HRFF 2016

Image

Najveći zločin pontifikata Ivana Pavla II nije bilo suučesništvo u zataškavanju skandala, već groteskna ironija kojom je Vatikan osudio, kao kulturu smrti, kondome koji su od agonije i smrti od AIDS-a mogli spasiti bezbrojne katolike u nerazvijenim zemljama.

Papa odlazi po svoju nagradu na onom svijetu s tim smrtima na duši.

Ivan Pavao II postao je papa 1978. godine, upravo u doba kad su se emancipirajuće šezdesete približavale svom kraju, tonuvši u dugu političku noć obilježenu vladavinom Ronalda Reagana i Margaret Thatcher. U ranim sedamcesetim godinama, kad je započelo opće slabljenje ekonomije, zapadni se svijet ideološki snažno okrenuo udesno, a preobrazba opskurnog poljskog biskupa - iz Karola Wojtyle u papu Ivana Pavla II - bila je samo djelić jedne veće transformacije. Katolička je Crkva preživjela svoj vlastiti oblik šezdesetosmaštva u formi Drugog vatikanskog koncila, pa je trenutak bio zreo da se zbaci vladavina ljevičarskih svećenika, opatica aktivistkinja i latinoameričkih katoličkih marksista. Svemu je tome teren pripremio upravo jedan papa, Ivan XXIII, kojeg su katolički konzervativci u najboljem slučaju smatrali šašavcem, a u najgorem – sovjetskim agentom.

Doba za političke operativce
Za ispunjavanje zadatka Crkvi je trebao čovjek s iskustvom u hladnoratovskim tehnikama. Kao poljski prelat, Wojtyla je držao vjerojatno najreakcionarniju predstražu katoličke Crkve, koju je karakteriziralo sentimentalno obožavanje djevice Marije, nacionalistička revnost i žestoki antikomunizam. Godine suprotstavljanja poljskim komunistima pretvorile su Wojtylu i njegove kolege biskupe u savršene političke operativce. Pretvorile su, zapravo, i samu poljsku Crkvu u strukturu koju povremeno nije bilo moguće razlikovati od staljinističke birokracije. Obje institucije bile su, naime, zatvorene, dogmatske, sklone cenzuri i hijerarhijski organizirane, preplavljene mitovima i kultovima ličnosti. Poput mnogih zrcalnih odraza, i ove su institucije zapravo bile zakleti neprijatelji, uhvaćeni u borbu do smrti za svaku dušu u poljskom narodu. Svjesni da su malo toga dobili na temelju dijaloga s režimom, poljski biskupi nisu bili skloni tome da, poput Rowana Williamsa, poslušaju obje strane u teološkom sukobu koji je bjesnio unutar Crkve.

Prigodom svoje posjete Vatikanu, još prije no što je postao papa, autoritarni je Wojtyla ostao zgrožen prizorom razmirica među teolozima. U Varšavi nisu tako vodili Crkvu. Konzervativno krilo Vatikana, koje je od samog početka preziralo Vatikanski koncil i učinilo sve da ga ukloni, zbog toga je u Poljacima vidjelo svoj spas. Kad je mjesto Petrova zemaljskog nasljednika ostalo ispražnjeno, konzervativci su nekako uspjeli progutati svoju odbojnost prema ideji o netalijanskom pontifikatu, te su izabrali prvog takvog papu nakon 1522. godine.

Kanonizirani Isus
Nakon što je stekao moć, Ivan Pavao II se latio poništavanja liberalnih dostignuća Drugog vatikanskog koncila. Pozivao je istaknute liberalne teologe pred svoj tron kako bi ih izgrdio. Jedan od njegovih ključnih ciljeva bilo je vraćanje u papine ruke moći koja je dotad bila decentralizirana, odnosno u domeni lokalnih Crkava. U ranoj Crkvi biskupe su birali laici. Drugi vatikanski koncil, istina, nije išao tako daleko, ali je inzistirao na doktrini kolegijalnosti, prema kojoj se papa ne shvaća kao capo di tutti capi, nego kao prvi među jednakima.

No Ivan Pavao II nije sebe vidio kao jednakog ikome. Još otkad je bio mlad svećenik isticao se po pretjeranoj vjeri u vlastite duhovne i intelektualne sposobnosti. Graham Greene je jednom sanjao da je vidio novinski naslov koji je glasio: Ivan Pavao kanonizira Isusa Krista. Papa je pozivao u Rim biskupe ne u namjeri da im daje bratske savjete, već da im podijeli svoje naredbe. Počasti su se dijelile čudnovatim, krajnje desničarskim misticima i frankistima, a na latinoameričke političke liberacioniste se dizala vika. Papin je autoritet bio toliko nepobitan da je jedan španjolski sjemeništarac uspio uvjeriti učenike da ima osobnu papinu dozvolu da ih spolno zadovoljava.

Nagrada za zataškavanje
Kao posljedica opće centralizacije moći u Rimu došlo je do infantilizacije lokalnih Crkvi. Svećenstvo nije više bilo u stanju poduzimati samostalne inicijative bez nervoznog osvrtanja preko ramena, u pravcu Svete Stolice. Upravo je u tom trenutku, kad lokalne Crkve više nisu bile u stanju zrelo se nositi s mogućim krizama, došlo do skandala sa seksualnim zlostavljanjem djece. Reakcija Ivana Pavla bila je - nagraditi američkog kardinala koji je revno zataškavao bijes javnosti, i to pozicijom u Rimu.

Ali najveći zločin njegova pontifikata nije bilo suučesništvo u zataškavanju takvih skandala, niti njegov zatucani odnos prema ženama, već groteskna ironija kojom je Vatikan osudio, kao kulturu smrti, kondome koji su od agonije i smrti od AIDSa mogli spasiti bezbrojne katolike u nerazvijenim zemljama. Papa odlazi po svoju nagradu na onom svijetu s tim smrtima na duši. On je bio jedna od najvećih nedaća koje su zadesile kršćansku Crkvu još od Charlesa Darwina.

Članak je originalno objavljen 4. travnja u Guardianu. Autor, Terry Eagleton, profesor je kulturalne teorije na Sveučilištu u Manchesteru.

S engleskog prevela Sonja Ludvig.

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.