opisati osjećaj taj pripadnosti i ispunjenja koji se pojavi i povećava iz dana u dan. Dojam da radite nešto važno, nešto što mijenja društvo u kojem živite nabolje, nešto u što vjerujete i na što ste ponosni, što možda nikad niste mislili da ćete raditi s takvim elanom, kreira nevjerojatan osjećaj smislenosti i koristi. Za mene je to predstavljalo sve čime sam se ikada htjela baviti.

Foto: Zvonka Barbir

Ana Brakus

Na pitanje o tome zašto o svojem aktivizmu govori u prošlom vremenu, Ana odgovara:

"Zapravo ne znam kako točno opisati svoj status u organizaciji gdje sam trenutno u podržavajućem, odnosno - neaktivnom članstvu, a zapravo i dalje imam i volje, motivacije, ali i potrebe za sudjelovanjem, no čini se da za to nema prostora. Premda dio odgovornosti za razvoj situacije zasigurno na nekoj razini snosim i sama, najveće žaljenje osjećam zbog toga što nisam prihvatila savjete i iskustva drugih koje su se našle u istoj ili sličnoj situaciji. Sve upućuje na to da se ovo stanje neće mijenjati (ili da se barem neće mijenjati nabolje). Međutim, to ne znači da se treba prestati truditi mijenjati stvari nabolje i težiti ravnopravnijim odnosima moći unutar naše zajednice, ali i šire."

Teško je opisati osjećaj taj pripadnosti i ispunjenja koji se pojavi i povećava iz dana u dan. Dojam da radite nešto važno, nešto što mijenja društvo u kojem živite nabolje, nešto u što vjerujete i na što ste ponosni

Očito je da kraj ovog pregleda otvara nova pitanja u aktualnoj dinamici odnosa u najutjecajnijoj LGBT udruzi, no ostavimo ih za neki novi tekst u kojemu bi valjalo prostor za reakcije i polemiku ponuditi svim akterima u ovoj priči.

Na kraju ostaje konstatirati kako su brojne lezbijske skupine, inicijative i pojedinke posljednjih dva i pol desetljeća svojim doprinosom u hrvatskom, ali i regionalnom LGBT pokretu pokazale odvažnost i ustrajnost za promjenom društvenih odnosa i javnih politika koje priječe ravnopravnost i jednakost diskriminiranih skupina. Nova generacija aktivistkinja slobodna je učiti na njihovim pogreškama i uspjesima.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.