Jesmo li toliko zatrpani događajima o kojima nas svakodnevno izvještavaju sve obimnije crne kronike u dnevnom tisku, da smo s vremenom postali potpuno neosjetljivi na te strašne vijesti?

Ili smo, unatoč deklarativnoj ženskoj osvještenosti, zbog naše patrijarhalne podsvjesti koju nikada nećemo svjesno priznati, zažmirili pred činjenicom da je Olena Popik, iako prostitutka, ipak bespomoćna žrtva okrutnog patrijarhalno-kriminalnog miljea ovih prostora?

Vijest u medijima da je Olena Popik, 21-godišnja prostitutka iz Ukrajine umrla u Mostaru početkom mjeseca od tuberkuloze, podigla je nešto više prašine zbog straha od širenja zaraze. Jer osim te bolesti, obdukcijom je utvrđeno da je Olena bolovala i od HIV-a sifilisa, te hepatitisa C. Većina informacija se svodi na obim posla koji je obavljala, utvrđivanje lokacija na kojima je boravila od dolaska na ove prostore do danas, a tek usput objavljen je i podatak da je u Mostar stigla kao poklon "poslovnom" partneru.

Nesumnjivo je da je Olena žrtva "trgovine bijelim robljem", te da je njena sudbina, počevši od prostitucije i narkomanije, pa do četiri najteže zarazne bolesti i na kraju prerane smrti, ovisila o volji i raspoloženju njenih  "vlasnika"  koji su je prodavali ili poklanjali kako se kojem prohtjelo. I koji su je, do zadnjeg dana, prisiljavali da im, unatoč stanju u kojem se nalazila, i dalje odrađuje "punu smjenu" i tako donosi zaradu.

Užasava me pomisao da, možda i u mojoj blizini postoje ljudi koji su toliko bezosjećajni da ih niti Olenine teške bolesti nisu spriječile da ju i dalje izrabljuju.
Kao što me užasava pomisao da postoje ljudi kojima nije bilo bitno ništa drugo do zadovoljavanja pohote, pa čak ni stanje u kojem se djevojka nalazila, a koje je, s obzirom na težinu svih bolesti, bilo nemoguće sakriti.

A najviše me užasava što se o navedenom slučaju, osim članica nevladine ženske udruge "La Strada" iz Mostara koje su nesretnu djevojku i dovele u bolnicu, od svih organizacija koje se deklarativno zalažu za brobu protiv nasilja i za prava žena na ovim našim prostorima, niti jedna nije oglasila.

Valjda je njima daleko atraktivnije nasilje koje Bush vrši u Iraku, ili ono kada pijani muž udari ženu koja će mu to oprostiti prije nego što joj prođe masnica ispod oka. Očito je atraktivnije nasilje neoprezna izjava o ženskoj potpori kandidaturi Jadranke Kosor. Ili negitivna izjava koju pojedini političar ili nedaj Bože svećenik plasira u javnost.
Naravno da je atraktivnije izmjenjivati umnih misli o važnosti i opravdanosti reklamne kampanje Amnesty Internationala protiv nasilja nad ženama.

Sudeći po reakcijama kojima je popraćena, i cigla u prozoru kuće u kojoj obitava poznati hrvatski aktivist je daleko atraktivnije nasilje od onoga što su sustavno ovdje, u našoj blizini svodnici više od 3 godine radili Oleni Popik, te što i dalje rade mnogim neznanim djevojkama koje su se, zahvaljujući obećanjima o boljem životu na "zapadu", našle u bezizlaznoj situaciji robinje u rukama beskrupuloznih, a za javnost često uzornih i poštovanih balkanskih "poduzetnika". Tisućama djevojaka iz Ukrajine, Moldavije i drugih istočnih zemalja, koje su, bez dokumenata koje im njihovi "vlasnici" oduzmu pri prvom prelasku granice,  prisiljene obavljati usluge "najstarijeg zanata na svijetu" za golo preživljavanje u potpuno neljudskim uvjetima, bez mogućnosti da se obrate bilo kome tko bi pokazao bilo kakav interes da ih zaštiti.

Nasilje nad njima je, valjda toliko neatraktivno da nije zaslužilo ni jedan protest, ni jednu izjavu, čak niti pokretanje teme na bilo kojem od foruma na kojima se okupljaju razni aktivisti.