Promjena vodstva SDP-a prilika je i da ova hrvatska stranka korjenito promijeni i osuvremeni svoju LGBT politiku. Potrebno je da SDP s elitnih lokacija Markovog i Iblerovog trga siđe među (LGBT) narod i kroz dijalog sa LGBT zajednicom osmisli novu politiku i retoriku kad je riječ o postizanju LGBT ravnopravnosti u Hrvatskoj.

"Postignuća bivše SDP-ove Vlade na području LGBTI prava dobila su i svoje međunarodno priznanje, te je Hrvatska u zadnje dvije godine prepoznata kao jedna od pet država s najboljim demokratskim i pravnim napretkom u zaštiti temeljnih prava, sloboda i jednakosti osoba istospolne orijentacije u Europskoj uniji. I doista ne znam što bi svima koji žele živjeti u normalnom, dobrom ili sretnom društvu trebalo biti važnije od ljudskih prava. LGBTIQ prava su ljudska prava, a sve dosadašnje Povorke ponosa primarno su predstavljale oblik borbe protiv nasilja, protiv gušenja ljudskih sloboda, napada na ljude ili diskriminacije na bilo kojoj osnovi. To je moj osobni stav, ali to je dugi niz godina politika SDP-a", izjavio je nedavno za H-alter novi predsjednik SDP-a Davor Bernardić.

Dodao je i kako će se SDP "u Saboru boriti da interesi LGBTI zajednice budu dobro i ravnopravno zastupljeni. Što nas više bude u Saboru, ti interesi će biti bolje zastupljeni", te da će podržati "svaki prijedlog koji ta prava povećavaju".

Hrvatska je odličan primjer da dobra zakonska rješenja nisu čudesan lijek za smanjenje homofobije u društvu

H-alter se u svojem članku pozabavio, kako sam naslov kaže, "LGBTI pravima u Saboru", što je rezultiralo i očitovanjem HDZ-a kako je "u središtu politike HDZ-a je čovjek sa svojim neotuđivim dostojanstvom i pravima, neovisno o spolu, bračnom i obiteljskom statusu te spolnoj orijentaciji.

Stoga HDZ smatra da je potrebno zadržati postojeće standarde subjektivnih prava osoba koje žive u formalnom ili neformalnom životnom partnerstvu, u skladu sa svim pozitivnim zakonskim i ustavnim odredbama." Prevedeno na nebirokratski jezik: vladajući HDZ ne planira smanjivati postojeću zakonodavno razinu prava LGBT građana Republike Hrvatske, ali ih sigurno ne misli nikako povećavati.

U Hrvatskoj su već tada živjeli istospolni parovi s djecom, no do kraja svojeg mandata u vladi Opačić - koja je vodila resor socijalne politike, pobogu - nije se udostojala direktno angažirati na smanjenju problema koji je i sama detektirala

Od Mosta se također ne može očekivati zalaganje za LGBT prava, što znači da se sljedeće četiri godine vlade Andreja Plenkovića nikakvi zakonodavni iskoraci pozitivni za LGBT građane ne trebaju očekivati, jer za to nema parlamentarne većine. Istovremeno stečena prava trebati budno paziti, jer obećanjima i dobrohotnosti HDZ-a mogu vjerovati samo najveći naivci. Trošiti ograničene kapacitete hrvatskog LGBT aktivizma u Plenkovićevom mandatu na nove zakonske prijedloge u korist LGBT građana zato je manje-više uzaludno, jer je jasno da neće proći.

Ali, što je s LGBT pravima u hrvatskom društvu, te s prihvaćanjem LGBT sugrađana?

Sabor i zakonodavstvo samo su jedan aspekt borbe za LGBT ravnopravnost, koja se ne može izglasati natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom u bilo kojem parlamentu, niti se može ostvariti isključivo kroz zakone. Dapače, baš je Hrvatska odličan primjer toga da dobra zakonska rješenja - poput Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o životnom partnerstvu - nisu čudesni lijek za smanjenje homofobije u društvu, protiv koje se mora sustavno boriti na terenu i među ljudima. LGBT ravnopravnost u društvu je ključni cilj borbe za LGBT prava, jer iz nje onda proizlazi i zakonska ravnopravnost, dok obratno očito nije slučaj.

