HRFF 2016

Coming out, odnosno "izlazak iz ormara" jedna je od najvažnijih faza u životu svake LGBTIQ osobe. I dok je život u većim gradovima lakši, između ostalog i zato jer u njima postoje organizacije kojima se mladi mogu obratiti, kao i mjesta na kojima se mogu upoznavati i družiti, u manjim sredinama situacija je ponešto drukčija.

S tim na umu proteklog je vikenda, na Međunarodni dan coming outa, udruženje Zagreb Pride u sklopu svog programa psihosocijalne podrške Queer2Queer upriličilo vikend-druženje za mlade LGBTIQ osobe koje žive izvan Zagreba ili su doselile u Zagreb iz nekog manjeg hrvatskoga grada.

Tim povodom porazgovarali smo s mladom aktivisticom i članicom Zagreb Pridea, Marinom Milković koja nam je kazala kako je odaziv bio odličan, a sudionici/e su pristigli iz raznih dijelova Hrvatske – Osijeka, Bjelovara, Korenice, Splita, Varaždina, Vinkovaca, Siska, Trogira, Donje Stubice, pa čak i Posušja. Prvog dana vikenda radionicu je vodila i psihologinja Marina Štambuk, asistentica na odjelu za psihologiju na Hrvatskim studijima te polaznica edukacije iz kognitivno bihevioralne terapije (KBT) koja je sa sudionicima radila na primjeni tehnika iz KBT-a u coming outu.

Premda su priče mladih različite, jedno im je zajedničko: upoznavanje s drugim LGBTIQ osobama u manjim je mjestima ipak teže. "U nekim gradovima i postoji takozvana 'scena' odnosno manja zajednica koja se međusobno poznaje i okuplja na friendly mjestima, ali većinom su u drugim gradovima LGBTIQ osobe manje vidljive. U većini gradova problem je i manjak organizacija koje se bave ljudskim pravima i koje bi mogle pokrenuti educiranje i osvještavanje lokalne zajednice kao i raditi na osnaživanju i povezivanju mladih LGBTIQ osoba", kazala je Marina.

Bojim se da smo još daleko od tzv. "sigurnih kuća", odnosno prostora u kojima bi LGBTIQ osobe izbačene iz svojih domova mogle privremeno pronaći smještaj i osigurati osnovnu egzistenciju jer su takvi projekti financijski i organizacijski vrlo zahtjevni

Veoma je bolno doživjeti odbacivanje od vlastite obitelji

Mladi koji uvelike još egzistencijalno ovise o roditeljima i/ili obitelji nerijetko se boje autati iz razumljivih razloga, a neki koji su se odlučili za taj korak doživjeli su gorko iskustvo izbacivanja iz vlastitih domova. Na druženju ovog vikenda nije bilo osoba koje su to proživjele, no Marina kaže da je imala priliku upoznati mlade ljude koji jesu.

"Takve stvari se ne bi smjele događati nikad. Strano je i vrlo bolno iskustvo doživjeti odbacivanje od vlastite obitelji i osobama koje ga dožive potrebno je pomoći da identificiraju svoje izvore podrške izvan obitelji (prijatelji/ce, šira rodbina, kolege/ice, organizacije,…), da uz njihovu podršku jačaju svoje kapacitete i mehanizme suočavanja s problemom i traženja izlaza iz novonastale situacije poput nalaženja posla, smještaja, izvora financiranja i slično", poručila je.

Dodaje kako im svakako treba poslati poruku da problem nije u njima i njihovom identitetu, već u okolini koja ih ne prihvaća, jer osobe koje s doživjele odbacivanje muče upravo krivnja i osjećaj da su nekoga razočarali. "Nažalost, bojim se da smo još daleko od tzv. 'sigurnih kuća', odnosno prostora u kojima bi LGBTIQ osobe izbačene iz svojih domova mogle privremeno pronaći smještaj i osigurati osnovnu egzistenciju jer su takvi projekti financijski i organizacijski vrlo zahtjevni, ali malim koracima koje sam već opisala može se već postići puno", smatra.

Roditeljska toplina i ljubav na kraju ipak uglavnom prevladaju, ali put do prihvaćanja vlastitog djeteta zna biti dug i mukotrpan

Ovog vikenda upoznala je, kaže, osobe kojima autanje nije bilo lako i naišle su na svakakve reakcije, od emotivnih reakcija obitelji poput šoka, ljutnje i tuge preko ignoriranja, pa do prihvaćanja.

