Vjerojatno nema pitanja koje je više prijeporno u hrvatskoj LGBT zajednici od medijske reprezentacije hrvatske LGBT zajednice. Nisam još doživio da je neki istup LGBT ljudi u medijima prošao bez ekstenzivnog komentiranja LGBT ljudi (na stranu komentari domaćeg heterijata, to je posebna priča.) I ne samo da se svaki LGBT-ovac prije ili kasnije osjeća ponukanim negdje i nekako, većinom online, izraziti svoje mišljenje o medijskom istupu drugih LGBT ljudi, nego su ti komentari redovito puni povišenih emocija, ponajviše ako su negativno intonirani.

Sigurnije od toga da čovjeku treba kisik kako bi živio jest da će na medijsko pojavljivanje nekog pedera i/ili lezbe koju u tom medijskom pojavljivanju izražavaju da su peder i/ili lezba i komentiraju nešto što se tiče LGBT tematike negdje u hrvatskoj neki LGBT ljudi doživjeti blaži ili žešći živčani slom zbog toga što je tim medijskim istupom, kako kažu, nanesena nepopravljiva i ogromna šteta svima "nama", te će pohitati na neki forum ili neku od društvenih mreža da izgrde one koji su medijski istupili zbog zločina neidealnog medijskog istupa.

Tajna savršenog medijskog nastupa

Oni smireniji će hinjenom dobrohotnošću savjetovati kako bi se u medijima trebalo istupati. Pritom će velika većina njih otkloniti i samu pomisao na mogućnost da vlastitim primjerom demonstriraju taj idealni medijski nastup, tu nepogrešivost i omnipotentnost medijskog istupa LGBT čovjeka koja će biti oduševljeno pozdravljena od svih stanovnika Hrvatske.

Otkako u proteklih 15 godina ljudi iz hrvatske LGBT zajednice sustavno istupaju u medijima, x puta je u odnosu na njih veći broj onih LGBT-ovaca koji su uvjereni da posjeduju tajnu savršenog medijskog nastupa koji je iznad svakog prigovora i toliko magičan da istog trena ukida svu homofobiju u hrvatskom društvu. Samo nikako da tu čaroliju osobno pretvore u stvarnost. Oni tvrde da znaju kako treba izgledati savršena LGBT medijska reprezentacija, pod ključnim uvjetom da tu savršenost netko drugi ostvari, a ako je ne ostvaruje, onda je naštetio "nama".

Iz prigovora LGBT ljudi upućenih drugim LGBT ljudima koji istupaju u medijima može se nedvojbeno prepoznati "dvostruka svijest" tj. opsjednutost time kako su heteroseksualni gledatelji, slušatelji ili čitatelji percipirali ono što je LGBT osoba izrazila u svom javnom ili medijskom nastupu

Onda se prenemagao, onda je zanovijetao, onda nije imala opranu kosu, onda je njegov naglasak bio pogrešan, onda je rekla neku riječ koju nije trebala, pa nije perfektno artikulirala stavove tog nekog drugog koji nije u stanju sâm u medijima artikulirati svoje stavove...

Da bi stvari postale jasnije, potrebno je vratiti se prvo u 1903. godinu, kada je u SAD-u objavljena kolekcija eseja "The Souls of Black People" velikog afroameričkog sociologa i aktivista W.E.B. Du Boisa (1868.-1963.). U njoj je Du Bois predstavio svoj koncept "double consciousness" odnosno dvostruke svijesti, pišući o društvenom i političkom položaju američkih crnaca.

Kako je sažela Wikipedija, "dvostruka svijest je izraz koji opisuje unutarnji konflikt koji doživljavaju potlačene skupine u opresivnom društvu". U kontekstu američkih crnaca to je značilo da većina njih tada nije mogla gledati na sebe isključivo vlastitim očima, nego su se uvijek i procjenjivali kroz imaginarnu perspektivu bjelačke većine. Sve što su radili bilo je obilježeno i time kako će na to gledati bijelci, neovisno jesu li ti bijelci rasisti ili ne. Vlastitu su afirmaciju kombinirali s odobravanjem bjelačke većine, mjereći se uvijek i tuđim kriterijima.