Kako je zborila Milanka Opačić

Zato se novog predsjednika SDP-a treba i pitati što će stranka pod njegovim vodstvom činiti na smanjenju homofobije u društvu, odnosno prihvaćanju LGBT sugrađana, jer i to je - ili bi trebao biti - obavezan dio političkog djelovanja.

HDZ naravno nema smisla pitati, jer neće učiniti ništa, a to je i dodatni razlog da se od SDP-a očekuje više.

Sabor i zakonodavstvo samo su jedan aspekt borbe za LGBT ravnopravnost, koja se ne može izglasati natpolovičnom ili dvotrećinskom većinom u bilo kojem parlamentu, niti se može ostvariti isključivo kroz zakone. Dapače, baš je Hrvatska odličan primjer toga da dobra zakonska rješenja - poput Zakona o suzbijanju diskriminacije i Zakona o životnom partnerstvu - nisu čudesni lijek za smanjenje homofobije u društvu

Savršen primjer vlastite neosviještenosti oko toga da je politika mnogo više od zakonodavstva isporučila je 2013. godine tadašnja potpredsjednica Vlade i SDP-a Milanka Opačić, koja je na pitanje o mogućem posvajanju djece od strane istospolnih parova odgovorila sljedeće:

"Nije pitanje bi li homoseksualni parovi bili dobri roditelji, to je bespredmetno jer je za djecu važna ljubav roditelja, a ne njihovo seksualno opredjeljenje. Pitanje jest je li okolina spremna prihvatiti djecu koja imaju dvije mame ili dva tate. Mi, nažalost, još uvijek živimo u jako konzervativnom, da ne kažem primitivnom okruženju. Situacija se popravlja sporo. Prihvaćanje tuđe različitosti, nažalost, ide sporo. Zalažem se za to da se istospolnim zajednicama daju sva prava. No, ako još uvijek ne mogu prošetati gradom držeći se za ruke, a da ih pritom nitko ne napadne ili izvrijeđa, onda je moje pitanje kako ćemo zaštititi djecu koju bi posvojili. Moja primarna dužnost je zaštititi djecu. Tužno mi je slušati ljude koji kažu: ako budemo govorili o gay populaciji, onda učimo djecu da budu homoseksualci."

Rezultati referenduma potiču na jedno fundamentalno strateško pitanje: je li pametnije trošiti sve kapacitete na suprotstavljanje stavovima 950 tisuća koji su glasali za prijedlog Željke Markić ili pak raditi na pridobivanju dva milijuna i 300 tisuća ovako ili onako nezainteresiranih na svoju stranu?

Zanimljivo, u Hrvatskoj su već tada živjeli istospolni parovi s djecom, no do kraja svojeg mandata u vladi Opačić - koja je vodila resor socijalne politike, pobogu - nije se udostojala direktno angažirati na smanjenju problema koji je i sama detektirala. Odgovor koji je ponudila na svoje pitanje - kako ćemo od diskriminacije zaštiti djecu istospolnih parova - u protekle se tri godine nije mogao čuti, iako je Opačić deklamirala kako je njezina "primarna dužnost zaštititi djecu".

Zanimljiva matematika referenduma o braku

Bilo bi poželjno da takva retorika, garnirana paradnom tugom i praćena potpunim izostankom akcije, u SDP-u pod Bernardićevim vodstvom ode zauvijek u povijest, jer smisao bavljenja politikom nije samo sa žaljenjem konstatirati probleme, nego činiti stvari koje bi prepoznate probleme umanjili ili posve riješili. Zato je i iz pragmatičnih razloga smisleno napustiti retoriku etiketiranja (npr. "primitivno okruženje"), jer ona rezultira time da se ljudi s predrasudama prema LGBT ljudima još jače ukopavaju u svoje pozicije.

