HRFF 2016

dinamoIgračice iz ŽNK Dinamo Maksimir treniraju svaki dan, igraju u prvenstvu kao da će sutra dobiti milijunske premije i putuju na turnire za koje će jedva izvući dnevnice.

Ništa od toga očigledno ne zabrinjava ekipu iz Hrvatskog nogometnog saveza.

 

One ne mogu računati na reflektore svjetskih stadiona ni na milijunske transfere namijenjene muškarcima u nogometu. No, strast za nogometom očito ne poznaje ni cijenu ni spol.

- Što, ti već ideš kući - pitao me kolega prošlog petka oko 17 h dok sam izlazila iz redakcije.
- Ne. Idem se naći s nogometašicama Dinama, radim reportažu s njima.
- S kiiiiiiim?
- Nogometašicama. Ž-e-n-e  n-o-g-o-m-e-t-a-š-i! Znaš, nogomet. To igraju i žene. A znaš da ima i frajera koji plešu balet?

Da sam bila pametna, naprosto bih rekla da idem kući, ali baš me zanimalo kako će reagirati nasumce odabran muškarac kad mu kažem da idem raditi priču o nogometašicama. Nije me razočarao. Njegov mi je posprdan osmijeh još bio u glavi dok sam s južne strane Maksimira čekala cure iz kluba da krenu na teren. Nemojmo se zavaravati, one ne treniraju na glavnom stadionu. Te su večeri trenirale na terenu s umjetnom travom. Trebale su zaobići jednu zgradu, pregaziti malo preko blata, spustiti se niz stepenice, same upaliti reflektore, podići golove sa zemlje i namjestiti ih, i obaviti još nekoliko "sitnica" dok ne počnu s treningom. No, one su i time presretne.

Ne tako davno, prije otprilike dvije godine, trenirale su na travnjaku, točnije, u blatu i kaljuži malo dalje od maksimirskog stadiona, a pod svoje ih je okrilje prigrlio "tata-mata" zagrebačkog nogometa - Zdravko Mamić. Osim što danas imaju gdje igrati, "Maminjo" im je osigurao opremu, lopte, tople svlačionice... Pravo carstvo u usporedbi s onim što su imale ili bolje rečeno, nisu imale prije.

Među prvima je iz svlačionice izašla Marija Matuzić. Ime vjerojatno mnogima ne znači mnogo, ali Marija Matuzić je kraljica nogometnih terena, legendarna Maca Maradona. Da, ona još uvijek igra. Ima 46 godina, ali po terenu je ima svuda, kao Luke Modrića. Već 33 godine Maca ganja loptu, s klubom je osvojila skoro 20 prvenstvenih naslova i još mnoge druge trofeje i kupove. Od nogometa, međutim, nije dobila ništa. Tu i tamo neku sitnu lovu, daleko od onoga što zarađuju dečki iz muške reprezentacije i boljih klubova. Pet godina je nisu pozvali u reprezentaciju kojoj je godinama bila vjerna. Bez najave i bez riječi poručili su joj "zbogom", a nisu joj dali ni oproštajnu utakmicu od reprezentacije. Maca radi na Velesajmu, sama održava 18 teniskih terena.

Nogomet joj je sve. Privatno, poslovno, društveno - sve je nogomet. Nekad "zahakla" s klincima ispred zgrade ili s dečkima u Sopotu. U Sopotu, doduše, ne bi smjela, jer je podloga betonska, ali Maca voli haklati svagdje. Samo da je trčati za loptom.

- Moja je priča možda malo drukčija od onih ostalih cura. Meni je nogomet jedino i sve u životu. Budim se u tri ujutro, vježbam, idem na posao, onda na nasip na trčanje, pa trening, onda opet kod kuće malo vježbam. Ne bih mogla živjeti bez nogometa. Uvijek kažem da ću nogomet igrati do pedesete, a trčati još i dulje. Nisam ništa dobila od nogometa, a dala sam sve. Da sam htjela igrati za pravi novac, danas bih imala svoj sportski centar. Ali nisam nikada htjela otići odavde. Dosta se cura izmijenjalo, dolaze i odlaze. One se mijenjaju, a samo ja ostajem. Sada ih je dosta talentiranih u klubu. Mlade su i ako ne odustanu, mogle bi napraviti mnogo. Ali što? Hoće li i te mlade cure dati sve kao ja, a neće dobiti ništa - pita Maca i tvrdi kako je jedina stvar zbog koje bi mogla prestati igrati nogomet neka teža ozljeda.