"House Niggers" i "field niggers" iz gej perspektive

No, da bi stanje hrvatske LGBT zajednice danas bilo još jasnije, potrebno je još dalje otići u afroameričku povijest.

U vrijeme ropstva bijeli su robovlasnici svoje crne robove često znali podijeliti u dvije skupine, koje su nazivali "field niggers" i "house niggers". Prvi su radili najgore fizičke poslove i doslovno od jutra do mraka brali pamuk na plantažama, smatrani su od robovlasnika nečime između ljudi i životinja te najbrutalnije tretirani, dok bi malobrojniji "house niggers" bili izabrani, iz robovlasničke zločinačke perspektive, kao inteligentniji crnci, koji su u takvom kontekstu ropskog rada imali "lakše i ljepše" poslove služenja u robovlasničkoj kući i nosili ljepšu odjeću.

Takav je tretman kroz desetljeća ostavio i duboke psihološke posljedice na Afroamerikance, pa su se "house niggers" smatrali boljim od "field niggers". S druge strane, "field niggers" su više bježali s plantaža i u većem broju mrzili robovlasnike, jer nisu dobivali mrvice s robovlasničkog stola kao "house niggers", mrvice koje bi ih izmanipulirale i pacifizirale.

Iz prigovora LGBT ljudi upućenih drugim LGBT ljudima koji istupaju u medijima može se nedvojbeno prepoznati "dvostruka svijest" tj. opsjednutost time kako su heteroseksualni gledatelji, slušatelji ili čitatelji percipirali ono što je LGBT osoba izrazila u svom javnom ili medijskom nastupu

Savršen primjer psihološke izopačenosti uvjetovane robovlasničkom podjelom robova je u Tarantinovom filmu "Django Unchained" genijalno odglumio Samuel L. Jackson u ulozi Stevena, inteligentnog kućnog roba koji je pun prijezira za ostale crnce, a ponajviše za slobodnog Djanga, te je zapravo jedan od ključnih stupova robovlasničkog režima plantaže Candyland. Steven kao privilegirani "house nigger" konstantno izražava posve iskreno čuđenje zbog toga što je crnac Django slobodan čovjek, jer uopće ne može pojmiti slobodu za crnce, te je potpuno preuzeo robovlasničku perspektivu i svjetonazor, iako je i sam rob.

Steven je, kad se Tarantinov film iščita iz gej perspektive, ultimativna zla autohomofobna ormaruša, homoseksualac koji je tako temeljito i sveprožimajuće internalizirao vlastitu navodnu manju vrijednost u odnosnu na heteroseksualce da svoje postojanje jedino može vidjeti kao potvrdu manje vrijednosti svojeg postojanja u odnosu na postojanje heteroseksualaca.

Je li poslana "prava slika"?

Još strašnije, povjesničari su u međuvremenu opširno i utemeljeno pisali i o crnim robovima koji nakon oslobođenja nisu htjeli otići s plantaža, koji su htjeli ostati uz svoje dojučerašnje gospodare, jer se uopće nisu mogli pojmiti kao slobodni ljudi, premda su to nakon Američkog građanskog rata konačno bar formalno postali. Plantaža je bila njihov jedini dom. Rođeni su kao robovi, svaki su dan svog života proveli kao robovi, ropski im je mentalitet utisnut u tijelo i um udarcima biča, ali i na brojne perfidnije načine, kao što je "humanije" postupanje ako su bili uvijek poslušni gospodarima, ako su bili "dobri" robovi.