Baš to je prilika za novu SDP-ovu politiku u vezi s LGBT pravima, jer se stranka treba zapitati što taj strah i nevoljkost LGBT drugova i drugarica da se autaju govori o hrvatskom društvu i dosezima SDP-ova zalaganja za LGBT sugrađane

Potrebno je baš suprotno - promijeniti mišljenja ljudi. A ta se promjena događa u društvu, kroz razgovor, raspravu, upoznavanje i informiranje, što znači i da treba razmisliti o diskursu koji se u takvoj komunikaciji koristi. U tome bi od velike koristi bilo i drugačije nego je uvriježeno tumačiti rezultat referenduma o braku na koji je 1. prosinca 2013. izašlo 37,9 posto birača (odnosno 1.436.835 građana RH), od čega je 65,8 posto (946 433 građana) bilo za unošenje heteronormativne definicije braka u Ustav, dok je 33,5 posto (481 534 građana) glasalo protiv.

Dakle, od oko tri milijuna i 800 tisuća sveukupnih birača u RH njih je četvrtina podržala inicijativu U ime obitelji, dok je većina birača - čak 62 posto tj. oko dva milijuna i 300 tisuća! - odlučila apstinirati. Jednostavna matematika pokazuje da bi osvještavanje tih dva milijuna i 300 tisuća, uz onih 480 tisuća koji su glasali "protiv" na referendumu, na kraju rezultiralo ogromnom većinom hrvatskog društva koje podržava LGBT prava, skroz neovisno o tome što se ne bi ili nije smanjio nešto manje od milijun onih koji su tada podržali Željku Markić.

Suvremena lijeva politika ne treba nametati rješenja smišljena u stranačkim gremijima, nego ih kreirati u dijalogu s građanima

Ako se doista želi postići značajna društvena promjena kad je riječ o LGBT pravima u Hrvatskoj, a to bi morao biti jedan od ciljeva politike SDP-a, rezultati referenduma potiču na jedno fundamentalno strateško pitanje: je li pametnije trošiti sve kapacitete na suprotstavljanje stavovima 950 tisuća ljudi koji su glasali za prijedlog Željke Markić ili pak raditi na pridobivanju dva milijuna i 300 tisuća ovako ili onako nezainteresiranih na svoju stranu?

Čak i kad bi sve koji su na tom referendumu glasali "ZA" smatrali homofobima kojima nema pomoći, a to zasigurno nije tako, njih nešto manje od milijun bila bi uvjerljiva manjina ako bi se dobar dio od dva milijuna i 300 tisuća pridobilo na stranu LGBT ravnopravnosti.

Suhoparni ljudskopravaški jezik očito nije donio željene rezultate

Zato je, između ostaloga, potreban i novi diskurs SDP-a (ali ne samo SDP-a, naravno) o LGBT pravima i LGBT sugrađanima. Suhoparni ljudskopravaški jezik ("LGBTIQ prava su ljudska prava" i slično) očito nije donio željene rezultate, a nije baš utjecajno ni pozivanje na međunarodna priznanja, te je pravi politički zadatak SDP-a u sljedećem razdoblju osmisliti novi način govora o LGBT temama, kojim bi se konačno napustila patronizirajuća retorika iz ere Zorana Milanovića.

Bilo bi poželjno da takva retorika, garnirana paradnom tugom i praćena potpunim izostankom akcije, u SDP-u pod Bernardićevim vodstvom ode zauvijek u povijest, jer smisao bavljenja politikom nije samo sa žaljenjem konstatirati probleme, nego činiti stvari koje bi prepoznate probleme umanjili ili posve riješili

To zapravo i nije teško, dovoljno je malo se informirati o uspješnim primjerima iz inozemstva, pa je pitanje za SDP imaju li oni ljude zainteresirane da se time pozabave, te političke volje da se takva retorička inovacija onda i sustavno provede. Svedeno na praktičnu razinu, pitanje glasi ovako: ima li u SDP-u netko tko je sposoban istražiti tematiku, te napisati na desetak stranica novu komunikacijsku strategiju stranke oko LGBT prava?