Upornost i strpljenje se isplate, a iskreni razgovori produbljuju obiteljske odnose

"Baš kao što su, srećom, rijetke situacije izbacivanja vlastitog djeteta, rijetke su i one idealne u kojima roditelji odmah kažu 'Sve je u redu, ti si moje dijete i najvažnije mi je da si sretan/sretna'. Većina mladih osoba nađe se u nekoj situaciji između. Roditeljska toplina i ljubav na kraju ipak uglavnom prevladaju, ali put do prihvaćanja vlastitog djeteta zna biti dug i mukotrpan", zaključuje Marina.

Nije lako vidjeti svog roditelja kako plače zbog nečega što ti naprosto jesi, niti autati se tri puta jer roditelji uporno vjeruju da ti je to faza, niti čuti ružne riječi i osudu od vlastite obitelji. Ipak, mlade osobe koje su sudjelovale u ovom događaju, a i one koje je upoznala ranije većinom doživljavaju vidljive pomake u svojoj obiteljskoj situaciji koji često iznenade i njih same. Ne treba odmah odustati od ljudi koji su nam važni. Uvjerena je kako uporni razgovori i strpljenje uglavnom dovode do rezultata i ono što je sigurno – produbljuju obiteljske odnose.

Mladi važu plusove i minuse odlaska iz Hrvatske i ostanka u njoj i zasad je nažalost puno više minusa

Još jedan od problema s kojima se suočavaju mladi u manjim sredinama jest začarani krug. Naime, LGBTIQ osobe skrivaju svoj identitet jer očekuju neprihvaćanje i negativne reakcije okoline, a lokalna zajednica ostaje u uvjerenju da "toga kod njih nema" pa stoga nema ni mogućnosti da se otvori prostor za mijenjanje stavova. Ipak, Marina nalazi tračak optimizma: "Zasad ne vidim da ćemo uskoro moći na Povorku ponosa u npr. Vinkovce ili Bjelovar, ali mislim da to ni nije korak koji nam sada treba. Ono što vidim jest iznimna hrabrost osoba koje sam upoznala ovaj vikend i njihov svakodnevni mikroaktivizam – u obitelji, na ulici, na poslu, na fakultetu. Svatko od njih već poduzima neke manje ili veće korake da situacija u njihovom gradu bude bolja za njih same i za druge LGBTIQ osobe".

Neizvjesna budućnost svim je mladima zajednička

Ono što je zajedničko svim mladima, bez obzira svrstavaju li se u LGBTIQ populaciju ili ne, jest strah za budućnost. Budući da je i sama Marina pripadnica mlade generacije, kaže kako gotovo svakodnevno vidi razočaranje mladih vezano za osiguravanje vlastite egzistencije, mogućnosti pronalaska posla i osamostaljivanje.

"Poznajem više mladih osoba koje su već otišle iz Hrvatske, poznajem i više njih koje su još uvijek ovdje i ne planiraju odlaziti. Nažalost, gotovo da ne poznajem mlade koji mogu reći da im se trud koji ulažu u sebe i svoje obrazovanje vraća u mjeri u kojoj bi trebao. Mladi važu plusove i minuse odlaska iz Hrvatske i ostanka u njoj i osim lijepe prirode i ležernijeg načina života od onog u većini zapadnjačkih zemalja, zasad je puno više minusa", kaže.

Strano je i vrlo bolno iskustvo doživjeti odbacivanje od vlastite obitelji i osobama koje ga dožive potrebno je pomoći da identificiraju svoje izvore podrške izvan obitelji

Ipak, smatra kako je situacija za LGBTIQ populaciju u Hrvatskoj danas ipak bolja no prije, no posla na tom području još ima.

"Dobar pravni okvir u zaštiti prava LGBTIQ osoba je svakako važan. Danas imamo Zakon o suzbijanju diskriminacije, antidiskriminacijske odredbe u više drugih zakona, izmijenjeni Kazneni zakon u koji je uvršten i zločin iz mržnje, a odnedavno i Zakon o životnom partnerstvu", a smatra kako u budućnosti valja osigurati zadovoljavajuću primjenu postojećih zakona, raditi na osvještavanju LGBTIQ osoba o njihovim pravima te širiti iskustva i znanja organizacija iz Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka na zainteresirane skupine u manjim gradovima. Dakako, nužno je raditi i na educiranju o pravima LGBTIQ osoba u prostorima u kojima to dosad nije bilo moguće – primjerice u školama.

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.