HRFF 2016

Prije točno dvije godine Zagreb Pride je održao prosvjed ispred Katedrale u Zagrebu, koji su osiguravale jake policijske snage dok su LGBT aktivistima i podržavateljima prijetili nasiljem iz rulje od više stotina koja je došla zaustaviti "gay fašiste". Razlog prosvjeda Zagreb Pridea, održanog pod motom "Ljubi bližnjeg svog", bile su izjave crkveih uglednika o tome da "pederi i lezbe uništavaju Hrvatsku", te višemjesečna homofobna kampanja Katoličke crkve i satelita u povodu zdravstvenog odgoja. O tome kako se prosvjed uopće dogodio i što je bilo potrebno da ga se organizira otkriva u tekstu za CroL njegov inicijator Gordan Duhaček.

SRIJEDA, 9. siječnja 2013.

Kao i uvijek, probudio sam se oko 8 ujutro i ubrzo otišao online. Među naslovima portala jedan je itekako privlačio pažnju, onaj u kojemu je citirana izjava teologa Adalberta Rebića, u međuvremenu pokojnog, koji je u javnosti važio kao pristojan i umjeren glas s Kaptola. Nije važno što se Rebić u emisiji "Otvoreno" uz asistiranje "homofrendice" Hloverke Novak Srzić oduševljeno deklarirao homofobom, što je prethodno davao izjave u kojima opravdava linč s kojim je bila suočena prva Povorka ponosa u Splitu, jer taj i takav Rebić je i dalje u medijima većinom percipiran kao dobra i smjerna kršćanska duša, čovjek dijaloga i svih ostalih ispraznih fraza te vrste. Ali, tog 9. siječnja je u Slobodnoj Dalmaciji objavljena njegova sljedeća izjava: "Više je stvarno besmisleno upozoravati na to da se i Hrvatsku pokušava uklopiti u globalnu urotu pedera, homoseksualaca, lezbi i drugih osoba devijantnog seksualnog ponašanja koji svoje nazore pokušavaju nametnuti svima. Tako nam sada i razni Štulhoferi, pederi i lezbe hoće nametnuti svoj manjinski seksualni moral koji će upropastiti društvo." Dapače, dobila je ta izjava naslovnicu, skraćena u"Urota pedera, komunista i lezbi uništit će Hrvatsku".

Božić 2012. su LGBT građani Hrvatske dočekali s lecima u svakom Konzumu u kojima ih se proglašavalo bolesnicima, pokrenuta je moćna klerikalna mašinerija – sastavljena od biskupa i fanatičnih klerikalnih i antigej aktivista – da se diskreditira zdravstveni odgoj, i to kroz beskrupulozno demoniziranje pedera i lezbijki, kojima se poricalo i ljudskost i bilo kakvo pravo na postojanje

Na prvi pogled, još jedna smiješna izjava i pametovanje o seksualnosti jednog celibatlije, no Rebićeva je izjava zapravo bila kulminacija crkvene kampanje protiv LGBT građana Republike Hrvatske, započete s najavom uvođenja zdravstvenog odgoja u škole, hrvatskoj mladeži prijeko potrebnog projekta koji je tadašnji resorni ministar Željko Jovanović svojom kolosalnom nesposobnošću uspio posve uništiti.

Božić 2012. su LGBT građani Hrvatske dočekali s lecima u svakom Konzumu u kojima ih se proglašavalo bolesnicima, pokrenuta je moćna klerikalna mašinerija – sastavljena od biskupa i fanatičnih klerikalnih i antigej aktivista – da se diskreditira zdravstveni odgoj, i to kroz beskrupulozno demoniziranje pedera i lezbijki, kojima se poricalo i ljudskost i bilo kakvo pravo na postojanje, demonizirajući nas kao seksualne predatore i pedofile čiji je jedini cilj u životu zlostavljati djecu. Da, smiješno je do ludila da Crkva ikoga proziva za pedofiliju i silovanje djece, ali to je tada bila hrvatska stvarnost, kao što je i danas. Jednako neljudska i huškačka kampanja je bila protiv trans* ljudi, koje se uspoređivalo sa čudovištima iz grčke mitologije.