Igračice iz ŽNK Dinamo Maksimir ipak treniraju svaki dan, igraju u prvenstvu kao da će sutra dobiti milijunske premije i putuju na turnire za koje će jedva izvući dnevnice. Ništa od toga očigledno ne zabrinjava ekipu iz Hrvatskog nogometnog saveza. Ništa njima ne znače njihovi naslovi i trofeji i vjerojatno nikada neće uložiti ništa više od onoga što sada ulažu u ženski nogomet. Cure igraju za sebe, za svoje zadovoljstvo, najbolje kako znaju, a usput se dobro provode. Njihove utakmice ne dolaze gledati tisuće navijača, one se ne prenose na televiziji, nikada nećete ni u sportskim rubrikama pročitati njihove rezultate, ali one na terenu daju sve od sebe.
– Naše utakmice dođe pogledati stotinjak ljudi. To su ti uglavnom naši roditelji, dečki, prijatelji... Kada je neka jača utakmica, bude ih i malo više. Navikle smo da je to tako i ne očekujemo previše - priča Tihana Nemčić i kaže kako je nogomet počela igrati jer se zaljubila u dečka koji je igrao nogomet.

Dečki. To je vrlo zanimljiv dio priče naših junakinja s Maksimira. Njihovi su sadašnji dečki bez ikakvih problema prihvatili da o najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu ne znaju više od djevojaka i da glavnu riječ, kada je nogomet u pitanju, u kući vodi žena. No, našim curama su malo veći problem, zapravo više napast, frajeri kojima još uvijek nije jasno da nogomet nije isključivo muška stvar. Kada nekim dečkima kažu da treniraju nogomet, reakcije su apsurdne i već očekivane.

- Dečki se vrlo često iznenade kada im kažemo da igramo nogomet. Zbilja su u potpunoj nevjerici. E sad, lako je za te iznenađene face, ali kada počnu s pitanjima, to je zbilja već naporno. Postavljaju pitanja poput: Kakvom loptom igrate?, Odakle ispucavate kornere?, Imate li dresove?, Kada ćemo "jedan na jedan"?, Razmjenjujete li dresove? A što, sve se zajedno tuširate? Igrate u topićima?... - prepričavaju cure svoju komunikaciju s jačim spolom.

Dakle, dečki ih na početku ne doživljavaju ozbiljno, no nakon početne nevjerice koju obično izražavaju riječima: "Kako to? Žensko, pa igra nogomet!", i po tko zna koji put probavljanja stereotipnih pitanja koja dečki pokupe iz modernih slapstick komedija, najčešće ipak prihvate činjenicu da su, eto, u svom životu susreli djevojku koja igra nogomet. I koja, gle čuda, izgleda kao svaka druga djevojka.

Naime, ono što svaka barem malo informirana osoba mora znati kada je riječ o nogometašicama, jest da to nisu robusne ragbijašice ni djevojke divovskih proporcija, što je najrašireniji kliše o nogometašicama. Ono što na prvi pogled ekipu zaista iznenađuje jest činjenica da je većina djevojaka vrlo mladih, a neke i studiraju. Uistinu ima nešto jako ekstravagantno u tome da nogomet u samo nekoliko poteza može postati nešto poprilično ženstveno.

- Nogomet nije muški sport! To su potpune gluposti. Igramo isto kao i dečki. Jedino što oni ne mogu podnijeti da smo bolje od njih - kaže Katarina Jenc, studentica ekonomije koja već osam godina trenira nogomet. Ustvari, na pitanje je li nogomet muški sport, djevojke su uglas počele vikati kako im je puna kapa toga da se nogomet svojata kao muška stvar. Naše cure kažu da su one i mnogo bolje u nogometu od frajera, što zaista zvuči istinito nakon što odgledate njihov trening i utakmicu.

Ali, kao što su rekle, dečki teško podnose da su bolje od njih, pa se nerijetko susreću s komentarima poput: "Ma, pustili smo im, bilo nam ih je žao." I tu je ta glavna razlika između nogometašica i nogometaša. Način na koji one i oni shvaćaju nogomet bitno se razlikuje. Muškarcima je sve nogomet.

Kada počnu igrati pa odu u veći klub i karijera im se razvija u smjeru da jednog dana postanu nogometne zvijezde, onda i ne traže ništa više od toga da samo igraju nogomet. I naravno, zabijaju golove. Više golova, veća cijena na tržištu. A žene? - Nije najljepša stvar u nogometu zabiti gol. To je možda najvažnije, ali ne može svakom igraču to biti jedini cilj. Najljepše u nogometu je to da se nogomet igra, da je cijela ekipa složna i igra lijep nogomet, a s takvom igrom dolaze i golovi - kaže Melisa Malkoč.