Sloboda je postala nešto izvan njihova mentalnog dosega, koliko god to potresno bilo. Baš kao što je sloboda i iskren osjećaj jednakovrijednosti izvan dosega mnogim LGBT ljudima, kroz svoj cijeli život od strane heteropatrijarhalne okoline temeljito kondicioniranim na drugorazrednu društvenu poziciju.

U, kroz godine brojnim, a ujedno i repetitivno uniformnim reakcijama iz hrvatske LGBT zajednice na medijske istupe LGBT ljudi se jasno vidi i teret života pod "dvostrukom svijesti", kao i mentalitet "house niggera".

Ta "prava slika" iz uobičajenih refrena se isključivo odnosi na to što će o pederima misliti strejteri, a oni koji toliko pate od toga što će o njima misliti strejteri su time automatski diskvalificirali sami sebe kao slobodne i jednakovrijedne građane. Pitaju li se strejteri što o njima misle pederi?

Naime, iz prigovora LGBT ljudi upućenih drugim LGBT ljudima koji istupaju u medijima može se nedvojbeno prepoznati "dvostruka svijest" tj. opsjednutost time kako su heteroseksualni gledatelji, slušatelji ili čitatelji percipirali ono što je LGBT osoba izrazila u svom javnom ili medijskom nastupu. Je li poslana prava slika, to je vječno pitanje brojnih ljudi iz hrvatske LGBT zajednice na svaki javni istup LGBT ljudi. Iako često neeksplicirano do kraja, ta se "prava slika" šalje u njihovoj glavi isključivo strejt ljudima i definira isključivo kroz reakciju strejt ljudi, i to reakciju strejt ljudi zamišljenu kroz oči homoseksualca kojemu je jako stalo do reakcije strejt ljudi.

Rijetko kad će se u tim komentarima uzeti u obzir da su javni istup LGBT osobe gledali i, primjerice, mladi LGBT ljudi, koji tek osvještavaju vlastitu seksualnu orijentaciju i to pod teretom homofobne okoline, te im mogućnost da vidi neke druge, malo starije LGBT ljude koji slobodno žive i izražavaju vlastite seksualne identitete može neizmjerno pomoći u emancipaciji, možda i doslovno spasiti život.

Model "podnošljivog" pedera

Ne, ta "prava slika" iz uobičajenih refrena se isključivo odnosi na to što će o pederima misliti strejteri, a oni koji toliko pate od toga što će o njima misliti strejteri su time automatski diskvalificirali sami sebe kao slobodne i jednakovrijedne građane. Pitaju li se strejteri što o njima misle pederi? Muči li strejtere što pederi misle o njihovim seksualnim životima? Pate li strejteri ako pederi misle o njima da su, recimo, bolesni i poremećeni?

Nisam još naletio na takve strejtere (ali ne bih sto posto tvrdio da ih među sedam milijardi ljudi na svijetu nema), jer oni svoju jednakost i vrijednost ne procjenjuju očima pedera, dok i dalje previše pedera svoju jednakost i vrijednost procjenjuje neoslobođeno od "dvostruke svijesti" i nije razriješilo taj unutarnji konflikt.

U proteklih 15 godina su u hrvatskoj javnosti kao LGBT pojedinci istupili deseci ljudi, čak i stotine, a svi su danas i dalje živi, imaju svoje poslove, studiraju na svojim fakultetima, plaćaju svoje kredite, ljube svoje partnere/ice itd. Jednokratni ili višekratni medijski istupi im nisu uopće uništili živote, nisu ih nikako negativno zauvijek obilježili

Prigovori hrvatskih LGBT "house niggera" na medijske istupe LGBT ljudi se manje-više svode na to da je ključno nastupiti onako kako massa strejter smatra da bi trebao izgledati, govoriti i ponašati se homoseksualac kakvog bi homofobni strejter ipak nekako mogao tolerirati. Homofobni će strejter često izdvojiti nekog pedera kao model pedera koji mu je podnošljiv (u Hrvatskoj se u tom kontekstu najviše spominje Dražen Ilinčić), pa će onda otpisati kao problematične sve druge pedere koji nisu kao taj od njega blagoslovljeni. A to će isto zastupati i hrvatski homoseksualni "house niggeri", jer za njih je massa mjerilo svega, početak i kraj. Homoseksualnim "house niggerima" smetaju slobodni pederi jer su - slobodni pederi.