Dok sam čitao Rebićev paranoidno-homofobni ispad, podmukao i zbog toga jer je doslovno ustvrdio da opstanak Hrvatske ovisi o suzbijanju njezinih neheteroseksualnih građana, shvatio sam da sve to jednostavno ne smije proći bez odgovora i reakcije, da se ne smije još jednom prešutiti ili odmahnuti rukom uz "ma to je Crkva, štaš". Stoga sam odmah na mejling listu Zagreb Pridea tadašnjim kolegicama aktivistima poslao mejl s naslovom "Prosvjed Zagreb Pridea ispred Katedrale?", u kojem sam između ostaloga napisao: "Crkva nas napada svim sredstvima (a ima ih!), i sve više mi se čini da se ne može taktički šutjeti, nego treba strateški napasti. Hajdemo pokrenuti pedere i lezbe i otići na taj Kaptol, pred katedralu, i na fin način im *ebat sve po spisku zbog homofobije." Naglasio sam da je u pitanju "prijedlog za brainstorming", no ubrzo se pokazalo da svi podržavaju tu ideju i da je svima u Prideu bilo dosta trpljenja šutke te crkvene kampanje mržnje, tako da smo vrlo brzo prešli na planiranje same akcije.

U tom nepismenom pozivu (zašto je velikim Hrvatima tako teško svladati hrvatski jezik?!) na linč su "Hrvatice i Hrvati, vjernici i katolici" pozvani da "obrane našu Crkvu od komunističkih pedera"

Zaključili smo kroz vrlo efikasnu i konstruktivnu raspravu na mejling listi da želimo prosvjedovati u subotu, 12. siječnja, u 14 sati, da ćemo prosvjed održati pod geslom "Ljubi bližnjeg svog", da nam je cilj potaknuti barem 100 ljudi da se pojavi na prosvjedu i da ćemo pozvati istospolne i raznospolne parove da se ljube i tako mrziteljima iz Crkve pokažu što je ljubav.

Foto: crol.hr

Prvi ključan korak je bio prijaviti prosvjed policiji, u skladu s hrvatskim zakonima, a tu se odmah javio prajdizan Marino Čajdo da će sa mnom ići kao podrška, dok nam je prajdizan Marko Jurčić dao potrebne smjernice i upute, s obzirom na njegovo dugogodišnje iskustvo rada s policijom oko održavanje zagrebačke Povorke ponosa. Dogovorili smo da ćemo preko društvenih mreža, prvenstveno Facebooka Zagreb Pridea, pozvati ljude da nam se pridruže, no da nećemo slati nikakvo priopćenje medijima niti davati izjave prije samog prosvjeda.

Na brzinu smo osmislili i vizual za prosvjed, malu preradu poznate Delacroixove slike "Sloboda vodi narod", s time da je francuska zastava pretvorena u onu duginih boja, dok smo pištolje i puške u rukama naslikanih pretvorili u raznobojne dildače. To je za Pride volonterski odradio mladi umjetnik Josip Joža Horvat. Naravno, kasnije su se dildača dohvatili razni protivnici prosvjeda, iz LGBT zajednice ali i izvan, kao dokaz pitajbogačega, no i dalje smatram da je ta doza humorne provokacije bila potrebna. Uostalom, nije li bolje da ljudi u rukama drže dildače nego smrtonosno oružje kojim se prekidaju životi?

ČETVRTAK, 10. siječnja 2013.

