Na televizijskom je "Big Brotheru" princip eliminacije suparnika temelj borbe za nagradu od milijun kuna. Stavljeni u "paklenu" situaciju suživota isključivo sa suparnicima, natjecatelji su, uz male ograde, kao glavno načelo eliminacije prigrlili odbacivanje onih koji se razlikuju, sporije se ili slabije uklapaju.

Pravo na razliku kao temeljno načelo suvremene civilizacije tu je, zapravo, palo na ispitu.

Isto se događa i kad, npr., poznata hrvatska glumica javno odbacuje cjelokupnu kazališnu kritiku zato što ju kritičari ocjenjuju negativno, tj. različito od onoga što ona misli da zaslužuje. Pravo na različito mišljenje kao vrijedeće kulturno načelo nije joj ni u primisli, čak ni kad je posrijedi stručna ocjena. Sebi lako "dopuštamo" pravo na različito mišljenje. Najteže nam je, međutim, poštovati tuđe pravo na razliku.

Osobito je u tom pogledu "vruće" područje prava na razliku u seksualnoj orijentaciji. Istospolno orijentirani pripadnici tzv. queer kulture čak su i fizički ugroženi od ekstremnih neistomišljenika. U nas se u takvom kažnjavanju razlike ističu skinheadsi. Do mjere koja katoličkog duhovnika Živka Kustića navodi da u svojoj dnevnoj novinskoj kolumni "Jutarnja propovijed" decidirano kaže kako je za Crkvu homoseksualno opredjeljenje manji grijeh od fašistoidne egzekucije nad spolnim grešnicima! Podsjeća nas to na "pomirljivost" drugih duhovnih praksi koje, npr., govore kako je nečija seksualna izglobljenost stvar karme iz koje netko mora izvući pouke upravo u dodijeljenoj mu, homoerotskoj reinkarnaciji. Tom bi se logikom našlo opravdanje i za Hitlera, a kamoli ne za milijun malih Hitlera kakvih je svuda oko nas. Mislimo na sve one koji priznaju isključivo ono što se slaže s njihovim vlastitim pogledima i stavovima, isključujući svako pravo na razliku.c

Znam gospođu koju resi upravo takva, tvrda principijelnost gotovo u svemu, no nije ona uvijek u krivu. Svojemu novopečenom zetu nikako ne tolerira činjenicu da zanemaruje djecu iz svoga prvog braka. Na sve moguće načine izbjegava mogućnost da od svoga dohotka izdvaja dio za njih. Nevjerojatno je pritom požrtvovan za svoju "novu" djecu, no to mu kod svekrve nimalo ne podiže rejting. Većina nas složit će se da je svekrva u pravu. Razlike zbog kojih drugih pate nisu prihvatljive i na to valja uvijek iznova upozoravati.
Živimo u postmoderno vrijeme koje pretpostavlja da je svijet bogat u svojim raznolikostima koje valja sačuvati i jednako ih vrednovati. Nadiđen je time prethodni koncept moderne prema kojem se ono različito od dominantnog tretiralo kao manje vrijedno.

Znam gospođu koju resi upravo takva, tvrda principijelnost gotovo u svemu, no nije ona uvijek u krivu. Svojemu novopečenom zetu nikako ne tolerira činjenicu da zanemaruje djecu iz svoga prvog braka. Na sve moguće načine izbjegava mogućnost da od svoga dohotka izdvaja dio za njih. Nevjerojatno je pritom požrtvovan za svoju "novu" djecu, no to mu kod svekrve nimalo ne podiže rejting. Većina nas složit će se da je svekrva u pravu. Razlike zbog kojih drugih pate nisu prihvatljive i na to valja uvijek iznova upozoravati.
Živimo u postmoderno vrijeme koje pretpostavlja da je svijet bogat u svojim raznolikostima koje valja sačuvati i jednako ih vrednovati. Nadiđen je time prethodni koncept moderne prema kojem se ono različito od dominantnog tretiralo kao manje vrijedno.

Komentirajući za "Onu" pitanje prava na razliku s filozofskog, tj. svjetonazornog aspekta, a potom i na razini socijalnih odnosa, sociologinja i književnica Jasenka Kodrnja podsjeća na ključni prinos J. F. Lyotarda u filozofiji postmoderne i Luce Irigaray kad je riječ o postfeminizmu. Lyotard je, kaže J. Kodrnja, došao do spoznaje o krizi svijeta moderne, o tome da je logičko mišljenje koje stvara binarne podjele došlo u krizu pa valja stvoriti novu filozofsku paradigmu koja neće biti zasnovana na razumu i umu, nego na senzibilitetu za pojedinačno. Razum je taj koji je stvorio Auschwitz i Gulag. Lyotard afirmira različitost. Prijašnje filozofije naziva totalitarnima jer teže jedinstvu i cjelini. Cjelina se, međutim, raspala na komadiće  umjesto velikih proznih formi afirmiraju se male priče, male glazbene forme smjenjuju simfonije, glomazne zgrade u arhitekturi zamjenjuju dvokatnice i trokatnice. Nasuprot umu, afirmira se senzibilitet. Emocija. Nasuprot totalitetu, afirmacija je pojedinačnog.