Što dovodi do podjednako važnog pitanja: ima li u SDP-u pedera i lezbijki? Riječ je o stranci koja ima 40 tisuća članova, stranci koja se definira kao lijevo-liberalna i gay friendly, pa bi bilo za očekivati da je od 40 tisuća SDP-ovaca njih par tisuća ili barem par stotina LGBT. Logično je pretpostaviti da u SDP-u doista ima LGBT članova i članica, kao i što nije teško dokučiti zašto hrvatska javnost za njih ne zna: ljudi nisu aut, plaše se da bi javno izražavanje LGBT identiteta bila smrt za njihovu političku karijeru, jer bi bili izloženi raznim pokušajima diskreditacije zbog svoje seksualne orijentacije, te neizbježnom online linču.

Ipak, bilo bi nepravedno i uvredljivo SDP izjednačiti s HDZ-om kad je riječ o LGBT tematici, jer se u potonjoj stranci nečija navodna homoseksualnost odavno koristi za difamaciju u unutarstranačkim obračunima (svojedobno je takvoj kampanji bio izložen i Ivo Sanader)

Ali, baš to je prilika za novu SDP-ovu politiku u vezi s LGBT pravima, jer se stranka treba zapitati što taj strah i nevoljkost LGBT drugova i drugarica da se autaju govori o hrvatskom društvu i dosezima SDP-ova zalaganja za LGBT sugrađane.

Tj. ako nitko od gejeva u SDP-u nije u stanju javno reći - poput bivšeg socijaldemokratskog gradonačelnika Berlina Klausa Wowereita 2001. godine - "ja sam gej i to je tako dobro", što to znači za politički potencijal i odvažnost hrvatskih socijaldemokrata? Ako LGBT članovi i članice SDP-a nemaju odlučnosti zauzeti se na takav samosvjestan i eminentno politički način za same sebe, kako će se zauzimati za druge potlačene skupine u društvu, što je sama srž socijaldemokracije?

Dosadašnji dosezi SDP-ove LGBT politike

Ovih se dana preko intervjua za Deutsche Welle oglasio Carsten Sura, istaknuti član demokršćana Angele Merkel koji je ujedno i aut, ponudivši podršku i suradnju LGBT članovima HDZ-a s kojim je CDU dio Europske pučke stranke.

IZ HDZ-a, očekivano, nije bilo nikakvog odgovora, no mnogo zanimljivije je zapitati se bi li se javio netko iz SDP-a na sličnu ponudu njemačkih socijaldemokrata. Bi li bilo nepravedno zaključiti da su po stupnju ormariranosti i HDZ i SDP manje-više jedno te isto? Naime, moguće je i da LGBT članovi i članice SDP-a većinom smatraju kako je to što su LGBT njihova "privatna stvar", što je za jednu (nominalno?) socijaldemokratsku stranku preko svake mjere tragikomično.

Zajamčeno je da na kraju mandata Andreja Plenkovića na čelu Vlade Hrvatska neće imati bolje zakone koji se tiču prava LGBT građana, ali je posve otvoreno pitanje hoće li hrvatsko društvo za tri-četiri godine biti više na strani LGBT ravnopravnosti i hoće li hrvatski LGBT građani živjeti slobodnije i prihvaćenije nego danas

Ipak, bilo bi nepravedno i uvredljivo SDP izjednačiti s HDZ-om kad je riječ o LGBT tematici, jer se u potonjoj stranci nečija navodna homoseksualnost odavno koristi za difamaciju u unutarstranačkim obračunima (svojedobno je takvoj kampanji bio izložen i Ivo Sanader), dok SDP nikad tako nije progonio vlastito članstvo zbog homoseksualnosti.

Sigurno je i da se unutar SDP-a lakše autati stranačkim kolegama nego što je to u HDZ-u, ali očito je i da u SDP nema dovoljno unutarnje podrške LGBT članovima da se iz zatvorenog kruga kakvog-takvog unutarstranačkog prihvaćanja, ili barem tolerancije, stvori stranački LGBT kružok, što je u strankama zapadnoeuropskih socijaldemokrata odavno uobičajena praksa, pa onda i izađe pred cijelu hrvatsku javnost.

