HRFF 2016

Image

Za velikim stolom u kantini jedne zagrebačke firme sjelo je desetak žena. Pauza je. Cigarete su u rukama, kave su skuhane i podijeljene. Razgovara se. O životu, o domu, o muževima i djeci.

Jedna se požalila. Ima dvadeset i jednu godinu i njezin je muž ljubomorna zvijer. Poznavali su se kratko prije braka, ljubav na prvi pogled dozvolila je oprezu da zaspi, a sad razmišlja o rastavi. Ne smije na kavu ni sa sestričnom, ni s prijateljicama.

Svaki dan je čeka u autu na kraju radnog dana. Ne želi se zbližavati sa kolegicama. Osjeća se zarobljenom. Želi slobodu. Njezina kolegica joj postavlja pitanje o ljubavi. Voli li ga? Neodlučan odgovor "...mislim da ga još volim." bio je dovoljan da žamor ženskih glasova zaključi da ga, u tom slučaju ne treba ostaviti. Ako ga voliš, pretrpi malo, promijenit će se on. Uostalom, ima li on razloga za ljubomoru, jesi li mu dala povoda da posumnja u tvoju vjernost?
Pokunjila se cura. Pomislila da možda zaista previše traži od svog čovjeka.

Druga priča o umoru. Naradi se tu, na poslu, a doma je čeka mašina veša za opeglati, neoprano posuđe od sinoć (kad je kuhala za danas) a i malog treba podići iz vrtića. Ne sjeća se kad se naspavala do mile volje. čini joj se da je to bilo onda kad je Onaj Njezin s malim otišao kod njegovih. Nije ih bilo tri dana. Iskoristila je to vrijeme da se naspava, da opere prozore i da posadi mrkvu u malom vrtu iza kuće. Onaj Njezin je preštihao vrt. Ima dobrog muža. Kad god se nešto pokvari, on uzme šrafnciger u ruke i sve je kao novo. I preštiha joj kad joj treba. I vozi ju kad treba obaviti veću nabavku. Ima i ona vozački, ali on ne voli kad uzima njegov auto. Osim ako treba za malog, onda smije. Kod njih se doma dobro zna koji su poslovi muški a koji ženski. On nikad ne bi uzeo peglu u ruke, pa nije peder.

Sin od treće se stalno mota po kuhinji. Rekla mu je da se makne od tamo, to mu ne treba u životu – oženit će se pa će mu žena kuhati. Nisam izdržala, pitala sam je da li kćerku uči kuhati da jednog dana zadovolji muža kao "kuharica u kuhinji". Odgovorila mi je potvrdno i pohvalila se što njezina desetogodišnjakinja već sve zna kuhati.
Treća miče razgovor iz osobnih sfera i pita koja je danas dežurna da očisti kantinu nakon pauza. Pita se zašto nikad ni jedan muškarac nije zadužen za to. Kao kokoši, lešinarke su se raskokodakale – pored toliko žena da muškarac čisti? Bila bi sramota.

Za koga, pitam se ja? Za njih, koje bi čarobnu krpu prepustile Muškarcu i izgubile monopol čak i na tom području ili za muškarca, koji bi bio manje macho, ako bi sa tom krpom prebrisao stolove?
Uzalud feminizam, uzalud ženski pokreti i ženska samosvijest - još uvijek ima žena koje "znaju gdje im je mjesto".
Iza.

U stražnjim redovima, iza štednjaka, iza dasaka za peglanje, na stražnjem sjedalu auta. Naravno, biti će i u prvim bojnim redovima – u jurišu na neoprano suđe i u bitci sa prašinom. One su ponosne kad svom Muškarcu iznesu večeru na stol, ponosne što ne smiju nikud bez njega (jer i to je dokaz ljubavi)....a on je dobar prema njoj, čak i kad je pijanac. Bar ju ne tuče.

Nažalost, dozvole za zlostavljanje muškarcima žene često daju same. Ponekad svjesno ali uglavnom ne znaju što čine. Odgajaju svoje kćeri da slijede svijetli primjer svoje majke i ponizno kroče muškim svijetom.
Dobra je vijest da kćerke znaju gledati. Možda se jednom, u ženskim glavama nešto pomakne. Lako ćemo onda s muškarcima.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.