One su snažnije, pametnije, ambicioznije. Pokušavaju raditi i nešto drugo osim igrati nogomet. Snažnije su jer nema mnogo muškaraca koji bi godinama uspjeli izdržati uvjete treniranja kakve su izdržale one, a da još uz nogomet rade i druge stvari.

- Većina nas studira i željele bismo i raditi i igrati nogomet. Kada bi se u ženskom nogometu zarađivalo barem približno kao u muškom, ma čak ne ni približno, nego samo malo bolje nego danas, mislim da nijedna od nas ne bi razmišljala o traženju posla i usputnom treniranju. Sve bismo istog trenutka izabrale nogomet, ali moramo od nečega živjeti - ispričala je Antonija Lekić.

Tako su najviše usredotočene na dvije stvari: studiranje i nogomet. Danju su na fakultetima, a nakon toga treniraju na Maksimiru. Kada imaju vremena, vježbaju i tijekom dana, a ako im to ne uspije, onda samo na terenu. Izlasci, kupovina...

- Dio nas izlazi van navečer, ali neke ne izlaze. Međutim, dan prije utakmice sve ostajemo kod kuće. To je stvar samodiscipline. Ne možemo umorne i mamurne trčati po terenu. Inače izlazimo gdje i ljudi naših godina. Ipak najčešće izlazimo sa svojim društvom, a rijetko izlazimo zajedno kao škvadra, iako smo jako dobra ekipa - kaže Tihana Nemčić.

Kopačka tako navečer ustupa mjesto štikli. Nadamo se da na djevojke nećemo navući bijes trenera kada pročita da cure ponekad i pretjeraju, baš kao i njihovi muški kolege i ostalo društvo. Zanimljivo je da ove cure, kada su u pitanju zajednički izlasci, ne provode toliko vremena zajedno, nego se uglavnom druže sa svojom ekipom, koja nema veze s nogometom.

Zajedno izlaze samo na veće proslave. Naime, "plave maksimirske djevojke" ne proslavljaju svoje pobjede bogatom trpezom, hektolitrima pića i poznatim uzvanicima, kako se inače znaju isprsiti u Dinamu kada dečki upišu novu pobjedu. Zajedno slave samo neku veću pobjedu, i to roštiljadom. Dečki iz kluba nikada ne dolaze na njihove proslave, isto kao što nikada ne dolaze ni na njihove utakmice. Ustvari, jednom ih je na trening došao pogledati Etto, onako se malo naslonio na ogradu, odgledao nekoliko minuta i otišao. Ostali uglavnom prođu pokraj travnjaka, eventualno u prolazu bace pogled na teren i nastave dalje. Ipak su to dečki iz "maksimirske šume".

Stereotipna pitanja nogometašicama:
• S kakvom loptom igrate?
• Od kud ispucavate kornere?
• Imate li dresove?
• Kada ćemo ‘jedan na jedan’?
• Da li razmjenjujete dresove?
• A što, sve se zajedno tuširate?
• Igrate u topićima?

Što sportski novinari kažu o ženskom nogometu?
Željko Vela (HTV):
- Ne bih htio da ovo što ću reći ispadne seksistički, jer zaista nemam ništa protiv da žene igraju nogomet, ali nogomet prije svega muški sport. čak je i između vrhunskog muškog i vrhunskog ženskog nogometa ogromna razlika, a kamoli kada bismo muški nogomet usporedili sa ženskim nogometom negdje gdje on uopće nije zaživio. Kod nas ženski nogomet definitivno nije zaživio da bi mogao konkurirati muškom nogometu. Jedini ženski sport kod nas koji može parirati muškom su rukomet i odbojka. Ženski nogomet se donekle etablirao, ali razlika je stvarno prevelika. Ne želim ispasti neki šovinista, ali nogomet je izmišljen za muškarce.

Stipe Sladoljev (Nova TV):
- Ženski nogomet nema toliku popularnost kao muški jer je naprosto stvar u tome da ljudi teško prihvaćaju neki sport koji nema tradiciju, a naročito ženski nogomet kojeg ljudi percipiraju kao nešto nestvarno. Osim toga, pitanje je koliko ljudi mogu percipirati da je neki sport prikladan za žene. Ljudi su ipak više skloni ideji da je ženski sport onaj u kojem nema kontakta i faulova. Međutim, to ne znači da nogomet mora biti isključivo muški sport, ali takva je percepcija u javnosti. Slična je stvar kao i sa ženskim boksom ili košarkom, ali vjerujem da će se na tom planu stvari u budućnosti mijenjati.

