HRFF 2016

Nakon stupanja na snagu Zakona o životnom partnerstvu u Hrvatskoj, Beograđanka Marija Savić prva je u regiji s punim imenom i prezimenom, pa i fotografijom u medijima najavila vjenčanje s dugogodišnjom partnericom Di iz Sarajeva.
 
I sama ta najava koštala ih je puno previše neprospavanih noći, zbog niza homofobičnih provokacija kojima su nakon toga bile izložene i to ne samo one, već i njihove obitelji. Ipak su odlučile ukazati povjerenje portalu crol.hr i Marija nam je ispričala detalje o njihovom vjenčanju u Zagrebu, svemu što mu je prethodilo, u kojoj im se mjeri život promijenio, kako ih je nakon tog čina zadesilo još jedno autanje' i otkriva zašto se ona i Di žele trajno preseliti u Hrvatsku.
 
35-godišnja Marija Savić iz Beograda i njezina partnerica, 31-godišnja Di iz Sarajeva, inače hrvatska državljanka, sklopile su životno partnerstvo 10. listopada u Starogradskoj vijećnici na Gornjem gradu u Zagrebu, a na taj ih je čin prvenstveno nagnao sam život ili bolje reći prevelike životne poteškoće s kojima su se svakodnevno susretale tijekom sedam godina zajedničkog života.
 
Vjenčale se iz praktičnih razloga, ali sama ceremonija bila je puno više od "praktičnog čina"
 
"Za nas je sam ovaj čin ipak pitanje 'sređivanja života', jer smo iz različitih država, pa nam je bilo nemoguće nastaviti živjeti zajedno, a da nam životi budu koliko-toliko OK, u smislu da zajedno možemo raditi, biti zdravstveno osigurane i sve ostale 'sitnice' potrebne za život u današnjim sustavima. Tako da smo u priču oko vjenčanja ušle iz skroz praktičnih razloga, a i nemamo baš neki romantičan odnos prema tom činu", otkriva nam Marija.
 
Ipak, priznaje kako je sama ceremonija ipak bila puno više od pukog "praktičnog čina".
 
"Vjenčanje u Zagrebu bilo je predivno, prije svega, jer smo Di i ja iskoristile ovu priliku da se vidimo s dragim ljudima koje dugo nismo vidjele, a koji su došli sa svih strana, iz Beograda, Sarajeva, Berlina, Haaga. Međutim, na kraju je ipak i sam čin bio vrlo emotivan,u smislu da nas je u trenutku proglašenja životnog partnerstva jednostavno pukla realnost, u kojoj nemamo nikakva prava, pa sad odjednom imamo sva i to zajamčeno zakonom. Za nas to znači da, doduše jedino kad se preselimo u Hrvatsku, možemo napokon biti legalne, prijaviti boravak, raditi zajedno, a ne samo jedna i sve što ide uz to."
 

Iako sam izašla u medije s namjerom sklapanja životnog partnerstva, moram priznati da sam to učinila krajnje naivno

 
Dogovori s matičarkom išli su bez problema, no na kraju su neke stvari pri samoj ceremoniji ispale drugačije. Par tome nije pridavao veću pažnju, jer ih je "ponio trenutak", ali vjeruju kako će njihov primjer poslužiti kao lekcija drugima.
 
"Kad smo došle zakazati vjenčanje, nije bilo nikakvog problema oko izbora datuma, ali smo odmah dobile kasne večernje sate. Pitala sam zašto, jer sam i tada već znala za par sličnih slučajeva, a objasnili su nam da nema slobodnih termina preko dana. Mi nismo dalje insistirale, jer nam je bilo važno da je to petak, a još su nam i dolazili ljudi s raznih strana, pa smo im time ostavile više mogućnosti da stignu na vrijeme. Kasnije sam doznala kako je par koji je vjenčan dan poslije, dobio detaljnije objašnjenje, tj. da su im rekli da istospolne parove zakazuju kasnije kako bi im se dala privatnost te, da ako se insistira, može se dobiti i raniji termin", priča nam Marija.
 