U svemu tome se događa još jedan problematičan fenomen, a to je prihvaćanje stava kako slika koju jedan LGBT čovjek stvara o sebi u javnosti vrijedi za sve LGBT ljude. Iz toga izlazi i dobar dio tih histeričnih reakcija iz hrvatske LGBT zajednice na medijske istupe LGBT pojedinaca, jer oni smatraju da to kad jedan peder nešto kaže ili napravi to automatski vrijedi za sve pedere, što je najprimitivnija (auto)homofobija. To je klasični argument homofoba: "Vidi kakav je on, takvi su svi oni"!

Umjesto da se takva pozicija fundamentalno odbacuje, ona se prihvaća od strane značajnog dijela hrvatske LGBT zajednice! To je izraz mentaliteta "Svi smo mi Mirko Norac", stav plemena a ne građana, stav čopora a neslobodnih ljudi.

Tko će saznati, smijem li poslati sliku svojeg lica, što ako mi netko vidi poruke u mobitelu...?

U tome ima i sljedeći dodatni apsurd, a to je da se od mnogih histrionika iz LGBT zajednice koji su jako pogođeni, po njihovom mišljenju neadekvatnim medijskim istupima drugih LGBT ljudi, može čuti i tvrdnja kako oni ne žele da ih definira njihova seksualna orijentacija, da je to samo jedan, ma skoro nevažan, dio njihova identiteta.

Ako je doista tako, zašto ih je uopće briga kako se u javnosti predstavljaju tamo neki deseti LGBT ljudi i što govore na TV-u i kako su odjeveni te je li sve to dovoljno pristojno i čedno ili nije? Slijedeći "logiku" tih koji stalno trube da ih seksualna orijentacija fundamentalno ne određuje kao ljude, niti njihov identitet, onda uopće ne bi trebali imati toliko interesa i potrebe komentirati LGBT ljude koje navodno jako određuje njihova seksualna orijentacija, pa čak o njoj i proizilazećem identitetu govore na TV-u.

To što ja smatram i kažem da me u nekoj značajnoj mjeri kao čovjeka određuje i činjenica moje homoseksualnosti ne bi trebalo posebno smetati onim homoseksualnim ljudima koji misle da ih njihova homoseksualnost ne određuje da je to doista istina. Nažalost, uopće nije! Jer da te fundamentalno ne bi određivala tvoja seksualna orijentacija prvo je potrebno shvatiti i prihvatiti da te – fundamentalno određuje tvoja homoseksualna orijentacija. Barem dok svi živimo u heteropatrijarhatu.

U svemu tome se događa još jedan problematičan fenomen, a to je prihvaćanje stava kako slika koju jedan LGBT čovjek stvara o sebi u javnosti vrijedi za sve LGBT ljude. Iz toga izlazi i dobar dio tih histeričnih reakcija iz hrvatske LGBT zajednice na medijske istupe LGBT pojedinaca, jer oni smatraju da to kad jedan peder nešto kaže ili napravi to automatski vrijedi za sve pedere

Sve dok to nije osviješteno, utjecaj seksualne orijentacije na identitet pojedinca je mnogo veći nego kad se sebe posve prihvati i kada se vlastiti seksualni identitet slobodno izražava. Sve dok skrivaš i prešućuješ vlastitu homoseksualnost ona mnogo više određuje tvoj život nego kad je izražavaš slobodno i bez zadrške. Sve dok je nečija homoseksualnost određena autohomofobijom i strahom od reakcije okoline, ona je nešto što zahtijeva permanentan angažman.