Marino i ja došli oko podne u PU Zagrebačku na Zrinjevcu, te ljubaznoj službenici na šalteru rekli kako želimo prijaviti prosvjed. Dobili smo obrazac i ispunili ga, a ja sam se upisao kao odgovorna osoba za prosvjed. Službenici smo vratili popunjeni obrazac, a kada je ona pročitala što se prijavljuje, krenula je Marinova i moja odiseja kroz instance zagrebačke policije. Više se zapravo ne sjećam s kim smo sve razgovarali, no znam da smo išli sve više u hijerarhiji, te su nas policajci i inspektori detaljno, ali i vrlo pristojno i profesionalno, ispitivali zašto želimo prosvjedovati pred Katedralom, posredno dajući do znanja kako bi najviše voljeli da od svega odustanemo. Policajci su zapisali i sve naše potrebne podatke, čak su zapisivali i koje su nas to Rebićeve izjave potaknule na prosvjed, ali smo iz policije – nakon više sati sastančenja – otišli s porukom da odluka o našem prosvjedu pred Katedralom nije donesena. Policajci su pitali i gdje je Jurčić i zašto on nije došao prijaviti prosvjed, pa smo objasnili da ima nekog drugog posla.

Sve dok nismo imali odobrenje policije i sve dok cijela stvar nije bila po zakonu, nismo ništa objavljivali na Facebooku Zagreb Pridea, no nismo ni prestali raditi na pripremama za prosvjed. Tehnički dio su preuzeli prajdizani Josip Bakić i Luka Nimac, osiguravajući razglas i njegov eventualni transport pred Katedralu, a na razne druge načine su pomagale prajdizanke Sara Ercegović, Karla Horvat Crnogaj, Matea Popov, Jay Poštić i drugi.

Pokrenuta je moćna klerikalna mašinerija – sastavljena od biskupa i fanatičnih klerikalnih i antigej aktivista – da se diskreditira zdravstveni odgoj, i to kroz beskrupulozno demoniziranje pedera i lezbijki, kojima se poricalo i ljudskost i bilo kakvo pravo na postojanje, demonizirajući nas kao seksualne predatore i pedofile čiji je jedini cilj u životu zlostavljati djecu

Nekad u četvrtak navečer me je nazvao Jurčić, kojega su pak nazvali iz PU Zagrebačke, i rekao da je prosvjed odobren, te da je odluka o tome morala ići sve do ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića.

Foto: crol.hr

Nakon toga smo na Facebooku objavili poziv na prosvjed ispred Katedrale (koji se pomaknuo na 15 h iz razloga kojih se više ne sjećam) i cijela priča je, očekivano, eksplodirala na društvenim mrežama a uskoro i u medijima. Tada sam obavijestio i roditelje što se planira te ih upozorio da ne gledaju dnevnike ako za to neće imati živaca. Mama me zamolila da joj se redovito javljam preko SMS-a da zna jesam li živ, odavno pomirena s time da je možda zeznula stvar u odgoju kada me je učila da budem angažiran građanin koji će se – kad je potrebno – suprotstavljati nepravdi i boriti za svoja prava i dostojanstvo.

PETAK, 11. siječnja 2013.

Dan zatišja pred oluju. Dogovorili smo se da ćemo se u subotu sastati u podne u "uredu" Zagreb Pridea u Medici (svatko tko je u njemu bio zna zašto ga stavljam pod navodnike), da ćemo Matea Popov i ja održati kratki govor i dati izjave za medije, te smo analizirali najavljeni protuskup, na koji je pozivala ekipa iz HSP-a Veliki Grđevac. U tom nepismenom pozivu (zašto je velikim Hrvatima tako teško svladati hrvatski jezik?!) na linč su "Hrvatice i Hrvati, vjernici i katolici" pozvani da "obrane našu Crkvu od komunističkih pedera". Naglašavalo se da je u pitanju "ne nasilan skup", da "nema službene organizacije", a sve je zaključeno usklikom "Stop gay fašizmu!". Tako je to sa zapjenjenim homofobima; malo si im komunist, malo si im fašist, a uvijek si im peder, što za njih znači da uopće ne smiješ postojati, a kamoli imati pravo javnosti i prosvjeda, kao svaki drugi građanin RH.