Nakon vjenčanja ponovno "izlazile iz ormara"
 
Osim kasnijeg termina, o čemu smo već pisali, došlo je i do nesuglasica oko glazbe.
 
"Veći problem je bio izbor glazbe. Kako ni Di ni ja ne volimo Eltona Johna, tražile smo ceremoniju bez glazbe, s čim su se matičarke složile. Međutim, je li bila slučajna ili namjerna pogreška ne znam, ali Sir John se ipak mogao pomalo čuti u pozadini. Ni na to nismo reagirale na vrijeme, a sve od silnog uzbuđenja. Generalno mislim da su u pitanju početničke greške, te da ne postoje nekakve loše namjere, ali bih ohrabrila buduće parove da više insistiraju na ovim 'sitnicama", poručuje Marija.
 
Nakon ozakonjenja veze, slavlje je nastavljeno na privatnom tulumu uz prijatelje i rodbinu u jednom, za tu prigodu , iznajmljenom stanu u blizini Starogradske vijećnice na Gornjem gradu. "Prošlo je skoro mjesec dana, a mene i dalje drži veselost iz te noći prepune prijateljstva i ljubavi, priznaje nam Marija, koja je uzela i prezime svoje partnerice.
 
Možemo se voljeti i bez papira, a odluka hoćemo li kroz institucije formalizirati tu našu ljubav treba ovisiti isključivo o nama samima. U našem je slučaju to došlo isključivo kao jedini izlaz prema nekom sređenijem životu
 
Naša nam sugovornica otkriva i kako su se nakon vjenčanja nanovo susrele sa svojevrsnim "izlaskom iz ormara".
 
"Najvažnija promjena nakon vjenčanja za nas se dogodila s našim roditeljima. Iako su nas oduvijek podržavali, ta podrška je uvijek bila među četiri zida, odnosno bile smo 'prijateljice' u njihovim okruženjima. Zato se i Di i ja osjećamo kao da smo zbog ovog čina morale ponovno prolaziti autanje, tražiti da nas nazivaju obiteljima, a ne prijateljicama. Sada su nekako i oni drugačiji, topliji, i nadam se da je ovo bio naš zadnji coming out te da više nikad nećemo biti u fazama, prolazne ili što im je već bilo u glavama. Ujedno sam i ponosna na njihove procese, jer razumijem da nije lako objašnjavati živote njihovih kćeri u sredinama u kojima žive", kaže Marija.
 
Val homofobije nakon izlaska u medije 
 
Još uvijek su u "administrativnim mukama", jer i dalje žive u Sarajevu, a BiH ne priznaje istospolne brakove, stoga planiraju za stalno preseliti u Hrvatsku, za što treba dosta vremena i strpljenja.
 
Nažalost, priču o vjenčanju i daljnjem životu Marije i Di ne prati i prigodna fotogalerija na kojoj bi se još bolje vidjele sve emocije koje su obilježile taj važan trenutak, jer nakon najave ozakonjenja veze u beogradskim medijima uslijedio je čitav niz homofobnih komentara, otkriva nam Marija Savić.
 
Razumijem kako bi fotografije pružile još veću autentičnost i žao mi je, ali već smo prošle kroz više krugova pakla, pa sad moramo puno suzdržanije i promišljenije postupiti
 
"Iako sam ja izašla u medije s namjerom sklapanja životnog partnerstva, moram priznati da sam to učinila krajnje naivno. Naime, od korektnog novinarskog teksta u Blicu, na kraju je nastala krajnje žuta priča, zahvaljujući 'malim' uredničkim intervencijama te bljuv novine u Srbiji. Intervju je bio dobar, ali je objavljen na naslovnici, pa na drugoj strani s ogromnim slikama, pa se brzinom svjetlosti proširio po čitavoj regiji. A onda sam se stvarno zabrinula, pogotovo za Di, jer je ona iz Sarajeva i tu živimo, okružene homofobnim manijacima i svjesne smo da nas nitko neće zaštiti i da je i država na njihovoj strani. Pa su tu onda bile tone negativnih, uvredljivih, prijetećih komentara po BiH portalima, a čak su i njezinom tati nešto zajedljivo komentirali na poslu. Srećom da je to bila vijest od dva dana. Razumijem kako bi fotografije pružile još veću autentičnost i žao mi je, ali već smo prošle kroz više krugova pakla, pa sad moramo puno suzdržanije i promišljenije postupiti", objasnila je.
 