Što reći, koju zamjenicu upotrijebiti, tko će saznati, smijem li poslati sliku svojeg lica, što ako mi netko vidi poruke u mobitelu, neću reći da sam gej ali ako me pitaju hoću, moram li brisati internet history itd. Ako to nije konstantno bavljenje vlastitom homoseksualnošću, što jest?! Ako to nije ono što konstantno određuje nečiji identitet, što jest?!

Medijski istup kao društveno samoubojstvo

I zato su također uvijek neizbježne brojne negativne reakcije hrvatske LGBT zajednice na medijske istupe LGBT pojedinaca. Što si manje spreman istupiti u medijima kao LGBT osoba, to ti je važniji istup drugih LGBT ljudi koji bi nekako trebali realizirati ono što sam/a nisi u stanju. Za vlastiti izostanak petlje se naravno nalaze uvijek standardne izlike, a u proteklih 15 godina se nisu nimalo promijenile. Manje-više se svode na to da se izrazi uvjerenje kako medijski istup automatski rezultira negativnim posljedicama koje su toliko ozbiljne da poništavaju mogućnost medijskog istupa koji se izjednačava s, otprilike, društvenim samoubojstvom.

Nakon medijskog istupa u svojstvu LGBT osobe neizbježno slijedi sve najgore moguće. Naravno, realna i trezvena je procjena da su negativne posljedice moguće, ali ne i da su garantirane i neizbježne.

LGBT ljudi su svi međusobno različiti i LGBT ljudi su – ljudi. To je jedina prava slika. I to je ono što kroz proteklih 15 godina uvijek i neizbježno pokazuju svi LGBT ljudi koji su u Hrvatskoj istupili u medijima, i kad su pričali gluposti i kad su govorili jako pametne stvari, i kad su bili isfenirani i kad su bili raščupani. Svi ti LGBT ljudi su usput odrađivali dobar i važan posao vidljivosti za cijelu hrvatsku LGBT zajednicu

Realnost je sljedeća: u proteklih 15 godina su u hrvatskoj javnosti kao LGBT pojedinci istupili deseci ljudi, čak i stotine, a svi su danas i dalje živi, imaju svoje poslove, studiraju na svojim fakultetima, plaćaju svoje kredite, ljube svoje partnere/ice itd. Jednokratni ili višekratni medijski istupi im nisu uopće uništili živote, nisu ih nikako negativno zauvijek obilježili. Neki su doživjeli neke neugodnosti, neki baš nikakve, ali nitko nije nepovratno i trajno nastradao.

Od svih je pak uobičajenih prigovora najstupidniji onaj koji je sadržan u optužbi da se LGBT ljudi koji nastupe u medijima samopromoviraju. A koga bi trebali promovirati nego sebe, možda Jozu Ormara i Baricu Autohomofobić? Govore u vlastito ime, šalju u eter vlastitu sliku, iznose vlastite misli

Uz stotine LGBT građana Hrvatske se može uz njihovo ime i prezime izguglati i podatak da su LGBT zahvaljujući njihovom pojavljivanju u medijima u LGBT kontekstu i – nikomu ništa. Dapače, istupiti u medijima kao gej, lezbijka, biseksualna ili trans* osoba je i jedna vrsta zaštite od diskriminacije, jer će uvijek prije problema imati onaj tko se ide obrušiti na LGBT ljude s medijskim imprimaturom nego na one koji žive u anonimnosti.