Potrebna je i određena doza iracionalnosti da se u Hrvatskoj dođe prosvjedovati pred zagrebačku Katedralu, iako je to bilo i po Ustavu i po zakonu

U petak je Dnevnik HTV-a vodio Zoran Šprajc, koji ga je završio spominjanjem prosvjeda "Ljubi bližnjeg svog ispred Katedrale" i pozivom građanima da ga podrže, a nama u Prideu je bilo jasno da je cijela stvar narasla mnogo više nego što smo se u početku mislili, ali odustajanje nitko nije spominjao. Svima nam je bilo jasno zašto to činimo i kakvom se riziku izlažemo, no da nas je to moglo spriječiti u tome da pružimo otpor homofobima ne bismo bili prajdizanke, ne bismo bili tadašnji Zagreb Pride. Zapravo, u petak je, čini mi se, većina nas izašla van s prijateljima. Ja sam taj izlazak definitivno iskoristio i odlično se proveo, te sam se vratio kući tek oko 4 ujutro.

Foto: crol.hr

SUBOTA, 12. siječnja 2013.

U podne smo svi bili u skladu s dogovorom u Mediki, a Jurčić je donio i govor koji je napisao, te smo ga Matea i ja pročitali i donekle doradili. Bio sam smiren, kao i svaki put pred događaj na kojem riskiram svoju sigurnost, jer kao inicijator prosvjeda i za njega odgovorna osoba nisam imao luksuz nervoze, a kamoli panike. U krajnjoj liniji, ja sam pozvao ljude da dođu prosvjedovati i bez obzira što je svatko od njih donio samostalnu odluku o tome hoće li se pozivu odazvati, s punom sviješću o rizicima, imao sam moralnu odgovornost ne iznevjeriti njihovu građansku hrabrost. Još manje sam smio iznevjeriti prajdizanke i prajdizane koju su moju ideju podržali i bez čijeg angažmana prosvjed ne bi mogao biti organiziran. Svaki ozbiljan aktivist zna da nerealizirana ideja za akciju, koliko god dobra bila, ne vrijedi ništa.

Shvatio sam i da mi ruke drhte, no ono što me je baš pogodilo je bila činjenica da sam – mojoj odlučnosti unatoč – ipak još jednom postao žrtva homofobnog društva u kojemu živim. Jer razjarena rulja homofoba je postigla da se trzam na dobronamjernost, da se branim od drugarstva, da u gesti podrške haluciniram nasrtaj

Pred Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava sam došao oko 14 sati, u društvu Marina i njegovog dečka Ivana, te urednice CroL-a Ive Tomečić (koja je kasnije napisala meni najdraži osvrt na prosvjed), a tamo je već bila policija, te nekoliko prosvjednika koji su uranili. Istovremeno se s druge strane policijskog kordona počela stvarati homofobna rulja. Kasnije sam doznao da su se mnogi koji su krenuli na prosvjed preplašili i odustali od sudjelovanja, čemu nemam nikakve zamjerke. Naime, potrebna je i određena doza iracionalnosti da se u Hrvatskoj dođe prosvjedovati pred zagrebačku katedralu, iako je to bilo i po Ustavu i po zakonu, jer dotad se nitko (ili skoro nitko) to usudio nije, pa je još jednom ostalo na tadašnjem Zagreb Prideu da pomakne granice demokracije i slobode okupljanja u državi u kojoj se javni prosvjed većinom izbjegava, dok se glorificira vlastito šaptom izrečeno njurganje u lokalnom bircu.