Uostalom, SDP je stranka koja nije bila u stanju jedinstveno se i glasno zauzeti za ministra branitelja Predraga Matića, kad su mu pred ministarstvom u Savskoj ilegalno razapeli šator, čime je započela dugotrajna huškačka kampanja, pa je opravdano sumnjati u podršku koju bi od stranke dobio njihov prvi njihov aut političar ili političarka.

Dijalog SDP-a i LGBT zajednice proizveo bi konkretnu i životnim iskustvom oplemenjenu lijevu politiku borbe za LGBT ravnopravnost u društvenom mainstreamu, a SDP opremio svježim uvidima, pristupima i argumentacijama koje bi zamijenile potrošenu postojeću retoriku

Odgovornost za kolektivni ormar LGBT članova SDP-a leži prvenstveno na stranci koja, čini se, još nije shvatila da nečija homoseksualnost (kao ni heteroseksualnost) nije privatna stvar, te da treba voditi vlastitim primjerom kad je riječ o podršci emancipaciji LGBT građana RH. Ako se LGBT ljudi koji su članovi jedne od dviju najvećih hrvatskih stranaka ne smiju autati i slobodno djelovati politički i kao pederi, lezbijke ili biseksualci, ako ne mogu računati na to da će biti prihvaćeni i podržani unutar stranke, što to svjedoči o dosadašnjim dosezima SDP-ove LGBT politike, većinom usmjerene na zakonodavni napredak?

Kakav je SDP ako nemaju niti jedan jedini primjer aut političara u političkom mainstreamu?

Nedvojbeno je da će prvi coming out u hrvatskom političkom mainstreamu biti praćen erupcijom homofobnog ludila u javnosti, te je baš zato obavezno moći računati na iskrenu, beskompromisnu i promišljenu podršku stranačkih kolega. SDP je stranka koja u tome itekako može voditi primjerom, između ostaloga jer u prvom ešalonu ima i nekoliko elokventnih i uvjerenih podržavatelja LGBT prava, poput Bojana Glavaševića, Peđe Grbina, Karoline Leaković itd.

Rasprava u hrvatskoj javnosti koja bi neizbježno uslijedila mogla bi imati mnogo dalekosežnije pozitivne posljedice od nekog novog zakona, uz napomenu da se time ne dovodi u pitanje važnost legislativnog napretka. Ali kad on nije moguć, politici je uvijek otvorena i društvena arena u kojoj se mora djelovati i koja se ne mijenja defoltno sa zakonskom promjenom.

Novi predsjednik SDP-a dočekan je s najmanjim mogućim očekivanjima medija, javnosti i građana, što je prednost koju bi mudar političar znao dobro iskoristiti

U redu, može se shvatiti da SDP ne može sad odjednom samo tako izvući svojeg "pedera iz šešira" koji će se autati javnosti, no treba započeti unutarstranački razgovor o tome zašto se gejevi i lezbijke iz SDP-a ne autaju kao stotine njihovih socijaldemokratskih kolega iz brojnih članica Europske unije, uključujući i ultrakatoličku Poljsku u kojoj je npr. gej aktivist Robert Biedron kao kandidat ljevičarske stranke izabran za gradonačelnika Slupska, grada sa 100 tisuća stanovnika.

Kakvo je hrvatsko društvo i kakav je SDP ako nemaju niti jedan jedini primjer aut političara u političkom mainstreamu? SDP-ovci se, dakle, tek trebaju odlučiti postaviti sami sebi takva pitanja, pa tek onda možda i otkriti kakvi su politički potezi potrebni da se to promijeni i što oni konkretno mogu učiniti.

Lijevi političari trebaju doći među (LGBT) narod, a ne izolirati se na fensi objedima u ekskluzivnim restoranima

Nadalje, kako ne bi cijela stvar ostala samo unutarstranačka debata, i to vođena bez autentičnog životnog iskustva o LGBT temama, potrebno je da SDP s Markova i Iblerova trga, zatvorenih i elitnih lokacija odvojenih od realnosti svakodnevice, dođe među hrvatske LGBT građane i njih pita za mišljenje. Koji su vaši problemi, što mislite da bi se moglo učiniti, u čemu bismo mi mogli biti bolji, jeste li spremni pomoći nam u formuliranju i provođenju nove SDP-ove LGBT politike itd.

