HRFF 2016

Image

Što je to "lesbian bed death"? To je pojam kojim nas često bombardiraju razni "stručnjaci" i "seksolozi" i predstavlja fenomen, kažu oni, tipičan baš za lezbijke - neminovno seksualno zahlađenje u dužim vezama između žena. 

U nastavku pročitajte je li to doista tako ili je riječ samo o još jednom mitu vezanom za lezbijsku egzistenciju.

Je li lezbijska "smrt u krevetu" zapravo mit? Prije svega, ako lezbijke nisu seksualno aktivne ili neredovito vode ljubav, je li to problem? Je li došlo vrijeme da promijenimo naša očekivanja?
Većina lezbijki će kao glavni problem u dugotrajnim vezama navesti upravo nedostatak seksa. Zloglasno zahlađenje u krevetu, bez obzira je li ono stvarno ili ga se tek pribojavamo, postalo je predmetom šale u lezbijskoj zajednici, ali su i mnoge žene počele doista brinuti o tome hoće li taj "sindrom" zahvatiti i njihovu vezu.

Mit o lezbijskoj "smrti u krevetu" postao je sveprisutan do alarmantnih razmjera. Njime se poručuje da su rijetki seksualni odnosi karakteristični samo za lezbijske veze kao i da je za lezbijke to zapravo prirodno stanje. Odakle dolaze takve autodestruktivne ideje i zašto im vjerujemo?
Lavinu je pokrenulo veliko istraživanje čiji su rezultati objavljeni 1983. u knjizi "American Couples" autora Philipa Blumsteina i Peppera Schwartza. Njihova izvješća govorila su kako lezbijski parovi imaju rjeđe seksualne odnose od bilo kojih drugih - heteroseksualaca u braku, heteroseksualaca koji žive nevjenčano ili pak gej muškaraca. Od osamdesetih godina pa sve do danas objavljene su brojne knjige i članci o lezbijskoj seksualnosti, a neke od njih potpisale su poznate liječnice koje su se bavile potisnutom seksualnom željom, pomanjkanjem inicijative i niskim stupnjem samopouzdanja, primjerice Marny Hall, JoAnn Loulan i Marge Nichols.

Usprkos gore navedenim podacima i očitim kliničkim dokazima iz kojih je vidljivo da je pojam lezbijske smrti u krevetu rasprostranjeni fenomen, vrijeme je da se taj mit raskrinka.
Lezbijski parovi ni po čemu se ne razlikuju od gej ili heteroseksualnih parova kad su posrijedi neizbježna variranja seksualne strasti u dugotrajnim vezama. Iz pisanih radova terapeuta za heteroseksualne parove, Davida Schnarcha, očito je da i njih muče isti problemi. 1995. godine rezultati istraživanja lezbijske seksualnosti i veza ("Advocate Survey of Lesbian Sexuality and Relationships") pokazali su da su upravo lezbijke u odnosu na većinu Amerikanki zadovoljnije svojim seksualnim životom. Međutim, ti podaci nisu izazvali jednaku pozornost kao Blumsteinovo i Schwartzovo izvješće iz 1983.
Zašto je tome tako? Jesmo li sklone prebrzo ignorirati nepobitne činjenice?

Mnoge lezbijke koje se žale na smanjenu seksualnu aktivnost zapravo se suočavaju sa svakodnevnim životnim problemima. Jednako kao i njihova heteroseksualna braća i sestre te gej braća, one su se srele, zaljubile i počele živjeti zajedno. Njihovi poslovi i obiteljski život zahtijevali su pažnju i energiju i za to su ponekad morale žrtvovati intimu. Osjetile su blaženstvo kakvo donosi samo nova ljubav (i požuda) koje je naposljetku izblijedjelo pred svakodnevnim problemima. Jednostavnije rečeno, lezbijska smrt u krevetu ne postoji, osim ako također ne prihvatimo izraze poput "gej smrt u krevetu" ili "heteroseksualna smrt u krevetu". To nije isključivo lezbijski fenomen i stoga je došlo vrijeme za realniji i manje negativan pogled na lezbijski seks.

Raskrinkavanje mita
"Lezbijska smrt u krevetu" snažan je i destruktivan pojam. Njegov razvoj temelji se na pogrešnim interpretacijama istraživanja, pojednostavljenim shvaćanjima spolnih razlika i internaliziranim kulturološkim predrasudama o ženama i lezbijkama. Taj mit je zapravo uvredljiv i potpuno neadekvatan s obzirom na složenost seksualnih odnosa u lezbijskim vezama. Isticanje lezbijske seksualnosti na ovaj način samo je još jedan primjer maskiranja mizoginije u kliničku objektivnost gdje su muške definicije seksualnosti ultimativni primjer seksualnog zdravlja.

Učinci korištenja pojma "lezbijska smrt u krevetu" istovjetni su učincima pojma "sjedinjavanje" (merging) koji su "proslavile" savjetnice lezbijskih obitelji, JoAnn Krestan i Claudia Bepko te koji je osamdesetih plasiran kao "primarno lezbijsko stanje", dok naposljetku nije "podlegao" kritikama i analizama terapeutkinja koje su se bavile lezbijkama i pisale o tom fenomenu. Zanimljivo je kako smo s problema sjedinjavanja odjednom došli do problema "smrti u krevetu".
Imamo li problem s tim što problema zapravo nema?

Problem može biti i u tome što se lezbijke prepuštaju internaliziranoj homofobiji i seksfobiji i to utječe na doživljaj njihovog seksualnog života. Je li patrijarhat u tolikoj mjeri ugrožen autonomnim lezbijskim seksom da ćemo se radije "umrtviti" ili se pretvarati da smo aseksualne kako bismo bile što neprimjetnije? Ironično je koliko često naša gej braća nose pečat promiskuiteta dok smo mi s druge strane obilježene kao aseksualne. Oba primjera predstavljaju ekstreme muških i ženskih seksualnih stereotipa, što predstavlja identificiranje s "agresorom". Ispod svega toga leži skrivena poruka da su "lezbijske i gej veze bolesne i nemaju seksualnu ravnotežu kakvu imaju heteroseksualne veze" - heteroseksistički stav da je komplementarnost nužna za stabilnost veze.

Zapravo je riječ o "neizbježnim promjenama seksualnog apetita u dugotrajnim vezama" te u kontekstu svega spomenutog postoji opasnost u oslanjanju na jednostavne pojmove kojima se pokušavaju objasniti složeni procesi.

nastavlja se...
U sljedećem nastavku pročitajte:
Što doista pokazuju seksualna istraživanja?
Razumijevanje lezbijskih seksualnih odnosa
Što govore klinički dokazi?

 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Vezane teme

Nema vezanih tema uz ovaj članak.


Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.