Foto: crol.hr

Ipak, došlo je baš oko 100 ljudi, koliko smo unaprijed definirali da želimo okupiti, a među njima su bili i Mile Kekin i Predrag Matvejević. Kekin je došao sa svojim djetetom u kolicima, što katolike iz rulje nikako nije spriječilo da mu prijete nasiljem. Naravno, s druge strane ih se okupilo oko 400-500, malo miroljubivih katolika koji su molili za naše homoseksualne duše, no većinom na nasilje spremne rulje, te i stanoviti Ante Ćorušić, za kojeg sam kasnije doznao da je HDZ-ov kandidat za ministara zdravlja, ako Karamarko i ekipa dođu na vlast. O agresiji i divljačkoj mržnje te rulje ne treba trošiti riječi; uostalom, sve se jasno vidi u videu koji je snimio Viktor Zahtila. Da nije bilo policije, raskidali bi nas stotinjak na komade i plesali delirično na našim leševima uzvikujući "Bog i Hrvati!".

Kekin je došao sa svojim djetetom u kolicima, što katolike iz rulje nikako nije spriječilo da mu prijete nasiljem

Matea i ja smo održali govor, u kojemu smo se obratili i kardinalu Josipu Bozaniću kao najodgovornijem za kampanju mržnje prema LGBT građanima Hrvatske, nadvikujući se s urlanjem homofobne rulje, a onda smo sa zvučnika pustili ljubavne pjesme i pozvali ljude da ljube bližnjeg svog, da svojim poljupcima odgovore na tu prostačku mržnju koja nas je okruživala. I ljubili su se, Josip i njegov dečko Luka, Helena i Dora, te još nekoliko njih. Ti poljupci su najljepša stvar koja se dogodila na tom mučnom prosvjedu. Kasnije sam saznao da je fotografija poljupca Josipa i Luke, s tornjevima Katedrale u pozadini, završila i u Frankfurter Allgemeine Zeitungu. Da, ispostavilo se da je naš mali prosvjed imao svjetskog odjeka.

No, kad je nakon nekih 45 minuta prosvjed završio, bili smo suočeni s velikim i konkretnim problemom, a to je kako okupljenim prosvjednicima omogućiti da odu kući ili kamo već žele, a da im okupljeni branitelji svetosti Katedrale doslovno ne pokidaju glave s vratova. Policija nije imala nikakvu namjeru rastjerati taj ilegalni i protuzakoniti skup homofobne rulje niti bilo kako intervenirati na otvorene prijetnje ubijanjem koje su nam upućivali mnogi od njih. Policija je, ukratko, ignorirala posve očito kršenje nekoliko zakona RH, pa nam u toj situaciji nije bilo druge nego pristati na njihovo rješenje, a to je da će zakonite prosvjednike potrpati u marice kako bi nas spasili od onih protuzakonitih kriminalnog ponašanja. Hrvatska pravna država, šta'š!

Unatoč Rebićevoj tvrdnji o globalnoj pederskoj uroti i raširenom narativu među homofobima, nije nam se javila ni Trilateralna komisija ni Bilderberg grupa i naredila da prosvjedujemo, nego je to odluku donijelo 10-15 slobodnih građanki RH

Naravno, bilo mi je jasno da ću otići s posljednjom maricom, jer bi samo kukavica zbrisala s prvom i ostavila ostale da nervozno čekaju svoj red. Neki prosvjednici su pak odlučili otići pješice (koliko znam, nitko ipak nije bio napadnut, hvalabogu), što bih sigurno i ja napravio da nisam bio odgovorna osoba za cijeli prosvjed. Odavno sam odlučio da neću dozvoliti homofobima da određuju moje ponašanje i da iscrtavaju granice moje slobode, pa i po cijenu premlaćivanja. Odavno sam odlučio da neću bježati, što je uostalom s mojom nepostojećom kondicijom nemoguća misija, nego ću se od svakog fizičkog napada homofoba braniti žestoko, koliko god to zakon omogućava konceptom opravdane samoobrane.