Suvremena lijeva politika ne treba nametati rješenja smišljena u stranačkim gremijima, nego ih kreirati u dijalogu s građanima. Tako se osigurava i buduća podrška za provođenje pojedinih politika kada dođete na vlast. Dosadašnja je praksa bila da su LGBT aktivisti morali doći kod političkih moćnika i zagovarati promjene, SDP treba obrnuti tu top-down dinamiku ako se želi uspješno reprofilirati i postati opet kompetitivan.

Nedvojbeno je da će prvi coming out u hrvatskom političkom mainstreamu biti praćen erupcijom homofobnog ludila u javnosti, te je baš zato obavezno moći računati na iskrenu, beskompromisnu i promišljenu podršku stranačkih kolega

Lijevi političari trebaju doći među (LGBT) narod i pitati ljude za mišljenje, a ne izolirati se na fensi objedima u ekskluzivnom restoranu.

Dijalog SDP-a i LGBT zajednice proizveo bi konkretnu i životnim iskustvom oplemenjenu lijevu politiku borbe za LGBT ravnopravnost u društvenom mainstreamu, a SDP opremio svježim uvidima, pristupima i argumentacijama koje bi zamijenile potrošenu postojeću retoriku.

Davor Bernardić ima savršenu priliku pozicionirati SDP u LGBT pitanjima kao pravu, suvremenu lijevu europsku stranku, pritom politički profitirati dodatnim vezanjem jedne skupine birača uz SDP, ali i pridobiti nove podržavatelje svojim okretanjem grassrootsu, koje, naravno, ne bi smjelo biti ograničeno samo na LGBT zajednicu.

Hoće li hrvatsko društvo za tri-četiri godine biti više na strani LGBT ravnopravnosti?

Novi predsjednik SDP-a dočekan je s najmanjim mogućim očekivanjima medija, javnosti i građana, što je prednost koju bi mudar političar znao dobro iskoristiti. SDP mora opet istrčati svim snagama na teren kako bi mogao dobiti utakmicu.

Nadolazeća 2017. godina ne mora uopće biti obilježena frustracijama zbog neprolaženja opozicijskih zakonskih prijedloga, nego kao početak političke renesanse SDP-a i borbe za LGBT ravnopravnost u Hrvatskoj kroz nove forme političkog rada i komuniciranja s građanima.

Suvremena lijeva politika ne treba nametati rješenja smišljena u stranačkim gremijima, nego ih kreirati u dijalogu s građanima. Tako se osigurava i buduća podrška za provođenje pojedinih politika kada dođete na vlast. Dosadašnja je praksa bila da su LGBT aktivisti morali doći kod političkih moćnika i zagovarati promjene, SDP treba obrnuti tu top-down dinamiku

Zajamčeno je da na kraju mandata Andreja Plenkovića na čelu Vlade Hrvatska neće imati bolje zakone koji se tiču prava LGBT građana, ali je posve otvoreno pitanje hoće li hrvatsko društvo za tri-četiri godine biti više na strani LGBT ravnopravnosti i hoće li hrvatski LGBT građani živjeti slobodnije i prihvaćenije nego danas.

To ne ovisi ni o HDZ-u, ni o Plenkoviću, ni o Željki Markić, nego prvenstveno o Davoru Bernardiću i SDP-u (ali svakako ne samo o njima).

U pitanju je doista savršena mogućnost za SDP-ovo demonstriranje nove progresivne lijeve LGBT politike utemeljene na solidarnosti i jednakosti, kompatibilne s radničkim pravima i ostalim ključnim lijevim politikama, što je, primjerice, u istupima Radničke fronte oko LGBT tema odavno prisutno. Takvo novo pozicioniranje SDP-a bilo bi na korist svih: stranke, LGBT zajednice, hrvatskog društva.

Ako to nije dobra politika, što jest?

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.