Ona smatra kako su upravo te negativne reakcije i glavni razlog skrivanja većine gej parova od javnosti.
 
"Mislim da nema javnih gej vjenčanja, jer vjerujem kako nisu baš svi lakovjerni poput mene"
 
"Zato vjerujem da nema ni javnih gej vjenčanja, jer vjerujem kako nisu baš svi lakovjerni poput mene, a i vjenčanje je ipak jedan krajnje privatni čin i ne vidim razloga za prisustvo medija ili za naslovnice. Također vjerujem i da se brojne LGBT osobe koje se odlučuju na ovaj korak i dalje plaše i svakako nisam u iluziji da je Hrvatska slobodna od homofobije, usprkos zakonima i onome što stoji na papiru. U Sarajevu, a ni u Beogradu, još uvijek nisu riješena neka osnovna pitanja koja se tiču LGBT osoba, među kojima je svakako pravo na život bez nasilja. U BiH se nasilje još uvijek tolerira i nema nijednog riješenog slučaja za napade, ugrožavanje života i sigurnosti LGBT osoba. U Beogradu ima započetih ili su takvi slučajevi završeni vrlo nesretno, jer Srbija i dalje štiti nasilnike, te njeguje fašizam. Znam da postoje modeli sličnih zakona i u ovim državama, ali ne vidim da će se o tome raspravljati u neko skorije vrijeme, a niti smo mi imale izbora čekati ovoga Godota", zaključuje Marija.
 
Najvažnija promjena nakon vjenčanja dogodila se s našim roditeljima. Iako su nas oduvijek podržavali, ta podrška je uvijek bila među četiri zida, odnosno za njih smo bile samo "prijateljice". Sada su nekako i oni drugačiji, topliji
 
Stoga je zasad jedina mogućnost normalnijeg života za njih dvije u Hrvatskoj, zbog postojanja Zakona o životnom partnerstvu: "Da, planiramo trajno preseliti u Hrvatsku, zbog zakonskih mogućnosti koje nam se pružaju. Situacija nam je sad takva da samo jedna od nas može raditi, jer je druga uvijek strana državljanka. Postupak traženja radne dozvole je prekompliciran, na osnovu partnerstva nemoguć, jer nas obje države i Srbija i BiH - ne prepoznaju na taj način".
 
O djetetu ne razmišljaju, jer kako nam kaže Marija: "To bi ipak bilo previše za ove naše male živote, jer nam to i dalje zakon ne dopušta."
 
Svima koji se još uvijek zbog tisuću i jednog razloga premišljaju oko ozakonjenja svoje veze, Marija Savić poručuje: "Možemo se voljeti i bez papira, a odluka hoćemo li kroz institucije formalizirati tu našu ljubav treba ovisiti isključivo o nama samima. U našem je slučaju to došlo isključivo kao jedini izlaz prema nekom sređenijem životu, a veliko je bogatstvo što smo ga uopće i napokon imale. Treba promišljati, svakako, ali je važno ne zaboraviti koja nam to prava i obaveze sada stoje na raspolaganju te imamo li dovoljno hrabrosti, želje i volje da to i iskoristimo."
 

Dodaj komentar


Security code
Osvježi

Ova stranica koristi web kolačiće. Neki od kolačića koje koristimo su neophodni za rad dijelova stranice. Ukoliko ne želite instalirati kolačiće s ovih stranica, možete nastaviti pregledavati stranice bez klikanja na "Prihvaćam kolačiće", kolačići se neće instalirati.