Foto: crol.hr

I bez obzira koliko su cijela priprema prosvjeda i njegovo održavanje bili stresni, koliko god sam bio spreman i očekivao da će homofobi krvoločno režati, dok se odvijala evakuacija maricama, osjetio sam da me emocije preplavljuju. Sjedio sam na fontani ispred Katedrale i čekao da svi budu evakuirani, kada me je nekoliko homofoba počelo gađati jajima iz daljine. Promašili su, a policija naravno nije reagirala. Zapalio sam cigaretu da se smirim, a u tome je pomogao i razgovor s umjetnikom Igorom Grubićem, koji mi je prišao i koji je također bio jedan od nas stotinjak koji smo se okupili pred Katedralom da podsjetimo hrvatske katolike na najvažniju Isusovu poruku o ljubavi.

Plato ispred Katedrale se već poprilično ispraznio, razišli su se većinom i agresivni homofobi, a prema meni se uputio jedan crvenokosi mladić. Primijetio sam ga krajičkom oka i okrenuo pogled prema njemu, koji mi se brzim korakom pravocrtno približavao. Pokušao sam iščitati što namjerava i trebam li se pripremiti za fajt, a on je već bio dva metra od mene i krenuo je podizati desnu ruku. Instinktivno sam podigao ruke da se zaštitim od udaraca za koje sam pretpostavio da slijede, odgurujući ga. On me je iznenađeno pogledao i rekao da mi je došao čestitati na prosvjedu, te da je ruka koju je podizao bila tu za pozdrav i drugarsko rukovanje. Preplavio me stid, osjetio sam da mi se crvene obrazi, zato jer sam jednu ljudsku i prijateljsku gestu istumačio kao početak fizičkog napada. Shvatio sam i da mi ruke drhte, no ono što me je baš pogodilo je bila činjenica da sam – mojoj odlučnosti unatoč – ipak još jednom postao žrtva homofobnog društva u kojemu živim. Jer razjarena rulja homofoba je postigla da se trzam na dobronamjernost, da se branim od drugarstva, da u gesti podrške haluciniram nasrtaj. Ispričao sam se crvenokosom mladiću zbog toga i zahvalio mu se.

Odavno sam odlučio da neću dozvoliti homofobima da određuju moje ponašanje i da iscrtavaju granice moje slobode, pa i po cijenu premlaćivanja

Ubrzo sam se ukrcao u tu posljednju maricu s još desetak ljudi, te smo u mrklom mraku vozila u kojem inače sjede kriminalci krenuli s Kaptola. Ekipa je prkosno zapjevala dok su nas vozili na Peščenicu, gdje je kao bilo sigurno da slobodno hodamo, ali ja sam se osjećao jadno i poniženo. Nisam mogao pjevati s njima iako sam to želio. Mi, koji smo sve učinili po zakonu i koji smo miroljubivo prosvjedovali, smo kao nagradu od hrvatske države dobili vožnju u marici, a oni koji su kršili zakone i koji su otvoreno prijetili nasiljem i ubijanjem su slobodno šetali. Imao sam osjećaj da ću se rasplakati, pa mi je donekle i bilo drago što je oko nas mračno, iako je ta tmina marice najveće poniženje – u nizu mnogih – koje mi je Republika Hrvatska kao građaninu koji je gej priuštila. Ponašanje policije je pak odraz samo šireg stava u hrvatskom društvu, u kojem se LGBT prosvjed automatski vidi kao provokacija, dok je divljanje nasilne homofobne rulje prirodno stanje stvari koje većina ne propituje niti osuđuje, a mnogi to i podržavaju. Ipak, uspio sam osjećaje dovesti pod kontrolu dok smo stigli do Peščenice, gdje sam odmah uzeo taksi koji me je odvezao u stan u kojem sam živio.

