Do ljeta gospodnjeg 2018. bio je to nedosanjani san svakog protivnika godišnjeg ljetnog pederskog paradiranja po centru Zagreba. Unatrag nekoliko godina i po centru Splita. Pozivanje na taj san bio je glavni argument koji se povlačio u internetskim raspravama, novinskim člancima, političkim debatama, intervjuima i birtijaškim panel diskusijama koje je iskusno moderirao gospodin Maksim Gorki – Pelinkovac.

Dobronamjerno se tvrdilo da nitko nema ništa protiv pedera, ali ima protiv njihovog paradiranja, nametljivog ponašanja i nabijanja svima na nos da su pederi. I još su, k tome, ponosni na tu činjenicu. Ako pederi mogu biti ponosni zbog toga što su pederi, zašto strejteri isto tako ne bi mogli biti ponosni na to što su strejt. Kao da je pederluk nešto vrijedno pažnje, nešto bolje i poželjnije od strejt većine. Ili, ako je to već toliko bitno, zašto onda i strejt ljudi ne bi izašli na ulice, skrenuli pozornost na sebe, radili na svojoj vidljivosti i koračali pod parolom "Say it loud – I'm straight and I'm proud". Vjerujem da James Brown ne bi imao ništa protiv.

Ideološki antipod Povorci ponosa

Uz ponešto inferiorniju zvučnu kulisu i ne toliko domišljat slogan, posvjedočili smo ostvarenju tog sna. Čak i činjenica da je Straight Pride prvo održan u Zagrebu, a na krilima njega onaj u Splitu, savršeno se uklapa u sliku ideološkog antipoda Povorci ponosa. I time neodoljivo podsjeća na negativ događaja iz 2011. godine, kad je organizirana prva splitska Povorka ponosa i deveta zagrebačka.

I prvi splitski Gay Pride i prvi zagrebački Straight Pride okupili su prosvjednike i protuprosvjednike. Dok su u Splitu službe sigurnosti pokušavale spriječiti napad protuprosvjednika na povorku, policija na Straight Prideu morala je štititi protuprosvjednike od napada sudionika glavnog skupa.

O oba skupa mediji su histerično izvještavali, nabacujući se govnima preko cijelog političkog spektra. Zgražalo se zbog organiziranja jednog takvog bolesnog skupa koji je poguban za hrvatsko društvo, unosi podjele, skreće pažnju sa stvarnih problema, nešto potpuno nebitno postavlja na pijedestal važnosti. Razotkrivalo se tko stoji iza organizatora, tko ih financira, manipuliralo se brojem okupljenih ljudi, analizirala logistička podrška.

I jedan i drugi skup željeli su izbjeći svođenje na politički skup. Premda su razlozi okupljanja neizbježno političke prirode. Želja je bila prikazati okupljanje kao glas običnog puka kojem je dozlogrdilo da budu nevidljivi, da se boje iznijeti svoje stavove i negodovanje zbog prevladavajuće atmosfere u društvu.

Brže nego što su komunisti naučili plivati kroz privatizaciju, bivši generali kroz demokraciju, bivši pacifisti kroz mobilizaciju (copyright by R.A.S.M.C.), splitski Gay Pride se preselio u Zagreb, a zagrebački Straight Pride je uzvratnu utakmicu odigrao u Splitu. Kao direktna posljedica nasilja na splitskom Gay Prideu, u Zagrebu se tjedan dana poslije okupilo više ljudi no ikad, po prvi put je indiferentne promatrače natjeralo da se spontano priključe povorci, pokažu svoj revolt i svojim sudjelovanjem iskažu stav, unatoč tome što ih se problematika direktno ne tiče. Povorka je postala poligon za nikad masovnije iskazivanje političkog stava.

Gubitak političke relevantnosti

Na prvom splitskom Straight Prideu nije se dogodilo – ništa. U Splitu se okupio podjednak broj ljudi kao i u Zagrebu, indiferentni promatrači ostali su indiferentni promatrači. Jedino što je postalo jasno je da je riječ o političkom skupu, koliko god se željelo prikazati drugačije.

I prvi splitski Straight Pride i deveti zagrebački Gay Pride imali su za posljedicu iste stvari. Poprilično neostrašćeno izvještavanje u kojem se, unatoč nekim pokušajima, dopuštalo da činjenice kažu svoje. Ljudi su došli korak bliže uvažavanju tuđeg prava na iznošenje mišljenja, koje uključuje i masovno i javno iznošenje tog mišljenja. Koliko god se netko ne slagao s tim mišljenjem i smatrao ga prekrasno poremećenim.

U konačnici je i Gay Pride i Straight Pride, njega nešto brže, dočekala ista sudba kleta. Gubitak bilo kakve političke relevantnosti i nestajanje reakcije iz suprotstavljenog tabora. Gandhijev otpor nedjelovanjem još jednom se pokazao uspješnim. Svaki neprijatelj živi za reakciju svog neprijatelja, time njegova akcija dobiva legitimitet.

Upravo taj gubitak političke relevantnosti znači korak bliže demokratskom sazrijevanju hrvatskog društva. Premda gubitak političke relevantnosti Gay Pridea smatram porazom hrvatskog društva, a istu tu irelevantnost Straight Pridea vidim kao pobjedu. Vjerujem da organizatori Straight Pridea gledaju na stvari potpuno suprotno.

Iz jednog negativa može se izraditi beskonačno mnogo pozitiva

Kako je i primjereno odnosu negativa i pozitiva, ovdje prestaju sve poveznice i vidi se da je slika potpuno suprotna, premda je potpuno ista.

Jedna povorka se bavi negacijom, druga afirmacijom. Jedna povorka pokušava drugima onemogućiti određena prava, dok je drugoj cilj ista ta prava sebi omogućiti. Jedni se bore za tuđu nevidljivost, drugi za vlastitu vidljivost. Jedni koračaju protiv promjene, drugi koračaju za promjenu. Jedni su većina koja želi ostaviti dojam ugrožene manjine koja se mora braniti od većine, drugi su ugrožena manjina koja se mora braniti od većine a htjeli bi da to ne moraju.

Zgodna je činjenica da se iz jednog negativa može izraditi beskonačno mnogo pozitiva. S druge strane, jednom kad se negativ uništi nema nikakve mogućnosti da ponovno nastane iz pozitiva, koliko god pokušavali. S brojem pozitiva važnost negativa drastično opada. Postojanje negativa ne treba zabrinjavati niti je potrebno raditi na njegovom uništenju. Dovoljno je uvažiti i prihvatiti njegovo postojanje, a onda ga spremiti u ladicu. Odnos Gay Pridea i Straight Pridea pokazuje da je negativ spremljen u ladicu.

Što je i potpuno očekivano. Nikad nisam čuo da se netko divi ljepoti negativa. Ljudi ipak više cijene kvalitetnu fotografiju.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.