Lezbijke imaju dugu povijest nevidljivosti i hrabrosti. One, a i druge žene koje su voljele žene kroz povijest, borile su se da očuvaju svoj integritet istodobno održavajući svoje veze bez podrške društva, a često i bez podrške ujedinjene i vidljive lezbijsko/biseksualne ženske zajednice.

Bile smo prekrivene velom tajne, prisiljene skrivati i maskirati se.

Kad nas "otkriju" ili se odlučimo na coming out, uglavnom nas izbjegavaju ili ekskomuniciraju. Sve ovo olakšalo je ogromnoj većini pripadnika naše kulture negaciju našeg postojanja i naše strasti, negaciju odgovornosti prema informiranju i preventivnom djelovanju kad su u pitanju bolesti u našoj lezbijskoj zajednici.

Pošto je već poznato da je prijenos virusa HIV-a s muškarca na ženu lakša nego sa žene na muškarca, postavlja se pitanje prijenosa sa žene na ženu. Jesu li lezbijke u opasnosti od HIV-a?

Još od prvih godina HIV epidemije postojali su dokazi da žene drugim ženama mogu prenijeti HIV i druge spolno prenosive bolesti, uključujući herpes i hepatitis. Prvi slučaj prijenosa HIV-a sa žene na ženu zabilježen je 1984. godine. Od ukupnog broja žena zaraženih virusom HIV-a koje su prijavile seksualne odnose isključivo sa ženama, velika većina njih (98%) imala je i druge faktore rizika (primjerice, intravenozno uzimanje droge, nezaštićeni vaginalni seks s muškim pripadnicima visoko rizičnih skupina, infuzija).

U svijetu ima vrlo malo zabilježenih slučajeva prijenosa sa žene na ženu. Ipak, s obzirom da se virus HIV-a nalazi u vaginalnim sokovima i menstrualnoj krvi, rizik je realan. Nažalost, čak i nakon dva desetljeća epidemije ne postoje studije koje istražuju rizik HIV infekcije za žene koje imaju seksualne odnose s drugim ženama. Što je još gore, u podacima koji se uzimaju od pacijentica zaraženih HIV-om, u ogromnom postotku slučajeva, ne postoji podatak da li je pacijentica ikad imala seksualni odnos s drugom ženom, liječnik/ca nije ni pitao/la ili pacijentica nije rekla. Iz razloga površnih istraživanja ili jednostavno iz razloga nezainteresiranosti, Centri za kontrolu bolesti širom svijeta u svoje izvještaje ne uključuju prijenos sa žene na ženu. Kao rezultat toga, mnoge lezbijke vjeruju da nisu u opasnosti od HIV infekcije.

Stvarni rizik prijenosa sa žene na ženu zapravo je nepoznat. Nedostatak podataka koji su mogli biti sakupljeni tijekom epidemije bili su onemogućeni i početnim shvaćanjem da rizik od HIV infekcije postoji kod određenih grupa ljudi, primjerice kod gay muškaraca, intravenoznih korisnika/ca droge, hemofiličara/ki. Ovakvo shvaćanje spriječilo je sustav zdravstvene zaštite u definiranju rizičnih seksualnih ponašanja – ono je stavljalo naglasak na ljude, a ne na seksualno ponašanje.

Dakle, lezbijke se smatraju najmanje rizičnom grupom i zbog toga što je naše shvaćanje ostalo ukopano u predrasudama prema određenim grupama ljudi, a ne prema rizičnim ponašanjima, te podaci nisu sistematično sakupljani. To je dovelo do kruga razloga/izgovora za neuključivanje lezbijki u programe preventive.

Grupa s rizičnijim ponašanjem u okviru lezbijske populacije jesu mlade lezbijke i biseksualke koje mogu eksperimentirati s muškarcima, dok su još uvijek nesigurne u svoj seksualni identitet, uključujući tu mlade gay i biseksualne muškarce koji spadaju u grupu s najrizičnijim ponašanjem kad je u pitanju HIV infekcija.

Naposljetku, malo je vjerojatno da će jedna žena zaraziti drugu ženu virusom HIV-a ili nekom drugom spolno prenosivom bolešću ali nije nemoguće. Da li je vaše ponašanje rizično ili ne ovisi o tome kolika je vjerojatnost da tjelesne tekućine vaše partnerice dođu u kontakt s vašom krvlju.

Preuzeto iz: Say it! Women get AIDS!: HIV among Lesbians, by KATE MORROW, Ph.D. Lesbians and HIV, by DAVID SALYER