Foto: crol.hr

U stanu sam se donekle smirio, javio se roditeljima, te sam otišao online da vidim kakve su reakcije na prosvjed i kako o svemu izvještavaju mediji. Sve je bilo očekivano, od toga da nitko u medijima nije tematizirao činjenicu protuzakonitog javnog okupljanja homofobne rulje do hrpe zlonamjernog pljuvanja od strane konformističkog dijela LGBT zajednice, odavno ispraksanog do savršenstva u sakupljanju mrvica s homofobnih stolova. Još jednom se potvrdilo da osim seksualne orijentacije s pederima i lezbijkama koji se homofobima obraćaju s "Yes Master" nemam ničega zajedničkog, pretpostavljam i na njihovu, a definitivno na moju ogromnu sreću.

Iako je prosvjed bio gotov, te je ostvario dva osnovna cilja koja smo si u Zagreb Prideu postavili (a to su bili javan i jasan otpor crkvenoj kampanji mržnje te okupljanje oko 100 ljudi), nisam se mogao nikako osloboditi osjećaja poniženja zbog vožnje u marici. Obuzeo me je bijes, prvenstveno na samoga sebe, jer sam dotad trebao "naučiti" da se od hrvatske države ne može očekivati da bude pravna niti od homofoba da budu ljudi, i vjerojatno bih nešto razbio da mi se nije javio prijatelj E. i pozvao me k sebi na palačinke, svjestan onoga što sam taj dan proživio a bez potrebe da mu išta objašnjavam. Ta je mala gesta u sekundi nadvlada sve gorko i crno što me je pretodno obuzimalo, te sam subotu navečer proveo zezajući se kod njega u stanu. I da, palačinke su bile odlične.

EPILOG

S vremenom se ispostavilo da je organiziranje prosvjeda ispred Katedrale s kolegama/icama iz Zagreb Pridea bio moj aktivistički labuđi pjev. LGBT aktivizmu sam se priključio u ožujku 2006., nakon što sam doživio svoj prvi gay bashing na jednom partyju (slučaj Santos, pa guglajte!), te sam sljedećih godina sudjelovao u organizaciji zagrebačkih Povorki ponosa i marširanju u njima, osnivanju udruženja Zagreb Pride itd. Nisam osoba koje će nabrajati, ali sam itekako ponosan na sve što sam činio kao aktivist, a kao jedinu mjeru svojeg angažmana uzimam njegove rezultate, o kojima ću mišljenje zadržati za sebe. Naime, kao što me, iskreno rečeno, ne zanima procjena velike većine drugih o njemu, ne očekujem ni da bilo koga drugog zanima moja.

Sudjelovao sam i u kampanji "Građani glasaju PROTIV" za vrijeme homofobnog referenduma o definiciji braka, no to za mene nije bio aktivizam nego ispunjavanje građanskih obaveza. "Ljubi bližnjeg svog ispred Katedrale" je tako ostao posljednji čin mojeg aktivizma. Iz današnje perspektive, bolji kraj ne bih mogao ni izmaštati.

Da rezimiram: unatoč Rebićevoj tvrdnji o globalnoj pederskoj uroti i raširenom narativu među homofobima, nije nam se javila ni Trilateralna komisija ni Bilderberg grupa i naredila da prosvjedujemo, nego je to odluku donijelo 10-15 slobodnih građanki RH. Za uspješnu aktivističku akciju potrebno je da skupina odlučnih ljudi efikasno radi prema istom cilju. Budžet prosvjeda je bio nula kuna, nitko nije dobio niti tražio ikakav honorar. Dapače, potrošili smo vlastite mobitele i vrijeme da bismo "platili" organizaciju prosvjeda. Ispred Katedrale smo prosvjedovali jer smo smatrali da je to potrebno, a to što se demokratski, miroljubiv i zakonit prosvjed LGBT građana u RH smatra provokacijom problem je cijelog hrvatskog društva. Onaj tko će umjesto slobode izabrati sigurnost ne zaslužuje nijedno. Mi smo prosvjedujući ispred Katedrale izabrali slobodu, riskirajući našu sigurnost. Vjerujem da bismo opet, ako bude trebalo, učinili isto.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.