Luce Irigaray, podsjeća Kodrnja, koncentrira se na razliku spolova, odnosno rodova. "Ja, ti mi, za kulturu razlike" jedna je od njezinih knjiga kojima se suprotstavila feminizmu. Smjerajući k jednakosti spolova, izjednačivanju žena i muškaraca, feminizam je zapravo smjerao na genocid žena, smatra Irigaray. Žene su uvijek bile različite od muškaraca. One jesu različite, ali trebaju biti tretirane kao jednakovrijedne. Upravo zato da bi bile tretirane kao jednakovrijedne, one su se često odricale svoje različitosti zbog koje su bile smatrane manjevrijednima. Zato sve što jest različito treba ostati različito...

Na razini socijalnih odnosa, kaže Kodrnja, prava na razliku su prava svih onih koji nisu društveno dominantni, a tisućljećima je, znamo, bio dominatan muškarac, bijelac, čovjek Zapada, čovjek srednjih ili viših društvenih slojeva. Zato sada prava na razliku podrazumijevaju prava nedominantnih  žena, nacionalnih i etničkih manjina, ljudi različitih seksualnih orijentacija, različitih rasa, nezaposlenih, invalida itd. često su oni brojčano jači, tj. najzastupljeniji, a usto ipak isključivani, marginalizirani. Žena je na svijetu 52 posto, pa ipak nisu bile subjekt povijesti, kaže Kodrnja navodeći kako je u pitanju prava na razliku važno osvijestiti zakonodavstvo. Politiku, odnosno zakone, valja definirati tako da različitima omogući prava, uključujući prava zlostavljanih žena, npr.
Zapad je, smatra Kodrnja, još u konceptu moderne, ali je postmoderna ipak prisutna kao civilizacijska norma. Biti danas rasist ili mačist znači biti ispod civilizacijske razine. No različiti se još isključuju, šikaniraju, marginaliziraju. Postoje rigidni kolektivni subjekti poput skinsa i navijačkih skupina koji su agresivni prema drugima.

Valja razvijati svijest, prepoznavati predrasude koje vode segregaciji i socijalnoj distanci, a ogledaju se, npr., u tome hoćeš li ili ne u razred s djecom oboljelom od side ili s Romima, hoćeš li prijateljevati s nekim tko je gay ili lezbijka  kaže sociologinja Kodrnja upozoravajući na rat kao otežavajuću okolnost, ocjenjujući kako se Hrvatska, unatoč tome, vrlo brzo transformirala u društvo koje ipak prihvaća razlike.

Različito je lijepo!
Postmoderno vrijeme sa svojom afirmacijom razlika oslobodilo nas je mnogih stvari na koje su ljudi totalitetnog razdoblja moderne bili prisiljeni ili su instinktivno činili kako bi umanjili svjesno ili nesvjesno šikaniranje od onih društveno dominantnih. U razdoblju ne tako davne moderne, navodi sociologinja Jasenka Kodrnja, crnkinje su "peglale" kosu kako bi bile slične bjelkinjama. Izbjeljivale su i ten. Istočnjaci su pak operirali oči kako ne bi bile iskošene. Danas to polako nestaje. Obrazac ljepote nameću oni dominantni, a dominantno je automatski više vrijedno i lijepo. Žene su se pak odricale svoga ženskog identiteta. Prve su književnice uzimale, na primjer, muške pseudonime, poput George Sand. Šišale su kosu i odijevale mušku odjeću da bi bile prihvaćene u svijetu dominantnih. To je kasnije definitivno uvelo hlače u žensku modu. S druge, pak, strane, danas imamo feminizaciju muškaraca... Postmoderni koncept naglašava ljepotu razlike - afirmira kovrčavu kosu, pa i sjajan ten kakvog su se crnci ranije stidjeli. Različito je lijepo! - kliče postmoderna.

Različiti pod cijenu uvrede
Znamo "iz života" da su dominantne društvene grupe vječno sumnjičave prema pojedincima ili stavovima koji se razlikuju od njihovih. Mnogi idu linijom manjeg otpora pa se, da bi bolje prošli, priklanjaju većini, preuzimajući "darovani" im dominantni identitet na uštrb vlastitoga, što ne ide bez posljedica. Tako se mire sa stavovima ili pojavama protiv kojih bi inače digli glas. Tada je na djelu negativna tolerancija. Kad većina šuti o nasilju nad ženama, šute i oni čije se biće duboko u sebi buni protiv toga. Zbog te se inercije i nečinjenja da se stvari promijene tek sada digla hajka na pedofiliju. U nas se, na primjer, još mogu izvući očevi koji ne plaćaju alimentaciju za svoju "bivšu djecu". Reklame koje vrijeđaju ženu, nekontrolirane scene nasilja i grubog seksa u javnim medijima, neukusno prostačenje na radijskim valovima, nisu nešto s čime bismo se trebali slagati zato što su postali opća pojava. Puno toga nastaje iz želje da se bude različitim, bez uvažavanja činjenice da bi to moglo nekoga povrijediti ili nekome naškoditi. To, međutim, nismo dužni uvažavati ni tolerirati. Naprotiv!