Filip Brkić (RTL):
- Istina je da je ženski nogomet malo zastupljen u medijima i javnosti, ali ako pogledamo interes javnosti i otkupljivanje tv prava za prijenost ženskih nogometnih utakmica na televiziji, ni u Europi situacija nije puno drukčija. Nemojte me krivo shvatiti, nisam seksista, ali u ženskom i muškom nogometu stvar je atraktivnosti. Ženski nogomet u igračkom i tehničkom smislu nikada ne može biti toliko atraktivan kao muški. Ženski nogomet u usporedbi s muškim je drastična, uz dužno poštovanje djevojkama koje ga igraju. Moram reći da mi je i malo grubo vidjeti žene da igraju nogomet, u kopčkama kada trče po blatu.

Manuela Polanščak, golmanica
Manuela Polanščak 2005. i 2006. proglašena je za najbolju golmanicu u Hrvatskoj, a u ŽNK Dinamo Maksimir igra tri godine. Istih godina bila je proglašena i za najbolju golmanicu na međunarodnom turniru u Monte Carlu na kojem su sudjelovale neke od najjačih ženskih ekipa u svijetu. Kod Manuele je zanimljvo da nikada nije niti pokušala igrati nogomet, već je od 2000. kada je zakoračila u nogometne vode, stala pred gol i nikada nije ni razmišljala o tome da pokuša potrčati po terenu.

- Zbilja nisam nikada htjela igrati, već samo braniti. Godinu i pol dana živim u Zagrebu, preselila sam se iz Krapinskih toplica, jer mi je bilo lakše zbog treninga. Dok sam tamo živjela morala sam tri sata prije treninga krenuti za Zagreb - kaže Manuela. Iako se preselila u Zagreb ostala je studirati u Zaboku, tako da "žonglira" između faksa i nogometa, ali uspijeva sve posložiti. Kako je istaknula, sve se može kad se hoće, pa tako do sada nije propustila nijedan ispit.

- Živim sama u Zagrebu, a dani su mi manje više isti kao i drugim curama. Ujutro odem do grada, popijem kavu s prijateljima, onda se vraćam kući učiti, a navečer na trening. Poslije treninga ponekad izađem van, ali subotom rijetko jer nedjeljom su nam utakmice pa nije baš pametno nakon cjelonoćnog provoda stati na gol. Ljudima je dosta zanimljivo kada im kažem da sam golmanica, odmah me pitaju detalje, kako, zašto i slično. Cijeli život sam se bavila sportom, prije nogometa plivanjem, džudom, tć kwon doom - nastavlja Manuela.

O nogometu razmišlja kao o ozbiljnoj karijeri, ali tek kada završi fakultet odlučit će kako dalje.
- Htjela bih nastaviti s nogometom i nakon fakulteta, ali sve će ovisiti o poslu. Pokušat ću nastaviti s golmanskom karijerom uz posao, ali ako ne bude išlo, bojim sa da ću morati napustiti nogomet - istaknula je Manuela, kojoj je najveći golmanski uzor Oliver Kahn, vratar Bayerna i njemačke reprezentacije.

14 dobivenih prvenstava i Liga prvaka
Ženski nogometni klub Dinamo-Maksimir je od 1978. osvojio 14 naslova državnih prvakinja, a direktor kluba Vjekoslav Markotić alfa je i omega kluba. On je inače jedan od najzaslužnijih za prodor ženskog nogometa u Hrvatskoj, ali i u bivšoj Jugoslaviji. Djevojke iz ŽNK Dinamo-Maksimir nastupale su i u Ligi prvaka, a u domaćem prvenstvu najveće konkurentice su im cure iz Osjeka. U klubu igra 30-ak djevojaka i one su: Manuela Polanšćak, Hajra đozo, Antonija Lekić, Ana Batarelo (golmanice), Spomenka Manigoda, Silvija Makar, Tatjana Šolaja, Mihćla Pavlek, Sara Klarić, Melisa Malkoč, Tea Boroš, Tihana Nemčić (obrana), Katarina Janc, Andreja Rogar, Vedrana Silović, Maja Jošćak, Lucija Horvat, Iva Landeka, Sandra Žigić, Marija Matuzić, Andrea Valušek (veza), Ivana Karčić, Mia Kalašić, Petra Glavač, Tatjana Bregar, Sabina Pehić, Paškvalina Gabrić, Marina Koljenik (napad).

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.