Druga standardna izlika je sofisticiranija i licemjernija, a otprilike glasi kako su mediji obojeni senzacionalizmom (dobro jutro!), kako bi se htjelo medijski istupiti ali da sve nekako bude savršeno i da cijeli proces bude do detalja u skladu sa željama potencijalnog istupača. Traži se savršen koncept, savršen medij, savršen novinar i savršeno sve, a kako ništa od toga naravno ne postoji, tako se izbjegava medijsko istupanje, ali iz hinjene poziciji nadmoći nad onima koji se medijski "prostituiraju". Za razliku od tih koji blamiraju sve "nas" jer su se pojavili u medijima i bili nedovoljno konceptualno i teorijski potkovani, oni koji smatraju da potkovani jesu nemaju namjeru to i dokazati u praksi, nego im je sve zajedno ispod časti. Od ljudi koji se, da prostite, useru u gaće pred idejom medijskog istupanja zato su ipak mnogo iritantniji oni koji misle da njihov izmet miriše.

Reprezentacija raznolikosti LGBT ljudi u hrvatskim medijima postane i dalje je sporadična kvaziekskluziva

Od svih je pak uobičajenih prigovora najstupidniji onaj koji je sadržan u optužbi da se LGBT ljudi koji nastupe u medijima samopromoviraju. A koga bi trebali promovirati nego sebe, možda Jozu Ormara i Baricu Autohomofobić? Govore u vlastito ime, šalju u eter vlastitu sliku, iznose vlastite misli. U čemu je problem s time? Također, kako oni kojima smeta samopromocija drugih misle da je mogu zaustaviti? Očito je da s konstatacijom kako se netko samopromovira u tome ne uspijevaju, to je dakle potpuno prazna izjava i banalna konstatacija koja se plasira kao ozbiljna kritika.

Umjesto da pederi i lezbe hrle u medije i tako se, između ostalog, preventivno zaštite, većina od medija bježi glavom bez obzira. Umjesto da reprezentacija raznolikosti LGBT ljudi u hrvatskim medijima postane svakodnevna i uobičajena, ona je i dalje sporadična kvaziekskluziva. A to je tako ne zbog LGBT ljudi koji su istupali i istupaju u medijima, nego zbog daleko većeg broja svih onih koji nikad nisu i nikako ne žele. Oni koji se sustavno žale da se "ne šalje prava slika" u javnosti i medijima su istovremeno oni koji onemogućavaju da se šalje "prava slika" jer je sami odbijaju poslati.

Traži se savršen koncept, savršen medij, savršen novinar i savršeno sve, a kako ništa od toga naravno ne postoji, tako se izbjegava medijsko istupanje, ali iz hinjene poziciji nadmoći nad onima koji se medijski "prostituiraju"

A koja je, na kraju krajeva, ta "prava slika" koja se uvijek spominje? Ona ustvari postoji. Odgovor je očit: LGBT ljudi su svi međusobno različiti, kao što su i svi ljudi na svijetu svi međusobno različiti, a ujedno i svi na mnoge načine isti. LGBT ljudi su – ljudi. To je jedina prava slika. I to je ono što kroz proteklih 15 godina uvijek i neizbježno pokazuju svi LGBT ljudi koji su u Hrvatskoj istupili u medijima, i kad su pričali gluposti i kad su govorili jako pametne stvari, i kad su bili isfenirani i kad su bili raščupani. Svi ti LGBT ljudi su usput odrađivali dobar i važan posao vidljivosti za cijelu hrvatsku LGBT zajednicu, samo ne onako kako bi dobar dio nje htio, što je isključivi problem tih eksperata iz fotelje.

Kad sljedeći put na TV-u vidite neke LGBT ljude kako pod svojim imenom i prezimenom pričaju o nečemu povezanom s LGBT tematikom, jedino što ima smisla je prestati se pitati šalju li oni pravu sliku i početi se pitati: "A zašto je ja ne šaljem?" Konačno treba postati jasno da je svaka slika - prava slika!

Drugačije rečeno: svatko ima jednako pravo javnosti. I tek iz te pozicije, konzumirane i u praksi, moguća je utemeljena i konstruktivna kritika medijskih istupa (drugih) LGBT ljudi. Kad tamo stignete, slobodno se uključite u raspravu.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.