HRFF 2016

Image

Činjenica da vlast ne razumije ljudska prava, ili da ih razumije samo kada to njoj odgovara, nažalost, vrlo je logična. Činjenica da javnost ljudska prava baš i ne shvaća najbolje, očekivana je.

No činjenica da ljudska prava, očito, najbolje ne razumiju ni oni čija je kolegica bila žrtvom njihovog kršenja, iznimno je zabrinjavajuća.

Ima li to Hrvatska ozbiljnih problema s ljudskim pravima ili se to samo čini? Nedavna skandalozna saborska epizoda u kojoj je žrtva bila novinarka Helena Puljiz, samo je jedan od očitih primjera da je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Navodna procedura zaštite od nezakonitog rada naših tajnih službi izvrgnuta je ruglu. Prije nego što je unutar navodno relevantnih saborskih tijela donesena odluka dostojna pitijskih savjeta Broja Jedan iz legendarnog stripa Alan Ford, nesretna je novinarka bila žrtva ponovnog nedostojnog postupka u kome su se spominjala i nekakva suluda testiranja uz pomoć detektora laži – kao da je potrebno isljeđivati nju, a ne one čijih je nezakonitih postupaka bila žrtvom. Ideja da se žrtvi nudi poligrafsko testiranje ili da se ono uopće spominje, mora doći iz tako mračnih dijelova svijesti da je potrebno zapitati se imaju li je uopće oni koji takve metode nude. Umjesto da država osigura zakonito postupanje svojih najosjetljivijih službi, dogodio se besramni pokušaj prikrivanja, koji će kako se čini završiti pred sudom, pa će se tako doći do u pravnim državama općeprihvaćene istine koja je utjelovljena u pravomoćnoj sudskoj presudi – bez obzira što će se možda raditi i o presudi nama toliko dragog suda u Strasbourgu.

Slučaj novinarke Helene Puljiz samo bolno pokazuje kakvim je udbaškim metodama još uvijek sklona demokratska hrvatska vlast, jer ako u našim tajnim službama i dan danas vlada sindrom značke, mobitela i duge devetke, začinjen tradicionalnom zadimljenom, mračnom sobom gdje je jarko svjetlo upereno u oči žrtve, mislim da bi se svaki hrvatski građanin trebao ozbiljno zabrinuti – ne za ljudska prava, već prvenstveno za sigurnost države i svoju vlastitu, jer je jasno da obavještajne službe ovakvog mentaliteta imaju vrlo male šanse u srazu s visokomotiviranim, fanatičnim, odlično organiziranim i dobro osposobljenim modernim terorističkim skupinama 21. stoljeća. Izgleda da se ni nakon trinćst godina samostalne države obavještajne službe očito ne bave teroristima, organiziranim kriminalom i korupcijom, već isljeđuju političke neistomišljenike i novinare, te da ne postoji civilni nadzor nad njihovim djelovanjem, pa se težak crni oblak nadvija nad navodnom pravnom državom Hrvatskom i našom toliko opjevanom demokracijom.

Činjenica da vlast ne razumije ljudska prava, ili da ih razumije samo kada to njoj odgovara, nažalost, vrlo je logična. činjenica da javnost ljudska prava baš i ne shvaća najbolje, očekivana je. No činjenica da ljudska prava, očito, najbolje ne razumiju ni oni čija je kolegica bila žrtvom njihovog kršenja, iznimno je zabrinjavajuća.

Naime, u općoj histeriji koja je počela kada se otkrilo da je u Mostaru umrla nesretna žrtva organizirane prostitucije, koja je bolovala od nekoliko zaraznih bolesti, uključujući i AIDS, u Splitu, gdje se na testiranje slio velik broj osoba "sklonih rizičnom ponašanju", zakuhala se priča o oboljelima od AIDS-a koji navodno namjerno šire ovu smrtonosnu bolest. Tužno, ali istinito, priču su u novine pustili liječnici koji se bave pacijentima oboljelim od AIDS-a. Nije prošlo dugo vremena, a jedan je tjednik (nažalost, nije prvi puta da se tako nešto kod nas dešava) javno ukazao na "krivca". Slučaj je uskoro osvanuo u svim medijima, uključujući i televiziju, pa se na kraju za njega zainteresiralo Državno odvjetništvo koje je od odgovarajuće zdravstvene institucije u Splitu sudskim nalogom zatražilo podatke o oboljelima od AIDS-a. Sada je samo pitanje vremena kada će ova "crna lista" procuriti u javnost.

Bojim se da će ovaj katastrofalni slučaj kršenja ljudskih prava u budućnosti imati veliki utjecaj na broj slučajeva AIDS-a u Hrvatskoj. Prije svega, rezultirat će pojavom velikog nepovjerenja oboljelih u zdravstveni sustav, što može dovesti do toga da se osobe ne podvrgnu testiranju (ili to ne učine u Hrvatskoj), da zataje bolest, ne uzimaju terapiju, a sve od straha da se njihovo ime i slika ne pojave u novinama.

Šansa da u Hrvatskoj dobijete AIDS neusporedivo je manja od šanse da vas dok svojim poslom idete ulicom pogazi kakva pijana budala. Dok u vrlo velikom broju slučajeva možete odlučiti s kime ćete i kako leći u krevet, uopće ne možete utjecati na to koliko će netko u sebe naliti alkohola prije nego što sjedne za volan. Također ne možete utjecati ni na to da se (ne) nađete na putanji zrna koje je ispalio nekakav manijak koji okolo vitla kalašnjikovom.

Možda bi bilo dobro ući u bit stvari i doći do podataka o svim postojećim, potencijalnim i budućim "krivcima" za razna zla ovog svijeta. E, sada, zanima me kome će i kada Državno odvjetništvo doći po sve popise pijanih vozača, neovlaštenih posjednika automatskog oružja, neetičnih liječnika, korumpiranih sudaca, nepoštenih poduzetnika, lažljivih političara i svega ostalog zemaljskog šljama – i koje će novine te popise objaviti?

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.